Tko je pokojnicima ukrao molitvu? Izbacili smo katafalk. Jesmo li s njim zaboravili i čistilište?

Razmatranje uz Dušni dan o liturgijskoj baštini, vjernosti Drugome vatikanskom saboru i molitvi za one koji su nas pretekli u vječnost.

Crne misnice smo odbacili, katafalke uklonili, čistilište prešutjeli, a pokojne proglasili svetima. Tko se još sjeća moliti za njihove duše? 

Postoje prizori iz života Crkve koji su još donedavno bili sasvim uobičajeni, a danas ih u mnogim našim župama susrećemo znatno rjeđe. Među njima su svećenik odjeven u crnu misnicu na Dušni dan i katafalk, simbolični odar prekriven crnim pokrovom i okružen svijećama, koji je vjernike podsjećao na njihove pokojne i na potrebu molitve za njih. Nekada su ti znakovi bili prirodan dio crkvenoga života, dok su danas u mnogim sredinama gotovo zaboravljeni.

Naši su ih stari dobro poznavali. Nisu im trebala posebna liturgijska predavanja kako bi razumjeli njihovo značenje. Znali su da se toga dana Crkva spominje svojih mrtvih, da moli za njihove duše i da pred otajstvom smrti stoji s ozbiljnošću, strahopoštovanjem i nadom. Crna misnica nije bila znak neke posebne crkvene struje, a katafalk nije bio izraz pretjerane privrženosti prošlosti. Bili su to sastavni dijelovi liturgijskoga, duhovnoga i kulturnoga života naših župnih zajednica.

Pritom je osobito važno naglasiti da ti običaji nisu nestali neposredno nakon Drugoga vatikanskog sabora. Naprotiv, u mnogim su našim župama nastavili živjeti godinama, pa i desetljećima nakon njega. O tome svjedoče stare fotografije, sačuvani liturgijski predmeti, sjećanja vjernika i svećenika, ali i same liturgijske knjige objavljene nakon koncilske obnove. Ono što danas mnogi smatraju nečim što pripada isključivo „predkoncilskom vremenu“ zapravo je još dugo bilo sastavni dio života Crkve nakon Sabora.

Zato se danas, na Dušni dan, vrijedi zapitati što smo zapravo izgubili kada su crne misnice nestale iz mnogih naših sakristija, a katafalci iz naših crkava. Jesmo li time doista postali vjerniji liturgijskoj obnovi ili smo, možda i nehotice, osiromašili jedan važan govor vjere? I jesmo li pritom dovoljno razlikovali ono što je Crkva doista odredila od onoga što su pojedinci, često vrlo samouvjereno, proglašavali duhom Koncila?

Tko je zabranio crnu misnicu koju Crkva nije zabranila?

Među brojnim raširenim zabludama o liturgiji posebno mjesto zauzima uvjerenje da je Drugi vatikanski sabor ukinuo crnu liturgijsku boju. Koliko se samo puta moglo čuti da se crna misnica više ne smije upotrebljavati, da je pripadala „staroj liturgiji“, da je nakon Sabora zamijenjena ljubičastom ili da njezina uporaba znači povratak na nešto što je Crkva već ostavila iza sebe.

Problem je u tome što takve tvrdnje nisu točne. Još je zabrinjavajuće što to neznanje nije prisutno samo među vjernicima nego i među samim svećenicima. Neki doista ne znaju da je crna boja i danas dopuštena u liturgiji Rimskoga obreda. Drugi su tijekom bogoslovnoga obrazovanja stekli dojam da je njezina uporaba napuštena zato što je bila teološki ili liturgijski neprikladna. Treći znaju da nije zabranjena, ali je ipak smatraju nepoželjnom, zastarjelom ili pastoralno problematičnom.

A dovoljno je otvoriti aktualnu Opću uredbu Rimskoga misala. U broju 346, koji govori o bojama liturgijskoga ruha, izričito se navodi da se crna boja može upotrebljavati u misama za pokojne ondje gdje je to običaj. Dakle, crna boja nije zabranjena, nije ukinuta i nije izbrisana iz liturgijskih knjiga obnovljenoga Rimskog obreda. Istina je da se ljubičasta također može upotrebljavati u misama za pokojne, kao što se prema odgovarajućim odredbama i mjesnim običajima može upotrebljavati i bijela. Ali postojanje tih mogućnosti ne znači da je crna prestala biti legitimna liturgijska boja.

Posebno je zanimljivo svjedočanstvo naših vlastitih liturgijskih knjiga. U hrvatskom izdanju obnovljenoga obrednika sprovoda, u Prethodnim napomenama, pod brojem 22, govori se o prilagodbama koje pripadaju biskupskim konferencijama. Među njima je i određivanje liturgijske boje za sprovod, uz uvjet da ona odgovara duhu naroda, da ne vrijeđa ljudsku bol i da očituje kršćansku nadu obasjanu vazmenim otajstvom. A zatim slijedi iznimno važna napomena:

„Kod nas se odlukom Biskupske konferencije od 10. travnja 1970. može pored crne upotrebljavati i ljubičasta i bijela boja.“

 "Ubi lex statuit, ibi lex voluit; ubi lex tacuit, ibi lex noluit". - Značenje ovog načela prevodi se kao: "Gdje zakon određuje, ondje zakon i hoće; gdje zakon šuti, ondje zakon neće."

Vrijedi se zaustaviti upravo nad tom rečenicom. Odluka je donesena 1970. godine, dakle nakon Drugoga vatikanskog sabora, u vrijeme provedbe liturgijske obnove. I što ona kaže? Ne kaže da se crna boja ukida, ne kaže da je zabranjena, niti da je treba zamijeniti ljubičastom ili bijelom. Naprotiv, izričito polazi od crne boje i dopušta da se pored crne upotrebljavaju ljubičasta i bijela. Ta mala riječ „pored“ govori mnogo više nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Ona pokazuje da crna nije bila shvaćena kao nešto što treba ukloniti, nego kao postojeća liturgijska praksa kojoj se pridružuju druge mogućnosti.

Ovdje se ne radi samo o jednoj rubricističkoj pojedinosti, nego o našem odnosu prema liturgijskoj predaji i prema samim odredbama Crkve. Kako se dogodilo da ono što Crkva dopušta u svijesti mnogih postane nešto što Crkva navodno zabranjuje? Kako je moguće da se svećenika koji na Dušni dan odjene crnu misnicu promatra kao nekoga tko se vraća u prošlost, premda jednostavno koristi mogućnost koju mu pružaju važeće liturgijske knjige? I nije li neobično da se u vremenu u kojem se toliko govori o liturgijskoj raznolikosti upravo jedna drevna i nikada ukinuta mogućnost često dočekuje s nepovjerenjem?

Kako smo vlastiti zaborav proglasili crkvenim zakonom

Crkva nije ukinula crnu boju. Mi smo je u velikoj mjeri prestali upotrebljavati, a zatim smo vlastiti zaborav počeli tumačiti kao crkvenu odredbu. Ono što se najprije prestalo činiti s vremenom se počelo smatrati nečim što se više ne smije činiti. Tako je praksa postupno počela poprimati snagu zakona, premda za takav zaključak nije postojalo uporište u općim liturgijskim propisima. Naposljetku se i samo pozivanje na važeće liturgijske knjige moglo doživljavati kao neposluh, dok se ustaljena praksa, premda uža od mogućnosti koje Crkva dopušta, predstavljala kao jedini ispravan izraz vjernosti liturgijskoj obnovi.

Posebno je zanimljivo kako je u našim krajevima nakon Drugoga vatikanskog sabora postupno nestajala crna liturgijska boja, osobito na Dušni dan. Nije se to dogodilo na temelju neke izričite zabrane Sabora ili općega liturgijskog zakonodavstva, nego ponajprije promjenom liturgijske prakse, pastoralnih navika i tumačenja koja su se s vremenom počela predstavljati gotovo kao obvezujuće odredbe. Premda su liturgijske knjige i dalje dopuštale uporabu crne boje, ona se sve češće izostavljala, a ljubičasta, ponegdje i bijela, postupno je postajala gotovo jedini izbor.

