Ogledalo pravde: Odražava li Crkva Božju pravednost već danas ili je obećava tek za vječnost?

 

Kanonsko pravo, pravda u Crkvi i odgovornost njezinih pastira

Uvod: od Gospića do Gregoriane — ogledalo u kojem se prepoznaje Crkva

Crkva naviješta Boga koji čuje vapaj potlačenoga i ne okreće lice od čovjeka kojemu je učinjena nepravda. Ali što vidi čovjek kada upravo u Crkvi zatraži pravdu? Prepoznaje li lice toga Boga ili se susreće sa šutnjom i zatvorenim vratima? To pitanje nije napad na Crkvu. Ono izvire iz same njezine vjere.

Od simpozija Hrvatskoga kanonističkog društva u Gospiću do međunarodnoga kongresa u Rimu, održanoga u povodu 150. obljetnice Fakulteta kanonskoga prava Papinskoga sveučilišta Gregoriana, prati me isto pitanje: može li Crkva vjerodostojno naviještati Božju pravednost ako je i sama nije spremna ostvarivati u vlastitome životu? Ono nije samo akademsko. U njemu su prava vjernika, odgovornost pastira, nečije rane, ali i nada da Crkva već danas može biti prepoznatljiv znak Kraljevstva Božjega.

Među mnogim riječima koje su me pratile ovih dana jedna mi se osobito vraćala: ogledalo pravde Papa Lav XIV. u svojem je obraćanju sudionicima kongresa 23. listopada 2026. podsjetio na marijanski zaziv Speculum iustitiae — Ogledalo pravde. Marija je ogledalo ne zato što sama proizvodi svjetlost, nego zato što odražava Krista. A nije li to i poziv Crkvi? Ne da u ogledalu svoje povijesti promatra vlastitu veličinu, nego da u njezinu životu ljudi mogu vidjeti nešto od Božje istine, milosrđa i pravednosti.

Od uređivanja Ogledala pravde do oblikovanja pastirskoga lica Crkve

U razmišljanjima koja su me pratila od Gospića do Rima ponovno mi se javio jedan naslov iz studentskih dana: Ogledalo pravde.

Godine 2001. objavljena je knjiga Ogledalo pravde: Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, koju je uredio tada mladi kanonist Dražen Kutleša. Upoznao sam ga u vrijeme studija na Teologiji u Rijeci, gdje sam slušao njegova predavanja iz kanonskoga prava. Ostao mi je u lijepom sjećanju kao mlad i perspektivan profesor, a njegov kasniji crkveni put pratio sam sa zanimanjem.

Taj ga je put odveo od predavaonice kanonskoga prava do odgovornih službi u Crkvi. Od 2006. do 2011. radio je u vatikanskoj Kongregaciji za biskupe, a papa Franjo imenovao ga je 13. srpnja 2022. članom Dikasterija za biskupe. Papa Lav XIV. potvrdio ga je 14. veljače 2026. u toj službi. Danas je ujedno zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

Takav kontinuitet službe, potvrđen od dvojice papa, može se razumjeti kao znak osobitoga povjerenja koje uživa u Rimu, ali i odgovornosti koja iz toga povjerenja proizlazi. Dikasterij za biskupe sudjeluje u jednom od najosjetljivijih zadataka crkvenoga života: razlučivanju o onima kojima će biti povjerena pastirska briga za mjesne Crkve. Konačna odluka o imenovanju novih biskupa pripada Papi; članovi Dikasterija sudjeluju u zajedničkom postupku razlučivanja kandidata za biskupsku službu.

Prije četvrt stoljeća Dražen Kutleša uređivao je Ogledalo pravde. Danas sudjeluje u oblikovanju pastirskoga lica Crkve — lica koje je i samo pozvano biti ogledalom Božje pravednosti.

Nekoć je uređivao stranice knjige s tim naslovom; danas, zajedno s drugima, pridonosi razlučivanju o budućim pastirima. A u njihovim će licima, riječima i odlukama vjernici prepoznavati, ili teško prepoznavati, lice Crkve.

Tu slučajnu ili providonosnu podudarnost ne spominjem samo kao prosudbu jednoga nadbiskupa. Ona mi je poticaj za mnogo šire pitanje. Kakvo lice Crkva pokazuje čovjeku koji joj prilazi? Hoće li u njemu prepoznati blizinu Dobroga pastira, njegovu pravednost i milosrđe, ili će mu ono ostati zaklonjeno ljudskim slabostima?

