Razrušeni Jeruzalem kao zrcalo Crkve: Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu, Bogu svome
Jerusalem, Jerusalem, convertere ad Dominum Deum tuum.Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu, Bogu svome.
Taj se zaziv ponavlja nakon svake tužaljke poput refrena koji određuje način na koji Crkva čita Jeremiju. Ona ne ostaje na oplakivanju prošlosti niti se zadržava na ruševinama Jeruzalema. Poslije svakoga plača dolazi isti poziv: obrati se. Time liturgija pokazuje da Tužaljke nisu knjiga očaja, nego knjiga obraćenja.
Zato ih Crkva ne pjeva slučajno upravo u Velikom tjednu. Dok stoji pod Kristovim križem, dopušta da Božja riječ najprije sudi njoj samoj. Prije nego što će promatrati nevjeru Jude, Pilata ili mnoštva koje viče: "Raspni ga!", Crkva sluša proroka koji govori njoj. Razrušeni Jeruzalem postaje zrcalo u kojem promatra vlastitu povijest, vlastite padove i vlastitu potrebu za obraćenjem.
Jeruzalem u Svetome pismu nije samo glavni grad Izraela. On je grad Hrama, mjesto Božje prisutnosti i srce Saveza. Njegovo razaranje stoga nije samo vojna ili politička katastrofa. Babilon nije prvi uzrok njegova pada. Prorok vidi mnogo dublje. Grad je bio razoren u srcima mnogo prije nego što su njegove zidine bile srušene.
Tužaljke zato započinju riječima koje odzvanjaju kroz cijelu povijest spasenja:
„Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima.“ (Tuž 1,1)
Jeruzalem je postao poput udovice jer je izgubio zajedništvo sa svojim Bogom. Hram je još neko vrijeme stajao, bogoslužje se još slavilo, svećenici su još prinosili žrtve, ali Savez je već bio ranjen nevjernošću. Babilon je samo učinio vidljivim ono što se već dogodilo u nutrini naroda.
Upravo zato Crkva u razorenom Jeruzalemu prepoznaje vlastitu sliku. Novi Savez ne poništava tu opomenu, nego joj daje još dublje značenje. Kao što je Jeruzalem bio središte staroga Saveza, tako je Crkva novi Jeruzalem, Zaručnica Kristova i hram Duha Svetoga. Povijest razorenoga grada postaje trajna pouka o tome što se događa kada Božji narod izgubi vjernost svome Gospodinu.
Papa Benedikt XVI., neposredno prije početka konklava 2005. godine, izgovorio je riječi koje su odjeknule u cijelom svijetu:
„Koliko je prljavštine u Crkvi, pa i među onima koji bi po svome svećeništvu trebali potpuno pripadati njemu! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti!“
To nisu bile riječi neprijatelja Crkve. To je bio plač čovjeka koji je Crkvu ljubio. Poput Jeremije, nije govorio da bi osudio Zaručnicu Kristovu, nego da bi je pozvao na očišćenje. Istinska ljubav prema Crkvi nikada ne zatvara oči pred njezinim ranama. Ona ih pokazuje upravo zato što vjeruje da ih Krist može izliječiti.
Jeremija ne ostavlja nikakvu dvojbu oko razloga propasti Jeruzalema:
„Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih.“ (Tuž 1,5)
Uzrok nije Babilon. Uzrok nije politička slabost. Uzrok nije nepovoljna međunarodna situacija. Uzrok je grijeh.
Prorok zatim opisuje jednu od njegovih najgorčih posljedica:
„Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji.“ (Tuž 1,2)
Izrael je često tražio sigurnost u ljudskim savezima umjesto u Savezu s Bogom. Oni koje je smatrao prijateljima prvi su ga napustili. Jeremija ne govori da su ga izdali neprijatelji. To bi bilo očekivano. Govori da su ga izdali oni koji su ga ljubili, oni kojima je vjerovao i na koje se oslanjao. U tome je sadržana jedna od trajnih pouka povijesti spasenja. Izrael se više puta pouzdavao u političke saveze, u velike sile svojega vremena i u ljudsku diplomaciju umjesto u Savez s Bogom. Oni koje je smatrao svojim zaštitnicima prvi su ga napustili kada je došao čas kušnje.
Na isti se način kroz stoljeća ponavljala i povijest Crkve. Njezini su se odnosi sa svjetovnim silama često činili čvrstima, ali su se pokazivali prolaznima. Vladari koji su podizali crkve znali su ih poslije zatvarati. Politički sustavi koji su govorili o slobodi često su postajali njezini progonitelji. Ljudi koji su joj iskazivali poštovanje okretali su joj leđa kada je ostala vjerna Evanđelju. Još bolnije od toga bilo je iskustvo da su njezine najveće rane često dolazile iznutra, od vlastite djece. Upravo zato Tužaljke ostaju trajna opomena da se Crkva nikada ne smije pouzdavati u prolazna savezništva više nego u Krista, svoga jedinoga Zaručnika. Povijest Crkve više je puta ponavlja istu pouku. Koliko je puta tražila zaštitu u političkoj moći, društvenom utjecaju ili ljudskom priznanju, toliko je puta otkrivala da je njezina jedina trajna sigurnost Krist.