Osobito je važno primijetiti da talijanski liturgijski direktoriji Talijanske biskupske konferencije (CEI), kao i direktoriji u izdanju vatikanske izdavačke kuće Libreria Editrice Vaticana, koje i sam posjedujem, nisu jednostavno izbrisali crnu boju iz liturgijske uporabe. Ona je i dalje ostala među naznačenim bojama za mise Dušnoga dana, u skladu s odredbama Rimskoga misala. Kod nas se, međutim, u pojedinim liturgijskim kalendarima, direktorijima i praktičnim uputama počela izostavljati ili se prestala navoditi kao mogućnost za Dušni dan. Takvo izostavljanje, ako se njime stvarao dojam da crna više nije dopuštena, nije bilo u skladu sa širim mogućnostima koje predviđaju liturgijske knjige. Pritom treba razlikovati službenu zabranu od nepotpunoga navođenja dopuštenih mogućnosti: samo izostavljanje neke boje u godišnjem direktoriju ne znači da je ona pravno ukinuta.

No posljedice takve prakse bile su dalekosežne. Naraštaji svećenika i bogoslova odrastali su u uvjerenju da je crna liturgijska boja nakon Sabora jednostavno prestala biti dopuštena. Mnogi su, ne poznajući dovoljno same liturgijske propise, počeli poistovjećivati ono što su zatekli u vlastitoj sredini s onim što Crkva univerzalno određuje. Tako je pastoralna praksa postupno postajala mjerilom dopuštenoga, umjesto da se praksa ravna prema liturgijskim knjigama. Kada bi netko upozorio da se crna misnica i dalje smije upotrebljavati, to se katkad doživljavalo kao osporavanje liturgijske obnove, premda se zapravo radilo o podsjećanju na mogućnost koju je sama Crkva sačuvala.

Sjećam se kako se crna liturgijska boja redovito upotrebljavala još tijekom 1990-ih i 2000-ih godina u mojem selu Alata na Korzici, osobito prigodom sprovoda. Ondje to nije bilo nikakvo izvanredno liturgijsko događanje, niti se njezina uporaba povezivala s protivljenjem Drugome vatikanskom saboru. Bila je to jednostavno živa praksa Crkve, sačuvana u svakodnevnom životu župne zajednice. Svećenik je nosio crno jer je to bila tradicionalna boja žalosti i molitve za pokojne, a vjernici u tome nisu vidjeli ništa neobično. Takva osobna sjećanja važna su upravo zato što pokazuju da crna boja nije nestala iz katoličkoga života nekim univerzalnim koncilskim dekretom, nego je njezino napuštanje ovisilo o mjesnim prilikama, navikama i pastoralnim odlukama.

Još je zanimljivija usporedba s njemačkim govornim područjem. U austrijskim i njemačkim katedralama i crkvama crna liturgijska boja nastavila se upotrebljavati u pogrebnim slavljima i spomenima pokojnika. Uporaba crnoga liturgijskog ruha nije bila strana ni kardinalima Christophu Schönbornu i Reinhardu Marxu. Naravno, nije riječ o tvrdnji da se crna posvuda upotrebljava jednako često, nego o činjenici da njezina uporaba nije ograničena na zajednice koje slave prema starijim liturgijskim knjigama.

"Crni kardinali"

U tome postoji stanovita povijesna ironija. Mi koji se toliko rado pozivamo na pripadnost srednjoeuropskom kulturnom krugu, koji ističemo svoju povezanost s austrijskom i njemačkom crkvenom, glazbenom i liturgijskom baštinom, upravo smo u ovom pitanju razmjerno brzo napustili nešto što smo s tim prostorom stoljećima dijelili. Dok se u nekim austrijskim i njemačkim katedralama crna misnica i danas može doživjeti kao sasvim prirodan izraz kršćanske žalosti i molitve za pokojne, kod nas je njezina uporaba ponegdje postala gotovo znak nepoželjne liturgijske orijentacije. Ono što ondje može biti dio redovitoga liturgijskog života, ovdje se znalo proglašavati povratkom u prošlost.

Takva usporedba ne znači da je svaka austrijska ili njemačka župa sačuvala crnu boju, niti da je njezina uporaba posvuda jednako raširena. Ali pokazuje da se liturgijska obnova nije morala provoditi uklanjanjem crnoga ruha i da vjernost Drugome vatikanskom saboru nije zahtijevala prekid s tom tradicijom. Štoviše, upravo raznolikost prakse unutar iste Katoličke Crkve pokazuje koliko je neutemeljeno tvrditi da je crna misnica sama po sebi znak neprihvaćanja Sabora.

Tako više nisu liturgijske knjige oblikovale praksu, nego je praksa počela određivati kako ćemo tumačiti liturgijske knjige. A kada se takvo stanje ustali, tada se može dogoditi da onaj koji postupa u skladu s dopuštenim liturgijskim mogućnostima bude promatran kao problem, dok se onaj koji te mogućnosti ne poznaje smatra vjernim čuvarom liturgijske obnove.

A valja se prisjetiti i dana kad je nadbiskup Ivan Devčić, prije 7 godina nosio crnu boju prigodom ukopa žrtava 2. svjetskog rada, o čemu je izvještavao i bitno.net. Tom prigodom je govorio i o pomirenju s prošlosti što je očito tada već bilo avangarda...propovijed možete poslušati na youtubeu. Važan je govor o pokajanju i pomirenju kojeg nema bez kajanja.

Nadbiskup Ivan u "crnini" tijekom rekvijemske mise 2019.

Liturgijski čuvari Koncila koji ne poznaju Koncil?

Jedno od najneobičnijih iskustava iz bogoslovskih dana bilo je susretanje s gotovo nepremostivom razlikom između onoga što je Drugi vatikanski sabor doista odredio i onoga što se u njegovo ime tvrdilo da je odredio. Nije se pritom radilo samo o različitim liturgijskim ukusima ili opravdanim pastoralnim prosudbama. Problem je nastajao onda kada su se osobne predodžbe o liturgijskoj obnovi predstavljale kao obvezujuća volja Koncila, a svako pozivanje na tekstove i važeće liturgijske propise dočekivalo s nepovjerenjem.

Upravo se tu otvara pitanje koje smatram jednim od najvažnijih za razumijevanje posljednjih desetljeća liturgijskoga života: je li Drugi vatikanski sabor proveden u skladu sa svojim tekstovima ili prema naknadno oblikovanom shvaćanju njegova „duha“? Vjerujemo li da su koncilski dokumenti, usvojeni i potvrđeni od koncilskih otaca i pape, mjerodavan izraz onoga što je Sabor želio reći ili smatramo da postoji neki drugi, nepisani Koncil, čije se navodne odredbe mogu prizivati čak i onda kada ih u službenim dokumentima nema?

Naravno, svaki crkveni dokument treba tumačiti u njegovu povijesnom, teološkom i pastoralnom kontekstu. Nijedan se sabor ne može razumjeti pukim izdvajanjem pojedinih rečenica. Ali jednako tako, pozivanje na „duh Koncila“ ne može služiti kao opravdanje za tvrdnje koje nemaju uporišta u njegovim tekstovima ili su protivne važećim liturgijskim odredbama. Duh Koncila ne može biti neka nevidljiva vlast koja stoji iznad njegovih dokumenata, niti se smije pretvoriti u sredstvo kojim se vlastite liturgijske sklonosti proglašavaju obvezom za cijelu Crkvu.

Bilo bi doista proturječno, gotovo shizofreno, tumačiti koncilske odredbe protivno njihovu tekstu, pozivajući se na ono što su koncilski oci navodno mislili, ali nisu rekli, ili čak tvrditi da su zapravo htjeli nešto suprotno onome što su napisali, izglasali i potpisali. Takvo razmišljanje u konačnici ne poštuje ni same koncilske oce, jer njihove jasno izražene odluke podređuje naknadnim pretpostavkama o njihovim neizrečenim nakanama. Ako ozbiljno vjerujemo u autoritet ekumenskoga sabora, onda moramo ozbiljno shvaćati i njegove dokumente, a ne stvarati imaginarni Koncil čije se navodne odredbe mogu prilagođavati vlastitim uvjerenjima.

