Šutnja nije uvijek zlato: zašto Crkva danas treba pareziju
Kultura straha i šutnje ili zašto je parezija danas čin ljubavi prema Crkvi
Za vrijeme mojih boravaka u Rimu upoznao sam jednog bogoslova, a danas svećenika kineske podzemne Crkve. Za one koji nisu upućeni, u Narodnoj Republici Kini komunistički režim već desetljećima ograničava slobodu Crkve. Katolici koji ne pristaju na potpunu državnu kontrolu često svoju vjeru žive u svojevrsnom podzemlju, svjesni da ih sloboda govora može skupo stajati.
Jednoga sparnog rimskog poslijepodneva vozili smo se pokraj staroga rimskog Foruma. Upitao sam ga:
– Reci mi, što ti je najljepše u Rimu, ovdje kod nas?
Očekivao sam da će spomenuti bazilike, umjetnost, povijest ili bogatu baštinu. Umjesto toga odgovorio je jednostavnom rečenicom:
„Najviše mi se sviđa to što smijem reći što mislim.“
Ušutio sam.
Trebalo mi je neko vrijeme da ponovno progovorim. Ta me jednostavna rečenica posramila jer sam shvatio koliko lako uzimamo zdravo za gotovo ono što drugima nije dostupno. Postoje društva u kojima ljudi ne šute zato što nemaju što reći, nego zato što znaju ili slute što bi im se moglo dogoditi kada bi progovorili. Postoje društva u kojima strah nije prolazno raspoloženje pojedinca, nego metoda upravljanja ljudima. Postoje institucije u kojima se poslušnost ne gradi povjerenjem, nego prijetnjom; u kojima se zajedništvo ne čuva istinom, nego nadziranim prešućivanjem.
Nažalost, posljednjih dana sve više osjećam da i naše društvo, a osobito dijelovi crkvenoga života, pokazuju zabrinjavajuće znakove upravo takve kulture.
Kada kip postane važniji od djeteta
Neposredan poticaj za ovaj tekst dao mi je komentar Marka Vučetića:
„Hrvatima je više stalo do kipa u susjednoj državi nego do seksualno zlostavljane djece u njihovoj.“
To nije rečenica protiv Marije. To nije ni protiv pobožnosti. To je rečenica protiv izvrnute hijerarhije vrijednosti.
Ako nas više uznemiri rasprava o Gospinu kipu nego svjedočanstvo osobe koja tvrdi da je kao dijete ili mladić bila zlostavljana u Crkvi, tada problem nije u kipu. Problem je u nama.
Religijski simboli postoje zato da nas vode prema Kristu. A Krist nam je sam rekao gdje ćemo ga pronaći: u najmanjima, ranjenima i odbačenima. Ako branimo kip, a okrećemo glavu od djeteta, tada više ne štitimo vjeru nego vlastitu sliku o vjeri.
Zato smatram da je Vučetić pokazao građansku i ljudsku hrabrost izgovorivši ono što je očito, ali što se mnogi ne usuđuju javno reći. Šutnja nije uvijek zlato. Katkad je upravo šutnja najveći saveznik nepravde.
Današnje svjedočanstvo i kultura zastrašivanja
Taj me osjećaj dodatno pogodio danas, nakon što je Telegram objavio potresno svjedočanstvo bivšeg sjemeništarca sa Šalate. Ono nije potresno samo zbog opisa navodnoga fizičkog i psihičkog nasilja. Ono je još potresnije zbog atmosfere straha koja iz njega izbija gotovo u svakom retku.
Možda je najvažnija rečenica cijelog svjedočanstva ova:
„Neposredno nakon što sam doživio napad u sjemeništu i kad sam se uvjerio da me nitko ne štiti, shvatio sam da se zapravo nemam komu požaliti.“
To je rečenica koja bi trebala uznemiriti svakoga vjernika.
