Crkva između sablazni i obraćenja: za žrtve, istinu i korjenitu promjenu i zašto ostati dio Crkve...
Uvod
Po mom skromnom sudu, riječ je o jednom od najvažnijih pitanja vjerodostojnosti i budućnosti Crkve u Hrvata.
Dakle, prema informacijama koje je objavio DNEVNIK.hr, zlostavljanje je počelo je kada žrtva imala šesnaest godina, trajalo je godinama, a o slučaju su tijekom vremena bili obavještavani različiti crkveni autoriteti. Medij navodi i da je bečki kardinal Christoph Schönborn upozoravao hrvatske biskupe i nadležne vatikanske ustanove te tražio temeljitu istragu. Navodi se moraju ispitati u zakonitom, neovisnom i žrtvi sigurnom postupku. No već sama činjenica da postoje dokumenti, svjedočanstva i višestruka upozorenja koja su, prema novinarskom istraživanju, godinama kružila crkvenim strukturama zahtijeva mnogo više od administrativnog priopćenja.
Ne odlučuje se ovdje samo o jednoj prijavi. Jedno je već sada jasno: pitanje zaštite maloljetnika i ranjivih osoba postalo je možda najvažnije pitanje vjerodostojnosti i budućnosti Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
To više nije samo pravno pitanje ni tema rezervirana za stručnjake. Ono zadire u samo srce evanđeoskoga poslanja. Crkva koja naviješta Boga koji je postao dijete, koji se poistovjetio s najmanjima i rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“, ne može ostati vjerodostojna ako upravo najmanji nisu na prvome mjestu njezine brige.
Papa Benedikt XVI., u svom Pastoralnom pismu katolicima u Irskoj, napisao je da je iznevjereno povjerenje koje su roditelji s pravom imali kada su svoju djecu povjeravali Crkvi. Pozvao je biskupe da prihvate odgovornost za ozbiljne propuste u upravljanju, da surađuju s građanskim vlastima i da ništa ne stave ispred traženja istine i pravde. Papa Franjo nastavio je tim putem, upozoravajući da je klerikalizam duhovna bolest koja pretvara služenje u privilegij i autoritet u sredstvo samoočuvanja. Kada se više počne štititi ugled institucije nego dostojanstvo čovjeka, tada Crkva prestaje nalikovati Kristu.
U cijeloj ovoj raspravi postoji jedna opasnost koju ne smijemo izgubiti iz vida. Lako je govoriti o institucijama, postupcima, komunikacijskim strategijama i kriznom upravljanju, a zaboraviti da se u središtu svega nalaze konkretni ljudi. Žrtve nisu statistika, nisu medijska tema ni problem koji treba riješiti radi očuvanja ugleda Crkve. One su, biblijskim rječnikom, Božja sirotinja – oni najmanji za koje se sam Bog zauzima. Sveto pismo od početka do kraja otkriva Boga koji čuje vapaj potlačenih, staje na stranu obespravljenih i postaje branitelj onih koji nemaju zaštitnika. Zato seksualno zlostavljanje djece i ranjivih osoba nije samo kazneno djelo ni moralni pad. Ono je grijeh koji pogađa samu srž Božje pravednosti. Biblijska predaja poznaje grijehe koji vape u nebo, grijehe čiji vapaj Bog ne prešućuje. Kada su žrtve djeca i ranjive osobe koje su svoje povjerenje položile u Crkvu, tada njihov vapaj postaje vapaj koji, poput krvi Abelove, viče Bogu iz zemlje. Crkva zato ne smije čekati da je na djelovanje prisile mediji ili javnost. Ona mora prva čuti taj vapaj. Ako ga ne čuje Crkva, tko će? Ako ga ne čuju oni koji naviještaju Evanđelje, tko će ga čuti?
Upravo zato današnja kriza nije samo kriza pojedinih počinitelja. Ona je prije svega kriza povjerenja. Povjerenje roditelja koji su svoju djecu povjeravali crkvenim ustanovama. Povjerenje vjernika koji su vjerovali da će njihov glas biti saslušan. Povjerenje mladih ljudi koji su ulazili u bogoslovije želeći postati Kristovi svećenici. Povjerenje brojnih svećenika koji su cijeli svoj život pošteno i vjerno služili Evanđelju, a danas osjećaju teret sumnje zbog grijeha drugih.