Upravo smo to proturječje osjećali kada smo kao bogoslovi upozoravali da crna liturgijska boja nije zabranjena, da gregorijansko pjevanje nije ukinuto i da poštovanje prema starijim liturgijskim oblicima samo po sebi ne znači protivljenje liturgijskoj obnovi. Umjesto da se o tim pitanjima razgovara na temelju dokumenata, često se pozivalo na ono što je Koncil navodno želio, na ono što je navodno nepovratno ostavljeno iza nas ili na ono što više nije u skladu s njegovim duhom.

Posebno se sjećam jednoga kolege, danas svećenika, koji je pred poglavarima otvoreno branio uporabu crne liturgijske boje, pozivajući se na važeće propise i liturgijski primjer pape Benedikta XVI., koji je crno liturgijsko ruho upotrebljavao i u slavlju Dušnoga dana. Nije tražio nikakvu iznimku, niti se zauzimao za nešto što bi bilo protivno crkvenim odredbama. Branio je mogućnost koju je Crkva izričito sačuvala. Odgovori koje smo tada slušali bili su zapanjujući. Jedan je poglavar govorio da „na papu stavljaju stare krpe“, a moglo se čuti i objašnjenje da papa zapravo „ne zna što oni stavljaju na njega“.

Papa Benedikt XVI. prigodom mise dušnog dana, u ono vrijeme vjerojatno "nesvjestan boje koju nosi"

Takve su tvrdnje bile osobito neobične jer su dolazile od ljudi koji su istodobno snažno naglašavali važnost poslušnosti Crkvi, poštovanja crkvenoga autoriteta i vjernosti Drugome vatikanskom saboru. Kada bi, međutim, sam papa svojim primjerom pokazao nešto što se nije uklapalo u njihovo razumijevanje liturgijske obnove, tada se njegov primjer nastojao relativizirati. Odjednom papa navodno nije znao što odijeva, nije razumio značenje vlastitih liturgijskih odluka ili je bio pod utjecajem ljudi koji su ga okruživali.

Nije se, međutim, sve zaustavljalo na takvim komentarima. Kritizirao se i sam liturgijski pristup Benedikta XVI. Govorilo se da „želi povratak na staro“, da „želi poništiti Koncil“ ili da svojim postupcima dovodi u pitanje postignuća liturgijske obnove. Posebno je znakovito bilo nastojanje da se papin autoritet u tim pitanjima umanji tvrdnjom da on zapravo nije liturgičar, da se ne bi trebao baviti takvim pitanjima i da bi liturgiju trebao „ostaviti struci“.

Takvo je razmišljanje bilo teško razumjeti. Nije, dakako, sporno da liturgijska znanost ima vlastite metode, stručnjake i područja istraživanja, niti je svaka papina osobna teološka prosudba izvan svake rasprave. Ali jedno je ozbiljna stručna rasprava, a drugo nastojanje da se papin liturgijski pristup unaprijed diskreditira samo zato što ne odgovara određenoj predodžbi o obnovi. Pozivanje na struku ne može biti zamjena za argument, a stručnost se ne dokazuje omalovažavanjem onoga tko drukčije razumije liturgijsku predaju.

Mi smo pritom upozoravali na činjenicu koja nam se činila gotovo samorazumljivom. Joseph Ratzinger nije bio čovjek koji je Drugi vatikanski sabor poznavao samo iz naknadnih tumačenja. Sudjelovao je u njegovu radu kao teološki savjetnik, odnosno koncilski stručnjak, bio je neposredni svjedok rasprava i sudionik teološkoga oblikovanja koncilskoga nauka. Kasnije je desetljećima promišljao i tumačio njegovu baštinu, a naposljetku je kao papa vršio najvišu učiteljsku službu u Crkvi.

Zato nam se činilo prilično preuzetnim kada su pojedini poglavari ili liturgičari nastupali kao da upravo oni posjeduju konačno i neupitno razumijevanje Koncila, dok se teološki pristup čovjeka koji je u njegovu radu osobno sudjelovao olako odbacivao kao nazadan. Nismo time tvrdili da Benedikt XVI. nije mogao biti predmet ozbiljne teološke rasprave, nego smo upozoravali na neobičnu nedosljednost: od nas se tražilo poštovanje prema Koncilu i crkvenom učiteljstvu, ali kada bismo se pozivali na samoga papu i na važeće liturgijske knjige, to nije uvijek bilo prihvaćeno kao izraz crkvenosti.

Takva razmišljanja nisu ostajala bez posljedica. Naše inzistiranje na liturgijskim propisima, kontinuitetu crkvene predaje i poštovanju prema Benediktu XVI. znalo se tumačiti kao znak problematičnoga odnosa prema zajednici. Ono što smo smatrali opravdanim pitanjima i argumentima moglo se uračunavati u karakteristike, odnosno u prosudbe o našoj prikladnosti, a naše se zauzimanje za takve stavove predstavljalo kao uznemiravanje bogoslovske zajednice. Umjesto da se o liturgijskim pitanjima razgovara na temelju izvora i crkvenih dokumenata, stvarao se dojam da je već samo postavljanje određenih pitanja znak neposlušnosti.

Posebno je bolno bilo olako etiketiranje. Ako si branio crnu misnicu, ako si cijenio gregorijansko pjevanje, ako si upozoravao na vrijednost starijih liturgijskih oblika ili ako si smatrao da Benedikt XVI. ima što reći o liturgiji, mogao si vrlo brzo postati „tradicionalist“, „lefebvrovac“ ili netko tko navodno nije prihvatio Koncil. Takve oznake nisu bile samo teološki neprecizne nego su stvarale atmosferu u kojoj se ozbiljno promišljanje zamjenjivalo sumnjičenjem.

Zato pitanje iz naslova nije samo provokacija. Ono se tiče same naravi crkvene vjernosti. Može li se netko smatrati čuvarom Koncila ako ne poznaje njegove dokumente ili ako vlastita tumačenja pretpostavlja onome što Crkva doista propisuje? Može li se pozivati na koncilsku obnovu, a istodobno proglašavati nepoželjnim ono što obnovljene liturgijske knjige izričito dopuštaju?

Možda je upravo to jedna od najvažnijih pouka ovoga iskustva: vjernost Koncilu ne dokazuje se neprestanim pozivanjem na njegov duh, nego ozbiljnim poznavanjem njegovih tekstova, poštovanjem crkvenoga učiteljstva i spremnošću da vlastite predodžbe podvrgnemo prosudbi stvarnih liturgijskih odredaba.

„Koncilski“ svećenici koji zaboravljaju poslijekoncilsku uskrsnu svijeću 

Postoji još jedan primjer koji na osobit način pokazuje koliko naš odnos prema liturgijskoj obnovi može biti nedosljedan. Riječ je o uskrsnoj svijeći u pogrebnoj liturgiji. Ona je jedan od najljepših znakova obnovljenoga obreda sprovoda jer povezuje smrt kršćanina s Kristovim vazmenim otajstvom i njegovim krštenjem. Upravo je u obnovljenom obredu sprovoda uskrsna svijeća dobila istaknuto mjesto uz tijelo pokojnika tijekom pogrebnoga slavlja.

Uskrsna svijeća nije obična ukrasna svijeća. Ona je znak uskrsloga Krista, svjetla koje je pobijedilo tamu smrti. Palimo je u vazmenoj noći, kada Crkva naviješta Kristovu pobjedu nad grobom. Palimo je i prigodom krštenja, kada novokrštenik prima udio u Kristovu životu, smrti i uskrsnuću. A kada je postavimo i zapalimo uz tijelo pokojnika tijekom sprovodne mise, tada se pred našim očima na osobit način povezuju početak i završetak njegova zemaljskoga kršćanskog hoda. Onaj koji je po krštenju bio suobličen Kristovoj smrti sada u nadi iščekuje da bude dionikom i njegova uskrsnuća.

I upravo je zato toliko neobično što se u nekim našim crkvama taj znak zanemaruje. Koliko sam samo puta prisustvovao sprovodnim misama na kojima uskrsna svijeća nije bila zapaljena, a ponekad nije bila ni postavljena uz tijelo pokojnika! Koliko sam puta i sam morao zamoliti da se ona donese ili zapali, podsjećajući da nije riječ o nekoj mojoj osobnoj liturgijskoj sklonosti, nego o znaku koji pripada obnovljenoj pogrebnoj liturgiji. I danas inzistiram na tome da uskrsna svijeća bude prisutna i zapaljena kada se slavi sprovodna misa uz tijelo pokojnika.