Nije najstrašnije kada pojedinac počini zlo. Ljudi mogu pasti, pa i teško sagriješiti. Najstrašnije je kada čovjek koji je doživio nasilje zaključi da nema nijedne osobe unutar sustava kojoj može vjerovati. Tada problem više nije samo u počinitelju. Problem postaje sustav. To sam i osjetio i na svojoj koži nakon prijave u riječkoj bogosloviji. Kada sam u Zavodu sv. Jeronima pričao sa jednim biskupom, tada biskupom jedne marginalne biskupije, a danas uvaženim biskupom jedne metropolije, požalio sam mu se na to da nisam imao kome stvari kako prijaviti te da sam u tom nepovjerenju s blokom kolega išao prijaviti da nas bude više. Tada mi je on rekao, da je i sam često puta naišao na ljude koji su na položajima, ali nisu na nivou svoje službe te da nisu procesuirali prijavljeno ili su rekli da ne mogu ništa učiniti. To je veoma zabrinjavajuće.
No da se vratimo na hrabro svjedočanstvo žrtve u Telegramu. Još je potresniji nastavak njegova svjedočanstva. Objašnjava zašto ni danas ne želi otkriti svoje ime:
„Ne želim otkriti svoje ime i prezime jer sam se osobno uvjerio kolika je ta organizacija zlostavljača moćna i na što su sve spremni kako bi spriječili da istina o njihovom teroru izađe u javnost.“
To je rečenica koju ne možemo jednostavno prijeći pogledom. To nije zabrinjavajuće, to je užasavajuće.
Čovjek koji govori o događajima starima više od petnaest godina i danas smatra da nije sigurno izgovoriti vlastito ime. Strah nije završio onoga dana kada je napustio sjemenište. Strah je ostao živjeti u njemu.
Svjedoči kako su mu, nakon što je vidio nešto što nije smio vidjeti, gasili opuške cigareta na prsima tražeći od njega da šuti. Kasnije opisuje kako ga je, prema njegovim riječima, odgojitelj napao u zahodu, a nakon svega rektor mu je navodno rekao da „drži jezik za zubima“, da mu nitko neće vjerovati, da će biti izbačen iz sjemeništa i da se više neće moći upisati ni u jednu školu.
To nije samo zastrašivanje jednog mladića. To je gotovo udžbenički primjer kako nastaje kultura šutnje.
Žrtvi se najprije oduzima vjerodostojnost – nitko ti neće vjerovati.
Zatim joj se oduzima budućnost – bit ćeš izbačen.
Na kraju joj se oduzima glas – šuti.
Takav obrazac ne proizvodi samo jednu ušutkanu osobu. On proizvodi generacije ljudi koji zaključuju da je govor opasniji od šutnje. Takvih sam ljudi upoznao mnogo i u samoj hijerarhijskoj Crkvi.
Još je bolniji dio svjedočanstva u kojem opisuje da je nakon razgovora s rektorom pozvan i njegov otac, kojemu su, prema njegovim riječima, ispričane neistine o vlastitom sinu. Otac je povjerovao autoritetu, odnosi u obitelji su se raspali, a mladić je završio na liječenju. Umjesto da se istražuje što mu se dogodilo, počelo se istraživati što s njime nije u redu.
Koliko je samo žrtava tijekom povijesti prošlo isti put? Umjesto pitanja: „Tko ti je to učinio?“, postavljeno im je pitanje: „Što nije u redu s tobom?“ Upravo zato danas ne smijemo pitati žrtve zašto su šutjele. Moramo pitati sebe kakvu smo atmosferu stvorili da su šutnju doživjele kao jedini način preživljavanja.
Upravo zato vjerujem da je danas važnije nego ikada govoriti o jednoj gotovo zaboravljenoj kršćanskoj riječi – pareziji.
Prije nego što se vratim toj riječi, želim zahvaliti ljudima bez kojih mnoga od ovih svjedočanstava nikada ne bi ugledala svjetlo dana.
U posljednje vrijeme posebno sam zahvalan hrabrim istraživačkim novinarima koji su imali profesionalne i ljudske hrabrosti otvoriti ovu temu. Mislim prije svega na Vanju Moskaljova i Mladena Plešea. U vremenu u kojem mnogi okreću glavu ili računaju što će izgubiti ako progovore, oni su učinili ono što bi svako odgovorno novinarstvo trebalo činiti – stali su na stranu istine.
