Kad se glina otima iz ruku Lončara
.png)
U tim riječima nije naglašena čovjekova slabost, nego Božja svemoć, njegova strpljivost i njegova ljubav. Glina sama sebi ne može dati oblik. Ona može samo ostati u rukama onoga koji zna što od nje želi učiniti. Zato se cijela povijest spasenja može promatrati kao odgovor na jedno jedino pitanje: hoće li čovjek ostati u Božjim rukama ili će se istrgnuti iz njih kako bi sam oblikovao svoju budućnost?
To pitanje postaje osobito dramatično u životu kralja Ahaza. Njegova tragedija nije prvenstveno politička nego duhovna. Politička kriza u kojoj se našao samo je razotkrila stanje njegova srca. To je duhovno načelo, krize u životu pokazuju kakvi smo i od čega smo te na što se oslanjamo. Dok Sirija i sjeverno kraljevstvo prijete Jeruzalemu, Gospodin preko proroka Izaije ne nudi vojni plan ni diplomatsku strategiju, nego poziv na vjeru: „Ako se ne uzdate, nećete opstati.“ (Iz 7,9) To nije puka pobožna misao, nego duhovni zakon. Čovjek ostaje postojan samo dok ostaje u Božjoj ruci.
Zato Gospodin čini nešto gotovo nezamislivo. Poziva Ahaza da sam zatraži znak, pa makar bio „u dubini Podzemlja ili u visini nebeskoj“. Kao da mu govori: Ako ti je teško vjerovati, učvrstit ću tvoju vjeru. Ne boj se tražiti znak, jer želim da znaš da sam s tobom.
Ahazov odgovor zvuči gotovo sveto: „Neću tražiti i neću iskušavati Gospodina.“ Da ne poznajemo nastavak izvještaja, mogli bismo pomisliti da slušamo uzor poniznosti. Međutim, prorok odmah razotkriva da se iza tih riječi ne skriva povjerenje nego zatvorenost. Ahaz ne odbija znak zato što potpuno vjeruje Bogu, nego zato što više vjeruje vlastitim planovima. Njegova je odluka već donesena. Poslat će zlato iz Hrama asirskom kralju, kupiti njegovu zaštitu i sudbinu naroda staviti u ruke najveće političke sile svoga vremena. Kada bi prihvatio Božji znak, morao bi dopustiti da Bog promijeni njegove planove. Upravo to ne želi. Ahaz nije bio ateist. Bio je religiozni ateist. Govorio je jezikom vjere, odlazio u Hram i znao citirati Božji zakon: "Neću iskušavati Gospodina." Ali kada je trebalo donijeti odluku, ponašao se kao da Boga nema. Njegovu budućnost nisu određivale Božje riječi nego asirska vojska. To je religiozni ateizam – kada Bog ostane u molitvama, ali nestane iz odluka.
Tu se otkriva psihologija svakoga neposluha. Čovjek rijetko otvoreno odbacuje Boga. Mnogo češće zadržava religiozni govor, dok Boga isključuje iz odlučivanja. Molitva ostaje, obredi ostaju, svete riječi ostaju, ali se odluke donose kao da Boga nema. Ahaz ne želi prestati biti religiozan; on samo ne želi da Bog bude Lončar njegova života. Želi Boga koji će potvrditi njegove odluke, a ne Boga koji će ih promijeniti.
U tome se sastoji svaka oholost. Ne u glasnom nijekanju Boga, nego u tihom uvjerenju da sami najbolje znamo kako treba urediti vlastiti život. To je zapravo srce religioznog ateizma. Takav čovjek traži poslušnost od drugih, ali sam ne želi biti poslušan. Ahaz očekuje vjernost svojih podanika, ali vlastitu vjernost uskraćuje Gospodinu. Želi vladati, ali ne želi biti vođen. Želi imati vlast, ali ne želi priznati vlast nad sobom. Tako prestaje biti glina u Božjim rukama i pokušava sam postati vlastiti lončar.