Primjer uskrsne svijeće pored lijesa - liturgijska rijetkost i 57 godina nakon obnove reda sprovoda

U tome se otkriva zanimljivo proturječje. Neki svećenici koji vrlo odlučno odbacuju starije liturgijske znakove, pozivajući se na vjernost Drugome vatikanskom saboru, istodobno zanemaruju znak koji je upravo obnovljeni obred sprovoda osobito istaknuo. Crna misnica, koju Crkva nikada nije zabranila, nekima smeta jer navodno pripada prošlosti, dok uskrsna svijeća, koja jasno izražava vazmenu teologiju obnovljenoga sprovoda, ostaje nezapaljena ili je uopće nema.

Zato se nameće pitanje koliko doista poznajemo liturgijsku obnovu na koju se toliko pozivamo. Vjernost Koncilu ne može se mjeriti time koliko smo starih znakova uklonili, nego i time koliko ozbiljno poštujemo ono što nam obnovljene liturgijske knjige stvarno predlažu i propisuju. Ako smo već toliko osjetljivi na sve što bi moglo izgledati „predkoncilski“, ne bismo li barem jednako trebali biti osjetljivi na ono što pripada samoj obnovljenoj liturgiji?

Uskrsna svijeća i crna misnica pritom nisu suprotstavljeni znakovi. Naprotiv, oni se mogu izvanredno nadopunjavati. Crna boja govori o tami ljudske spoznaje pred otajstvom smrti, o našoj nemoći da vlastitim razumom prodremo u ono što se događa nakon posljednjega daha. Uskrsna svijeća govori o svjetlu koje je Krist donio upravo u tu tamu. Ona nas podsjeća da uskrsli Gospodin nije samo pobijedio smrt nego je i rasvijetlio naše neznanje o vječnome životu, otvorivši nam put prema Ocu.

Crna misnica priznaje ozbiljnost pitanja koje smrt postavlja pred svakoga čovjeka. Uskrsna svijeća pokazuje gdje se nalazi odgovor. Jedna nas podsjeća na granice ljudske spoznaje, a druga na Kristovu objavu i njegovu vazmenu pobjedu. Zato bi bilo pogrešno misliti da kršćanska nada zahtijeva uklanjanje svakoga znaka žalosti. Upravo u susretu crne boje i svjetla uskrsne svijeće može se očitovati cjelovitost kršćanskoga pogleda na smrt.

Benedikt XVI. i freska koju su restauratori počeli oštećivati

Upravo je Joseph Ratzinger upozoravao da čovjek koji smatra kako u provedbi liturgijske reforme nije sve bilo uspješno i da neke stvari zahtijevaju preispitivanje ne postaje time protivnikom Drugoga vatikanskog sabora. Ta je misao iznimno važna jer razdvaja vjernost Koncilu od nekritičkoga prihvaćanja svake pojedine prakse koja se pojavila nakon njega.

U svojoj poznatoj usporedbi Ratzinger je liturgiju opisao kao staru fresku. Tijekom stoljeća njezina je ljepota bila djelomično prekrivena kasnijim slojevima, pa ju je liturgijski pokret nastojao ponovno otkriti. Drugi vatikanski sabor dao je tom nastojanju odlučujući poticaj. Ali Ratzinger je upozorio i na drugu opasnost: nakon što je freska ponovno otkrivena, može biti ugrožena nepromišljenim restauracijama i rekonstrukcijama. Nije dovoljno ukloniti ono što je zaklanjalo njezinu ljepotu. Potrebno je spriječiti da se pritom ošteti sama freska.

Ta je slika osobito prikladna kada govorimo o crnim misnicama i katafalku. Možemo li biti sigurni da smo u svakom slučaju uklonili samo ono što je bilo suvišno? Nismo li ponegdje, u želji za jednostavnošću, izgubili i znakove koji su stoljećima pomagali vjernicima razumjeti otajstvo smrti? Nismo li, želeći snažnije naglasiti uskrsnuće, katkad oslabili govor o sudu, čistilištu i molitvi za pokojne?

Zanimljivo je da je već papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei iz 1947. godine upozoravao na pogrešna liturgijska nastojanja koja se pozivaju na obnovu, a pritom odbacuju vrijedne oblike koje je Crkva tijekom stoljeća prihvatila i razvila. Među primjerima izričito spominje i one koji bi htjeli da liturgijsko ruho nikada ne bude crne boje. To je vrlo značajno jer pokazuje da obrana crne liturgijske boje nije nekakva kasnija reakcija na Drugi vatikanski sabor.

Gotovo je paradoksalno da se u desetljećima koja su slijedila dogodilo upravo ono na što je Pio XII. upozoravao. Crna boja, koja je stoljećima bila dio liturgijske predaje, u mnogim je sredinama postupno nestala, a njezino se napuštanje počelo opravdavati upravo obnovom liturgije. Ono što je papa smatrao pogrešnim pristupom liturgijskoj baštini u nekim je krajevima s vremenom postalo gotovo samorazumljiva praksa. I upravo se zato vrijedi ponovno vratiti njegovu upozorenju: bogatstvo liturgijske predaje ne smije se proizvoljno odbacivati samo zato što se neki njezini oblici više ne uklapaju u određenu predodžbu o obnovi.

Zašto smo iz crkava uklonili katafalk?

Katafalk je privremena konstrukcija koja se nekoć podizala u crkvama tijekom svečanih sprovodnih obreda ili misa za pokojne. Premda se u njemu ne nalazi tijelo pokojnika, on simbolizira njegov grob te vjernika podsjeća na neizbježnost smrti i nadu u uskrsnuće. Ovaj je primjer djelo izrazito snažne barokne simbolike, u kojemu se pogrebni motivi i alegorije kreposti sjedinjuju u teološku poruku otkupljenja. Na donjem prednjem dijelu nalazi se natpis „Ero mors tua, o mors“ – „Bit ću tvoja smrt, o smrti“, preuzet iz Knjige proroka Hošee (13,14).

Slična se sudbina dogodila i katafalku. Nekoć je u mnogim našim crkvama, osobito na Dušni dan i u dane molitve za pokojne, bio postavljan simbolični odar ili grob, prekriven crnim pokrovom i okružen svijećama. U bogatijim crkvama katafalci su mogli biti raskošno izrađeni, s drvenim konstrukcijama, ukrasima, lubanjama, prekriženim kostima, pješčanim satovima i drugim znakovima prolaznosti života. U nekim su sredinama bili prava umjetnička djela, svjedočanstva vjere i kulture naraštaja koji su ih izradili.

No katafalk nije morao biti velik ni raskošan da bi imao svoju vrijednost. Siromašnije su župe često upotrebljavale jednostavan crni sag ili platno, položeno na odgovarajuće mjesto u crkvi, uz četiri ili šest svijećnjaka. Ponekad bi se na takav simbolični odar stavio križ ili drugi prikladan znak kršćanske nade. Nije bila presudna veličina konstrukcije, nego njezina simbolička poruka. I najjednostavniji katafalk mogao je vjernicima snažno posvijestiti da se Crkva toga dana okuplja oko spomena svojih pokojnika i za njih moli.

U tradicionalnom Rimskom obredu osobito je dojmljiv bio obred odrješenja nad odrom, praćen pjevanjem responzorija Libera me, Domine, de morte aeterna – „Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne“. Slijedile su molitve, škropljenje blagoslovljenom vodom i kađenje. Nije se pritom radilo o sakramentalnom odrješenju grijeha niti o automatskom oslobađanju duša iz čistilišta, nego o svečanom činu zagovora Crkve za pokojne. Blagoslovljena voda podsjećala je na krštenje, tamjan na čast koja pripada tijelu pokojnika i na molitvu koja se uzdiže Bogu, a zapaljene svijeće na Krista, svjetlo koje tama ne može obuzeti.

