KARDINALNA POGREŠKA I MAGISTER FALLACIAE: Kada se pravo tumači, a kada se primijenjuje

 

O istini, notitia criminis, Baturovu procesnom asketizmu, Šalati, Darku Marušiću, Josipu Radiću, Omnia Deo, dvostrukim mjerilima i pitanju ima li kanonska pravda uvijek isto lice

O ovoj temi ne govorim samo kao promatrač crkvenih prilika, nego i iz vlastitoga akademskog iskustva. Predavao sam crkveno kazneno pravo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, a pitanja prethodne istrage, notitiae criminis, odnosa mjesnoga ordinarija i nadležnoga dikasterija, prava obrane te razlike između sudskoga i izvansudskoga kaznenog postupka obrađivali smo sustavno i temeljito. Zato ovdje govorim i kao sveučilišni profesor koji je to područje predavao, svjestan da crkveno kazneno pravo nije prostor improvizacije, osobnoga dojma ili medijske retorike, nego područje preciznih pravnih pojmova, nadležnosti i postupaka.

Jedan moj profesor običavao je reći: „Za prijatelje se pravo tumači, a na neprijateljima primjenjuje.“ To, dakako, nije definicija prava kakvo bi trebalo biti, nego dijagnoza njegove patologije. Za jednoga se norma čita široko, fleksibilno i pastoralno, a za drugoga strogo, formalistički i represivno; jednom se čeka, drugi put se žuri; jednom nova činjenica otvara davno zatvoren predmet, a drugi put se kaže da „to nije predmet istrage“. Upravo zato dvostruka mjerila najbolje postaju vidljiva kada više predmeta stavimo jedan pokraj drugoga.

Magister fallaciae: pola istine ponekad je korisnije od cijele laži

U kršćanskoj duhovnoj tradiciji đavao je otac laži, zavodnik i tužitelj, pa ga izraz magister fallaciae (učitelj obmane) dobro opisuje kao majstora obmane i pogrešnoga zaključivanja. Najuspješnija obmana nije nužno potpuna laž; često je dovoljna poluistina. Uzme se nekoliko točnih činjenica, jedna se izdvoji iz konteksta, druga prešuti, treća prenaglasi i potom se od njih sastavi zaključak koji više nije istinit. Tako optužnica lako postane presuda, sumnja dokaz, preventivna mjera kazna, a pravni tekst koji kaže da nešto „nije potrebno“ počne se tumačiti kao da kaže da nešto „nije dopušteno“.

U suvremenoj argumentaciji takvu logiku prepoznajemo u ad hominemu, straw manu, lažnoj dilemi i whataboutismu. Ad hominem ne pobija argument nego napada osobu koja ga iznosi; straw man najprije iskrivi stvarnu tvrdnju pa onda pobjeđuje njezinu karikaturu; lažna dilema složenu stvarnost svodi na dvije umjetne mogućnosti, primjerice ili vjeruješ žrtvi ili braniš počinitelja; whataboutism pak na neugodno pitanje odgovara drugim pitanjem kako bi izbjegao odgovor na prvo. Svima im je zajedničko jedno: odvode od pitanja što činjenice stvarno dokazuju i što pravo stvarno propisuje.

Markovo Evanđelje gotovo paradigmatski prikazuje tu dinamiku na početku Isusova javnog djelovanja. Isus ulazi u sinagogu i poučava s vlašću, a upravo tada nečisti duh počinje vikati: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!“ (usp. Mk 1,24). Demon čak izgovara nešto istinito o Isusovu identitetu, ali istinu koristi kako bi obrnuo uloge: Osloboditelj postaje agresor, a onaj koji čovjeka drži zarobljenim prikazuje se kao ugrožena strana. To je gotovo savršena fallacia: činjenica može biti točna, a zaključak lažan. Istina smeta upravo zato što razotkriva mrežu. Pravo zato ne smije odgovarati bukom, nego tu mrežu mora razmrsiti dokument po dokument, datum po datum, iskaz po iskaz i kanon po kanon.

Notitia criminis: nije presudno kako se papir zove, nego što je ordinarij saznao

Polazišna točka kanonskoga kaznenog postupanja jest notitia de delicto, tradicionalno notitia criminis. Kan. 1717 § 1 ne polazi samo od formalne prijave, nego od trenutka kada ordinarij ima barem vjerojatnu vijest o mogućem deliktu. Prethodna istraga zato nije suđenje, nego faza u kojoj se produbljuje notitia de delicto i provjerava postoji li fumus delicti, odnosno dovoljno ozbiljna pravna i činjenična osnova za daljnje postupanje. Pravna obveza ne nastaje tek kada na biskupov stol stigne savršeno sastavljena kaznena prijava; nastaje kada postoji dovoljno ozbiljno saznanje koje se više ne smije ignorirati.

Treba stoga razlikovati tri razine. Notitia criminis znači da postoji informacija koju treba ozbiljno provjeriti; fumus delicti da preliminarna provjera pokazuje dovoljno elemenata za daljnji kazneni put; certitudo moralis pripada konačnom odlučivanju o odgovornosti. Tko te tri razine stapa u jednu, od informacije je već napravio osudu.

Tu možemo upotrijebiti i namjerno grubu, gotovo pučku sliku. Zamislimo da biskup šeće uz željezničku prugu i ugleda teško unakaženo tijelo na tračnicama. Pravno obrazovan čovjek reći će: „Moramo utvrditi što se dogodilo.“ Baba sa sela, možda i bez osnovne škole, pogledala bi tračnice i tijelo i rekla: „Satrao ga vlak.“ Ona je možda pogodila, vidjevši čovjeka zdrobljena, ali još nije provela istragu. Vidjela je indiciju, mrtvo tijelo, i iz nje neposredno izvela uzrok.