Ali Jeremijine riječi idu još dalje.
„Teško sagriješi Jeruzalem, postade kao nečistoća ženina. Svi što ga štovahu sada ga preziru, jer vidješe golotinju njegovu.“ (Tuž 1,8)
To nije prije svega opis razorenoga grada nego razotkrivene nevjere. Golotinja u Svetome pismu označava ono što više nije moguće sakriti. Jeruzalem, koji je trebao biti svjetlo narodima i mjesto Božje svetosti, postao je predmetom poruge jer je njegova unutarnja nevjernost izišla na vidjelo. Ono što je dugo ostajalo skriveno sada je postalo očito svima.
I povijest Crkve poznaje takve trenutke. Kada se otkriju grijesi njezinih članova, osobito onih koji su pozvani biti pastiri, svijet ne vidi samo pad pojedinaca nego često sudi cijeloj Crkvi. Golotinja njezine djece postaje golotinja njezina lica. Upravo zato najveće sablazni nikada nisu samo privatni grijesi. One ranjavaju vjerodostojnost navještaja Evanđelja i postaju razlog da mnogi s prijezirom gledaju na ono što je sveto.
Koliko snažno te riječi odjekuju u suvremenoj povijesti Crkve. Grijesi njezinih članova, osobito pastira, nisu ostali skriveni. Svijet je vidio njezinu golotinju. Nije to golotinja Evanđelja, nego golotinja ljudske nevjernosti. Kada djeca Crkve teško sagriješe, ne ranjavaju samo sebe. Oni ranjavaju lice cijele Crkve i postaju sablazan zbog koje mnogi s prijezirom gledaju na Kristovu Zaručnicu.
Vrhunac Jeremijine optužbe nalazi se u riječima koje na prvi pogled zvuče gotovo neshvatljivo:
„Veći bijaše zločin Kćeri naroda moga od grijeha Sodome.“ (Tuž 4,6)
To nije usporedba vrsta grijeha, nego usporedba odgovornosti.
Sodoma nije imala Savez. Nije imala Mojsijev zakon. Nije imala Hram ni proroke. Nije primila svjetlo Objave koje bi joj pokazalo put života. Griješila je u tami vlastite pobune i neznanja.
Jeruzalem je, naprotiv, živio usred Božje objave. Slušao je proroke. Primao je Božju riječ. Imao je Hram u kojem je prebivala Božja slava. Upravo zato njegov je grijeh bio teži. Nije bio veći zato što je bio drukčije naravi, nego zato što je bio počinjen protiv mnogo veće milosti.
To je trajno načelo cijele Objave. Gospodin ne sudi jednako onome koji nikada nije upoznao njegov glas i onome koji ga je slušao svaki dan. Krist će kasnije izreći isto načelo riječima:
„Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati.“ (Lk 12,48)
Isto vrijedi za Crkvu. Nitko u povijesti nije primio toliko darova kao Kristova Zaručnica. Povjereni su joj sakramenti, apostolska predaja, punina Objave, euharistija i trajna prisutnost Duha Svetoga. Upravo zato njezina odgovornost nije manja nego veća. Kada griješi onaj koji je upoznao Krista, njegov grijeh postaje teži jer je počinjen protiv svjetla koje je primio.
Ali Jeremija ne govori samo o pojedinačnim grijesima. Njega zanima nešto još strašnije. Kako je moguće da cijeli narod postupno otupi pred zlom? Kako grijeh postane gotovo normalno stanje društva? Kako se dogodi da nitko više ne osjeća potrebu za obraćenjem?
Odgovor daje sam prorok kada staje pred vrata Hrama i izgovara jednu od najsnažnijih propovijedi Staroga zavjeta:
„Ali se vi uzdate u lažne i beskorisne riječi! Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje ime i govorite: ‘Spašeni smo!’ i da nakon toga opet činite nedjela i opačine? Zar je Dom ovaj, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina razbojnička?“ (Jr 7,8–11)
Narod je počeo vjerovati da ga sama pripadnost Hramu spašava. Vanjski obredi postali su zamjena za obraćenje srca. Ljudi su mirili svoju savjest činjenicom da dolaze u Hram, premda je njihov život bio u otvorenoj suprotnosti s Božjim zapovijedima.
Upravo će te Jeremijine riječi Isus preuzeti kada očisti Hram. Time pokazuje da ista opasnost prijeti svakom naraštaju Božjega naroda.
Ali Jeremija otkriva još jednu bolnu istinu. Propast Jeruzalema nije nastala samo zbog osobnih grijeha. Ona je postala moguća zato što su ljudi jedni druge uvlačili u zlo, opravdavali ga ili šutjeli pred njim. Grijeh je prestao biti samo čin pojedinca i postao ozračje u kojem je živio cijeli narod.