Pri izboru biskupa nije dovoljno pitati samo je li kandidat obrazovan i sposoban upravljati. Vrijedi se zapitati i kako će postupiti kada pred njega dođe čovjek bez utjecaja i zaštitnika: hoće li ga saslušati, poštovati njegovo pravo i preispitati vlastitu odluku ako se pokaže pogrešnom?

Nijedan biskup nije savršeno ogledalo Krista. Svaki je pastir čovjek kojemu su potrebni milost, obraćenje i pomoć Crkve. Ali upravo je zato pri izboru biskupa, uz vjernost nauku, duhovnu zrelost, teološku naobrazbu i sposobnost upravljanja, važan je i osjećaj za pravednost: sposobnost slušanja, poštovanja prava, razboritoga odlučivanja i očinske brige za povjerene ljude.

Ogledalo nije izvor svjetlosti. Njegova je vrijednost u tome što je vjerno odražava. Tako ni biskup nije izvor pravednosti koju naviješta. Pozvan je dopustiti da se kroz njegovu službu odražava Krist, jedini istinski Pravedni.

Ogledalo koje odražava samo sebe prestaje ispunjavati svoju svrhu. Jednako tako, biskupska služba svoju puninu ne nalazi u odražavanju vlastitoga dostojanstva, nego u tome da kroz nju postane vidljivo Kristovo lice. Benedikt XVI. je nekoć rekao da je Bog jedino blago koje ljudi žele pronaći u svećeniku, ako je to tako, kud i kamo to više vrijedi i za one koji primaju puninu sakramenta svetoga reda – biskupe.

Stoga, od uređivanja knjige do sudjelovanja u izboru pastira; od Ogledala pravde otisnutoga na papiru do živih ogledala Kristove pravednosti u mjesnim Crkvama. Lijepa je to poveznica, ali i podsjetnik da je povjerenje koje Crkva iskazuje svojim pastirima uvijek povezano s odgovornošću za ljude koji su im povjereni.

A možda je upravo to najljepši smisao cijele ove igre ogledala: da oni koji sudjeluju u izboru pastira trebaju pridonositi tome da Crkva, u licima svojih biskupa, sve vjernije odražava lice Božje pravednosti.

Pravednost nije ukras Evanđelja: od Saveza do Krista

Da bismo razumjeli što znači da Crkva treba biti ogledalo Božje pravednosti, potrebno je najprije vratiti se biblijskom značenju same pravednosti. U Svetom pismu pravednost nije samo pravna kategorija niti se iscrpljuje u poštovanju propisa. Hebrejski pojmovi cedek i cedaka, kao i grčki dikaiosynē, upućuju na ispravnost odnosa prema Bogu, bližnjemu i zajednici. Biti pravedan znači živjeti u vjernosti Savezu i drugome priznati ono što mu pripada. Pravednost je zato istodobno Božje svojstvo, zahtjev međuljudskih odnosa i temelj uređenja zajednice.

U Starom zavjetu Bog se objavljuje kao pravedan sudac, ali njegova pravednost nije hladno odmjeravanje krivnje i kazne. Ona je povezana s vjernošću, milosrđem i spasenjem. Bog brani siromaha, udovicu, siroče i stranca, upravo one koji su najizloženiji samovolji moćnih. Zato je pravednost u biblijskoj predaji uvijek i pitanje načina na koji se vrši vlast. Moć koja ne štiti slaboga i ne poštuje njegovo dostojanstvo proturječi Božjoj pravednosti.

Levitski zakonik nalaže da se u suđenju ne smije biti pristran ni prema siromahu ni prema velikašu, nego suditi pravedno (usp. Lev 19,15). Ta je zapovijed iznimno važna i za crkveno pravo. Pravednost nije ni pogodovanje slabijemu ni popuštanje moćnijemu, nego nepristrano priznanje istine i prava. Proroci još snažnije povezuju istinsko bogoslužje s pravednim postupanjem. Izaija poziva da se traži pravda, štiti potlačenoga i brani pravo siročeta i udovice (usp. Iz 1,17). Amos zahtijeva da pravda poteče poput vode, a pravednost poput potoka koji ne presušuje (usp. Am 5,24). Mihej sažima Božji zahtjev u vršenju pravde, ljubavi prema dobroti i poniznom hodu s Bogom (usp. Mih 6,8). Mudrosna književnost ide toliko daleko da tvrdi kako je činiti pravdu i pravo Gospodinu milije nego žrtva (usp. Izr 21,3).