Njihovi tekstovi nisu napad na Crkvu. Napad na Crkvu jest zlostavljanje djece i mladih te svako njegovo prikrivanje. Oni su prepoznali da ovdje nije riječ samo o pojedinačnim tragedijama, nego o ozbiljnom društvenom problemu koji može uključivati zlouporabu autoriteta, kulturu straha i mreže šutnje koje omogućuju da se zlo godinama skriva.
Kada institucije zakažu, kada se ljudi boje govoriti, kada žrtve desetljećima nose svoju bol u tišini, tada istraživački novinar postaje glas onih kojima je glas oduzet. U tom smislu njihovo novinarstvo nije samo profesija nego služenje javnom dobru. Ono postaje svojevrsna građanska parezija – hrabrost da se govori kada bi mnogi radije šutjeli.
Parezijom protiv hipokrizije
Jadranka Brnčić u svom izvrsnom eseju „Glavni nam je neprijatelj hipokrizija“ podsjeća da parezija nije moderna politička ideja, nego pojam duboko ukorijenjen u antičkoj filozofiji i kršćanskoj tradiciji. Parezija (grč. παρρησία) označava slobodan, iskren i neustrašiv govor kojim čovjek iznosi istinu bez obzira na posljedice. Ona nije tek pravo na slobodu govora, nego moralna obveza da se istina ne prešuti onda kada bi šutnja značila sudjelovanje u nepravdi.
Brnčić pareziju opisuje kao govor koji je „potpuno iskren, izravan, osoban i smion“. Pareziast ne govori zato da bi izazvao skandal ili privukao pozornost, nego zato što mu savjest više ne dopušta šutjeti. Svjestan je da će ga istina možda stajati ugleda, položaja, prijateljstava ili vlastitoga mira, ali zna da je cijena prešućivanja još veća. Upravo zato autorica naglašava kako je temeljna odlika parezije potpuna podudarnost čovjekova života i njegova govora: istinitost svojih riječi govornik jamči vlastitom osobom. Pareziast nema jednu istinu za privatne razgovore, drugu za javnost, a treću za svoje nadređene. Ne skriva se iza anonimnoga „mi mislimo“ ili „tako se govori“, nego vlastitim imenom i životom preuzima odgovornost za ono što izgovara.
Takvo razumijevanje parezije posebno je važno za kršćanstvo. Brnčić podsjeća da se riječ parrhēsia u Novom zavjetu pojavljuje tridesetak puta te označava otvoreno, smjelo i neustrašivo svjedočenje Evanđelja. Prvim kršćanima ono nije značilo prvenstveno obranu institucije, nego vjernost Kristu i njegovoj istini, čak i onda kada je takva vjernost donosila progonstva ili smrt. Isusova parezija nije bila usmjerena protiv ljudi, nego protiv laži i licemjerja. Zato Brnčić s pravom primjećuje da njegov glavni protivnik nisu bili ni rimska vlast ni židovski glavari, nego hipokrizija – gluma pobožnosti, nepodudarnost između riječi i djela te pretvaranje da čovjek posjeduje vrline kojih zapravo nema.
Ta dijagnoza zvuči iznenađujuće suvremeno. Teško je govoriti o svetosti života, dostojanstvu obitelji ili vjerodostojnosti Crkve, a istodobno ostati nijem pred patnjom žrtava. Jednako je teško uvjerljivo propovijedati Evanđelje ako se istina doživljava kao prijetnja instituciji, a ne kao put njezina ozdravljenja. Kršćanska vjerodostojnost ne gradi se obranom ugleda pod svaku cijenu, nego spremnošću da se vlastite pogreške priznaju, istraže i isprave.
Upravo zato posebno je snažan dio Brnčićkina teksta u kojem upozorava da uz nepodudarnost riječi i djela postoji još jedan oblik hipokrizije – prešućivanje, odnosno ono što naziva zavjerom prešućivanja. Takva kultura nastaje kada se radi očuvanja ugleda institucije svjesno izbjegava govoriti o vlastitim pogreškama, kada se ne postavljaju neugodna pitanja i kada se šutnja predstavlja kao razboritost ili vrlina. Posljedica toga nije zaštita Crkve, nego stvaranje ozračja u kojem žrtve ostaju same, a počinitelji i njihovi zaštitnici dobivaju prostor da nastave djelovati bez odgovornosti.