Zato prorok, govoreći o razorenom Jeruzalemu, ne optužuje samo one koji su činili nasilje, nego i one koji su trebali biti čuvari Saveza:
„Zbog grijeha svojih proroka, zbog bezakonja svećenikâ koji usred grada prolijevahu krv pravednikâ.“ (Tuž 4,13)
To su možda najpotresnije riječi cijelih Tužaljki. Proroci i svećenici bili su postavljeni da budu savjest naroda. Njihova je zadaća bila naviještati Božju riječ, razlikovati dobro od zla, opominjati grešnika i štititi slaboga. Kada oni zataje, ne propada samo njihova osobna svetost. Tada slabi čitav narod. Ondje gdje bi trebala odzvanjati istina, nastaje šutnja. Ondje gdje bi trebala biti proročka riječ, nastaje prilagodba. Ondje gdje bi trebalo biti obraćenje, nastaje privid mira.
Iz toga biblijskog iskustva Crkva je tijekom stoljeća razvila nauk o tuđim grijesima. Taj se nauk često pogrešno razumije kao popis grijeha koje čine drugi ljudi. Međutim, riječ je upravo o suprotnome. To su naši grijesi, grijesi kojima postajemo moralno odgovorni za zlo koje čini netko drugi. Oni pokazuju da čovjek može sudjelovati u tuđem grijehu, premda sam nije neposredni počinitelj.
To se događa kada pristajemo na tuđi grijeh. Takav pristanak ne mora biti izgovoren riječima. Dovoljno je da u sebi odlučimo kako je lakše ne suprotstaviti se zlu. Savjest tada prestaje biti glas koji razlikuje dobro od zla i postaje nijemi promatrač nepravde.
To se događa kada navodimo drugoga na grijeh. Ne samo riječima ili nagovaranjem, nego vlastitim primjerom, autoritetom ili stvaranjem ozračja u kojem grijeh više ne izgleda kao grijeh. Ljudi često ne slijede ono što im govorimo, nego ono što vide da činimo. Zlo se širi oponašanjem jednako kao i nagovaranjem.
Ali upravo su sljedeći oblici tuđih grijeha posebno potresni u svjetlu Jeremijinih riječi.
Crkva govori o grijehu tajiti tuđe grijehe kada smo ih dužni očitovati. Ovdje nije riječ o ogovaranju niti o razotkrivanju tuđih slabosti. Naprotiv. Postoje situacije u kojima šutnja prestaje biti krepost i postaje nepravda. Kada nečije prikrivanje ostavlja nezaštićene nevine, kada omogućuje nastavak nasilja ili kada sprječava uspostavu pravde, tada šutnja više nije ljubav. Ona postaje oblik sudjelovanja u tuđem grijehu.
S time je nerazdvojivo povezan grijeh ne pokarati tuđe grijehe. Bratska opomena nije izraz oholosti ni osuđivanja. Ona proizlazi iz ljubavi prema istini i prema čovjeku. Ne opomenuti onoga koji ozbiljno griješi, premda imamo odgovornost i mogućnost to učiniti, znači prepustiti ga zlu koje ga razara. Još je pogubnije kada se iz straha za vlastiti položaj ili ugled zajednice svjesno odustane od izricanja istine. Tada se ne čuva zajedništvo, nego se čuva lažni mir.
Crkvena predaja također upozorava na grijeh pomagati drugome u grijesima. Takva pomoć ne mora uvijek biti izravna. Dovoljno je omogućiti da zlo traje. Premjestiti počinitelja umjesto da ga se zaustavi. Zanemariti upozorenja. Ne istražiti ozbiljne optužbe. Ostaviti žrtvu bez zaštite. Svaki čin ili propust kojim se stvara prostor da se grijeh nastavi postaje oblik moralne suradnje sa zlom.
Najzad, možda je najteži oblik tuđega grijeha braniti tuđe grijehe. To ne znači braniti grešnika kao osobu, jer svaki čovjek ostaje dostojan ljubavi i mogućnosti obraćenja. Braniti tuđi grijeh znači opravdavati ono što je po sebi zlo, umanjivati njegovu težinu, relativizirati ga ili ga prikazivati nevažnim. Tada se više ne ranjava samo žrtva; ranjava se i sama istina.
Koliko su ove stare moralne pouke postale bolno aktualne u suvremenoj povijesti Crkve.
Slučajevi seksualnog zlostavljanja nisu bili mogući samo zato što su postojali počinitelji. Njih je omogućila i kultura šutnje koja se tijekom desetljeća razvila oko njih. Ta šutnja nije uvijek proizlazila iz zle namjere. Katkad je bila posljedica straha za ugled Crkve. Katkad pogrešno shvaćene poslušnosti. Katkad uvjerenja da će se problem riješiti premještajem ili privatnim upozorenjem. Katkad ljudske slabosti, straha ili nespremnosti suočiti se s razmjerima zla.
Ali bez obzira na motive, posljedice su bile iste.
Ondje gdje se pristalo na tuđi grijeh, zlo je nastavilo živjeti.
Ondje gdje se nije pokaralo tuđe grijehe, savjest je postupno otupjela.
Ondje gdje su se tajili grijesi koje je trebalo očitovati, žrtve su ostajale nezaštićene.
Ondje gdje se pomagalo drugome u njegovu grijehu, makar samo administrativnim odlukama ili svjesnim propuštanjem djelovanja, omogućeno je da se zlo ponavlja.
