Kad istina postane neugodna, jesmo li pozvani šutjeti ili istinovati u ljubavi?

Nagovor dekana Crikveničkog dekanata okupljenim svećenicima u nazočnosti riječkoga nadbiskupa prigodom dekanatskog susreta 17. ožujka 2026. u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici.

Draga subraćo, 
sve vas na početku ovog susreta srdačno pozdravljam kao i ovdje prisutnoga nadbiskupa Matu Uzinića. Budući da je danas nadbiskup naš gost, preuzeo sam na sebe ovu duhovno meditativnu točku, tako da možete odahnuti i da nitko nije pod stresom da mora govoriti ne samo pred kolegama nego i pred nadbiskupom. 

Uvodna molitva:
Gospodine moj i Bože moj! Čvrsto vjerujem da si ovdje prisutan, da me vidiš, da me čuješ. Smjerno ti se klanjam. Molim te za oproštenje mojih grijeha i za milost da ovo vrijeme molitve održim tako da mi donese plod. Marijo, moja Prečista Majko, sveti Josipe, moj Oče i Gospodaru, moj anđele čuvaru: zagovarajte me!

Za današnje razmatranje uzeti ćemo tekst iz Poslanice Efežanima (Ef 4,11–27)

"On i »dade« jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi.Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću.

Vi pak ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.

Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima. Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu".

Današnje razmatranje iz Poslanice Efežanima temeljit ću na tri autora, jedan je Joseph Ratzinger, drugi je sv. Augustin, a treći je jedan laik. Vjerujem da će nam pomoći da promišljamo stvarnost koju nam je iznio sv. Pavao. Pa započnimo: 

Vademecum o Sinodi o sinodalnosti, daje nam važnu smjernicu o potrebi razlučivanja: „U duhovnome smislu razlučivanje je umijeće tumačenja u kojem nas smjeru vode želje srca, a da se pritom ne damo zavesti onim što nas vodi kamo nikada nismo htjeli ići.“ Upravo se ova definicija nastavlja na ono što nam govori i Riječ Božja: „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama“ (2 Tim 4, 3-5). Iz ovoga jasno proizlazi činjenica da je naše razlučivanje u našem životu često puta zaslijepljeno grešnim životom ukorijenjenim u strastima i vlastitim željama. Stoga je vrlo važno, kako Vademecum naglašava, da nas u ovom pozivu na razlučivanje prati „način života koji je utemeljen u Kristu, slijedeći vodstvo Duha Svetoga, živeći na veću slavu Božju.“

Ako je razlučivanje prije svega pitanje zrelosti u Kristu, onda se nameće pitanje: kako postići tu zrelost i po kojem kriteriju razlikovati istinu od zablude? Upravo na to pitanje odgovorio je tadašnji dekan Kardinalskog zbora, kardinal Joseph Ratzinger, u svojoj propovijedi na misi prigodom otvaranja konklava 2005. godine. Istaknuo je kako se zrelost vjere, koja je preduvjet ispravnog razlučivanja, postiže osobnim suobličavanjem Kristu i vjeri Crkve te usklađivanjem vlastite volje s Kristovom voljom – na što nas danas poziva i sinodski proces.

„Prema grčkom tekstu, treba govoriti o mjeri Kristove Punine koju smo pozvani dosegnuti kako bismo bili istinski odrasli ljudi u vjeri. Ne trebamo ostati djeca u vjeri, u stanju malenosti. A u čemu se sastoji biti dijete u vjeri? Sveti Pavao odgovara: to znači bacan valovima i nošen amo-tamo svakim vjetrom (Ef 4,14). Vrlo aktualan opis! Koliko smo samo vjetrova doktrine iskusili u posljednjim desetljećima, koliko ideoloških struja, koliko moda mišljenja...Mala lađa misli mnogih kršćana često je bila bacana tim valovima - bacana iz jedne krajnosti u drugu. […] Svakodnevno se rađaju nove sekte i obistinjuje se ono što sveti Pavao govori o prijevari ljudi, o lukavstvu koje vodi u zabludu (usp. Ef 4,14). Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno prepustiti se svakom vjetru doktrine amo-tamo, javlja kao jedini aktualan stav u današnjem vremenu. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao krajnje mjerilo ostavlja samo sebe i svoje želje.

Mi, međutim, imamo drugo mjerilo: Sina Božjega, pravog čovjeka. On je mjerilo pravog humanizma. Odrasla nije vjera koja prati valove mode i zadnjih novina; odrasla i zrela je vjera duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. Upravo nas to prijateljstvo otvara svemu što je dobro i daje nam kriterij da razlikujemo istinu od laži, prijevaru od istine.