Kultura kultiviranoga neznanja (ignorantia affectata)
Brnčić pritom vrlo precizno upozorava na opasnost kultiviranoga neznanja (ignorantia affectata), stanja u kojem čovjek ili institucija zapravo ne žele znati dovoljno kako ih spoznaja ne bi obvezala na djelovanje. Takvo neznanje nije nedostatak informacija, nego svjestan odabir da se ne vidi ono što je već dovoljno jasno. Zato autorica zaključuje kako govor crkvene hijerarhije prečesto postaje „govor o istini, a ne istinit govor“, pri čemu argument autoriteta zamjenjuje autoritet argumenta. To je možda jedna od najoštrijih, ali i najtočnijih dijagnoza problema s kojima se Crkva suočava kada je riječ o seksualnom zlostavljanju i njegovu prikrivanju.
Zbog toga danas nije dovoljno izraziti suosjećanje ili pokrenuti pojedinačne postupke, premda i jedno i drugo predstavlja važan pomak. Potrebna je promjena kulture. Potrebna je Crkva u kojoj će se žrtva osjećati sigurnom progovoriti, svećenik sigurnim upozoriti na nepravdu, a biskup slobodnim priznati pogrešku. Tek tada sinodalnost, o kojoj papa Franjo toliko govori, prestaje biti skup sastanaka, dokumenata i metoda rada te postaje način života u kojem se zajednički traži istina. Bez parezije nema ni istinskoga slušanja ni zajedničkoga hoda, jer zajednica u kojoj se ljudi boje govoriti ne može biti zajednica koju vodi Duh Sveti, nego zajednica kojom upravlja strah.
Strah od istine i govor o otrovu
Ako je parezija otvoren i odgovoran govor istine, onda moram priznati da sam i sam posljednjih dana osjetio koliko takav govor može polarizirati ljude, osobito unutar crkvenih krugova. Neki su mi pružili tihu podršku, drugi otvorenu. Javljali su mi se ljudi koje godinama nisam čuo kako bi me ohrabrili i rekli da nastavim pisati. Bilo je i onih koji su mi iskreno čestitali jer smatraju da je vrijeme da se o ovim temama konačno progovori bez zadrške.
Istodobno, bilo je i drukčijih reakcija. Nekolicina me upozoravala da prestanem pisati, govoreći kako je sve uzalud i kako se nepotrebno zamjeram ljudima koji imaju moć. Čuo sam i procjene da mi je „karijera u Crkvi završena“, kao da je očuvanje vltitoga položaja važnije od obrane istine. Jedan visokoobrazovani crkveni pravnik rekao mi je da mnogima smeta upravo to što pišem istinu, a zatim mi, gotovo usput, savjetovao da pazim da me „ne otruju“.
Ta me rečenica vratila mnogo godina unatrag. Sjetio sam se staroga monsinjora koji je nakon božićnog govora pape Franje Rimskoj kuriji, u kojem je Papa otvoreno progovorio o „bolestima Kurije“, u riječkoj katedrali na svom primorskom dijalektu rekao drugom monsinjoru: „Ča, si videl ča im je rekal? Još će ga otrovati.“ Tada sam se nasmiješio toj njegovoj spontanosti, no danas te riječi čujem drukčije. One ne govore toliko o stvarnoj prijetnji koliko o duboko ukorijenjenom uvjerenju da govor istine uvijek izaziva otpor onih koje istina razotkriva.
Naravno, ne uspoređujem sebe s papom Franjom. Ja nisam papa niti nosim odgovornost koju on nosi niti imam njegovo iskustvo. Ja sam običan seoski župnik. Ali istina ne mijenja svoju narav ovisno o tome tko je izgovara. Njezina vrijednost ne proizlazi iz položaja govornika, nego iz nje same. Upravo zato toliko volim misao koja se često pripisuje svetom Augustinu da je istina poput lava – dovoljno ju je pustiti iz kaveza i ona će se sama braniti. Iako se ta rečenica ne može sa sigurnošću pronaći u Augustinovim djelima, njezina poruka ostaje duboko kršćanska. Istini nije potrebna zaštita moći, nego sloboda da bude izgovorena.