Ondje gdje su pojedinci branili tuđe grijehe, pozivajući se na ugled osobe, institucije ili "više dobro", istina je bila žrtvovana radi prividnoga mira.
Upravo zato kultura šutnje nije tek pastoralni ili administrativni problem. Ona je duboko moralni problem. Ona je konkretan primjer onoga što je Crkva stoljećima prepoznavala u nauku o tuđim grijesima. Zlo gotovo nikada ne pobjeđuje samo snagom počinitelja. Pobjeđuje onda kada oko njega nastane krug ljudi koji će ga prešutjeti, opravdati, relativizirati ili omogućiti da se nastavi.
Sveti Ivan Pavao II. upravo je na to mislio kada je u apostolskoj pobudnici Pomirenje i pokora govorio o strukturama grijeha. Istodobno upozorava da se ne smije izgubiti iz vida osobna odgovornost:
„Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba.“
Strukture grijeha nisu anonimne sile koje djeluju same od sebe. One nastaju od mnoštva osobnih odluka. Svaki put kada netko pristane na laž, prešuti nepravdu, opravda nasilje ili odbije zaštititi nedužnoga, dodaje još jednu kariku lancu koji će kasnije izgledati kao bezlična struktura. No ona nikada nije bezlična. Sastavljena je od savjesti koje su, svaka na svoj način, odustale od istine.
Jeremija upravo zato ne govori samo o krvnicima. Govori o prorocima i svećenicima. Njihova odgovornost nije bila samo u onome što su učinili, nego i u onome što nisu učinili. Nisu bili pozvani samo izbjegavati grijeh. Bili su pozvani čuvati svetost naroda koji im je bio povjeren.
To upozorenje jednako snažno odzvanja i danas. Svetost Crkve neće se sačuvati prikrivanjem grijeha, nego njegovim razotkrivanjem. Ne šutnjom, nego istinom. Ne obranom neobranjivoga, nego pravednošću i pokorom. Jer jedino istina može otvoriti put milosti, a jedino obraćenje može prekinuti lanac tuđih grijeha koji od osobnog pada stvaraju grijeh cijele zajednice.
Nakon što je pokazao kako grijeh razara srce naroda i kako osobni grijesi prerastaju u grijehe čitave zajednice, Jeremija opisuje njihovu posljedicu koja slijedi gotovo kao duhovni zakon:
„Neprijatelj poseže rukom za svim dragocjenostima njegovim. Gledao je gdje pogani provaljuju u njegovo Svetište, oni kojima si zabranio i pristup u svoj zbor.“ (Tuž 1,10)
Na prvi pogled riječ je o opisu babilonske pljačke Hrama. Pogani ulaze u Svetinju nad svetinjama, odnose sveto posuđe, razaraju ono što je bilo posvećeno Bogu. Ali Jeremija ponovno vidi više od samoga povijesnog događaja.
Dragocjenosti Jeruzalema nisu bile zlato ni srebro. Nisu bile ni umjetnički ukrasi Hrama. Sve je to bilo dragocjeno samo zato što je služilo nečemu većem. Prava dragocjenost bio je Savez, Božja prisutnost među svojim narodom, bogoslužje, svećeništvo i Hram kao mjesto susreta Boga i čovjeka. Zato neprijatelj ne želi samo osvojiti grad. Želi oskvrnuti ono što pripada Bogu.
Gotovo istim riječima, više od dvije tisuće godina poslije, papa Lav XIII. opisuje napad na Crkvu u molitvi svetomu Mihaelu Arkanđelu:
„Ti su najlukaviji neprijatelji ispunili i opili žuči i gorčinom Crkvu, Zaručnicu Bezgrješnoga Jaganjca, te su bezbožnim rukama posegnuli za njezinim najsvetijim dragocjenostima.“
Teško je ne primijetiti povezanost s Jeremijinim riječima. Ono što su Babilonci učinili Hramu, neprijatelj nastoji učiniti Crkvi. Ne napada najprije njezine građevine, njezinu organizaciju ili društveni utjecaj. Napada ono zbog čega Crkva postoji.
Koje su dragocjenosti novoga Jeruzalema?
To nisu njezina materijalna dobra, kulturna baština ili povijesni ugled. Njezine su dragocjenosti Kristovi darovi: euharistija, sakramenti, apostolsko svećeništvo, Božja riječ, apostolska predaja, polog vjere koji joj je Krist povjerio i trajna prisutnost Duha Svetoga.
Ali ovdje se otkriva jedna od najtragičnijih posljedica grijeha u Crkvi.
Kada njezini članovi teško sagriješe, osobito oni koji su pozvani biti pastiri, svijet često više ne razlikuje grijeh od dara. Umjesto da osudi nevjernost čovjeka, počinje odbacivati ono što je Krist dao svojoj Crkvi.
To je upravo ono što Jeremija opisuje. Nakon nevjernosti Jeruzalema neprijatelj ne udara samo po grešnicima. Poseže za svetinjom.
Koliko se puta to dogodilo u naše vrijeme.
Strašni grijesi seksualnoga zlostavljanja pojedinih svećenika s pravom su izazvali sablazan i zahtjev za pravdom. Međutim, vrlo brzo napad više nije bio usmjeren samo na počinitelje. Sve se češće počelo dovoditi u pitanje samo sakramentalno svećeništvo. Kao da izdaja nekih pastira dokazuje da je Krist pogriješio kada je ustanovio svećenički red.