Time se uspostavlja kriterij koji ostaje presudan za svaku religijsku ustanovu: bogoslužje ne može nadomjestiti pravednost, a pozivanje na Boga ne može opravdati nepravdu prema čovjeku. U Novom zavjetu Isus ne dokida taj zahtjev, nego ga produbljuje. Blaženima naziva gladne i žedne pravednosti (usp. Mt 5,6). Učenike poziva da najprije traže Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost (usp. Mt 6,33), a u Ivanovu evanđelju upozorava da se ne sudi po vanjštini, nego pravednim sudom (usp. Iv 7,24).

Osobito su snažne Isusove riječi upućene pismoznancima i farizejima. Zamjera im što savjesno izvršavaju sitne propise, a zanemaruju ono najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost (usp. Mt 23,23). Isus pritom ne kaže da propise treba zanemariti. Naprotiv, upozorava da se njihovo opsluživanje ne smije pretvoriti u izgovor za zanemarivanje onoga radi čega zakon postoji. Upravo je u tome trajna opasnost svakoga pravnog sustava, pa i crkvenoga: da se formalna ispravnost postupka proglasi dovoljnom čak i onda kada se izgubi njegov pravedni smisao.

Od starozavjetnih proroka do Krista i apostola Pavla provlači se ista temeljna misao: Božja se pravednost prepoznaje ondje gdje se štiti dostojanstvo čovjeka, gdje se vlast ne pretvara u samovolju i gdje se vjernost Bogu potvrđuje pravednošću prema bližnjemu.

„Neće tako biti među vama!” — biskupska vlast u duhu Drugoga vatikanskog sabora i modela pape Franje

Upravo se na toj biblijskoj podlozi može razumjeti ono što bismo, promatrajući razvoj kanonskoga prava nakon Drugoga vatikanskog sabora, mogli nazvati kopernikanskim obratom u razumijevanju biskupske službe. Taj izraz ne znači da je Sabor dokinuo biskupsku vlast ili umanjio njezino božansko utemeljenje. Naprotiv, ponovno ju je smjestio u njezin izvorni teološki kontekst: biskupsku vlast treba razumjeti kao služenje Kristu i Božjem narodu, a ne kao povlasticu koja njezinu nositelju omogućuje da djeluje prema vlastitoj volji.

Drugi vatikanski sabor time nije uveo neko novo, suvremenim demokratskim idejama nadahnuto shvaćanje crkvene vlasti. Naprotiv, ponovno je stavio u središte ono što je sam Krist od početka zahtijevao od svojih apostola. Kada su među učenicima izbile rasprave o prvenstvu i vlasti, Isus im je izrekao riječi koje bi morale ostati trajnim kriterijem svakoga oblika upravljanja u Crkvi: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj” (Mt 20,25–26). Evanđelist Luka prenosi istu Isusovu pouku, još izrazitije naglašavajući razliku između svjetovnoga gospodarenja i vlasti u zajednici njegovih učenika: „Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj” (Lk 22,25–26).

Zato Drugi vatikanski sabor, govoreći o biskupima kao pastirima koji služe svojoj braći, ne umanjuje njihov autoritet, nego ga vraća njegovu evanđeoskom izvoru. Biskupova vlast nije manje stvarna zato što je služenje; upravo je služenje njezin temeljni smisao i mjerilo njezine autentičnosti. Dogmatska konstitucija Lumen gentium, osobito u brojevima 18 i 27, govori o pastirima koji su postavljeni da služe svojoj braći. Biskup u povjerenoj mu mjesnoj Crkvi posjeduje vlastitu, redovitu i neposrednu vlast, ali ta vlast nije neograničena. Njezino je vršenje uređeno pravom, a njezina je svrha izgradnja zajedništva i dobro vjernika. Papa Franjo je istu stvarnost nazvao - pastiri s mirisom ovaca.

Biskup nije vlasnik Crkve, nego njezin pastir. Nije gospodar prava, nego njegov prvi čuvar i služitelj. To je posebno važno u svjetlu drugoga velikog saborskog naglaska: dostojanstva i prava svih krštenika. Druga knjiga Zakonika kanonskoga prava, koja govori o Božjem narodu, ne započinje opisom biskupske hijerarhije, nego općim odredbama o vjernicima i njihovim pravima i dužnostima. Među njima je i pravo vjernika da zakonito zahtijevaju i brane svoja prava u Crkvi te da budu suđeni prema pravnim propisima koji se moraju primjenjivati pravično (kan. 221).