Jednako tako, ako netko u malo sjemenište dođe kao dječak koji pokazuje interes za djevojke, a iz njega nakon godina izlazi, primjerice, s HIV-om, homoseksualnim iskustvima, dubokim ranama ili čak mržnjom prema Crkvi, netko će možda pučki zaključiti: „Sjemenište ga je upropastilo.“ Pravnik to ne smije reći. Ali pravnik smije – i ponekad mora – pitati: što se ondje dogodilo? Je li postojala seksualizacija maloljetnika, neprikladni odnosi među pitomcima, djelovanje odraslih osoba, propust poglavara, ili ništa od toga? HIV, seksualna orijentacija ili kasniji odnos prema Crkvi sami po sebi ne dokazuju zlostavljanje niti njegov uzrok. Ali određeni skup konkretnih činjenica može predstavljati povod za razboritu provjeru. Razlika između babe i kanonista nije u tome što kanonist ne smije vidjeti ono što je pred njim, nego u tome što ne smije indiciju proglasiti dokazom prije istrage. Upravo ta karikirana slika otvara pitanje granice između saznanja i zaključka.

Notitia ex officio: spis ponekad kaže više nego prijavitelj

Posebno je važna notitia criminis ex officio. Crkveni poglavar ne mora čekati formalnoga prijavitelja. Relevantno saznanje može steći samim vršenjem službe, iz korespondencije, kanonske vizitacije, više međusobno neovisnih upozorenja, državne dokumentacije ili nekoga drugog crkvenog spisa. Kanonski pravnik, biskup ili istražitelj može tako čitajući jedan predmet uočiti mogući delikt neke sasvim druge osobe: iz poruka, iskaza ili dokumenata može proizići da je netko nešto znao, nešto propustio učiniti ili počinio drugi kanonski relevantan čin.

To je ključno. Ako istražitelj ispituje seksualni delikt osobe A, a iz iskaza i dokumenata proizlazi vjerodostojna informacija da je osoba B zataškavala, uništavala dokumentaciju, vršila pritisak na žrtvu ili počinila neki drugi delikt, ne može jednostavno zatvoriti spis uz obrazloženje: „Ali osoba B nije bila predmet prvotne prijave.“ Jedan predmet može proizvesti novu notitiu criminis. To još uvijek ne znači krivnju osobe B, nego obvezu da se nova vjerodostojna informacija pravno procijeni. Upravo zato Vademecum predviđa postupanje i kada se tijekom istrage pojave nove notitiae de delicto.

U tome je i smisao klasične kanonističke tradicije Wernz–Vidala: kazneni poredak ne postoji samo zbog privatnoga sukoba prijavitelja i prijavljenoga nego i radi bonum publicum Ecclesiae. Kod Ochoe je pak osobito korisna terminološka preciznost: kan. 1717 govori o notitia – saznanju – a ne isključivo o formalnoj denuncijaciji. Crkveno pravo ne može postati sustav u kojemu svi nešto vide, dokumenti nešto govore, svjedoci nešto prijavljuju, ali nitko ništa „službeno ne zna“ jer nije stigao papir odgovarajućega naslova.

Baturov procesni asketizam: manje svjedoka, manje stručnjaka, manje pitanja

Marin Batur, pročelnik Nacionalnog ureda HBK-a za zaštitu maloljetnika, u intervjuu u Glasu Koncila ispravno kaže da prethodna istraga nije puni kazneni postupak i da joj svrha nije postići moralnu sigurnost. Također navodi da se u toj fazi ne ispituje veći broj svjedoka niti se osumnjičenik šalje na vještačenje. Kao opis tipične procesne ekonomije to ima smisla: prethodnu istragu doista ne treba pretvoriti u skriveno suđenje. Problem nastaje tek ako se iz te formulacije napravi pravna zabrana koje nema.

Vademecum ne kaže da su stručnjaci ili stručne procjene zabranjeni, nego da u toj fazi nije potrebno provesti podrobno prikupljanje svih dokaza. Istodobno dopušta pribavljanje relevantnih svjedočenja i dokumentacije. Razlika je elementarna, ali pravno presudna: „nije potrebno provesti potpuno vještačenje“ nije isto što i „nije dopušteno koristiti stručnjaka“.

To nije akademska sitnica. Ako je predmet bespravna sječa crkvene šume, kanonist nije šumarski stručnjak; ako netko tvrdi da je grom uništio računalo na kojem su pronađeni nedopušteni pornografski sadržaji ili materijali seksualnog zlostavljanja djece, kanonist nije digitalni forenzičar koji će utvrditi što se s računalom dogodilo i kada su datoteke nastale; ako osoba tvrdi da je bila silovana ili je važna neka medicinski provjerljiva činjenica, liječnički nalazi mogu biti relevantni; ako je za neku tvrdnju relevantna infekcija HIV-om, opet je riječ o medicinskom pitanju, a ne o kanonskoj intuiciji. Stručno mišljenje nije obvezno u svakom predmetu, ali može biti potpuno dopušteno, razborito i dobrodošlo. Poznajem, uostalom, kanonista koji je doktorirao upravo na prethodnoj kanonskoj istrazi; ta činjenica nije argument autoriteta, ali pokazuje koliko je procesna materija složenija od formule „malo svjedoka i bez vještačenja“.

Prava procesna ekonomija zato nije prikupiti što manje dokaza, nego prikupiti onoliko koliko je potrebno da bi se odgovorno prosudilo postoji li fumus delicti. Procesna ekonomija jest vrlina. Procesna sljepoća nije.

Šalata i kardinalna pogreška: kad kardinal otvori ono što se smatralo zatvorenim

U slučaju Šalata posebno je važna intervencija kardinala Christopha Schönborna. Prema kronologiji na kojoj se temelji ova analiza, jedna od osoba koja mu je govorila o svom zlostavljanju povjerila mu se u Beču, a predmet je preko njega stigao tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere. Pravna važnost njegove intervencije nije samo u prenošenju navoda o seksualnom zlostavljanju, nego i u tome što se otvorilo pitanje mogućega zataškavanja odnosno ranijega postupanja drugih crkvenih osoba.