Zbog toga nije dovoljno istražiti samo pojedini slučaj. Potrebno je, ondje gdje postoje osnovane sumnje ili vjerodostojni navodi, istražiti i način na koji se postupalo s prijavama. Jesu li one bile ozbiljno shvaćene? Jesu li žrtve bile saslušane? Jesu li nadležne institucije pravodobno obaviještene? Jesu li oni koji su imali odgovornost djelovali u skladu sa svojom savješću, crkvenim propisima i građanskim zakonima? Takva pitanja nisu izraz neprijateljstva prema Crkvi. Upravo suprotno. Ona proizlaze iz uvjerenja da se Crkva može obnoviti jedino ako dopusti da je istina pročisti.
U tome važnu ulogu imaju i mediji. Oni mogu pogriješiti i ponekad podleći senzacionalizmu, ali odgovorno istraživačko novinarstvo često je otvorilo procese koje same institucije nisu pokretale. Kada novinari rade poštujući činjenice i dostojanstvo žrtava, oni ne rade protiv Crkve. Pomažu joj da se suoči s onim što bi i sama, po logici Evanđelja, trebala imati hrabrosti iznijeti na svjetlo. Istina nikada nije neprijatelj Crkve. Ona je njezin lijek.
Crkva se može obnoviti jedino istinom
Teološki portali i mediji, osobito nositelji vizije Crkve pape Franje u Hrvatskoj, trebali bi jasno i beskompromisno podržati pristup pape Franje po ovom pitanju: Polis.ba, Točka zarez i Fratellanza. Njihova zadaća nije čuvati privid crkvenog jedinstva šutnjom o ranama, nego pomoći Crkvi da razlikuje zajedništvo od zatvorenosti, odanost od poslušnosti interesnim mrežama i ljubav prema Crkvi od zaštite njezina ugleda pod svaku cijenu. Sada nije vrijeme za općenite rasprave o medijskoj slici Crkve. Potrebni su teološki jasni stavovi: žrtva mora biti na prvom mjestu; svaki navod mora biti ozbiljno i neovisno istražen; kaznena djela moraju biti prijavljena državnim tijelima; kanonski postupak ne smije zamijeniti građansku odgovornost; odgovarati moraju i oni koji su zataškavali, prijetili ili onemogućavali istrage; rezultati postupaka moraju biti objavljeni u najvećem opsegu koji dopuštaju zakon i zaštita žrtava; sustav mora biti promijenjen tako da se slična šutnja više ne može ponoviti.
Teološki portali mogu stvoriti prostor u kojem će se čuti glasovi preživjelih, stručnjaka za traumu, psihologa, pravnika, roditelja, pastoralnih djelatnika i svećenika koji su se suprotstavili zataškavanju. Mogu pomoći da se borba protiv zlostavljanja prestane prikazivati kao napad na svećenike, a počne razumijevati kao obrana svećeništva od njegove najteže izopačenosti jer bez istine nema evangelizacije.
Crkva ne može vjerodostojno evangelizirati društvo ako nije spremna evangelizirati vlastite strukture. Ne može pozivati druge na obraćenje dok vlastito obraćenje odgađa. Ne može od društva tražiti poštovanje moralnog zakona ako za svoje službenike traži iznimke, tišinu ili zastaru.
To nas podsjeća na riječi apostola Jakova: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.“
To je danas program crkvene obnove. Biti vršitelj riječi znači saslušati žrtvu prije nego što se procjenjuje šteta za instituciju. Znači prijaviti sumnju prije nego što se provjerava ugled osumnjičenoga. Znači otvoriti arhive, ustanoviti vremenski slijed odluka, utvrditi tko je znao i preuzeti odgovornost. Znači prihvatiti da Crkva ne gubi vjerodostojnost zato što priznaje zločin, nego zato što ga skriva.
Skandal koji je buknuo može postati još jedan dokaz institucionalne paralize. Ali može postati i trenutak obrata.
Objavljena priopćenja Požeške biskupije i Hrvatske biskupske konferencije pokazuju da su poduzeti određeni proceduralni koraci, ali istodobno otkrivaju i ozbiljna ograničenja načina na koji Crkva komunicira u ovakvim krizama. U njima gotovo da nema žrtve. Nema izraza suosjećanja prema osobi koja je prijavila zlostavljanje, nema poziva drugim mogućim žrtvama da se jave, nema poruke da će im biti pružena pomoć i zaštita. Cijeli je naglasak stavljen na činjenicu da su obaviještena nadležna tijela i da se zbog postupka ne mogu iznositi dodatne pojedinosti. Takav pristup možda je pravno razumljiv, ali pastoralno ostavlja dojam da je važnije govoriti o proceduri nego o čovjeku.