Iz toga proizlazi važno kanonskopravno načelo: prava vjernika nisu ustupak, povlastica ili izraz dobre volje crkvene vlasti. Ona proizlaze iz dostojanstva krštenika, njegova položaja u Božjem narodu i samoga crkvenoga pravnog poretka. Biskup ih nije pozvan proizvoljno dodjeljivati ili uskraćivati, nego priznavati, štititi i omogućavati njihovo ostvarivanje u skladu s pravom. Ako je Krist zapovjedio da predstojnik bude poslužitelj, tada služenje uključuje i pravedno postupanje prema onima koji su mu povjereni. Nije dovoljno da biskup govori kako voli svoje vjernike; njegova se ljubav mora očitovati i u tome što poštuje njihovo dostojanstvo, štiti njihova prava, saslušava njihove opravdane zahtjeve i ne dopušta da njegova osobna volja zamijeni zakon.

Biskup ne čini vjerniku uslugu kada poštuje njegovo pravo. On ispunjava vlastitu dužnost. Upravo se zato svako pozivanje na biskupsku vlast mora mjeriti Kristovim riječima: „Neće tako biti među vama!”

Biskupsko ređenje: obećanje služenja, poslušnosti i traženja izgubljenih

Ako želimo razumjeti što u duhu Drugoga vatikanskog sabora i pape Franje znači biti biskup, nije dovoljno promatrati samo kanonske odredbe koje određuju njegove ovlasti. Potrebno je vratiti se samome izvoru njegove službe, odnosno onome što Crkva o biskupu govori i što od njega traži u trenutku njegova ređenja. Osobito je znakovit tekst homilije iz Rimskoga pontifikala za ređenje biskupa. U njoj se biskupa poziva da u povjerenoj mu Crkvi bude vjeran upravitelj, ravnatelj i čuvar Kristovih otajstava. Istodobno ga se podsjeća da ga je Otac odabrao da vodi njegovu obitelj te da se uvijek mora sjećati Dobroga pastira, koji poznaje svoje ovce i koji je za njih položio život.

U tim se riječima nalazi temeljna istina biskupske službe: Crkva nije biskupovo vlasništvo, nego Božja obitelj koja mu je povjerena na čuvanje. Biskup nije njezin gospodar, nego upravitelj. Njegova vlast nije neograničeno raspolaganje osobama, ustanovama i pravima, nego odgovornost da ih vodi u skladu s Kristovom voljom i pravnim poretkom Crkve. Rimski pontifikal pritom donosi i iznimno važan poziv biskupu da potiče vjernike na zajedničko sudjelovanje u apostolskom djelu i da ih rado sasluša. To je snažan liturgijski izraz ekleziologije Drugoga vatikanskog sabora. Vjernici nisu samo oni kojima biskup izdaje naloge, nego članovi Božjega naroda koji svojim darovima, iskustvom, znanjem i odgovornošću sudjeluju u poslanju Crkve.

Jednako su važne i riječi Pontifikala kojima se biskupa podsjeća da je povezan sa zborom biskupa i da se mora brinuti za sve Crkve. Biskup, dakle, nije izolirani poglavar koji svoju mjesnu Crkvu vodi neovisno o univerzalnoj Crkvi. Njegova se služba ostvaruje unutar zajedništva koje ima svoju sakramentalnu, doktrinarnu i pravnu dimenziju. To postaje još jasnije u pitanjima koja mu se postavljaju prije samoga ređenja. Izabranik se obvezuje da će čuvati čistim i cjelovitim poklad vjere koji je Crkva primila od apostola. Potom ga se pita hoće li graditi Kristovo Tijelo, njegovu Crkvu, i trajno ostati u jedinstvu sa zborom biskupa pod vlašću nasljednika blaženoga Petra apostola. Na ta pitanja budući biskup odgovara: „Hoću.”

Pritom je potrebno razlikovati obvezujuće odluke i opće pravne norme od smjernica koje ostavljaju prostor pastoralnoj prosudbi. No ondje gdje je Sveta Stolica donijela zakonitu i obvezujuću odluku, biskup je ne može jednostavno zanemariti zato što se ne podudara s njegovim osobnim stajalištem ili načinom upravljanja. Upravo je to posebno važno u svjetlu pape Franje, koji je snažno naglašavao sinodalnost, slušanje, odgovornost i služiteljsku narav crkvene vlasti. Sinodalnost ne znači dokidanje biskupskoga autoriteta, nego njegovo vršenje u zajedništvu s Božjim narodom i cijelom Crkvom. Ona ne oslobađa biskupa dužnosti odlučivanja, nego zahtijeva da odluke donosi nakon stvarnoga slušanja, razlučivanja i poštovanja prava.

Biti biskup u duhu Drugoga vatikanskog sabora i pape Franje znači biti pastir koji vodi, ali i sluša; koji odlučuje, ali i polaže račun; koji ima vlast, ali ne postupa samovoljno; koji čuva jedinstvo, ali ne guši zakonitu različitost mišljenja; koji traži poslušnost, ali je i sam živi.