Ako se otvori vjerodostojno pitanje zataškavanja, predmet se kvalitativno mijenja. Više nije dovoljno pitati je li osoba A počinila seksualni delikt. Treba pitati tko je znao, kada je saznao, što je učinio, što je propustio učiniti, komu je informaciju prenio i proizlaze li iz dokumentacije nove notitiae de delicto prema drugim osobama. Schönborn time nikoga nije proglasio krivim. Aktivirao je višu razinu provjere.

Kod pridržanih delikata mjesni ordinarij nije posljednja instanca. Nakon prethodne istrage relevantni spisi i ordinarijev votum idu nadležnom Dikasteriju za nauk vjere, koji usmjerava daljnji procesni put. Zato ni lokalni zaključak da nešto nije dokazano ne znači da Rim predmet ne treba vidjeti, niti činjenica da je neki predmet ranije zaključen stvara pravnu zabranu da se reagira ako se pojave nove relevantne činjenice.

„Predmet je već zaključen“ zato nije kanonska čarobna formula. Nova činjenica proizvodi novu procesnu situaciju.

Čile: 2.300 stranica protiv teorije o istrazi na dijeti

A koliko daleko posebna vatikanska provjera može ići kada ozbiljno slijedi ono što se tijekom nje otkriva, pokazuje slučaj Čilea. Papa Franjo je 2018. poslao posebne izaslanike, nadbiskupa Charlesa J. Sciclunu i mons. Jordija Bertomeua Farnósa. Misija je prvotno bila povezana sa slučajem biskupa Juana Barrosa i njegovim odnosom prema zlostavljanjima Fernanda Karadime, ali prikupljeni materijal prerastao je u nešto mnogo šire.

Scicluna i Bertomeu prikupili su 64 svjedočenja, a papi Franji predan je izvještaj od više od 2.300 stranica. Papa je poslije otvoreno priznao da je ranije počinio „ozbiljne pogreške“ u procjeni čileanske situacije zbog nedostatka istinitih i uravnoteženih informacija. Sveta Stolica potom je govorila o potrebi dubinskog ispitivanja ne samo seksualnih zlostavljanja nego i njihovih uzroka, posljedica, mehanizama prikrivanja i ozbiljnih propusta prema žrtvama.

Radi li se ili radilo li se to i u Hrvatskoj?

To je važan odgovor na pretjerano minimalističko shvaćanje prethodne ili posebne istrage. Scicluna i Bertomeu nisu rekli: „Imamo početnu prijavu, uzmimo dva iskaza i pazimo da slučajno ne saznamo previše.“ Naprotiv, saslušavali su ljude, primali pisana svjedočanstva i informacije koje su prelazile usko shvaćeni početni mandat, a Scicluna je za pojedine stvari izvan neposrednog predmeta najavio prosljeđivanje relevantnih podataka Svetoj Stolici. To je upravo logika notitiae ex officio: zakonito istražujući A možeš saznati nešto pravno relevantno o B. Ne proglašavaš B krivim, ali se ne praviš da nisi ništa čuo.

Rezultat je bio materijal od 2.300 stranica. Koliko je stranica sadržavala odgovarajuća vatikanska dokumentacija u hrvatskim predmetima – možda više ili  možda manje. I broj stranica sam po sebi ništa ne dokazuje. Loša istraga može imati pet tisuća stranica, a izvrsna pedeset. Ali čileanski primjer razbija tezu da ozbiljna crkvena istraga po svojoj naravi mora biti uska, gotovo asketska i alergična na veći broj svjedoka ili širi institucionalni kontekst. Papa Franjo upravo je nakon tog opsežnog materijala zaključio da njegova prethodna slika stvarnosti nije bila dovoljno istinita ni uravnotežena.

Pouka Čilea zato nije: dobra istraga mora imati 2.300 stranica. Pouka glasi: dobra istraga mora slijediti relevantnu istinu dokle god je činjenice vode.

Montinijevo ogledalo: solum Deum prae oculis habentes

Upravo ovdje dolazimo do možda najvažnijega kriterija cijele rasprave. Gian Paolo Montini, ugledni kanonist, profesor i dugogodišnji pravnik povezan s Apostolskom signaturom, pripada pravnoj tradiciji koja ozbiljno uzima staru formulu solum Deum prae oculis habentes – „imajući pred očima samo Boga“.

Ta formula nije pobožni ukras presude. Ona izražava gotovo zastrašujući zahtjev nepristranosti: sudac ne smije pred očima imati ugled stranke, njezin položaj, prijateljstvo, neprijateljstvo, medijski pritisak, institucionalni interes ili očekivani rezultat, nego istinu, pravo i vlastitu savjest pred Bogom.

Tu se Montinijeva formula izravno sučeljava s ciničnom rečenicom mojega profesora: „Za prijatelje se pravo tumači, a na neprijateljima primjenjuje.“ Ako se za prijatelja pravo rasteže, a na neprijatelju steže, onda pred očima više nije solum Deum. Pred očima je i ime čovjeka o kojem se odlučuje. Upravo zato je solum Deum prae oculis habentes možda najkraći mogući program kanonske pravde: ista činjenica mora imati isto pravno značenje bez obzira na to čije ime piše na omotu spisa. Uostalom, uvijek je nama pravnicima naglašavao u pripremama za ispite iz procesnog prava: najvažniji je onaj ispit koji ćete polagati pred vječnim Sucem – Kristom Gospodinom – ako tu padnete, propali ste zauvijek.

Upravni postupak: brži vlak, ali ne vlak za unaprijed osuđene

Treba precizno razlikovati sudski kazneni postupak od izvansudskoga, odnosno administrativnoga kaznenog postupka. Sudski postupak završava presudom, dok izvansudski kazneni postupak završava obrazloženim dekretom. To nije terminološka sitnica. Kan. 1720 zahtijeva da se optuženiku priopće optužba i dokazi, pruži stvarna mogućnost obrane, da se dokazi i obrana razmotre s prisjednicima te da se tek potom, ako je delikt sigurno utvrđen i kaznena tužba nije ugašena, donese dekret.