Još je važnije ono što priopćenja ne govore. Ako su medijski navodi točni i ako su upozorenja o ovom slučaju postojala godinama, tada nije presudno samo što je učinjeno ove godine, nego i što se događalo prethodnih godina. Kada su prve informacije stigle do odgovornih? Kako su tada obrađene? Jesu li provedene kanonske provjere? Je li netko propustio postupiti ili je možda svjesno odgađao djelovanje? Upravo su to pitanja na koja javnost očekuje odgovor, a priopćenja ih uopće ne dotiču.
Istodobno, transparentnost nije isto što i komentiranje pojedinosti istrage. Nitko razuman ne očekuje da se objavljuju iskazi svjedoka ili detalji kaznenog postupka. Ali moguće je jasno reći koje su zaštitne mjere poduzete, je li osumnjičenik udaljen iz pastoralne službe, postoji li podrška mogućim žrtvama, hoće li se ispitati eventualni institucionalni propusti i može li javnost očekivati objavu zaključaka kada postupci budu završeni. Upravo takve informacije izostaju.
Zbog toga najveća slabost ovih priopćenja nije ono što izričito kažu, nego ono što prešućuju. Ona pokazuju administrativnu korektnost, ali ne pokazuju moralno vodstvo. U trenutku kada je vjerodostojnost Crkve ozbiljno dovedena u pitanje, nije dovoljno potvrditi da su obaviještena nadležna tijela. Potrebno je pokazati da je žrtva doista na prvome mjestu, da će se istražiti ne samo mogući zločin nego i eventualni propusti institucije te da Crkva ne želi samo dovršiti postupak, nego obnoviti povjerenje koje je godinama narušavano. Samo takav pristup može biti u skladu s onim na što posljednjih desetljeća neprestano pozivaju i papa Benedikt XVI. i papa Franjo.
Potrebno je prihvatiti put pape Franje: protiv klerikalizma, protiv licemjerja, protiv zatvorenih mreža zaštite, a na strani žrtava, istine, transparentnosti i pravde.
Također, ako je Bog u Svetom pismu uvijek bio na strani udovice, siročeta, stranca i potlačenoga, onda danas ne sumnjam da je na strani svake žrtve. To nije pitanje crkvene politike nego pitanje Evanđelja.
Kultura šutnje stvara nove žrtve
No postoji još jedna dimenzija ove krize o kojoj se rijetko govori, a koja se otkriva. Osim primarnih žrtava seksualnog zlostavljanja postoje i sekundarne žrtve – ljudi koji sami nisu bili zlostavljani, ali su duboko ranjeni načinom na koji je zajednica reagirala na istinu. Među njima su bogoslovi, sjemeništarci, svećenici i drugi crkveni djelatnici koji su, vođeni savješću i ljubavlju prema Crkvi, upozoravali na nepravilnosti ili prijavljivali ponašanja za koja su smatrali da nisu spojiva s Evanđeljem i svećeničkim pozivom. Njihova iskustva nisu bila jednaka, ali nije malen broj onih koji svjedoče da su se nakon toga osjećali marginaliziranima ili obilježenima. Takve rane često ostaju skrivene, ali mogu biti jednako duboke. Kada zajednica ne zna zaštititi one koji u dobroj vjeri progovaraju, postupno gubi sposobnost ispravljati vlastite pogreške. Tada nastaje kultura šutnje u kojoj se ljudi počnu bojati posljedica iskrenosti, a prešutno suučesništvo postaje plodno tlo za nove nepravde.
Korjenita promjena o kojoj danas govorimo ne može se zaustaviti na donošenju novih pravilnika ili osnivanju novih povjerenstava. Sve su to važni koraci, ali oni neće biti dovoljni ako se ne promijeni način razmišljanja. Nijedna institucija ne može se obnoviti samo administrativnim mjerama ako se istodobno ne obnovi njezina kultura. Crkva nije prije svega sustav propisa, nego zajednica učenika Isusa Krista. Zato je pitanje obraćenja uvijek važnije od pitanja organizacije.