Moramo doći do zrele vjere, moramo voditi stado Kristovo prema ovoj vjeri. I upravo ta vjera – samo vjera – stvara jedinstvo i ostvaruje se u ljubavi prema bližnjemu. U tom smislu, sveti Pavao nam nudi – nasuprot stalnim nestalnostima onih koji su poput djece koju valovi bacaju – lijepu riječ: veritatem facientes in caritate - činiti istinu u ljubavi, kao temeljnoj formuli kršćanskog postojanja. U Kristu se istina i ljubav podudaraju. U mjeri u kojoj se približavamo Kristu, i u našem životu, istina i milosrđe se stapaju. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi kao  cimbal koji zveči; (1 Kor 13, 1).

Draga subraćo, Ratzinger nas tako podsjeća da prava zrelost nije u prilagođavanju duhu vremena, nego u trajnom suobličavanju Kristu. A upravo se ta zrelost najjasnije očituje u našem odnosu prema istini. Svaka rasprava prije ili kasnije pokaže traži li čovjek iskreno istinu ili samo potvrdu vlastitih stavova. U raspravama se uvijek profiliraju dvije vrste osoba: oni koji iskreno traže istinu i oni koji žele, u konačnici, opravdati svoj način života prema načelu: 'čini što želiš'. S prvima se ponizno, iskreno i dobronamjerno može razgovarati jer i sami traže istinu, pa su činjenice i argumenti dovoljni, a s drugima razgovor uvijek završi u gorčini i napadima jer im se na kraju sruši njihov lažni svijet u kojem žele ostati, a nisu spremni prihvatiti promjenu. Prihvaćanje istine za njih bi u tom trenutku značilo obraćenje, ali ono se ne događa jer oni nemaju moralnu snagu za to i jer više ljube svoju laž nego istinu. Stoga postaju ogorčeni mrzitelji i progonitelji sugovornika jer žele i dalje živjeti u laži i činiti što žele, usprkos istini koja ih iznutra peče svaki put kad je izrečena i potvrđuje im ono što im sama savjest govori. S takvim ljudima ne treba gubiti vrijeme na razgovore, ali im činjenicama i argumentima treba jasno dati do znanja da su u krivu te pokazati neutemeljenost njihovih tvrdnji, i to radi drugih ljudi, ali i kako bi ih se podsjetilo da im savjest ispravno govori – na njihovu osudu.

Takvo iskustvo nije novo. Ono prati Crkvu od njezinih početaka. Zato sveti Pavao vrlo otvoreno upozorava mladoga biskupa Timoteja kako se odnositi prema ljudima koji više ne traže zdrav nauk nego potvrdu vlastitih želja: „A tko drukčije naučava i ne prianja uza zdrave riječi, riječi Gospodina našega Isusa Krista, i nauk u skladu s pobožnošću, nadut je, puka neznalica, samo boluje od rasprâ i rječoborstava, od kojih nastaje zavist, svađa, pogrde, zla sumnjičenja, razračunavanja ljudi pokvarene pameti i lišenih istine. A ti se, Božji čovječe, toga kloni! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom: čuvaj Zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista.” (1 Tim 6,3–5.11–15)

No sveti Pavao ne govori samo o drugima. On opisuje duboku dramu svakoga ljudskog srca. O tome iskustvu mržnje na istinu nam govori i sveti Augustin u svojim Ispovijestima:

"Vidio sam mnogo ljudi koji hoće prevariti drugoga, ali nikoga koji bi htio biti prevaren. Gdje su dakle upoznali ovaj blaženi život ako ne ondje gdje su upoznali istinu? Ljube naime i nju, jer ne žele biti prevareni, a kad ljube i blaženi život, što nije ništa drugo nego radost zbog istine, svakako ljube istinu, a ne bi je ljubili kad ne bi bilo nekog znanja o njoj u njihovu pamćenju.

Zašto se dakle ne vesele zbog nje? Zašto nisu blaženi? Zato jer se više brinu za druge stvari koje ih prije čine bijednima nego ono drugo blaženima čega se slabo sijećaju. Još je slabo svjetlo među ljudima: neka se žure, neka se žure, da ih ne obuzmu tmine (Iv 12, 35)

Zašto pak „istina rađa mržnju“? Zašto smatraju neprijateljem tvoga čovjeka koji propovijeda istinu, kad ljube blaženi život, koji nije drugo nego radost zbog istine? Samo zato što se istina tako ljubi da svi koji ljube nešto drugo žele da je istina ono što ljube, i kako ne žele biti prevareni, ne žele ni da im se dokaže da su na krivom putu. Stoga mrze istinu zbog one stvari koju ljube kao istinu. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Zato će im ona naplatiti tako da će one koji ne žele da ih prokaže prokazati i protiv njihove volje, a njima će samima ostati skrivena.