Na isti se način napada i celibat. Umjesto da se razlikuje ljudska nevjernost od dara koji Crkva stoljećima čuva kao dragocjeni znak potpunoga predanja Kristu, nerijetko se tvrdi da je upravo celibat uzrok zločina. Time se odgovornost počinitelja premješta na samu disciplinu Crkve, premda iskustvo jasno pokazuje da zlostavljanje postoji i ondje gdje celibat ne postoji. Grijeh pojedinca postaje razlog za odbacivanje dara.
Sličan se obrazac pojavljuje i u odnosu prema sakramentu pomirenja.
Nakon zlostavljanja sve su češći zahtjevi da se ukine ili ograniči ispovjedna tajna. Takvi zahtjevi često proizlaze iz iskrene želje da se zaštite žrtve i spriječe budući zločini. Ta je nakana ozbiljna i vrijedna poštovanja. No pritom se lako previdi da ispovjedna tajna nije povlastica svećenika niti sredstvo prikrivanja zločina. Ona štiti svetost sakramentalnog susreta čovjeka s Bogom. Svećenik nije vlasnik onoga što je čuo u ispovijedi, nego njegov čuvar. Napad na nepovredivost ispovjedne tajne zato nije samo pravno pitanje. On zadire u samu narav sakramenta koji je Krist ustanovio kada je apostolima rekao:
„Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se.“ (Iv 20,23)
I ponovno se ostvaruje Jeremijina slika. Zbog grijeha ljudi poseže se za svetinjom.
Jednako se događa i s euharistijom.
Ako kršćani ne žive ono što slave, mnogi zaključuju da je euharistija tek simbol koji nema snage mijenjati čovjeka. Ali Crkva nikada nije vjerovala da sakrament djeluje mehanički, neovisno o slobodi onoga koji ga prima. Krist se u euharistiji doista daruje čovjeku, ali čovjek može ostati zatvoren njegovoj milosti. Neuspjeh kršćana da žive euharistiju ne dokazuje nemoć sakramenta. On pokazuje koliko čovjek može biti proturječan čak i pred najvećim darom koji mu je Bog dao.
Na sličan se način promatra i krštenje. Umjesto da se shvati kao novo rođenje po kojem čovjek postaje dijete Božje i hram Duha Svetoga, ono se sve češće svodi na formalni ulazak u instituciju. Zbog grijeha nekih članova Crkve mnogi više ne vide da se u krštenju čovjek prije svega sjedinjuje s Kristom, nego ga promatraju kao pristupanje ljudskoj organizaciji čiji je moralni ugled narušen. Tako se ponovno događa ono što Jeremija opisuje. Grijeh ljudi zasjenjuje ljepotu Božjega dara.
Napad zahvaća i polog vjere. Nakon crkvenih skandala nerijetko se zaključuje da nije pogriješio samo čovjek nego i nauk koji je naviještao. Kao da nevjernost učenika pobija istinitost Učitelja. Umjesto da se razlikuje Evanđelje od onih koji ga nisu živjeli, odbacuje se samo Evanđelje.
A upravo je to jedna od najvećih dragocjenosti Crkve.
Sveti Pavao zato piše Timoteju:
„Čuvaj lijepi polog po Duhu Svetom koji prebiva u nama.“ (2 Tim 1,14)
Crkva nije vlasnica Objave. Ona je njezina čuvarica. Polog vjere nije njezino djelo, nego Kristov dar koji joj je povjeren da ga vjerno prenosi svim naraštajima. Zato ga ne može mijenjati prema duhu vremena, ali ga mora živjeti tako da postane vjerodostojan.
Jer upravo ovdje leži najveća tragedija.
Grijesi članova Crkve ne ranjavaju samo njih same. Oni postaju povod da svijet odbaci upravo ono što je Krist ostavio kao lijek svijetu. Umjesto da se osudi nevjernost učenika, odbacuje se Učitelj. Umjesto da se razlikuje grijeh od svetinje, napada se svetinja.
To je ono što Jeremija vidi kada kaže:
„Neprijatelj poseže rukom za svim dragocjenostima njegovim.“
Ali prije nego što će Babilon ući u Hram, dogodilo se nešto još strašnije. Prorok Ezekiel vidi ono što ljudske oči nisu mogle vidjeti: Slava Gospodnja napušta Hram. Tek nakon toga dolaze požar, razaranje i izgnanstvo. Vanjska propast samo je posljedica onoga što se već dogodilo u duhovnoj stvarnosti.