Ta promjena započinje ondje gdje se oblikuju budući svećenici – u sjemeništima i bogoslovijama. Upravo su ta mjesta pozvana biti škole slobode, istine i odgovornosti. Mladi ljudi u njih dolaze puni ideala, želeći cijeli svoj život darovati Kristu i njegovoj Crkvi. Dolaze s povjerenjem da će ih Crkva oblikovati ne samo intelektualno nego i ljudski i duhovno. Zato je svaka sablazan koju ondje dožive osobito bolna. Ona ne pogađa samo njihove osjećaje nego i samu sliku Crkve koju su došli upoznati.
Postoji još jedna skupina ljudi o kojoj se rijetko govori, a čije su rane često nevidljive. To su bogoslovi, sjemeništarci, svećenici i drugi crkveni djelatnici koji su, vođeni vlastitom savješću i ljubavlju prema Crkvi, upozoravali na nepravilnosti ili prijavljivali ponašanja za koja su smatrali da nisu spojiva s Evanđeljem i svećeničkim pozivom. Njihova iskustva nisu bila jednaka i bilo bi pogrešno svoditi ih na isti obrazac, ali nije malen broj onih koji svjedoče da su se nakon toga osjećali marginaliziranima, obilježenima ili nepodobnima. Umjesto da budu prepoznati kao ljudi kojima je stalo do dobra Crkve, nerijetko su postajali problem koji je trebalo utišati, udaljiti iz središta zbivanja ili promatrati s nepovjerenjem.
Takva iskustva ostavljaju duboke posljedice. Neki su izgubili povjerenje u instituciju kojoj su željeli služiti. Neki su napustili bogosloviju ili svećeničku službu. Neki su svoju unutarnju bol nosili u tišini, boreći se s razočaranjem, ogorčenošću, usamljenošću pa i različitim oblicima bijega od stvarnosti, primjerice raznim ovisnostima ili dvostrukim životom. Ne treba pojednostavljivati njihove životne priče niti svaku osobnu krizu svoditi na jedan uzrok, ali bilo bi jednako pogrešno zanijekati da iskustvo odbačenosti i osjećaj kako je upravo savjest postala razlogom sumnje mogu čovjeka duboko slomiti.
Upravo zato kultura šutnje ne proizvodi samo primarne žrtve seksualnog zlostavljanja. Ona stvara i sekundarne žrtve – ljude koji sami nisu bili zlostavljani, ali su bili ranjeni načinom na koji je zajednica reagirala na istinu. Kada se ljudi zbog iskrenosti počnu bojati posljedica, kada prijavljivanje nepravilnosti postane razlog za nepovjerenje ili izolaciju, tada cijela zajednica polako gubi sposobnost samoozdravljenja. U takvom ozračju nastaje ono što je možda najopasnije: prešutno suučesništvo. Ne zato što većina ljudi želi zlo ili ga odobrava, nego zato što se mnogi postupno uvjere da je šutnja sigurnija od istine, a prilagodba mudrija od svjedočenja vlastite savjesti. Tako se stvara kultura straha koja se ne prenosi propisima nego primjerima. Mladi promatraju kako zajednica reagira na one koji govore i iz toga uče što se u njoj doista cijeni. Ako iskrenost završava izolacijom, a šutnja donosi sigurnost, buduće se generacije odgajaju u uvjerenju da je istinu bolje prešutjeti nego izreći. Papa Franjo upravo ukazuje da tako nastaje mafijaški mentalitet.
Takva kultura ne razara samo pojedince. Ona postupno razara povjerenje cijele zajednice. Mnogi svećenici koji su desetljećima pošteno služili Evanđelju danas nose teret sumnje zbog grijeha drugih. Mnogi su se vjernici udaljili od Crkve ne zato što su izgubili vjeru u Krista, nego zato što nisu mogli razumjeti zašto njihove prijave ili prijave ljudi koje poznaju nisu bile saslušane onako kako su očekivali. Roditelji koji su svoju djecu povjeravali crkvenim ustanovama danas se pitaju jesu li njihovo povjerenje i odgovornost bili uzvraćeni jednakom brigom. Takva pitanja ne smiju se odbacivati kao napad na Crkvu. Ona su vapaj za Crkvom koja će ponovno biti siguran dom najmanjima.