Katafalk je na Dušni dan imao i osobitu univerzalnu dimenziju. Nije nužno predstavljao jednoga pokojnika, nego je mogao simbolično predstavljati sve vjerne mrtve: naše roditelje, djedove i bake, svećenike koji su nas krstili, učitelje koji su nas poučavali, prijatelje koji su otišli prije nas, ali i one za koje više nitko ne moli. Pred njim je Crkva uzdizala svoje prošnje, svjedočeći da zajedništvo njezinih članova ne prestaje na grobljanskim vratima.

Može li se katafalk vratiti bez vraćanja staroga obreda?

U raspravi o katafalku potrebno je učiniti jednu važnu liturgijsku razliku koja se često zanemaruje. U starijem Rimskom obredu, kakav je bio uređen liturgijskim knjigama proizašlima iz reforme svetoga Pija V. i njihovim kasnijim izdanjima, katafalk je imao jasno mjesto u obredima za pokojne. Kada tijelo pokojnika nije bilo prisutno, mogao se postaviti simbolični odar ili prazan lijes, a nad njim se obavljao propisani obred odrješenja. Takva je praksa bila osobito poznata prigodom zadušnica, obljetnica smrti i drugih svečanih spomena pokojnika.

Važno je pritom razumjeti da se nije radilo o nekakvoj naknadnoj pučkoj improvizaciji, nego o obrednoj praksi ukorijenjenoj u starijim liturgijskim knjigama Rimskoga obreda. Odrješenje nad simboličnim odrom nije bilo sakramentalno odrješenje grijeha, nego svečani čin zagovora i molitve za pokojne. Prazan lijes ili katafalk omogućavao je da se molitva Crkve vidljivo usmjeri prema onima čija tijela nisu bila prisutna, ali za čije se duše prikazivala sveta misa i uzdizala molitva.

Obnovljeni obred sprovoda drukčije je uredio završne obrede. Posljednja preporuka i oproštaj, s pripadajućim znakovima škropljenja i kađenja, povezani su s prisutnošću tijela pokojnika. Zato se obred oproštaja nad prisutnim tijelom ne može jednostavno preslikati na prazan katafalk, kao da između starijega i obnovljenoga obrednog ustroja nema razlike. Obnovljene liturgijske knjige ne predviđaju da se nad praznim simboličnim lijesom redovito obavlja isti obred koji je namijenjen tijelu pokojnika.

Ali upravo tu dolazimo do mogućnosti koju bi vrijedilo ponovno promisliti. Katafalk na Dušni dan ne mora nužno imati istu obrednu funkciju koju je imao u starijem Rimskom obredu. On danas može imati drukčije, prvenstveno simboličko i katehetsko značenje. Može predstavljati sve vjerne mrtve, podsjećati na dostojanstvo ljudskoga tijela, na stvarnost groba, na potrebu molitve za pokojne i na kršćansku nadu u uskrsnuće. Takva uporaba ne znači automatsko vraćanje staroga obreda odrješenja niti samovoljno dodavanje novih dijelova obnovljenoj liturgiji.

Upravo je zato zanimljivo što se u pojedinim župama, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, katafalk ponovno pojavljuje kao vidljiv znak spomena svih vjernih mrtvih. Prazan lijes, prekriven pogrebnim pokrovom i okružen svijećama, može na Dušni dan snažno izraziti ono što se riječima često teško prenosi. Takav znak ne mora konkurirati obnovljenim liturgijskim obredima, nego može, uz poštovanje crkvenih odredaba, pomoći vjernicima razumjeti njihovu poruku.

Katafalk u crkvi svetoga Patrika, Biskupija Columbus, Ohio, SAD

Uostalom, već smo navikli da se u našim crkvama tijekom korizme, došašća i drugih dijelova liturgijske godine postavljaju različiti simbolični aranžmani koji nisu sami po sebi dijelovi misnoga obreda, ali služe kao pomoć u razumijevanju određenoga otajstva vjere. Ako prihvaćamo takve znakove, zašto ne bismo razmislili o mogućnosti da se na Dušni dan ponovno istakne jedan povijesno oblikovan simbol koji je stoljećima govorio o smrti, grobu, molitvi za pokojne i uskrsnuću tijela?

Pritom ne treba zaboraviti da katafalk nije morao biti raskošna drvena konstrukcija. Siromašnije su župe često upotrebljavale jednostavan crni sag ili platno, uz četiri ili šest svijećnjaka, čime se na dostojanstven i razumljiv način oblikovao simbolični odar. Takva jednostavnost nije umanjivala njegovu poruku. Naprotiv, pokazivala je da snaga liturgijskoga simbola ne proizlazi iz njegove materijalne vrijednosti, nego iz značenja koje nosi.

Povijesni katafalk na Dušni Dan u crkvi sv. Maria delle Grazie u Gradu, Italija

Posebno je važno i to što se katafalk u nekim crkvama nikada nije potpuno izgubio. Ondje gdje je sačuvan kao dio povijesne liturgijske baštine, i danas se može ponovno sastaviti i izložiti vjernicima na Dušni dan. Takav primjer nalazimo i u bazilici Santa Maria delle Grazie u Gradu, gdje se čuva povijesni katafalk s kraja 17. stoljeća, obnovljen 1875. godine. Njegovo ponovno predstavljanje vjernicima pokazuje da se takvi predmeti ne moraju promatrati samo kao muzejski ostaci prošlosti, nego i kao svjedočanstva vjere koja još uvijek mogu govoriti današnjem čovjeku.

Možda je upravo u tome najvažnija razlika koju trebamo razumjeti. Katafalk u starijem Rimskom obredu bio je povezan s određenim propisanim obrednim činima, uključujući odrješenje nad simboličnim odrom kada tijelo nije bilo prisutno. Katafalk na Dušni dan u današnjem župnom životu može imati prvenstveno simboličku i katehetsku ulogu, bez proizvoljnoga preuzimanja obreda koji nisu predviđeni obnovljenim liturgijskim knjigama. Njegova povijesna vrijednost i njegova moguća današnja uporaba nisu međusobno suprotstavljene, ali ih treba jasno razlikovati.

Katafalk nam je smetao, a improvizirani aranžmani ne smetaju?

Posebno je zanimljivo promatrati što se dogodilo s crkvenim prostorom nakon nestanka katafalka. Čovjek bi mogao pomisliti da je uklanjanjem toga znaka nastupila jednostavnija, pročišćenija i simbolički jasnija liturgijska praksa. Međutim, u mnogim se sredinama dogodilo nešto drugo. Mjesto nekadašnjega katafalka nije ostalo prazno, nego se počelo ispunjavati različitim novim aranžmanima.

Primjer aranžmana na Dušni dan, SAD

Danas se na Dušni dan u pojedinim crkvama mogu vidjeti mnoštva malih svijeća, improvizirane konstrukcije, ljubičasta platna, fotografije ili sličice pokojnika, različiti ukrasni predmeti i drugi pokušaji da se vidljivo izrazi spomen na mrtve. Neki od tih znakova mogu biti lijepi, pobožni i pastoralno korisni. Nije potrebno unaprijed odbacivati svaki novi oblik izražavanja vjerničkoga sjećanja. Ali ostaje pitanje jesmo li uvijek svjesni da smo često odbacili jedan stoljećima oblikovan i teološki sadržajan simbol, a zatim nastalu prazninu pokušali ispuniti znakovima koji nisu nužno jasniji, bogatiji ni prikladniji.

Alternativa katafalku na dušni dan, ciglena kombinacija, SAD

Upravo to pokazuju i različiti suvremeni primjeri uređenja crkvenoga prostora za spomen pokojnika. Na jednom se mjestu postavljaju deseci malih svijeća u pravilnim nizovima, na drugome se oblikuje simbolični odar prekriven bijelim ili ljubičastim platnom, a negdje se pred oltarom slažu različiti predmeti koji trebaju pobuditi osjećaj sjećanja i molitve. Zanimljivo je da se time, barem djelomično, ponovno pojavljuje potreba za onim što je katafalk nekoć pružao: za vidljivim središtem molitve za pokojne.