Jeremijine Tužaljke ne mogu se potpuno razumjeti bez proroka Ezekiela. Dok Jeremija oplakuje ono što se već dogodilo, Ezekielu je dano vidjeti ono što je tome prethodilo. Prije nego što su babilonske vojske probile zidine Jeruzalema i zapalile Hram, prorok promatra kako Slava Gospodnja, vidljivi znak Božje prisutnosti među svojim narodom, postupno napušta Svetište. Najprije se podiže iznad Svetinje nad svetinjama, zatim zastaje na pragu Hrama, potom nad istočnim vratima i naposljetku odlazi iz grada prema Maslinskoj gori (Ez 10–11). To je trenutak koji je u teološkom smislu strašniji od samoga razorenja Hrama. Zidovi još stoje, bogoslužje se još slavi, svećenici i dalje prinose žrtve, a dim kadionice još se uzdiže prema nebu, ali ono zbog čega Hram uopće jest Hram – Božja prisutnost – već ga je napustilo. Babilonski vojnici tek će uskoro ući u grad, no prava se katastrofa već dogodila. Vanjsko razorenje samo će učiniti vidljivim ono što se prije toga zbilo u duhovnoj stvarnosti. U tom je smislu Ezekielovo viđenje trajna opomena Crkvi. Njezina najveća opasnost ne dolazi od neprijatelja izvana, nego od grijeha koji iznutra potamnjuje njezinu svetost. Povijest potvrđuje da su progoni često pročistili Crkvu, dok su mlakost, oholost i nevjernost njezinih članova uvijek nagrizali njezino srce.
Na Ezekielovo se viđenje gotovo doslovno nadovezuje jedno od prvih mističnih iskustava svete Faustine Kowalske. Ona opisuje kako joj je Isus rekao: „Napustit ću ovu kuću… jer su u njoj stvari koje mi se ne sviđaju.“ Tada je iz svetohraništa izišla Hostija i počinula na njezinim rukama. S radošću ju je ponovno položila u svetohranište, ali se isti prizor ponovio drugi, a zatim i treći put. Tada se, kako piše, „Hostija promijenila u živoga Gospodina Isusa. I Isus mi je rekao: ‘Tu više neću ostati.’“ Njezina reakcija nije bila rasprava niti pokušaj da opravda stanje zajednice. U svoj svojoj jednostavnosti odgovorila je: „A ja Te, Isuse, iz ove kuće neću pustiti.“ Hostiju je ponovno vratila u ciborij, zatvorila svetohranište i dodaje: „I ostao je Isus s nama. Trudila sam se sljedeća tri dana držati klanjanje zadovoljštine.“
Teško je ne prepoznati duboku povezanost između toga prizora i Ezekielova viđenja. Ondje Slava Gospodnja napušta Hram, ovdje Krist upozorava da više neće ostati u kući koja ga vrijeđa. U oba slučaja uzrok nije neprijatelj izvana, nego stanje Božjega naroda. Babilon nije prvi uzrok razorenja Jeruzalema, kao što ni svijet nije prvi uzrok rana koje nose lice Crkve. Prije svake vanjske katastrofe postoji unutarnja nevjernost. Ipak, između Ezekiela i Faustine postoji jedna presudna razlika. Ezekiel može samo promatrati kako Božja slava odlazi, dok Faustina ljubavlju odgovara na Kristovu prijetnju odlaskom. Njezine riječi: „A ja Te, Isuse, iz ove kuće neću pustiti“ sažimaju odgovor svetaca na svaku krizu Crkve. Oni ne napuštaju Krista kada ga drugi napuštaju, nego ostaju pred njim u klanjanju i zadovoljštini.
To nije bio usamljen događaj. Već na sljedećim stranicama Dnevnika Faustina zapisuje kako joj je Isus povjerio da se u jednoj redovničkoj kući događa nešto „što mi se ne sviđa i što me jako vrijeđa“, tražeći od nje da o tome obavijesti poglavaricu. Priznaje da je oklijevala, ali dodaje kako joj „nemir koji je Gospodin spustio na mene nije dao ni trenutka časiti“, sve dok nije poslušala. Ovaj je detalj znakovit jer pokazuje da ljubav prema Crkvi nije ravnodušno promatranje njezinih rana, nego odgovornost da se zlo ne prešućuje kada ga je potrebno ispraviti. Time se mistično iskustvo svete Faustine neobično približava Jeremijinoj i Ezekielovoj proročkoj službi: ljubav prema Božjem narodu ne očituje se u prikrivanju grijeha, nego u pozivu na obraćenje.