Pomak koji još nije dovoljan
Zbog toga me posebno rastužila gotovo potpuna šutnja dijela crkvenih medija. Očekivao sam da će upravo oni, nadahnuti pontifikatom pape Franje koji neprestano poziva na transparentnost i blizinu ranjenima, biti prvi koji će stati uz žrtve. Očekivao sam jasne izjave biskupa, konferencije za novinare, nedvosmislenu osudu svakoga oblika zataškavanja i prije svega otvoren poziv svim mogućim žrtvama da se jave bez straha. Umjesto toga ostao je dojam nelagode i opreza, kao da je važnije kontrolirati štetu nego liječiti rane.
Ne želim pritom biti nepravedan. Odgovor Hrvatske biskupske konferencije, u kojem se kaže da Crkva ozbiljno pristupa svakoj prijavi mogućeg seksualnog zlostavljanja i izražava suosjećanje sa svakom osobom koja navodi da je bila žrtva, predstavlja pomak u odnosu na neka prijašnja priopćenja. Dobro je što su se uključile državne institucije i što je policija pokrenula postupanje. To treba pozdraviti i ohrabriti. Međutim, istinski će se pomak dogoditi tek onda kada žrtve iz usta svojih pastira čuju jednostavne riječi: „Ne bojte se. Govorite. Mi ćemo vas saslušati, zaštititi i pomoći vam. Istina nije prijetnja Crkvi. Ona je jedini put njezina ozdravljenja.“
„Aurelije Nimarin“: tuđe riječi iza lažnog imena
U tom kontekstu želim spomenuti i tekst autora koji se na Autografu potpisao kao Aurelije Nimarin. Njegovo pravo ime poznato mi je, kao što mi je poznato i to da se u tekstu obilato poslužio mojim ranijim tekstovima i argumentima bez navođenja izvora. To smatram intelektualno nepoštenim i oblikom plagiranja. Pa ipak, ne mogu zanijekati da je barem pokušao progovoriti o temi o kojoj mnogi u njegovu okruženju nisu rekli ni riječ. To, međutim, još nije parezija. Parezija ne znači govoriti pod pseudonimom služeći se tuđim riječima, nego vlastitim imenom i vlastitom odgovornošću stati iza onoga što smatraš istinom. Činjenica da jedan doktor znanosti osjeća potrebu skrivati svoj identitet dok piše o tako važnom pitanju više govori o atmosferi straha u kojoj živimo nego o njemu samome.
Blizina zla i zahvalnost što nisam bio žrtva
Današnje svjedočanstvo u Telegramu u meni je probudilo i vrlo osobna sjećanja. U tekstu se spominje Milan Špehar, nekoć ugledni riječki svećenik, profesor, predstojnik Teologije i voditelj Papinskih misijskih djela, za kojega se podsjeća na ranije objavljene slučajeve seksualnog zlostavljanja i njegovo priznanje teških zločina nad dječacima. Većinom se, kao što vidimo iz medijskim članaka, u ovim slučajevima radi o efebofiliji ili pederastiji, što se uporno prešućuje kao bitan detalj. Pederastija je, naime, naziv za spolni ili intimni odnos između odraslog muškarca i dječaka ili adolescenta.
Odrastao sam na susjednoj župi. Djeca iz njegove župe išla su sa mnom u osnovnu školu. Kasnije, tijekom studija teologije, Milan Špehar bio mi je i profesor. Danas sam Bogu iskreno zahvalan što nisam odrastao na toj župi, nego što sam imao milost ministrirati uz mons. Gabrijela Bratinu. On je bio svećenik koji nije ostavio iza sebe strah, nego vjeru; nije ostavio razrušeno povjerenje, nego zahvalnost ljudi koji su ga poznavali. Tek danas još jasnije razumijem koliko je velika milost susresti svetoga svećenika i koliko jedna takva osoba može obilježiti čitav život. Upravo taj čovjek, koji je živio i umro autentično, daje mi snagu da živim svoje svećeništvo usprkos tami koja je oko nas. Vjerujem da iz vječnosti moli za mene jer me i poslao u Bogosloviju, vjerujući da me šalje u najbolje ruke, a ne kao "janje među vukove".