Sudski je put prirodniji kada je činjenična slika složena, postoje ozbiljno proturječni iskazi, potrebno je saslušati veći broj svjedoka, provesti dodatna vještačenja i kroz kontradiktorni postupak rasvijetliti ono što još nije dovoljno jasno. Izvansudski je postupak procesno ekonomičniji kada je dokazna slika već dovoljno oblikovana da puna sudska arhitektura nije potrebna. Ali odabir upravnoga puta nije dokaz krivnje niti dopuštenje da se obrana svede na formalnost. I izvansudski postupak može završiti zaključkom da odgovornost nije dokazana.

Upravo zato formulacija da je protiv nekoga „pokrenut izvansudski kazneni postupak“ zahtijeva pažljivo čitanje. Ako je odabran taj put, legitimno je pitati kakva je dokazna slika već postojala da je takav procesni izbor ocijenjen prikladnim, osobito ako se istodobno pred državnim sudom tek trebaju razjasniti bitne činjenice.

Od suradnje do subordinacije: kanonska jurisdikcija na državnom semaforu

Državni kazneni i kanonski kazneni postupak dva su odvojena pravna kolosijeka. Mogu se susresti na istim činjenicama, koristiti dio istoga dokaznog materijala i u pojedinim fazama zahtijevati razboritu koordinaciju, ali jedan pravni poredak zbog toga ne postaje procesno podređen drugome. Kanonsko pravo ne poznaje opće pravilo prema kojemu bi Crkva morala suspendirati vlastito utvrđivanje kanonske odgovornosti sve dok država ne donese pravomoćnu presudu. Ako crkvena vlast u konkretnom slučaju procijeni da je razborito pričekati određenu fazu državnog postupka – primjerice kako ne bi ometala državnu istragu ili zato što očekuje dokaze koje sama ne može pribaviti – to može biti legitimna odluka procesne razboritosti. Ali razboritost nije isto što i pravna podređenost.

Upravo zato bilo bi pravno neobično kada bi državna vlast Crkvi poručila: „Ne smijete voditi svoj postupak dok mi ne završimo naš.“ Tim više ako je najveće tijelo Svete Stolice procijenilo i donijelo odluku o daljnjem postupanju. Država može štititi tajnost vlastite istrage, ograničiti pristup pojedinim dokazima u skladu sa zakonom i zahtijevati da se ne ometaju njezine procesne radnje, ali iz toga ne proizlazi opća vlast države da suspendira autonomnu kanonsku jurisdikciju tim više da se miješa u nadležnost odluka Dikasterija Svete Stolice. Jednako tako Crkva svojim postupkom ne može određivati državnom sudu kada će suditi niti ga kanonska odluka obvezuje na zaključak o kaznenoj odgovornosti.

Kada bi se pak prihvatilo načelo da državni kazneni postupak određuje smije li i kada Crkva uopće odlučivati u vlastitom pravnom poretku, pojavila bi se zanimljiva povijesna ironija. Mogli bismo govoriti o svojevrsnoj jurisdikcijskoj subordinaciji: kad Crkva čeka dopuštenje države. Prema tom mentalitetu svjetovna vlast ponovno postaje arbitar unutarnjega djelovanja Crkve. Država bi dakle, posredno određivala ritam crkvene jurisdikcije.

To bi bilo osobito teško opravdati zato što dva poretka ne štite potpuno ista pravna dobra. Državno kazneno pravo štiti život, tjelesni i spolni integritet, slobodu, sigurnost i druga zakonom određena dobra te raspolaže sredstvima prisile koja Crkva nema. Kanonski poredak, međutim, štiti i vlastita dobra: bonum Ecclesiae, dostojanstvo osoba, svetost sakramenata, crkvenu disciplinu, vjerodostojnost svećeničke službe te, među ostalim, prikladnost ili neprikladnost klerika da nastavi vršiti službu koju mu je Crkva povjerila. Državni sud može zaključiti da određeno ponašanje nije kazneno djelo prema državnom zakonu, a da ono ipak bude kanonski relevantno; kao što ni kanonska odluka sama po sebi ne dokazuje počinjenje kaznenoga djela prema državnom pravu.

Crkva zato ne pita samo: „Je li država dokazala kazneno djelo?“ Ona mora postaviti i vlastita pitanja: je li povrijeđen kanonski zakon, je li ponašanje spojivo sa svećeničkim staležom, je li povrijeđena crkvena disciplina, je li ugroženo dostojanstvo neke osobe, je li kompromitirana vjerodostojnost službe, postoji li opasnost sablazni te je li osoba i dalje prikladna za određenu crkvenu službu. To su pitanja na koja državni kazneni sud niti mora niti može dati konačan kanonski odgovor.

Zbog toga rečenicu „moramo čekati državu“ ne treba prihvaćati kao samorazumljivu kanonsku normu. Ponekad će čekanje biti mudro, ponekad nužno zbog konkretnih okolnosti, a ponekad potpuno nepotrebno. No ako se jednom predmetu kaže da se mora čekati pravomoćna državna presuda, dok se u drugome paralelno pokreće crkveni kazneni postupak, tada više nije dovoljno reći da „Crkva surađuje s državom“. Treba pokazati koja je konkretna procesna i pravna razlika opravdala dva različita pristupa.

U protivnom nastaje paradoks: kada treba objasniti zašto Crkva nije postupala, poziva se na državni postupak; kada odluči postupati prije završetka državnog postupka, naglašava se autonomija kanonskoga prava. I jedno i drugo pojedinačno može biti legitimno. Ono što ne može biti legitimno jest mijenjati načelo prema imenu osobe na omotu spisa.