Moje iskustvo: zašto sam ostao
O svemu ovome ne razmišljam samo kao svećenik i kanonist, nego i kao čovjek koji je tijekom vlastite formacije iskusio koliko način na koji Crkva postupa može obilježiti ljudski život. Još kao bogoslov vjerovao sam da je istina uvijek saveznik Crkve. Bio sam uvjeren da će se na svako ozbiljno upozorenje odgovoriti odgovorno, pravedno i u duhu Evanđelja. Stvarnost je, međutim, bila složenija.
Kada sam tijekom boravka u riječkoj bogosloviji upozorio na ponašanja za koja sam smatrao da nisu spojiva s dostojanstvom svećeničke formacije, nisam očekivao da će najveći teret postati način na koji će se cijeli slučaj voditi. Po mom iskustvu tadašnji crkveni postupak imao je ozbiljnih nedostataka. U početku nitko nije tražio moju verziju događaja. Nakon inicijalne prijave, saslušan sam tek na vlastiti zahtjev i mjesecima nakon svega. Nije mi ponuđena ni psihološka ni duhovna pomoć, premda je bilo očito da cijela situacija ostavlja duboke posljedice. Nakon medijskih napisa vratio sam se u vlastitu župnu zajednicu i vlastiti dom pod teretom sumnji, nerazumijevanja i šutnje.
Tek sam poslije shvatio da me možda nije najviše boljela sama nepravda, nego osjećaj da istina nije imala ono mjesto koje bi u Crkvi morala imati. Upravo zato duboko su mi se urezale riječi jednoga poglavara izrečene uoči moga svećeničkog ređenja: „Ni u Crkvi iskrenost nije uvijek vrlina.“
Tada ih nisam do kraja razumio. Danas ih razumijem kao upozorenje na trajnu kušnju svake ljudske institucije. Kada se iskrenost počne doživljavati kao prijetnja, a šutnja kao razboritost, tada se polako stvara ozračje u kojem ljudi više ne govore ono što vide, nego ono što misle da se od njih očekuje. Upravo protiv takve kulture govori Evanđelje. Upravo nju papa Franjo naziva jednim od najopasnijih oblika klerikalizma, jer ona ne štiti Crkvu nego njezine ljudske slabosti.
Uoči moga ređenja nadbiskup Ivan Devčić postavio mi je pitanje koje nikada nisam zaboravio: „Jesi li oprostio onima koji su ti priuštili neprilike?“ Odgovorio sam mu da je Crkva otajstvo i da, kada ne bih vjerovao da je Krist u njoj doista prisutan te u samoj euharistiji istinski nazočan, u njoj ne bih ostao ni minute.
U toj se rečenici nalazi razlog zbog kojega sam ostao.
U godinama koje su slijedile ljudi su mi postavljali jedno pitanje: zašto sam ostao u Crkvi nakon svega? Zašto nisam otišao poput nekih ljudi koje poznajem? Poznajem bogoslove koji su napustili svoj poziv. Poznajem svećenike koji su se razočarali. Poznajem vjernike koji više nisu mogli prijeći prag crkve. Poznajem i roditelje koji su izgubili povjerenje da svoju djecu mogu bezbrižno povjeriti crkvenim ustanovama. Poznajem i žrtve koje su, nakon svega što su proživjele, izgubile ne samo povjerenje u ljude nego i sposobnost da riječ „Crkva“ izgovore bez boli. Takve ljude ne mogu osuđivati. Njihove su rane stvarne. Njihova pitanja su opravdana. Njihova razočaranja nisu izmišljena.
Ni moje iskustvo nije bilo jednostavno. Ono me naučilo da Crkva može biti istodobno sveta i grešna; sveta po Kristu koji joj je Glava, a grešna po nama koji smo njezini članovi. Naučilo me i da nepravda najviše boli kada dolazi iz kuće koju voliš. Lakše je podnijeti udarac izvana nego razočaranje iznutra.
Ipak, nikada nisam ozbiljno pomislio otići. Ne zato što nisam vidio probleme. Ne zato što sam ih umanjivao. Ne zato što sam smatrao da su nevažni. Ostao sam zato što je moja vjera uvijek bila veća od mojih razočaranja. Da sam vjerovao samo ljudima, otišao bih odavno.
Lako je otići kada vidiš ljudsku slabost. Teže je ostati i boriti se da ona ponovno bude vjerna svome Gospodinu. Upravo zato vjerujem da se danas ne vodi bitka protiv Crkve, nego bitka za njezinu dušu.