S druge strane, teško je pomiriti se sa spoznajom da si kao dijete bio tako blizu čovjeku koji je činio tako strašne stvari. Čovjek tada osjeti neobičnu mješavinu tuge i zahvalnosti: tuge zbog svih koji su bili žrtve i zahvalnosti što sam, Božjom providnošću, bio pošteđen. Ali upravo tu dolazimo do onoga što je najvažnije. Sigurnost djece ne smije nikada ovisiti o sreći. Ne smije ovisiti o tome na kojoj će se župi roditi, kojem će svećeniku ministrirati ili hoće li se naći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Sigurnost mora biti plod sustava koji štiti najslabije, a ne slučajnosti.
Ploča u crkvi u kojoj sam služio
To sam još snažnije shvatio kada sam kao mladomisnik došao na jednu župu. Župnik me već prvih dana upozorio da je ondje prije mene službovao Milan Špehar i rekao mi kako se ne iznenadim ako ljudi nešto spomenu jer se protiv njega već tada vodio crkveni postupak pošto je "dirao djecu". U toj sam crkvi služio svoju prvu godinu svećeništva. Ondje je i dalje, u svetištu crkve u kojoj sam svakodnevno slavio euharistiju, stajala spomen-ploča Milanu Špeharu kao zaslužnom župniku. Ta me činjenica danas osobito boli. Čovjek ne može ostati ravnodušan pred pitanjem kako se osjećala ili se još uvijek osjeća neka od njegovih žrtava kada u prostoru molitve vidi javnu počast čovjeku koji joj je nanio tako duboke rane.
Moram priznati da mi je danas ta uspomena posebno teška.
Spomen-ploča nije tek komad kamena. Ona je javni znak časti i zahvalnosti. Ona govori koga zajednica smatra vrijednim sjećanja. Zato se ne mogu oteti pitanju kako se osjećala ili kako se danas osjeća žrtva kada u crkvi vidi da se i dalje javno odaje priznanje čovjeku koji joj je, ili drugoj djeci, nanio neizrecivu bol. Ne tvrdim da se povijest može izbrisati uklanjanjem ploče, ali sam uvjeren da Crkva mora biti iznimno osjetljiva prema simbolima koje ostavlja u prostoru molitve. Ono što za nekoga predstavlja uspomenu, za drugoga može biti trajna rana.
Na toj sam župi vrlo brzo osjetio koliko je teško naviještati Evanđelje ondje gdje je povjerenje već bilo razoreno. Ljudi više nisu promatrali svećenika samo kao navjestitelja Krista, nego i kroz iskustvo onoga koji je prije njega nosio istu odjeću, a svojim je životom izdao sve što je propovijedao. Tada čovjek shvati da grijeh jednoga svećenika nikada nije samo njegov osobni pad. On ostavlja duboke posljedice u životima ljudi, u obiteljima, u župama i u cijeloj mjesnoj Crkvi.
Kako uvjerljivo govoriti o Bogu kao Ocu kada je netko upravo preko crkvenoga autoriteta doživio najteže poniženje? Kako govoriti o povjerenju kada je ono bilo zloupotrijebljeno? Kako naviještati Krista onima kojima je lice Crkve postalo lice nasilja? Ta pitanja nisu retorička. Ona su pastoralna stvarnost s kojom se susreće svaki svećenik koji dolazi nakon onoga koji je iza sebe ostavio zgarište i opustošio duše.
Zato me uvijek iznova boli kada čujem kako netko kaže da javni govor o zlostavljanju šteti evangelizaciji. Istina je upravo suprotna. Evangelizaciji nije naštetilo to što se o tim zločinima govori. Evangelizaciji je naštetilo to što su se ti zločini događali i što su predugo ostajali bez jasne i odlučne reakcije. Povjerenje nije uništila istina. Uništilo ga je zlo, a još više njegovo prikrivanje.