Tu usporedba Marušića i Radića postaje posebno neugodna. Ako je u jednom predmetu čekanje državne pravomoćnosti predstavljeno kao razlog za odgodu crkvenoga kaznenog procesa, a u drugome se izvansudski kanonski kazneni postupak vodi dok državni postupak još traje, tada pravo pitanje nije treba li Crkva uvijek čekati državu. Odgovor je: ne mora uvijek. Pravo je pitanje zašto je odlučila čekati u jednom, a nije u drugome.

Suradnja Crkve i države u zaštiti žrtava i procesuiranju kaznenih djela poželjna je i potrebna. Ali cooperatio nije subordinatio. Suradnja dvaju pravnih poredaka ne znači da jedan prestaje biti pravni poredak dok drugi ne završi svoj posao.

U suprotnom bismo od zdrave suradnje Crkve i države vrlo brzo stigli do nečega što bismo, uz malo kanonističke ironije, mogli nazvati kanonsko pravo na državnom semaforu: država vodi svoj vlak, a Crkva na peronu čeka dopuštenje da pokrene vlastiti.

A upravo zato vrijedi ponoviti: država lijevo, Crkva desno – dva kolosijeka, dvije jurisdikcije i dva skupa pravnih dobara; mogu voziti usporedno, ali lokomotiva jednoga ne vuče automatski vagone drugoga.

Marušić: od zadarskog sjemeništa i riječke bogoslovije do pravomoćne osude

Kod Darka Marušića usporedba dobiva posebnu težinu zbog njegova formacijskog puta unutar crkvenoga sustava. Pohađao je Nadbiskupsko sjemenište „Zmajević“ u Zadru, a potom filozofsko-teološku formaciju u Rijeci. Taj podatak nije dokaz da se uzroci njegovih kasnijih kaznenih djela nalaze u ustanovama u kojima je bio formiran; za takav zaključak bili bi potrebni sasvim drugi dokazi. Ali pokazuje da je riječ o kleriku kojega je Crkva godinama odgajala, pratila, procjenjivala i naposljetku pripustila svetom redu.

Kod Marušića danas više ne govorimo samo o prijavi, sumnji ili optužnici, nego o pravomoćno osuđenoj osobi kojoj je potvrđena kazna zatvora od tri godine i deset mjeseci za kaznena djela prema djetetu. Upravo zato njegova je procesna situacija kvalitativno različita od Radićeve. Zadarska nadbiskupija prethodno je prema Marušiću poduzela ozbiljne preventivne mjere, razriješila ga službi, ograničila javno sakramentalno djelovanje i oduzela mu ovlast ispovijedanja, ali je istodobno javno priopćila da će za odgovarajući crkveni kazneni proces čekati pravomoćnost državne presude.

Ne tvrdim da je odluka o čekanju sama po sebi bila nezakonita. Ali sada, kada je pravomoćnost nastupila, pitanje je potpuno legitimno: zašto se čekalo i što je Crkva poduzela nakon pravomoćnosti?

Zadarsko sjemenište: biografska slučajnost ili formacijski krug koji zaslužuje provjeru?

O tome sam pisao i ranije. Otvorio sam pitanje određenoga kruga ljudi koji su u zadarsko malo sjemenište ušli kao dječaci, upravo u životnoj dobi u kojoj se oblikuju odnos prema vlastitom tijelu, seksualnosti, autoritetu, intimnosti i osobnim granicama. Nisam tvrdio niti tvrdim da je zadarsko sjemenište bilo mjesto organiziranoga zlostavljanja niti da su njegovi poglavari znali za konkretna nedopuštena ponašanja. Pitao sam nešto drugo: što se tijekom tih godina događalo, kada su nastajali pojedini odnosi i obrasci ponašanja, tko ih je mogao uočiti i je li sustav nešto propustio prepoznati, evidentirati ili zaustaviti?

U prethodnom sam tekstu razlikovao dvije hipoteze koje se nikako ne smiju pretvoriti u činjenice bez dokaza. Ako je neka odrasla osoba sudjelovala u seksualizaciji ili seksualnoj inicijaciji maloljetnih pitomaca, radilo bi se o izravnoj i vrlo ozbiljnoj odgovornosti. Ako su se problematični seksualizirani odnosi razvijali među samim pitomcima, a odrasle odgovorne osobe nisu ih prepoznale, istražile ili zaustavile, tada se otvara drugo pitanje – pitanje institucionalnoga nadzora i zaštite.

Marušićev formacijski put ništa od toga sam po sebi ne dokazuje. Ali legitimno povećava razlog da se pita postoji li između pojedinih kasnijih slučajeva i istoga formacijskog okoliša samo biografska slučajnost ili činjenice koje zaslužuju ozbiljnu rekonstrukciju. Ako se u starim formacijskim spisima, procjenama kandidata, korespondenciji, porukama ili svjedočanstvima danas pojavi vjerodostojna informacija o mogućem drugom deliktu ili propustu, ponovno se vraćamo na notitia criminis ex officio: spis nije slijep za ono što iz njega proizlazi. Možda bolje ta pitanja prepustiti pravnicima...ili babi iz priče...

Radić: kad kanonski sat odjednom počne ići brže

Kod don Josipa Radića pravna je situacija drukčija u gotovo svakoj bitnoj točki. Prema javno objavljenim informacijama, njega se ne tereti za seksualno zlostavljanje, silovanje ili seksualno nasilje, nego za neprijavljivanje kaznenoga djela druge osobe. Kaznena djela prvookrivljenika ne smiju se retorički prenijeti na Radića samo zato što se nalaze u istom kaznenom predmetu. Njegova odgovornost tek treba biti utvrđena prema djelu koje se konkretno njemu stavlja na teret.

To je važno i zbog presumpcije nedužnosti. Čovjek može desetljećima imati izvanredan pastoralni ugled, a ipak počiniti delikt; kao što može biti teško optužen i na kraju oslobođen. Pozitivna svjedočanstva vjernika nisu dokaz nevinosti, ali ni optužnica nije presuda. Upravo zato postupak postoji.