No čovjek koji se istrgne iz Božje ruke nužno završava u nečijim drugim rukama. Nitko ne živi bez povjerenja. Ako se ne pouzdaje u Boga, počet će se pouzdavati u ono što smatra snažnim: u novac, vojsku, diplomaciju, političke saveze ili vlastiti razum. Praznina koja nastane odbacivanjem Boga nikada ne ostaje prazna; ispunjava je neki idol.
Zato proroci upozoravaju da su velike sile ovoga svijeta poput napuknute trstike. Onaj tko se na nju osloni, ne samo da neće pronaći sigurnost nego će mu se trstika zabiti u ruku i raniti ga. Ahaz se predao u ruke Asirije kako bi sačuvao kraljevstvo, a upravo ga je Asirija pretvorila u vazala. Ono što je smatrao svojim spasom postalo je sredstvo njegova poniženja. To je zakon svakoga idola: obećava sigurnost, a na kraju uzima slobodu i porobljava.
Nije stoga slučajno da je Jeruzalem postupno postao sličan svome kralju. Narod gotovo uvijek poprima duh svojih pastira. Kada vođe više vjeruju političkoj mudrosti nego Božjoj riječi, isti način razmišljanja polako zahvaća cijelu zajednicu. Tako se može sačuvati religija, a izgubiti vjera; može ostati Hram, a izgubiti Gospodin; mogu ostati žrtve, a nestati poslušnost. Izvana sve izgleda isto, ali srce više nije u Božjim rukama.
Isti se obrazac pojavljuje u Isusovo vrijeme. Veliko vijeće ne raspravlja o tome govori li Isus istinu, nego o tome što će učiniti Rimljani. Njihova najveća briga nije Mesija nego Carstvo. Nije objava nego politika. Nije Bog nego očuvanje vlastitoga položaja. Govore: „Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega, pa će doći Rimljani i oduzeti nam mjesto i narod.“ Strah koji je nekoć živio u Ahazu sada živi u srcima onih koji sjede u Mojsijevoj stolici. Veliki svećenici nisu prestali vjerovati u Boga. Nastavili su prinositi žrtve, moliti psalme i tumačiti Zakon. Ali kada je Bog stao pred njih u osobi Isusa Krista, odlučivali su kao da ga nema. Njihov bog postali su Hram, položaj i politička ravnoteža. To je religiozni ateizam.
Kajfa zato može izgovoriti da je bolje da jedan čovjek umre nego da propadne narod. Misli da spašava narod, a zapravo odbacuje jedinoga koji ga može spasiti. Sebi prisvaja pravo tumačiti Zakon, ali odbija pokloniti se Onome koji je Zakon dao. Čuva Hram, ali odbacuje Gospodara Hrama. Traži poslušnost drugih, ali sam odbija poslušnost Bogu. U tome je njegova duboka sličnost s Ahazom. Obojica govore u Božje ime, ali odlučuju bez Boga. Obojica žele sačuvati instituciju, ali ne dopuštaju da ih Gospodin iznutra preobrazi. Obojica uzimaju u svoje ruke ono što pripada Božjim rukama.
Ni nakon uskrsnuća njihova se logika ne mijenja. Istina postaje očita i vidljiva, drugima poznata. Umjesto da priznaju istinu, oni novcem kupuju šutnju stražara i laž proglašavaju službenim objašnjenjem praznoga groba. To je posljednji pokušaj čovjeka da vlastitim rukama zaustavi Božje djelo. Ali upravo tu završava ljudska moć. Ljudi mogu oblikovati javno mnijenje, mogu kupiti svjedoke, mogu privremeno zataškati istinu, ali ne mogu oblikovati povijest. To može samo Bog.
Jer upravo ondje gdje ljudi misle da su dovršili svoje djelo, Bog započinje svoje. Kamen zatvorenoga groba postaje ulaz u novi život. Raspršeni učenici postaju apostoli. Uplašeni Petar postaje stijena. Progonitelj Savao postaje Pavao. Ono što čovjek vidi kao kraj, Bog pretvara u novi početak jer njegova stvaralačka ruka nikada ne prestaje djelovati.