Upravo zato vjerujem da ljubiti Crkvu znači željeti da ona postane najsigurnije mjesto za svako dijete. Ljubav prema Crkvi ne očituje se u tome da zatvaramo oči pred njezinim ranama, nego da ih liječimo. Ona se ne mjeri spremnošću da branimo instituciju pod svaku cijenu, nego spremnošću da zaštitimo čovjeka, osobito onoga najslabijega. Ljubiti Crkvu znači željeti da se ovakvo zlo više nikada ne ponovi. To uključuje i utvrđivanje odgovornosti: ne samo počinitelja, nego i svih onih koji su znali, morali znati ili su svojim odlukama omogućili da se šutnja pretvori u sustav.
To nije osveta. To je pravda. A bez pravde nema ni pomirenja.
Najdublji razlog zbog kojega o svemu ovome pišem nije želja da nekoga ponizim niti da proizvedem novi skandal. Pišem zato što vjerujem da je u središtu svega žrtva. Za kršćanina ona nije samo pravna kategorija, predmet istrage ili medijska tema. U njoj prepoznajemo lice trpećega Krista. Sve što učinimo ili propustimo učiniti toj osobi, učinili smo Kristu. Upravo zato način na koji se odnosimo prema žrtvama postaje jedan od najvažnijih ispita vjerodostojnosti naše vjere.
Zašto govorim
Na kraju se ponovno vraćam onom kineskom svećeniku iz Rima.
Godinama sam mislio da mi je pričao o Kini. Danas shvaćam da mi je, zapravo, govorio o čovjeku.
Kada mi je rekao da mu je najljepše u Rimu to što smije reći što misli, nisam razumio da sloboda govora nije politički luksuz, nego duboko ljudska potreba. Čovjek ne može dugo živjeti protiv vlastite savjesti. Može šutjeti iz straha, može pristajati na kompromise, može se prilagoditi, ali cijena takvoga života uvijek je unutarnja sloboda.
Zato danas vjerujem da najveći problem nije samo postojanje zlostavljača. Njih je, nažalost, bilo i bit će u svakom društvu. Najveći je problem kultura koja od poštenih ljudi stvara šutljive promatrače, od žrtava ljude koji se boje govoriti, a od istine nešto što se doživljava kao prijetnja.
Upravo protiv takve kulture usmjerena je parezija.
Jadranka Brnčić podsjeća da pareziast govori zato što mu savjest više ne dopušta šutnju. Ne govori kako bi pobijedio u raspravi, nego kako bi otvorio prostor istini. Ne govori zato što sebe smatra boljim od drugih, nego zato što zna da bez istine nema ni slobode ni obraćenja. Zato je njezina možda najvažnija misao da parezijast ne raskrinkava ljude radi njihove osude, nego raskrinkava sustav koji omogućuje prijetvornost, hipokriziju i prešućivanje.
Upravo je to razlog zbog kojega pišem. Ne pišem protiv Crkve. Pišem zato što Crkvu volim.
Ljubiti Crkvu ne znači braniti svaku odluku njezinih službenika niti šutjeti kada oni pogriješe. Ljubiti Crkvu znači željeti da bude vjerna svome Gospodinu. To znači željeti da bude mjesto u kojem će se svako dijete osjećati sigurno, u kojem će svaka žrtva biti saslušana, u kojem će svaki počinitelj odgovarati za svoje zločine, a svatko tko je zataškavao ili omogućio zlo također snositi odgovornost.
To znači željeti Crkvu u kojoj se nitko neće bojati govoriti istinu.
Uvijek me iznova iznenadi kada netko kaže da se ovakvim pisanjem šteti Crkvi. Ne, Crkvi ne šteti istina. Crkvi šteti grijeh. Još više joj šteti njegovo prikrivanje. A najviše joj šteti kada se zbog zaštite ugleda institucije zaboravi da je u njezinu središtu čovjek. Upravo zato vjerujem da danas treba ponoviti nešto što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo: u središtu nije institucija, nego žrtva.
A za kršćanina žrtva nije samo predmet istrage, medijske pažnje ili pastoralne skrbi. Ona je trpeći Krist.