Pa ipak, dok državni postupak protiv Radića još traje, protiv njega je pokrenut izvansudski kanonski kazneni postupak i određene su ozbiljne mjere koje neposredno zahvaćaju njegovo javno svećeničko djelovanje. Kod Marušića postojali su izravni delikti prema djetetu, ozbiljne preventivne mjere i naposljetku pravomoćna osuda, ali se za crkveni kazneni proces čekala pravomoćna državna presuda. Kod Radića nema pravomoćne državne presude niti mu se stavlja na teret izravni seksualni delikt, ali crkveni kazneni postupak već traje.

Ta razlika sama po sebi ne dokazuje diskriminaciju niti manipulaciju crkvenim pravom. Ali proizvodi pitanje koje se ne može ozbiljno otkloniti rečenicom „svaki je slučaj drukčiji“: koja je pravno relevantna razlika opravdala različit procesni kriterij?

Omnia Deo: kad se u svibnju sazna, a u lipnju već postoje mjere

Slučaj Javnog vjerničkog društva „Omnia Deo“ dodatno zaoštrava usporedbu. Prema službenoj izjavi Riječke nadbiskupije, nadbiskup Mate Uzinić 19. svibnja 2025. osobno je upoznat s navodima žrtve. Budući da Riječka nadbiskupija više nije bila nadležna za društvo, žrtvu je uputio policiji i Zagrebačkoj nadbiskupiji, zagrebačkog nadbiskupa obavijestio usmeno, a 26. svibnja i službenim pisanim dopisom. Zagrebačka nadbiskupija već je 23. lipnja obavijestila Uzinića da su poduzete kanonske mjere i podnesena kaznena prijava civilnim vlastima.

Taj slijed pokazuje da crkvena vlast, kada procijeni da postoji dovoljno ozbiljna notitia criminis, može reagirati brzo i prije konačne državne odluke. Upravo zato treba pitati: ako je relevantna kanonska informacija protiv Radića postojala znatno prije početka državnog suđenja, zašto preventivne mjere nisu određene tada? Ako nije postojala, koja je nova činjenica kasnije promijenila procjenu? Ako je pak postojala, zašto je crkveni sat počeo otkucavati tek kasnije?

I opet: pitanje nije dokaz manipulacije. Ali nedosljednost u vremenu postupanja legitimno zahtijeva objašnjenje.

Četiri predmeta, četiri brzine – a gdje je isto ravnalo?

Pitanje	Šalata / I. Ž.	Darko Marušić	Josip Radić	Omnia Deo
Temeljni problem	eventualni seksualni delikti prema maloljetniku i članu službene crkvene ustanove pitanje mogućega zataškavanja od strane nadležnih	pravomoćna osuda za kaznena djela prema djetetu	neprijavljivanje saznanja o eventualnom kaznenom djelu druge osobe	navodi o teškim djelima protiv spolne slobode supruga utemeljiteljice koji nije član Društva i punoljetne kandidatice koja nije član Društva.
Procesni status	rimska intervencija i šira provjera dovršena – provodi se kazneni upravni postupak	pravomoćna državna osuda	državni postupak još traje	crkvena reakcija prije završetka državnog postupka koji se uopće ne tiče JVD Omnia Deo
Crkvena reakcija	Preventivne mjere (inače se izdaju u fazi prethodne istrage i prije pokretanja kaznenog upravnog postupka) izdane tek nakon što je izvršen medijski pritisak te mogućnost širenja na nove notitiae	preventivne mjere, uz čekanje pravomoćnosti za crkveni kazneni proces	kanonski kazneni postupak paralelno s državnim	Brze i drakonske kanonske mjere nad samim Društvom – smjena don Josipa Radića
Ključno pitanje	jesu li istražene sve nove notitiae iz Šalate? zašto nisu preventivne mjere odmah stavljene po dolasku Vatikanske istrage?	Zašto se čekalo i što je učinjeno nakon pravomoćnosti? Što je s crkvenim kaznenim postupkom?	Zašto se ovdje ne čeka, a djelo je kvalitativno drugačije? Prethodne mjere su moguće, ali nisu obvezne kao u slučaju zlostavljanja maloljetnika	Pokazuje li ovaj slučaj koliko se brzo može reagirati? Vrijedi li princip da je netko nevin dok mu se ne dokaže krivnja?

Tablica ne dokazuje dvostruko mjerilo. Ona pokazuje nešto pravno zanimljivije: kriterij nije samorazumljiv. Različiti predmeti mogu legitimno zahtijevati različite odluke, ali tada razlika mora biti pravno objašnjiva. Upravo to proizlazi i iz usporedbe već postavljene u izvornom tekstu.

Dvostruko mjerilo: nije problem što su odluke različite, nego ako se ravnalo rasteže

Ako novi dokument u Šalati može opravdati ponovno otvaranje staroga pitanja, onda novi dokument drugdje ne smije postati nevažan samo zato što nije bio u početnoj prijavi. Ako se iz jednoga spisa može otvoriti pitanje odgovornosti druge osobe, isto načelo mora vrijediti i u drugome. Ako se kod Radića može voditi kanonski kazneni postupak prije državne pravomoćnosti, treba objasniti zašto se kod Marušića čekalo. Ako se u slučaju Omnia Deo može reagirati u nekoliko tjedana, onda se kod drugih predmeta mora moći objasniti zašto se čekalo mjesecima ili godinama.

Tu se ponovno susreću dvije formule. Profesorova cinična: „Za prijatelje se pravo tumači, a na neprijateljima primjenjuje.“ I mnogo zahtjevnija: solum Deum prae oculis habentes. Ako je pred očima doista samo Bog, onda ista činjenica mora imati isto pravno značenje bez obzira na to tko stoji u spisu.