Problem, dakle, nije u tome što se traže novi simboli, nego u tome što se pritom često zaboravlja da smo već imali jedan iznimno snažan i razumljiv simbol. Katafalk je u sebi objedinjavao grob, smrt, molitvu, prolaznost života i nadu u uskrsnuće. Nije zahtijevao mnoštvo dodatnih objašnjenja niti neprestano izmišljanje novih vizualnih rješenja. Bio je dio ustaljenoga jezika liturgije koji su naraštaji vjernika poznavali.

Katafalk u jednoj talijanskoj župi, gdje ga ipak nisu bacili u smeće iza Koncila

Možda bi se stoga vrijedilo zapitati zašto nam je danas prihvatljivo pred oltar postavljati najrazličitije suvremene aranžmane, dok bi jednostavan crni pokrov sa šest svijeća u nekim sredinama još uvijek izazivao nelagodu. Nije li to znak da naš odnos prema simbolima ponekad više određuju promjenjivi ukusi nego njihova stvarna teološka vrijednost?

Jesu li svi naši pokojnici već u nebu?

Postoji, međutim, još jedan problem koji smatram možda i ozbiljnijim od nestanka crnih misnica i katafalka. Riječ je o postupnom slabljenju svijesti da je sprovodna misa prije svega molitva Crkve za pokojnika, a ne samo obred oproštaja, utjehe obitelji ili zahvalnosti za njegov zemaljski život.

Sve se češće može čuti kako svećenik na sprovodu govori o pokojniku gotovo isključivo kao o osobi koja je već sigurno u nebu. Naravno, kršćanska nada potiče nas da se pouzdajemo u Božje milosrđe. Crkva nikada ne zabranjuje nadu u spasenje pokojnika. Ali nešto je drugo nadati se, a nešto tvrditi da sa sigurnošću znamo ono što nam nije objavljeno.

Osobito se to pitanje postavlja kada je riječ o osobi koja tijekom života nije redovito sudjelovala u sakramentalnom životu Crkve ili čiji nam je duhovni život uglavnom nepoznat. Smijemo li tada pred okupljenim vjernicima govoriti kao da sa sigurnošću znamo da je već u nebeskoj slavi? Nije li poštenije, teološki odgovornije i pastoralno korisnije govoriti o Božjem milosrđu, pozivati na pouzdanje u Kristovu pobjedu nad smrću i istodobno snažno poticati na molitvu za pokojnika?

Jer ako je pokojnik već sigurno u nebu, čemu onda misa zadušnica? Čemu sprovodna misa? Je li ona samo obred utjehe za one koji su ostali? Je li njezina svrha samo dostojanstveno se oprostiti od drage osobe, podsjetiti na njezine vrline i pomoći obitelji da lakše podnese gubitak? Sve su to važne pastoralne dimenzije, ali nijedna od njih ne iscrpljuje pravo značenje euharistijske žrtve prikazane za pokojnika.

Crkva uči da se za pokojne moli upravo zato što vjeruje u stvarnost čistilišta i u djelotvornost molitve, osobito euharistijske žrtve. U tradicionalnom teološkom izričaju, koji sažima nauk Firentinskoga sabora, kaže se:

„Duše pokojnika koje umru u ljubavi (Božjoj milosti), ali prije nego što su dostojnim plodovima pokore dale zadovoljštinu za svoje grijehe, nakon smrti čiste se kaznama čistilišta.“

Taj nauk nije nekakav ostatak srednjovjekovne pobožnosti koji je Drugi vatikanski sabor uklonio. On pripada trajnom nauku Katoličke Crkve. Katekizam Katoličke Crkve jasno govori o konačnom očišćenju izabranih, koje se naziva čistilištem, te o molitvi Crkve za pokojne. Ako taj nauk ozbiljno shvaćamo, onda ne možemo svesti sprovodnu misu na svečanost sjećanja i emocionalne utjehe.

Ponekad se čini kao da smo u pastoralnoj praksi prihvatili gotovo pojednostavljenu predodžbu prema kojoj čovjek zatvori oči na ovome svijetu i odmah se, bez ikakva pitanja o sudu, očišćenju i Božjoj pravednosti, nađe s Isusom ruku pod ruku. Takva predodžba može zvučati utješno, ali nije cjelovit izraz katoličke vjere. Nije dovoljno govoriti samo o nebu ako pritom zaboravljamo sud, potrebu obraćenja i stvarnost čistilišta. Nije dovoljno govoriti o Božjem milosrđu ako istodobno prestajemo govoriti o molitvi za pokojne.

Upravo zato smatram da je dužnost svećenika na sprovodu govoriti istinu s ljubavlju. Nije potrebno zastrašivati ljude, niti je prikladno nagađati o vječnom stanju konkretne osobe. Ali jednako tako nije pastoralno odgovorno stvarati dojam da je molitva za pokojnika suvišna. Svećenik koji, želeći se svidjeti ljudima ili izbjeći govor o smrti i sudu, potpuno prešuti potrebu molitve za pokojne, riskira da upravo pokojniku uskrati ono što mu je u tom trenutku najpotrebnije: molitveni zagovor Crkve.

Jednostavniji katafalk koji je i danas u upotrebi u crkvi sv. Ivana od Boga u Cadizu, Španjolska

U tome vidim i jednu od najdubljih poruka katafalka. On nas podsjeća da pokojnik nije samo predmet našega sjećanja, nego osoba za koju smo pozvani moliti. Podsjeća nas da postoji čistilište, da je molitva za mrtve djelo duhovnoga milosrđa i da naša ljubav prema pokojnicima ne prestaje njihovom smrću. Naprotiv, ljubav je jača od smrti upravo zato što se nastavlja u molitvi, u prikazivanju svete mise i u zagovoru pred Bogom.

Ne smijemo postati kradljivci molitve koja je potrebna dušama onih koji su prešli s ovoga svijeta. Ako pokojniku dugujemo ljubav, onda mu dugujemo i molitvu. Ako smo ga za života voljeli, ne smijemo ga nakon smrti prepustiti samo uspomenama. A ako smo kao svećenici pozvani prikazivati euharistijsku žrtvu za pokojne, tada ne smijemo dopustiti da se njezina nadnaravna svrha izgubi u mnoštvu lijepih, ali nedostatnih riječi utjehe.

Sprovodna misa: Kristova žrtva ili svečanost oproštaja?

Upravo me na tu dimenziju podsjeća i jedno izlaganje kardinala Gianfranca Ghirlande na pravnom susretu u Desenzanu, kada je govorio o misnim nakanama i o njihovu značenju. U tom je kontekstu otvorio pitanje razumiju li svećenici uopće dubinu onoga što se događa kada se sveta misa prikazuje za pokojnika. Njegovo me razmišljanje osobito potaknulo na promišljanje o tome koliko smo u pastoralnoj praksi izgubili svijest o nadnaravnoj djelotvornosti euharistijske žrtve.

Kardinal je pritom govorio o mogućnosti da se plodovi Kristove žrtve, koja se sakramentalno uprisutnjuje u svetoj misi, promatraju u odnosu prema samome času smrti pokojnika, jer Bog nije ograničen našim poimanjem vremena. Ta teološka misao ne znači da Crkva posjeduje nekakav mehanički način mijenjanja prošlosti niti da možemo sa sigurnošću govoriti o pojedinačnoj sudbini neke duše. Ali ona snažno podsjeća na nešto što u svakodnevnom govoru o sprovodima lako zaboravljamo: euharistijska žrtva nije tek ljudski čin sjećanja, nego sudjelovanje u jedinstvenoj Kristovoj žrtvi, čiji spasenjski plodovi nadilaze granice našega vremena.

Bog nije zarobljen našom kronologijom. Za nas postoje jučer, danas i sutra, trenutak smrti i dan sprovoda. Ali Božje djelovanje ne može se jednostavno svesti na naše ljudsko iskustvo vremena. Upravo zato molitva Crkve za pokojne ima dubinu koju ne možemo do kraja obuhvatiti vlastitim razumom. Mi prikazujemo svetu misu, pouzdajemo se u Kristovu žrtvu i predajemo pokojnika Božjem milosrđu, svjesni da konačna sudbina svake osobe ostaje u Božjim rukama.

