Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana – teologija, dijalog i zajedništvo

  Na retrovizoru moga automobila već godinama visi skroman ručni rad koji je izradila obitelj vlč. Sua. Naizgled neznatan dar, a meni trajni podsjetnik na Crkvu koja u Kini i danas trpi te na ljude kojima sloboda da otvoreno govore ono što misle još uvijek nije zajamčena. Kultura straha i šutnje ili zašto je parezija danas čin ljubavi prema Crkvi Za vrijeme mojih boravaka u Rimu upoznao sam jednog bogoslova, a danas svećenika kineske podzemne Crkve. Za one koji nisu upućeni, u Narodnoj Republici Kini komunistički režim već desetljećima ograničava slobodu Crkve. Katolici koji ne pristaju na potpunu državnu kontrolu često svoju vjeru žive u svojevrsnom podzemlju, svjesni da ih sloboda govora može skupo stajati. Jednoga sparnog rimskog poslijepodneva vozili smo se pokraj staroga rimskog Foruma. Upitao sam ga: – Reci mi, što ti je najljepše u Rimu, ovdje kod nas? Očekivao sam da će spomenuti bazilike, umjetnost, povijest ili bogatu baštinu. Umjesto toga odgovorio je jednostavnom rečeni...

Kada Gospodin šalje Jeremiju u kuću lončarevu, ne vodi ga u školu mudraca ni u kraljevsku palaču, nego u radionicu običnoga obrtnika. Upravo ondje prorok prima jednu od najdubljih objava o Božjem odnosu prema čovjeku. Promatra lončara kako na kolu oblikuje posudu, vidi kako se ona pod njegovim rukama izobličuje i postaje neupotrebljiva, ali istodobno vidi da je lončar ne odbacuje. Istu glinu ponovno uzima u svoje ruke, mijesi je i od nje oblikuje novu posudu, onakvu kakvu je zamislio. Tada Gospodin izgovara riječi koje ne govore samo o domu Izraelovu nego o svakom čovjeku: „Kao što je glina u ruci lončarovoj, tako ste vi u mojoj ruci.“ (Jr 18,6) U tim riječima nije naglašena čovjekova slabost, nego Božja svemoć, njegova strpljivost i njegova ljubav. Glina sama sebi ne može dati oblik. Ona može samo ostati u rukama onoga koji zna što od nje želi učiniti. Zato se cijela povijest spasenja može promatrati kao odgovor na jedno jedino pitanje: hoće li čovjek ostati u Božjim rukama ili će se...

Nagovor dekana Crikveničkog dekanata okupljenim svećenicima u nazočnosti riječkoga nadbiskupa prigodom dekanatskog susreta 17. ožujka 2026. u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici. Draga subraćo,  sve vas na početku ovog susreta srdačno pozdravljam kao i ovdje prisutnoga nadbiskupa Matu Uzinića. Budući da je danas nadbiskup naš gost, preuzeo sam na sebe ovu duhovno meditativnu točku, tako da možete odahnuti i da nitko nije pod stresom da mora govoriti ne samo pred kolegama nego i pred nadbiskupom.  Uvodna molitva: Gospodine moj i Bože moj! Čvrsto vjerujem da si ovdje prisutan, da me vidiš, da me čuješ. Smjerno ti se klanjam. Molim te za oproštenje mojih grijeha i za milost da ovo vrijeme molitve održim tako da mi donese plod. Marijo, moja Prečista Majko, sveti Josipe, moj Oče i Gospodaru, moj anđele čuvaru: zagovarajte me! Za današnje razmatranje uzeti ćemo tekst iz Poslanice Efežanima ( Ef 4,11–27) "On i »dade« jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za...

Stoljećima je Crkva u danima Velikoga tjedna pjevala Tužaljke proroka Jeremije ( Lamentationes Jeremiae Prophetae ). U drevnom rimskom obredu, tijekom službe Tenebrae , jedna se po jedna gasila svijeća dok je crkvu obavijala tama. Nad tom tamom uzdizao se glas proroka koji nije oplakivao tek razrušeni grad nego slomljeni Savez između Boga i njegova naroda. Nakon svake lekcije liturgija je dodala riječi koje ne pripadaju izvornom biblijskom tekstu, ali predstavljaju njegovo najdublje tumačenje: Jerusalem, Jerusalem, convertere ad Dominum Deum tuum. Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu, Bogu svome. Taj se zaziv ponavlja nakon svake tužaljke poput refrena koji određuje način na koji Crkva čita Jeremiju. Ona ne ostaje na oplakivanju prošlosti niti se zadržava na ruševinama Jeruzalema. Poslije svakoga plača dolazi isti poziv: obrati se . Time liturgija pokazuje da Tužaljke nisu knjiga očaja, nego knjiga obraćenja. Zato ih Crkva ne pjeva slučajno upravo u Velikom tjednu. Dok stoji po...