Sveti Irenej Lionski govorio je da Otac oblikuje čovjeka svojim dvjema rukama – Sinom i Duhom Svetim. Krist nije došao samo oprostiti grijehe, nego ponovno oblikovati čovjeka. Duh Sveti nije dan samo kao utjeha, nego kao Božja stvaralačka snaga koja od stare gline oblikuje novo stvorenje. Zato je spasenje mnogo više od oproštenja; ono je novo stvaranje. Bog ne želi samo popraviti čovjeka, nego ga preobraziti.
Origen primjećuje da Jeremija ne vidi lončara kako razbija glinu i baca je, nego kako je ponovno mijesi. Bog ne odustaje od čovjeka kada se posuda pokvari. Njegovo je milosrđe veće od našega grijeha. No ista ta slika nosi i ozbiljno upozorenje. Lončar može oblikovati samo onu glinu koja ostaje u njegovim rukama. Glina koja se stvrdne više se ne može oblikovati.
Upravo zato Isus plače nad Jeruzalemom. Grad nije razoren zato što je Bog izgubio strpljenje, nego zato što je naraštaj za naraštajem odbijao njegovu ruku. Ono što su veliki svećenici pokušavali spasiti političkim kompromisima, upravo je zbog tih kompromisa nestalo. Hram koji su htjeli očuvati bez Krista ostao je bez svoje slave. Čovjek često izgubi upravo ono što je po svaku cijenu nastojao sačuvati jer ga je pokušavao sačuvati bez Boga.
Ta riječ nije upućena samo prošlosti. Ona ostaje trajna kušnja i Crkvi. Povijest pokazuje da svaki put kada su njezini pastiri više vjerovali političkim savezima, društvenom utjecaju ili naklonosti moćnika nego snazi Evanđelja, Crkva je duhovno osiromašila. Razborit dijalog sa svijetom nije problem; problem nastaje onda kada Crkva počne misliti da će je spasiti ono što može ponuditi svijet. Tada se ponavlja Ahazova kušnja. Sigurnost se više ne traži u Božjoj riječi nego u ljudskim strukturama moći.
Ali Crkva nije rođena iz političkoga saveza. Rođena je iz probodenoga boka Kristova i iz silaska Duha Svetoga. Njezina snaga nikada nije bila u carevima, vojskama ili povlasticama, nego u svetosti. Kad god je zaboravila da je djelo Božje, počela je nalikovati kraljevstvu ovoga svijeta; kad god se vratila Kristu, ponovno je otkrivala svoju mladost. Bog uvijek ima svoj put. On ne spašava svijet silom koja dolazi izvana, nego milošću koja mijenja srce iznutra. Najveća opasnost za Crkvu nije ateizam izvan nje, nego religiozni ateizam unutar nje – kada se o Bogu mnogo govori, ali se odluke donose prema logici svijeta; kada se zaziva Duh Sveti, a više se vjeruje strategijama, utjecaju i političkim savezima nego Evanđelju.
Ivan Krstitelj zato može reći da Bog od kamenja može podići Abrahamovu djecu. Ako jedna glina otvrdne, Lončar nije ostao bez materijala. Duh Sveti uvijek pronalazi srca koja će se otvoriti njegovu djelovanju. Povijest Crkve nije prije svega povijest njezinih uspjeha i neuspjeha, nego povijest Božje vjernosti koja ne prestaje oblikovati svoj narod.
Na kraju se sve vraća Jeremijinoj slici. Pitanje nije koliko smo puta bili slomljeni, nego u čijim rukama želimo ostati. Glina u rukama Lončara uvijek ima budućnost, ma koliko puta bila iznova mijesena. Čovjek koji se preda vlastitim rukama može se neko vrijeme činiti uspješnim, ali ne može stvoriti ni samoga sebe ni svoju budućnost. Na kraju, dodat ću jednu rečenicu moga kolege svećenika: "Znaš li kako ćeš sigurno nasmijati Boga? Samo mu reci svoje planove!". Samo ruke koje su od praha zemaljskoga oblikovale Adama, koje su bile probodene na križu i koje po Duhu Svetome i danas oblikuju Crkvu, mogu od ranjenoga čovjeka ponovno oblikovati sveca. U tome je naša nada, jer posljednja riječ nikada ne pripada tvrdoći ljudskoga srca, nego vjernosti Božjega Lončara.