Takvo je, da, takvo, upravo takvo ljudsko srce, tako zasljepljeno i tromo, sramotno i nedostojno, pa hoće da ostane skriveno, ali ne želi da njemu išta ostane skriveno. No upravo mu se obratno događa: ne ostaje skriveno istini, a njemu istina ostaje skrivena. Ali ipak i tako, dok je bijedno, voli se više radovati istini nego laži. Bit će dakle blaženo ako se bez ikakve smetnje bude radovalo jedinoj Istini po kojoj je istinito sve ostalo." (Aurelije Augustin, Ispovijesti) 

Draga subraćo, stoga, razmatrajući ove riječi, moramo se zapitati nisu li i naši odnosi u Crkvi, osobito formacija, lišeni istinovanja u ljubavi?

Ako su sveti Pavao i sveti Augustin opisali nutarnju borbu pojedinoga čovjeka, ostaje nam zapitati se kako se ta borba odražava na život Crkve danas. Jedan suvremeni katolički laik ovako opisuje ono što opaža u današnjoj svećeničkoj formaciji:

"Ta je [svećenička] priprema potpuno bez srži kršćanske istine zato jer se stotine svećenika formira tako da budu članovi profesionalne institucije, čija je uloga udovoljiti narodu, u Božje ime, tako što se pridružuju narodu u njegovim svakodnevnim naporima sa svjetovnim duhom bez svetosti, bez svete Predaje i prave vjere, a s političkom ispravnošću.

Ostale možemo nazvati vjernim ostatkom, oni su usredotočeni na objavljenu istinu i ostaju vjerni svetosti Crkve...

Većina bogoslovija danas šalje u svijet svećenike kojima nedostaje potrebna priprema. Odašilje ih praznih ruku, a pune krivovjerja i ljudskog znanja, koje ih ne osposobljava da se suoče s vremenima u kojima žive.

Nema katoličke mistike ni ljubavi prema sakramentu, ni poslušnosti. Nema duhovnosti ni ikakva znanja o Neprijatelju s kojim se suočavaju. Nema pripreme za duhovni boj...

Prava bit svećeništva ukradena je iz srca mnogih koji su imali dobra i čvrsta zvanja".

Draga subraćo, uzimajući u obzir sve izrečeno, svaki se od nas treba ozbiljno preispitati:

Jesam li možda svećenik koji s oltara propovijeda krivovjerje i vjernike uči zabludama? Jesam li promiskuitetan svećenik? Jesam li nepošten svećenik, ambiciozan i pohlepan za materijalnim dobrima, lakom na ljudsku moć, progonitelj svetosti i nadnaravna života vjernika, mrzitelj pučkih pobožnosti, ravnodušan prema poslušnosti hijerarhiji Crkve?

Ova pitanja nisu moralistička niti služe međusobnom osuđivanju. Ona proizlaze iz svijesti o veličini našega poziva. Jer što je veći dar koji smo primili, to je veća i odgovornost pred Bogom.

Zato si trebamo posvjestiti sljedeće: Koliko god vjeran svećenik ima posebnu Božju povlasticu nositi se s divovskom zadaćom obrane duša od vječne propasti, toliko nevjeran svećenik ima Sotoninu povlasticu uživati zemaljski život na najiskvareniji način.  Na kraju, Sotona će iskoristiti nevjerna svećenika kako bi ranio Crkvu i odvukao stotine duša od Boga.  To će učiniti tako što će stvoriti afere preko kojih će se svetiti Bogu obarajući posvećenu euharistijsku posudu (svećenika) i iskorištavajući njegove grijehe da ubije nadu i vjeru u slabima.

Draga subraćo, biti odabran [za svećenika] u ovozemaljskom životu i biti već u stanju življenja koje inače moramo čekati do kraja života, jest najveći dar, čast i odgovornost. To je upravo ono što posveta Bogu znači. Ne poziva li nas na to, sveti Pavao u poslanici Efežanima? Na kraju se ponovno vratimo ondje odakle smo i započeli – riječima svetoga Pavla iz Poslanice Efežanima. Sve što smo danas razmatrali može se sažeti upravo u njegov poziv da odbacimo staroga čovjeka i obnovimo se u Kristu.

„Vi pak ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine. Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima.” (Ef 4, 20-25)

Završna molitva:
Zahvaljujem ti, Bože moj, za sve dobre odluke, poticaje i nadahnuća koja si mi dao u ovom razmatranju. Molim te za tvoju pomoć da ih ostvarim. Marijo, moja Prečista Majko, sveti Josipe, moj Oče i Gospodaru, moj anđele čuvaru: zagovarajte me!