Još snažnije odjekuju stranice Dnevnika nastale tijekom križnoga puta. Faustina piše: „Pri kraju križnoga puta dok sam molila, Gospodin Isus se počeo tužiti na redovničke i svećeničke duše, na nedostatak ljubavi u izabranim dušama. Dopustit ću da budu uništeni samostani i crkve.“ Zapanjena tim riječima odgovara: „Isuse, ali toliko Te duša slavi u samostanima.“ Kristov odgovor zvuči poput novozavjetnih Tužaljki: „To slavljenje ranjava moje srce jer je iz samostana protjerana ljubav. Duše bez ljubavi i posvećenja, duše pune egoizma i sebeljublja, duše ohole i arogantne, duše pune podmuklosti i licemjerja, mlake, u kojima jedva da je nešto malo topline koja ih održava na životu. Moje srce to ne može podnijeti. Sve milosti koje svakodnevno na njih izlijevam, slijevaju se kao niz stijenu. Ne mogu ih podnijeti jer niti su dobri niti zli. Samostane sam odabrao da po njima posvećujem svijet. U njima treba buktati snažan oganj ljubavi i žrtve. Ako se oni ne obrate i ne ražare prvotnom ljubavlju, pustit ću da ih svijet uništi.“
Te riječi gotovo su egzegeza Jeremijinih Tužaljki. Prorok nije tvrdio da je Hram propao zato što nije bilo bogoslužja, svećenika ili svakodnevnih žrtava. Naprotiv, bogoslužje se nastavilo i onda kada je srce naroda već odavno bilo daleko od Boga. Krist i ovdje ne govori najprije o grijesima svijeta, nego o „izabranim dušama“, o onima koji su primili najveće milosti i koji su upravo zbog toga pozvani na veću vjernost. Njegova opomena podsjeća na Jeremijinu usporedbu Jeruzalema i Sodome. Kada prorok kaže da je „veći bio zločin Kćeri naroda moga od grijeha Sodome“, ne tvrdi da je Jeruzalem počinio drukčije ili teže grijehe od Sodome, nego da je griješio usred Hrama, Saveza i Božje prisutnosti. Na isti način Krist nastavlja i u objavi Srca Isusova sv. Maregareti Mariji: "Gle ovo Srce, koje je toliko ljubilo ljude, te se posve iscrpilo i uništilo da im dokaže svoju ljubav, a za uzvrat od većine primam samo nezahvalnost, koju mi iskazuju u ovom Sakramentu ljubavi svojim nepoštovanjem i svetogrđima, hladnoćom i prezirom. A najviše me boli što tako rade srca, koja su mi posvećena". U tom duhu, zapisat će u svoj Dnevnik i sama sv. Faustina: „Kako će preuzeti danu im vlast suditi svijetu kada su njihove krivice teže od onih svijeta – ni pokore ni zadovoljštine… Ah, srce koje si primilo mene na uranku, a o podne goriš mržnjom protiv mene u najrazličitijim oblicima. Ah, odabrana srca, zar zato da bi mi više muke zadali? Veliki grijesi svijeta kao da okrznu površinu moga srca, a zato grijesi izabrane duše potpuno probadaju moje srce.“
Upravo se ovdje najjasnije vidi ista teološka logika koja prožima Jeremiju. Sodoma nije imala Hram, Savez ni proroke; nije primila svjetlo Objave koje je primio Jeruzalem. Crkva pak posjeduje Kristovu prisutnost u euharistiji, sakramente, apostolsku predaju i puninu Objave. Zbog toga odgovornost njezinih članova raste razmjerno darovima koje su primili. Ne radi se o tome da su grijesi izabranih po svojoj naravi drukčiji od grijeha svijeta, nego da predstavljaju nevjernost mnogo većoj ljubavi.
Faustina ne pokušava ublažiti Kristove riječi. Piše: „Kad sam se htjela zauzeti za odabrane duše nisam mogla naći ništa čime bih ih opravdala. Ne mogavši u tom trenutku smisliti ništa u njihovu obranu, bol mi je stegnula srce i gorko sam zaplakala.“ To je isti plač koji odzvanja Jeremijinim Tužaljkama. Ljubiti Crkvu ne znači opravdavati njezine grijehe, nego ih oplakivati pred Bogom. U drugom dijelu Dnevnika Faustina zapisuje: „Najviše mi muke zadaje kada se sretnem s licemjerjem“, dodajući da je tada razumjela zašto je Krist mnogo strože korio farizeje nego okorjele grešnike koji su se obraćali u iskrenom kajanju. I ta je opomena duboko jeremijanska: najveća opasnost nije uvijek otvoreni grijeh, nego lažna izvanjska pobožnost koja je izgubila ljubav i istinu.
Ipak, kao ni kod Jeremije, posljednja riječ nije osuda. Dok Faustina plače, Krist je tješi riječima: „Ne plači, ima još velik broj duša koje me silno ljube, ali moje srce želi biti voljeno od svih i poradi svoje velike ljubavi upozoravam ih i opominjem.“ Upravo u toj rečenici nalazi se ključ svih proročkih opomena. Bog ne opominje zato što je odustao od svoga naroda, nego upravo zato što ga ljubi. Da je odustao od Jeruzalema, ne bi mu slao Jeremiju; da je odustao od Crkve, ne bi joj slao svece. Zato ni liturgija nakon Jeremijinih Tužaljki ne ostavlja posljednju riječ razorenju ili osudi, nego nakon svake lekcije odgovara istim zazivom koji sažima cijelu njihovu poruku: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu, Bogu svome.“
Sve to pokazuje da proroci, mistici i sveci ne promatraju krize Božjega naroda prvenstveno kao institucionalni ili društveni problem, nego kao duhovnu stvarnost. Jeremija oplakuje razoreni Jeruzalem, Ezekiel vidi kako Slava Gospodnja napušta Hram, sveta Faustina sluša Kristovu tužbu nad redovničkim i svećeničkim dušama, a Benedikt XVI. govori o prljavštini koja se nalazi u samoj Crkvi. Premda između njih stoje stoljeća, svi oni upućuju na isti zaključak: najveća opasnost za Božji narod nije neprijatelj koji dolazi izvana, nego nevjernost koja se rađa u njegovu vlastitom srcu. Zbog toga ni odgovor ne može biti prvenstveno administrativan, politički ili sociološki. Sve su to potrebna sredstva u suočavanju s konkretnim posljedicama grijeha, osobito kada je riječ o zaštiti žrtava i uspostavi pravednosti, ali nijedna od tih mjera ne može izliječiti korijen bolesti ako ne dođe do obraćenja srca. Proroci uvijek traže ono što je dublje od izvanjskih reformi, a to je povratak Bogu.