Zatvorena sudnica, otvorene naslovnice: tajnost koja je očito imala propuh

U Radićevu predmetu ostaje pitanje koje nadilazi običnu medijsku znatiželju. Prema javno dostupnim informacijama, javnost je isključena prije čitanja optužnice. Ako je taj slijed događaja točan, legitimno je pitati kako su se potom u javnosti pojavili ne samo podatci o postojanju postupka nego i navodni dijelovi optužnice, imena optuženih, njihove fotografije i vrlo detaljni opisi onoga što im se stavlja na teret. Ako sadržaj nije mogao čuti građanin u sudnici, odakle ga je mogao dobiti medij? Ne tvrdim da je optužnica nezakonito „procurila“ – za to bi trebalo utvrditi izvor i način pribavljanja – ali upravo zato pitanje tko je raspolagao tim informacijama i kako su dospjele u javnost predstavlja legitimno pitanje procesne higijene.

Problem je još ozbiljniji zbog ukupnoga medijskog učinka. Jedno je izvijestiti, uobičajeno uz inicijale, da je protiv neke osobe potvrđena optužnica ili započeo postupak; sasvim je drugo objaviti ime, fotografiju, opširno prepričavati navodni sadržaj optužnice i teške činjenične navode povezati u narativ koji kod čitatelja lako stvara osjećaj da već zna što se dogodilo. Fotografija optužbi daje lice, ime omogućuje da internetske tražilice godinama povezuju čovjeka s najtežim navodima, a prepričavanje optužnice zamagljuje granicu između tvrdnje tužiteljstva i činjenice utvrđene presudom. Procesna kategorija optuženika tako se lako pretvara u društvenu kategoriju počinitelja. Čovjek pravno ostaje nevin, ali je njegova reputacijska kazna već počela. Pellov slučaj dovoljno pokazuje koliko takva presuda javnosti može nadživjeti onu sudsku.

Razgovarao sam o tome i s osobom iz policijskog sustava koja je, kao svoje osobno mišljenje, izrazila sumnju da iza spremnosti na objavljivanje tako osjetljivoga sadržaja mogu stajati snažni interesi i spremnost na prihvaćanje rizika mogućih sudskih postupaka. To nije činjenica koju ovdje tvrdim. Nemam dokaz da je bilo kome plaćeno za objavu, da je službena osoba nezakonito dostavila optužnicu niti da je počinjeno kazneno djelo. Ako tražimo dokaz prije osude Radića, isti standard mora vrijediti za novinara, urednika, državnog službenika, biskupa i svakoga drugoga. Ali ostaje legitimno pitanje: koji javni interes uredništvo smatra toliko snažnim da opravdava takvu razinu personaliziranoga izvještavanja i reputacijskoga rizika?

Možda je odgovor upravo bonum publicum – javno dobro. Slobodni mediji imaju kontrolnu funkciju i bez njih mnoga zlostavljanja i institucionalni propusti nikada ne bi bili otkriveni. Ali tada dolazimo do neugodnijega pitanja: vrijedi li isti javni interes kada reflektor s pojedinoga svećenika prijeđe na samu crkvenu instituciju?

Tu Šalata postaje važan kontrolni primjer. Ne zato što bi se unaprijed smjelo tvrditi da je neka konkretna crkvena osoba zataškavala zlostavljanje – to treba dokazati – nego zato što su ondje otvorena pitanja mogućega ranijeg znanja, prijava, postupanja, prethodnih istraga i eventualnih institucionalnih propusta, osobito osjetljiva kada se radi o zaštiti maloljetnika u crkvenim odgojnim ustanovama. Nakon tekstova koji su ta pitanja otvorili, Riječka nadbiskupija preko odvjetnika zatražila je ispravke pojedinih navoda. U tome nema ničega spornog: institucija koja smatra da je o njoj objavljeno nešto netočno ima pravo zahtijevati ispravak i štititi svoj dobar glas.

Ali upravo je Riječka nadbiskupija 31. listopada 2025. morala ispraviti i vlastitu objavu povezanu s društvom „Omnia Deo“. U prvotnoj Izjavi govorilo se i o „uhićenju utemeljitelja“ društva, a naknadno je dodana napomena da je Nadbiskupija nakon objave obaviještena kako je uhićena samo jedna osoba. Ta je prvotna informacija potom bila prenesena u brojnim hrvatskim medijima i portalima, čime je njezin reputacijski učinak mogao biti višestruko povećan. Iz same ispravke ne proizlazi da je Nadbiskupija svjesno objavila neistinu – naprotiv, navodi da je pogrešan podatak potjecao iz medijskog upita – ali ostaje činjenica da je iz njezina službenog komunikacijskog kanala u javnost otišla netočna informacija o drugom uhićenju, koja je tek potom ispravljena.

Ako je u tadašnjem kontekstu formulacija o uhićenju utemeljitelja upućivala na Josipa Radića, pitanje njegova dobroga glasa postaje vrlo konkretno. Ispravak ispravlja zapis, ali ne može izbrisati dojam kod svakoga tko je pročitao prvotnu vijest. Upravo zato institucionalna osjetljivost prema vlastitoj reputaciji potvrđuje koliko je bona fama ozbiljno pravno i moralno dobro. Ako institucija opravdano traži ispravak kada smatra da je njezin ugled povrijeđen, isti standard mora vrijediti i za pojedinca kojega je netočna informacija mogla reputacijski pogoditi.

A tu se usporedba vraća Šalati. Ako je u slučaju Radića i „Omnia Deo“ javni interes dovoljno snažan za izrazito personalizirano izvještavanje, zašto se usporediva medijska energija ne vidi pri rekonstruiranju institucionalnih pitanja Šalate: tko je što znao, kada je znao, komu je prijavljeno, što je poduzeto i jesu li crkveni mehanizmi zaštite funkcionirali? Bez sustavne analize ne bih govorio o „medijskoj blokadi“, ali legitimno je pitati postoji li disproporcija između intenziteta izvještavanja o pojedincu i intenziteta kojim se propituje institucija.