Krist je u djetetu koje je izgubilo povjerenje.
Krist je u mladiću kojemu je rečeno da će ga izbaciti ako progovori.
Krist je u čovjeku koji ni nakon petnaest godina ne želi objaviti svoje ime jer se još uvijek boji.
Krist je u svakoj osobi koja je u Crkvu došla tražeći Boga, a susrela nasilje.
Ako to zaboravimo, možemo napisati najljepše dokumente, održati najuspjelije sinodske susrete i sastaviti najsavršenije protokole, ali ćemo promašiti Evanđelje.
Papa Franjo često govori da Crkva mora biti poljska bolnica. Bolnica prije svega liječi ranjene. Ne štiti svoj ugled. Ne skriva dijagnozu. Ne uvjerava bolesnika da nije bolestan. Ne zamjenjuje istinu dobrim odnosima s javnošću.
Liječi.
Možda će netko nakon ovoga teksta reći da sam bio preoštar. Možda će netko reći da sam naivan. Možda će netko ponovno upozoriti da se zamjeram moćnima.
Sve je to moguće.
Ali nakon svega što sam posljednjih dana pročitao, nakon razgovora koje sam vodio i nakon svjedočanstava koja sam čuo, jedno više ne mogu.
Ne mogu šutjeti.
Jer postoje trenuci kada šutnja prestaje biti razboritost. Prestaje biti poniznost. Prestaje biti zlato. Postaje sudjelovanje. Zato danas više nego ikada razumijem riječi kineskoga svećenika iz Rima.
Sloboda da čovjek smije reći što misli nije samo privilegij demokracije. Ona je preduvjet dostojanstva. A za kršćanina ona postaje još više od toga. Postaje čin vjere. Jer Krist nije rekao da će nas osloboditi šutnja. Rekao je: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,32)
Pišem sve ovo jer duboko vjerujem da je to jedini put kojim Crkva može ponovno zadobiti puno povjerenje ljudi. Ne želim ostaviti budućim naraštajima Crkvu u kojoj će ministranti strepiti od svojih svećenika, bogoslovi od svojih odgojitelja ili roditelji dvojiti mogu li s povjerenjem povjeriti svoju djecu sjemeništima, katoličkim školama, vjeronaučnim zajednicama i drugim crkvenim ustanovama. Želim ostaviti Crkvu u kojoj će se dijete osjećati sigurnim, roditelj spokojnim, a svaki čovjek znati da će njegova ranjivost biti zaštićena, a ne iskorištena. Crkvu koja ima siguran prostor za žrtve koji će vratiti njihovo povjerenje ne samo u institucionalne postupke nego priznati njihovu bol i patnju te pokazati im istinsku sliku Boga kao milosrdnog Oca koji se prigiba nad njihovim ranama i bolima.
To je Crkva za koju se želim boriti i za koju želim moliti. Crkva koja će autentičnim životom svojih službenika čuvati najveće blago koje joj je Krist povjerio – polog vjere i sakramente. Crkva u kojoj će se Evanđelje potvrđivati životom prije nego riječima, u kojoj će se autoritet graditi svetošću, a ne položajem, u kojoj će istina biti ljubljena više od ugleda, a žrtva važnija od institucije. Tek takvu Crkvu mogu mirne savjesti ostaviti onima koji dolaze poslije nas. To nije samo moja želja. Vjerujem da je to dug koji imamo prema svakom djetetu koje će sutra zakoračiti u crkvu, primiti ministrantsku haljinu, ući u sjemenište ili katoličku školu, tražeći Krista. Na nama je da učinimo sve kako bi ondje doista susreli Njega, a ne razlog da od Njega pobjegnu.
Ako ovaj tekst potakne barem jednu žrtvu da progovori, barem jednog biskupa da pažljivije sluša, barem jednoga svećenika da zaštiti dijete, barem jednoga vjernika da shvati kako kritika nije mržnja prema Crkvi nego ljubav prema njezinu obraćenju, tada je ispunio svoju svrhu. Jer Crkva neće izgubiti istinu ako joj otvorimo vrata. Mogla bi je izgubiti jedino ako ih pred njom zatvorimo.