Koliko se ta nadnaravna dimenzija izgubila u našemu govoru o sprovodima? Koliko često danas govorimo o psihološkoj utjesi, o sjećanju, o zahvalnosti za život pokojnika, a koliko o stvarnoj vrijednosti molitve i euharistijske žrtve za njegovu dušu? Nije problem u tome što želimo utješiti ožalošćene. To je neizostavan dio kršćanskoga pastorala. Problem nastaje kada se utjeha odvoji od istine vjere i kada se nadnaravno značenje sprovodne mise gotovo potpuno izgubi iz vida.

Upravo zato crna misnica, katafalk i molitva za pokojne nisu samo pitanja liturgijske estetike. Oni nas vraćaju samoj srži katoličkoga razumijevanja smrti. Podsjećaju nas da smrt nije samo kraj zemaljskoga života, nego prijelaz pred Božje lice; da pokojniku nije potrebna samo naša uspomena, nego i naš zagovor; i da sveta misa nije samo svečanost zajednice, nego Kristova žrtva koja se prikazuje za žive i mrtve.

Vjerujemo li još u uskrsnuće tijela ili samo u besmrtnost duše?

Postoji još jedan razlog zbog kojega bi ponovno otkrivanje značenja katafalka danas moglo biti osobito važno. Riječ je o sve izraženijoj promjeni našega odnosa prema tijelu pokojnika, grobu i samome pokopu.

Živimo u vremenu u kojemu je kremiranje sve prisutnije, a s njime se pojavljuju i različita shvaćanja o tome što učiniti s posmrtnim ostacima. Neki žele pepeo pokojnika čuvati u vlastitome domu, drugi ga prosipati po prirodi, moru ili na mjestima koja su pokojniku bila osobito draga. Takvi postupci često proizlaze iz osjećaja privrženosti, tuge ili želje da se pokojnika na neki način zadrži u vlastitoj blizini. Međutim, katoličko razumijevanje smrti, tijela i uskrsnuća traži dublje promišljanje.

Crkva dopušta kremiranje kada ono nije izabrano iz razloga protivnih kršćanskoj vjeri, ali istodobno snažno preporučuje tradicionalni ukop tijela. Prema važećoj crkvenoj disciplini, pepeo pokojnika treba se redovito čuvati na svetome mjestu, poput groblja ili drugoga za to određenog prostora. Prosipanje pepela po prirodi, njegovo dijeljenje među članovima obitelji ili redovito čuvanje u privatnim domovima nije dopušteno. Za čuvanje u domu mogu postojati samo iznimni slučajevi, uz odgovarajuće crkveno dopuštenje, a novije upute predviđaju i određene druge mogućnosti koje uvijek moraju poštovati dostojanstvo posmrtnih ostataka.

Zašto Crkva na tome inzistira? Ne zato što bi se protivila svakoj promjeni pogrebnih običaja, nego zato što tijelo pokojnika nije običan predmet niti tek prolazna ovojnica duše. Tijelo je bilo dionikom čovjekova zemaljskoga života, sredstvo njegove ljubavi, rada, trpljenja, molitve i primanja sakramenata. Tijelo krštenika bilo je hram Duha Svetoga. A kršćanska vjera ne ispovijeda samo besmrtnost duše, nego i uskrsnuće tijela.

Katafalk u samostanu Carboneras, Madrid (Španjolska)

Upravo nas na to može podsjetiti katafalk. Njegov oblik, njegova povezanost s lijesom i grobom, njegova ozbiljnost i dostojanstvo govore da tijelo pokojnika zaslužuje poštovanje. Grob nije samo mjesto na koje se odlažu zemaljski ostaci, nego i vidljivi znak našega iščekivanja uskrsnuća. On je mjesto sjećanja, molitve i zajedništva naraštaja. Kršćanin ne promatra tijelo kao nešto nevažno što se nakon smrti može proizvoljno ukloniti ili raspršiti, nego kao dio ljudske osobe koji je pozvan na konačnu preobrazbu u Kristu.

Možda je upravo danas, kada se mijenja naš odnos prema tijelu, pokopu i groblju, potrebno ponovno otkriti tu dimenziju kršćanske vjere. Možda nam katafalk može pomoći razumjeti zašto Crkva toliko cijeni dostojanstven pokop, zašto blagoslivlja grobove i zašto moli nad tijelom pokojnika. Možda nam upravo taj gotovo zaboravljeni simbol može ponovno približiti ono što smo postupno izgubili: svijest da se kršćanska nada ne odnosi samo na nekakvo neodređeno duhovno postojanje nakon smrti, nego na uskrsnuće cijeloga čovjeka.

Prazan lijes na katafalku tako može postati snažan znak budućega uskrsnuća. On ne govori samo o odsutnosti pokojnika, nego i o obećanju da smrt nema posljednju riječ. Grob nije konačno odredište čovjeka, ali upravo zato zaslužuje poštovanje. Jer onaj koji je položen u grob pozvan je na uskrsnuće u Kristu.

Zašto se bojimo crne misnice, a ne bojimo se smrti bez obraćenja?

Često se protiv uporabe crne liturgijske boje može čuti prigovor da je ona previše mračna, da podsjeća na smrt i žalost, dok bi kršćanska liturgija trebala prije svega naviještati uskrsnuće. Takav prigovor na prvi pogled može zvučati uvjerljivo, ali zapravo počiva na pogrešnoj suprotnosti između žalosti i nade.

Crkva nikada nije učila da kršćanin ne smije žalovati. Sam je Krist plakao pred Lazarovim grobom. Sveti Pavao ne zabranjuje kršćanima žalost, nego ih poziva da ne tuguju poput onih koji nemaju nade. Kršćanska nada, dakle, ne ukida bol zbog rastanka, nego joj daje novo značenje. Vjera u uskrsnuće ne čini smrt nevažnom, nego naviješta Kristovu pobjedu nad njezinom stvarnošću.

Upravo zato crna boja ima svoje duboko simboličko opravdanje. Ona govori o smrti, žalosti, prolaznosti i ozbiljnosti ljudske sudbine. Ali na starim crnim misnicama često nalazimo zlatne ili srebrne vezove, križeve i druge kršćanske znakove. Na tamnoj podlozi osobito dolazi do izražaja svjetlost tih ukrasa. Kao da nam sama liturgijska odjeća želi poručiti da je smrt doista tama, ali da je u tu tamu sišla Kristova svjetlost.

Crna boja simbolički govori i o tami ljudske spoznaje pred otajstvom smrti. Čovjek vlastitim razumom ne može do kraja proniknuti u ono što ga čeka nakon smrti. Smrt za njega ostaje granica pred kojom prestaju njegova zemaljska iskustva i sigurnosti. Ali upravo tu nastupa svjetlost uskrsne svijeće, koja nas povezuje s Kristovom vazmenom pobjedom i s našim krštenjem. Ona govori o svjetlu koje je Krist donio u tamu ljudskoga neznanja, rasvijetlivši nam otajstvo vječnoga života. U tome je možda najljepša simbolička povezanost crne misnice i uskrsne svijeće: jedna govori o ozbiljnosti pitanja koje smrt postavlja pred čovjeka, a druga o odgovoru koji nam je Bog dao u Kristu.

Ljubičasta može snažno govoriti o pokori, obraćenju i iščekivanju. Bijela može naglasiti uskrsnu nadu i Kristovu pobjedu. Ali crna na osobit način izražava žalost, smrtnost i ozbiljnost molitve za pokojne. Ti naglasci nisu međusobno neprijateljski. Oni pripadaju istoj cjelini kršćanske vjere, koja ne bira između Kristova križa i uskrsnuća, nego ih promatra kao jedno vazmeno otajstvo.

Ako uklonimo svaki znak žalosti zato što vjerujemo u uskrsnuće, postoji opasnost da uskrsnuće prestanemo promatrati kao pobjedu nad stvarnim neprijateljem. Jer smrt je, prema riječima svetoga Pavla, posljednji neprijatelj koji će biti uništen. Kršćanstvo nikada nije učilo da je smrt sama po sebi nešto lijepo. Ono naviješta da je Krist pobijedio smrt. A pobjeda nad smrću ima svoju punu snagu upravo onda kada ne umanjujemo njezinu ozbiljnost.