Bonum publicum ne može biti prekidač koji se uključuje kada reflektor pada na pojedinca, a gasi kada se približi instituciji. Isto vrijedi za bona fama: ako dobar glas zaslužuje zaštitu kada je riječ o nadbiskupiji, zaslužuje je i čovjek protiv kojega još nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda. Ne može istodobno vrijediti: „javnost ima pravo znati svaki detalj o optuženom svećeniku“, a zatim „dobar glas i diskrecija nalažu suzdržanost kada se propituje institucija“.

Tu se ponovno pojavljuje magister fallaciae. „Javnost ima pravo biti informirana“ i „moramo štititi privatnost i dobar glas“ dvije su potpuno legitimne tvrdnje. Fallacia počinje kada se prva maksimalistički primjenjuje na jednoga, a druga na drugoga. Tada problem više nije transparentnost ni diskrecija, nego selektivni kriterij njihove primjene.

Zato pravo pitanje nije samo tko je medijima dao informacije o Radiću. Pitanje je zašto su objavljene u tolikoj količini, je li javni interes bio razmjeran reputacijskoj šteti i vrijedi li isti standard kada predmet više nije moguća odgovornost pojedinca nego moguća odgovornost crkvene strukture.

Ako je odgovor bonum publicum, javno dobro mora imati isto lice kada je neugodno pojedincu i kada je neugodno instituciji. U protivnom dobivamo neobičnu medijsku i institucionalnu teologiju svjetla: jednoga se osvijetli do posljednjega detalja, a oko drugoga se pažljivo spuštaju rolete.

Tada više nije pitanje samo slobode medija, nego tko dobiva reflektor, tko sjenu – i prema kojem kriteriju.

Pell: optužnica nije presuda, a presuda ponekad nije posljednja riječ

Zbog toga vrijedi podsjetiti i na slučaj kardinala Georgea Pella. Njegov slučaj nije dokaz da su optužbe protiv bilo kojeg drugog svećenika lažne niti se smije koristiti za diskreditiranje žrtava. Pokazuje nešto mnogo jednostavnije i pravno važnije: javni dojam krivnje nije isto što i pravno dokazana krivnja.

Pell je bio osuđen i proveo je više od godinu dana u zatvoru, a Visoki sud Australije 2020. jednoglasno je ukinuo njegove osude. Čak ni tako dramatičan pravni obrat nije mogao izbrisati sve posljedice prethodnoga javnog obilježavanja. Zato se presumpcija nedužnosti ne smije shvatiti kao tehnička fraza koju izgovorimo nakon što smo u naslovu već donijeli presudu.

Isto vrijedi za Radića: njegova dugogodišnja pastoralna reputacija ne dokazuje njegovu nevinost. Ali ni činjenica da postoji optužnica ne dokazuje njegovu krivnju. Upravo zato postoji postupak.

Kardinalna pogreška: kada ime osobe postane metoda tumačenja

Kardinalna greška nije otvoriti istragu kada postoji vjerodostojna notitia criminis. Nije pogreška zaštititi žrtvu. Nije pogreška odrediti razmjerne preventivne mjere. Nije pogreška ponovno otvoriti ranije zaključeno pitanje ako se pojave nove činjenice. Kardinalna greška nastaje kada ime osobe počne određivati kako ćemo čitati pravo.

Ako se za jednoga norma rasteže, a za drugoga sužava; ako se kod jednoga istražuje širi institucionalni kontekst, a kod drugoga primjenjuje Baturov procesni asketizam – manje svjedoka, manje stručnjaka, manje pitanja; ako se kod jednoga čeka država, kod drugoga ne čeka, a kod trećega reagira gotovo odmah, institucija mora biti sposobna pokazati pravno relevantan razlog tih razlika.

Ako razlog postoji, neka ga se jasno izrekne. Tada različito postupanje nije dvostruko mjerilo, nego pravno opravdana distinkcija.

Ali ako ga nema, profesorova cinična rečenica prestaje biti akademska dosjetka i postaje ozbiljna dijagnoza: za prijatelje se pravo tumači, a na neprijateljima primjenjuje.

Nasuprot tome stoji solum Deum prae oculis habentes.

Jer konačni test kanonske pravde nije sviđa li nam se ishod, nego jesu li pred očima bili samo Bog, istina i pravo – ili je pred očima bilo i ime čovjeka o kojem se odlučuje?

Čileanski slučaj Sciclune i Bertomeua daje toj misli gotovo dramatičnu potvrdu. Dvojica papinskih izaslanika prikupila su 64 svjedočenja i više od 2.300 stranica materijala. Papa je nakon čitanja priznao ozbiljne pogreške vlastite prethodne procjene. Dakle, nije bilo sramota istražiti više; sramota bi bila nakon novih činjenica ustrajati na staroj slici stvarnosti.

Možda je zato ona baba s početka, uza svu svoju pravnu neukost, ipak korisna za kraj. Baba pogleda tijelo na tračnicama i kaže: „Vlak.“ Kanonist joj mora odgovoriti: „Možda. Ali prvo ćemo utvrditi što se dogodilo.“

Problem nastaje tek kada kanonist počne raditi obratno: kod jednoga vidi vlak i traži još dokaza, a kod drugoga vidi samo tračnice i već piše presudu.

Na kraju zato pitanje nije tko nam je drag, tko neugodan, tko pripada kojem krugu, tko je čiji prijatelj niti komu određeni ishod koristi. Pitanje je mnogo jednostavnije:

Jesu li za sve vrijedila ista pravila?

Istini nije potreban povlašteni položaj. Nije joj potrebno zataškavanje, medijski linč ni dvostruko mjerilo. Potrebni su joj cijela činjenica, ista norma za svakoga, zaštita žrtve, zaštita dobroga glasa dok odgovornost nije utvrđena, pravo na obranu, kompetentna istraga i pravedan postupak. Također, odvojenost Crkve i države te prije svega poslušnost uredbama i odlukama Svete Stolice.

Sve drugo vrlo lako postaje područje magistra fallaciae - učitelja obmane.