Borba za Crkvu, a ne protiv Crkve
Borba protiv seksualnog zlostavljanja nije borba protiv svećenika, redovnika ili biskupa. To nije ni borba protiv institucije. To je borba za dostojanstvo svakoga djeteta, za istinu koja oslobađa i za Crkvu koja će ponovno biti vjerodostojna navjestiteljica Evanđelja.
Zato danas nije dovoljno pitati tko je počinio zločin. Moramo pitati i tko je prijave zaprimio, kako je postupao, zašto nije postupao, tko je donosio odluke, tko je šutio i zašto je šutio. Ako su medijski navodi istiniti, tada nije riječ samo o odgovornosti pojedinoga zlostavljača. Riječ je o odgovornosti cijeloga sustava koji je, svjesno ili nesvjesno, mogao omogućiti da se zlo nastavi.
Korjenita promjena zato ne može stati na kažnjavanju pojedinaca. Ona mora zahvatiti kulturu upravljanja, način formacije u sjemeništima i bogoslovijama, odnos prema autoritetu, postupanje po prijavama, transparentnost i razumijevanje crkvene službe. Crkva neće izgubiti vjerodostojnost zato što će priznati vlastite grijehe. Izgubit će je jedino ako ih nastavi skrivati.
Mnogi su zbog takvih iskustava izgubili vjeru. Mnogi su se udaljili od Crkve jer njihove prijave nisu bile saslušane, jer nisu dočekali pravdu ili su osjetili da je ugled ustanove važniji od njihova dostojanstva. Mnogi su bogoslovi napustili svoj poziv razočarani onim što su vidjeli. Neki su bili neposredne žrtve zlostavljanja, drugi su postali žrtve kulture straha u kojoj se učilo da se šuti, da se "ne dira svoje", da se istina podredi interesu. Takva kultura proizvodi nove nepravde i prenosi se s generacije na generaciju.
I sam sam okusio koliko može boljeti kada institucija zakaže, ali nikada nisam posumnjao da Bog vidi.
Nikada nisam posumnjao da istina ima veću snagu od laži i da će se Bog boriti za svoju Crkvu. Ali ne onako kako to često zamišljamo. Ne tako što će sačuvati njezin ugled pod svaku cijenu, zaštititi moćne ili prikriti njezine rane. Bog se za svoju Crkvu bori tako što joj ne dopušta da ostane zarobljena u laži. Bori se budeći savjesti onih koji progovaraju, dajući hrabrost žrtvama da svjedoče, podižući ljude koji neće pristati na kulturu šutnje i dopuštajući da ono što je bilo skriveno iziđe na svjetlo. Jer samo ono što je izloženo svjetlu može biti izliječeno. Krist nije obećao da njegova Crkva neće biti ranjena. Obećao je da je vrata paklena neće nadvladati. A to obećanje ispunja upravo tako da je neprestano čisti, poziva na obraćenje i vraća njezinu središtu Evanđelje.
Da sam svoju vjeru gradio na besprijekornosti svećenika ili biskupa, moje bi se povjerenje odavno raspalo.
Da sam vjerovao da je Crkva tek ljudska organizacija, ne bih pronašao nijedan dovoljno snažan razlog da u njoj ostanem.
Ali ja vjerujem da je Crkva otajstvo - Mistično Tijelo Kristovo. Vjerujem da je Krist u njoj doista prisutan. Vjerujem njegovu obećanju da vrata paklena neće nadvladati njegovu Crkvu. Upravo zato ljudi mogu izdati svoje poslanje, ali ne mogu poništiti Kristovu vjernost.
Zbog toga danas ne želim braniti sliku Crkve koja možda nikada nije ni postojala. Ne želim braniti privid savršenosti. Ne želim braniti kulturu šutnje. Ne želim braniti klerikalizam koji autoritet pretvara u privilegij, a služenje u sredstvo očuvanja moći. Želim braniti ono što je Isus uvijek branio – čovjeka, osobito najmanjega i najranjivijega.
Ako se neka idealizirana slika Crkve srušila, možda se morala srušiti. Lažna sigurnost nikada nije mogla biti temelj istinskoga zajedništva. Crkva ne gubi dostojanstvo kada prizna vlastite grijehe. Ona ga gubi onda kada ih skriva ili umanjuje. Njezina svetost ne proizlazi iz toga što su njezini članovi bez grijeha, nego iz toga što je Krist neprestano poziva na obraćenje.