Upravo zato Jeremija, nakon svih svojih optužbi, ne završava knjigu pozivom na političku obnovu Jeruzalema niti traži novu vojsku koja bi oslobodila grad. Njegov pogled usmjeren je prema Savezu, jer zna da se sudbina Izraela ne odlučuje na bojištu, nego u odnosu s Bogom. U jednoj od svojih najdirljivijih molitava priznaje: „Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; odista, tebi sagriješismo! Ne odbaci nas radi imena svoga, ne sramoti prijesto Slave svoje, spomeni se i nemoj razvrći Saveza svoga s nama!“ (Jr 14,20–21).
Vrijedno je primijetiti da Jeremija ne moli Boga da se spomene Izraelove pravednosti. Nakon svega što je izrekao bilo bi to nemoguće. Ne zaziva ni Davidove zasluge, ni Abrahamovu vjeru, ni slavu Hrama. Njegova se molitva oslanja isključivo na Božju vjernost. „Spomeni se i nemoj razvrći Saveza svoga s nama.“ Savez je Božje djelo prije nego što je čovjekovo. Upravo zato u njemu ostaje nada čak i onda kada ljudska nevjernost izgleda veća od svake mogućnosti obnove.
Ta molitva otkriva i duboki smisao pokore. Pokora nije pokušaj da čovjek vlastitim djelima zasluži Božje oproštenje, nego ponizno priznanje da bez njegove milosti nema spasenja. Zato Jeremija ne relativizira grijeh, ali ga ni ne proglašava posljednjom riječju povijesti. On zna da je posljednja riječ uvijek Božja vjernost.
Isto vrijedi i za Crkvu. Njezina budućnost ne počiva na bezgrješnosti njezinih članova, nego na vjernosti Krista koji ju je ljubio i predao samoga sebe za nju da je „posveti očistivši je kupelji vode uz riječ, te sebi privede Crkvu slavnu, bez ljage i bore ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane“ (Ef 5,26–27). Upravo zato svaka istinska obnova Crkve započinje ondje gdje završavaju ljudska opravdanja: u priznanju vlastite nevjernosti i u povratku Kristu koji jedini može obnoviti svoju Zaručnicu.
To ujedno objašnjava zašto Crkva Jeremijine Tužaljke pjeva upravo u svetim danima Kristove muke. Na prvi bi se pogled moglo činiti da je riječ o tekstovima koji govore isključivo o razorenju Jeruzalema i tragediji jednoga davno nestalog kraljevstva. Međutim, liturgija ih smješta u vrijeme kada Crkva promatra Kristovu muku, jer u razorenom Jeruzalemu prepoznaje sliku vlastitih rana, ali i otajstvo križa na kojemu se čini da je sve izgubljeno. Veliki petak, poput Tužaljki, govori o napuštenosti, izdaji, nevjernosti učenika i prividnoj pobjedi zla. No ni Jeremijin plač ni Kristov križ ne mogu se razumjeti odvojeno od Božje vjernosti koja posljednju riječ izgovara na uskrsno jutro.
Zato je važno primijetiti da liturgija nije dopustila da posljednja riječ nakon Jeremijinih Tužaljki bude prorokov vapaj. Nakon svake lekcije dodala je rečenicu koja se ne nalazi u biblijskom tekstu, ali sažima cijelu njegovu poruku i otkriva način na koji ih Crkva čita. Dok Jeremija oplakuje posljedice grijeha, liturgija odgovara pozivom na obraćenje; dok prorok promatra razorenje, Crkva već gleda prema obnovi; dok se u Starome zavjetu čini da je sve završilo izgnanstvom, novi Savez pokazuje da Bog nikada ne odustaje od svoje Zaručnice.
Zbog toga se kroz cijeli Veliki tjedan, nakon svake otpjevane tužaljke, iznova čuje isti zaziv:
Jerusalem, Jerusalem, convertere ad Dominum Deum tuum.
To nije samo završetak jednoga liturgijskog čitanja. To je trajni program obnove Crkve. Nije riječ o pozivu upućenom samo stanovnicima drevnoga Jeruzalema, nego svakom naraštaju Božjega naroda koji je u opasnosti da se pouzda u vlastite ustanove više nego u Boga, da sačuva izvanjski oblik pobožnosti, a izgubi njezinu nutrinu, ili da zbog grijeha svojih članova zaboravi da je jedina istinska obnova uvijek povratak Kristu. Zato se kroz stoljeća, usred svih kriza, reformi, progona i sablazni, u liturgiji neprestano ponavlja isti vapaj koji ostaje jednako aktualan danas kao i u Jeremijino vrijeme:
Jeruzaleme, Jeruzaleme, obrati se Gospodinu, Bogu svome.