Nije sve što smo odbacili bilo protivno Koncilu

Ovdje se ponovno vraćamo pitanju našega odnosa prema liturgijskoj obnovi. Bilo bi pogrešno iz svega ovoga zaključiti da se svaka crkva mora vratiti svim nekadašnjim oblicima pogrebne liturgije. Liturgija ima svoje važeće propise, a obredi se moraju slaviti u skladu s liturgijskim knjigama koje se zakonito upotrebljavaju. Ali jednako bi pogrešno bilo zaključiti da je sve što je nestalo moralo nestati i da ništa od toga više nema što reći današnjoj Crkvi.

Za početak bi bilo dovoljno ponovno upoznati vlastitu baštinu. Bilo bi dobro da bogoslovi tijekom svoje formacije nauče da je crna boja i danas dopuštena u misama za pokojne ondje gdje je to običaj. Bilo bi dobro da svećenici poznaju povijest liturgijskih običaja svojih župa i da se stare crne misnice, ako su sačuvane, ne promatraju kao nepotrebni ostaci prošlosti, nego kao dio crkvene baštine koji zaslužuje poštovanje.

Jednostavniji katafalk na dušni dan u župi sv. Ivana Kentijskog u Chicagu

Bilo bi dobro da se vjernicima objasni što je katafalk značio, zašto se postavljao i kakva je bila njegova povezanost s molitvom za pokojne. Ondje gdje je sačuvan, moglo bi se razmisliti o njegovu dostojanstvenom predstavljanju na Dušni dan, u skladu s važećim liturgijskim odredbama. Ondje gdje ga nema, možda bi i jednostavan simbolični odar, crni pokrov i nekoliko svijeća mogli poslužiti kao poticaj za katehezu o smrti i uskrsnuću, uz odgovarajuće pastoralno razlučivanje.

Katafalk u jednoj filipinskoj župi prigodom Dušnog dana

Bilo bi također dobro da se svećenici ponovno upoznaju s vlastitim obnovljenim obrednikom sprovoda, da uskrsna svijeća bude na svojemu mjestu, da se vjernicima objasni njezina povezanost s krštenjem i Kristovim uskrsnućem te da se sprovodna misa ne pretvori samo u svečanost oproštaja. Nije dovoljno govoriti o dostojanstvu pokojnika ako pritom zaboravljamo moliti za njegovu dušu. Nije dovoljno govoriti o kršćanskoj nadi ako pritom prešućujemo stvarnost čistilišta i potrebu molitve za pokojne.

I naposljetku, bilo bi dobro da se prestane s olakim etiketiranjem onih koji prema takvim oblicima pokazuju zanimanje i poštovanje. Nije svaka ljubav prema predaji protivljenje obnovi, kao što ni svaka novost nije nužno produbljenje vjere. Istinska liturgijska zrelost očituje se u sposobnosti razlikovanja, poznavanja vlastite povijesti i vjernosti Crkvi.

Jednoga dana i nama će trebati tuđa molitva

Možda se iza nestanka crnih misnica i katafalka krije i jedno dublje pitanje, pitanje našega odnosa prema smrti. Suvremeno društvo nastoji smrt što više udaljiti od svakodnevnoga života. Umiranje se često događa daleko od obiteljskoga doma, pogrebni se običaji pojednostavnjuju, a govor o smrti nerijetko zamjenjuje govorom koji nastoji ublažiti svaku bol i nelagodu.

Naravno, kršćanska vjera donosi utjehu. Ali kršćanska utjeha nije isto što i uklanjanje svake ozbiljnosti. Krist nije došao uvjeravati čovjeka da smrt nije važna, nego je došao pobijediti smrt. A prije uskrsnuća stajao je pred Lazarovim grobom i plakao. U tim Kristovim suzama nalazi se duboko opravdanje kršćanske žalosti. Vjera u uskrsnuće ne zabranjuje suze, nada u vječni život ne čini rastanak bezbolnim, a pouzdanje u Božje milosrđe ne ukida potrebu molitve za pokojne.

Na svetkovinu Svih svetih Crkva se raduje proslavljenima u nebu. Na Dušni dan ona na osobit način moli za sve vjerne mrtve. Pokojnika se ne sjećamo samo zato što nam je bio drag. Ne palimo svijeću samo zato da bismo sačuvali uspomenu. Ne slavimo misu za pokojne samo kao izraz zahvalnosti za njihov zemaljski život. Mi za njih molimo jer vjerujemo u stvarnost čistilišta, u potrebu konačnoga očišćenja onih koji umiru u Božjoj milosti, ali još nisu potpuno pripravljeni za nebesku slavu.

Upravo je tu nekoć katafalk imao osobitu snagu. On je vjernicima govorio da pred njima nije samo uspomena na mrtve, nego poziv na molitvu. Crna misnica govorila je da Crkva ozbiljno shvaća smrt i sud. Zapaljene svijeće govorile su da je Krist svjetlost svijeta. A molitva za pokojne povezivala je sve te znakove u jednu cjelinu.

Montaža katafalka

Jednoga dana i naše će ime biti izgovoreno u molitvi za pokojne. Jednoga dana netko će zapaliti svijeću na našem grobu. Jednoga dana možda će svećenik prikazati svetu misu za pokoj naše duše. Tada nam više neće biti važno jesmo li za života bili uspješni, ugledni ili bogati. Bit će važno jesmo li živjeli u Božjoj milosti, jesmo li se kajali za svoje grijehe i jesmo li ljubili Boga i bližnjega. I bit će dragocjena svaka molitva koju će netko za nas uputiti Gospodinu.

Zato bi bilo lijepo kada bismo na ovaj Dušni dan, uz molitvu za svoje pokojne, pronašli vremena i za razmišljanje o bogatstvu liturgijske predaje koju smo naslijedili. Možda bismo tada shvatili da crna misnica nije prijetnja uskrsnoj vjeri, nego jedan od njezinih ozbiljnih i dostojanstvenih izričaja. Možda bismo razumjeli da katafalk nije bio samo mračan spomenik smrti, nego vidljivi znak ljubavi Crkve prema onima koji su preminuli. Možda bismo ponovno otkrili i važnost tijela, groba i kršćanskoga pokopa u vremenu koje sve lakše zaboravlja da vjerujemo u uskrsnuće tijela.

I možda bismo prestali olako odbacivati ono što su naraštaji prije nas s vjerom čuvali, a što je još duboko nakon Drugoga vatikanskog sabora bilo dio svakodnevice naših župnih zajednica.

Katafalk u kapelici u Salernu (Italija) u kontekstu priprave za Dušni dan

Jer nije svaka stvar koju smo prestali činiti bila pogrešna. Neke smo stvari jednostavno zaboravili, a neke smo odbacili pod utjecajem tumačenja koja nisu uvijek proizlazila iz samih liturgijskih knjiga. Pritom smo nerijetko bili spremniji prihvatiti nove, improvizirane znakove nego ponovno razumjeti one koje nam je predaja već ostavila.

Možda je upravo Dušni dan prigoda da se barem nekih od njih ponovno sjetimo. Ne zbog nostalgije, ne zbog protivljenja Saboru i ne zbog želje da se vrijeme vrati unatrag, nego zbog vjernosti onoj istoj katoličkoj vjeri koja nas uči da se za mrtve moli, da se o smrti ozbiljno razmišlja, da se tijelo pokojnika poštuje i da se u Kristovu uskrsnuću nalazi jedina konačna pobjeda nad grobom.

Crna misnica govori o našoj smrtnosti i o tami ljudske spoznaje pred otajstvom smrti. Katafalk nas podsjeća na našu dužnost molitve za pokojne i na dostojanstvo tijela koje iščekuje uskrsnuće. A uskrsna svijeća naviješta Kristovu vazmenu pobjedu, svjetlost koja je rasvijetlila tamu smrti i otvorila nam put prema vječnome životu.

Zato se ne trebamo bojati crne boje u crkvi. Crne boje trebamo se bojati jedino u vlastitome srcu i duši, kada ona postane znakom tame grijeha koja se u njima nastanila. Mnogo bismo se više trebali bojati zaborava onih istina koje nam je crna liturgijska boja stoljećima pomagala razumjeti.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru. Amen.