U konačnici, moje pouzdanje nije u ljudske sposobnosti da sve isprave, nego u Božju vjernost. Vjerujem da će se Bog sam zauzeti za svoju sirotinju. To nije samo pobožna želja nego obećanje Svetoga pisma. Bog nikada ne ostaje nijem pred vapajem potlačenih. Zato vjerujem da nijedno zataškavanje, nijedna šutnja i nijedna ljudska moć ne mogu imati posljednju riječ. Povijest spasenja pokazuje da je Bog uvijek podizao proroke, svece i hrabre svjedoke koji su govorili istinu onda kada su drugi šutjeli. Ne zato da bi uništili Crkvu, nego da bi je pročistili. Bog nikada ne napušta svoju Crkvu, ali jednako tako nikada ne napušta ni svoje najmanje. Upravo zato vjerujem da put njezina ozdravljenja ne počinje obranom institucije, nego obranom žrtve. Ondje gdje Crkva ponovno stane uz Božju sirotinju, ondje ponovno stoji uz samoga Krista.
Zato vjerujem da današnja kriza može postati milost. Može postati trenutak u kojem će Crkva ponovno naučiti da njezina vjerodostojnost ne počiva na dojmu nepogrešivosti nego na poniznosti priznanja, na hrabrosti prihvaćanja odgovornosti i na spremnosti da uvijek iznova stane uz one koji su najmanji. To neće biti lako. Istina uvijek ima svoju cijenu. Ali cijena prikrivanja uvijek je bila daleko veća.
Volio bih da iz ove krize izađe drukčija Crkva. Crkva u kojoj će svaka žrtva znati da će biti saslušana. Crkva u kojoj će svaki bogoslov znati da se od njega očekuje sloboda savjesti, a ne poslušnost kulturi šutnje. Crkva u kojoj će svaki svećenik biti siguran da iskrenost neće biti razlog njegove marginalizacije, nego znak njegove vjernosti Kristu. Crkva u kojoj će biskupi prvi tražiti istinu, a ne čekati da ih na nju prisile mediji ili javnost. Crkva u kojoj će odgovornost biti shvaćena kao sastavni dio služenja, a ne kao prijetnja autoritetu.
Takvu Crkvu želim ostaviti onima koji dolaze poslije nas.
Ne zato što je možemo sami izgraditi, nego zato što vjerujem da nas Duh Sveti upravo prema njoj vodi.
Posljednju riječ ima Krist
Na kraju, nakon svih godina, ostaje mi samo jednostavna ispovijest.
Crkva je moja majka. U njezinu sam krilu primio krštenje. U njoj sam naučio prve molitve. U njoj sam upoznao Sveto pismo. U njoj sam otkrio Krista. U njoj sam primio sakramente koji su me nosili onda kada su me ljudi razočaravali. Ljudi su me mogli povrijediti. Pojedini postupci mogli su me duboko raniti. Ali mi nitko nije mogao oduzeti Krista kojega sam u Crkvi susreo.
Zato ostajem.
Ne zato što zatvaram oči pred njezinim ranama, nego upravo zato što ih vidim. Ne zato što opravdavam njezine pogreške, nego zato što vjerujem da ih može priznati i nadvladati. Ne zato što volim instituciju više od čovjeka, nego zato što vjerujem da Crkva može biti ono što ju je Krist pozvao biti – siguran dom za najmanje, utočište ranjenima i znak Božje prisutnosti u svijetu.
Želim živjeti kao sin Crkve. Želim primati njezine sakramente. Želim služiti njezinu poslanju. I jednoga dana želim umrijeti u njezinu zajedništvu.
Ne zato što je bez grijeha, nego zato što vjerujem da je Krist nikada nije prestao ljubiti. I zato vjerujem da ni ova kriza neće imati posljednju riječ.
Posljednju riječ neće imati ni sablazan, ni šutnja, ni grijeh. Posljednju riječ imat će istina. Posljednju riječ imat će obraćenje. Posljednju riječ imat će Krist, koji svoju Crkvu ne prestaje čistiti, liječiti i obnavljati sve dok je jednom ne privede punini svoga Kraljevstva.
I zato jer Bog obećava da svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. (Iv 1:5)