Čija je Crkva? Odgovor je napisan Kristovom krvlju

Apostol Petar u svojoj Prvoj poslanici podsjeća kršćane da nisu otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego „dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane” (usp. 1 Pt 1,18–19). Ta tvrdnja nije samo govor o cijeni našega spasenja, nego i o novom dostojanstvu svakoga otkupljenog čovjeka. Ako je Krist za čovjeka prolio vlastitu krv, tada nitko u Crkvi ne može prema tom čovjeku postupati kao prema predmetu upravljanja, broju u evidenciji, smetnji vlastitim planovima ili osobi čija prava ovise o raspoloženju crkvenoga poglavara. Dostojanstvo krštenika ne počiva na njegovoj društvenoj važnosti, položaju, korisnosti ili naklonosti biskupa, nego na Kristovoj ljubavi koja se očitovala na križu. Onaj koga je Krist otkupio svojom krvlju ne može biti prepušten samovolji onoga koji je pozvan služiti mu u Kristovo ime.

U tom svjetlu osobitu snagu dobivaju i riječi apostola Pavla upućene efeškim starješinama: „Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom” (usp. Dj 20,28). Apostol ne govori o zajednici koju su pastiri stekli vlastitim zaslugama, radom ili autoritetom. Govori o Crkvi koju je Bog stekao krvlju. Upravo zato poziv da se pazi na stado započinje zahtjevom da pastiri najprije paze na sebe. Prije nego što prosuđuje druge, pastir mora ispitati vlastiti život; prije nego što zahtijeva poslušnost, mora se pitati živi li sam poslušnost Kristu; prije nego što se pozove na svoju vlast, mora se sjetiti cijene kojom je otkupljena zajednica nad kojom mu je povjerena služba.

Ta se istina na osobit način očituje u sakramentu svetoga reda. Svećeničko i biskupsko ređenje nije samo povjeravanje određenih zadaća ili ovlasti, nego sakramentalno suobličenje Kristu, Glavi i Pastiru Crkve, koje od ređenika zahtijeva trajno predanje vlastitoga života. U obredu prezbiterskoga ređenja ređenik se, među ostalim, obvezuje da će se iz dana u dan sve tješnje sjedinjavati s Kristom, Velikim svećenikom, koji je samoga sebe prinio Ocu kao neokaljanu žrtvu, te da će se zajedno s njime posvećivati Bogu za spasenje ljudi. To obećanje nije samo izraz osobne pobožnosti, nego program čitavoga svećeničkog života. Svećenik se ne obvezuje samo pravilno obavljati liturgijske čine, nego dopustiti da Kristovo predanje postupno oblikuje njegovu vlastitu osobu, odnose, odluke i način služenja.

Ovdje je osobito važno povezati obećanje ređenja sa svakodnevnim slavljenjem euharistije. Kada svećenik ili biskup, djelujući sakramentalno u osobi Krista Glave, izgovara riječi ustanovljenja: „Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati” i „Ovo je kalež moje krvi ... koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha”, on ne izgovara riječi koje bi se smjele zadržati samo na razini liturgijskoga obreda. U euharistiji se sakramentalno uprisutnjuje jedinstvena Kristova žrtva, a službenik koji je slavi pozvan je dopustiti da to otajstvo preobražava i njegov vlastiti život. On ne ponavlja Kristovu žrtvu kao novo povijesno raspeće, niti svojim osobnim zaslugama pridodaje nešto njezinoj otkupiteljskoj vrijednosti. Ali upravo zato što je sakramentalni služitelj Kristova predanja, mora nastojati da njegovo vlastito djelovanje ne proturječi onomu što svakodnevno slavi.

Tu se otvara pitanje koje bi svaki svećenik i biskup morao postaviti vlastitoj savjesti: kako mogu svakodnevno izgovarati riječi „ovo je moje tijelo koje se za vas predaje”, a istodobno živjeti tako da se drugi moraju žrtvovati radi očuvanja moje udobnosti, ugleda ili vlasti? Kako mogu sakramentalno uprisutnjivati Kristovu krv prolivenu za spasenje ljudi, a zatvarati oči pred nepravdom nanesenom upravo tim ljudima? Kako mogu slaviti Krista koji je pred Pilatom posvjedočio za istinu, a u vlastitom postupanju dopuštati da se istina podređuje interesima ustanove? I kako mogu naviještati milosrđe Raspetoga, a odbijati saslušati ranjenoga ili mu uskratiti pravednost koja mu pripada?

Ta pitanja nisu pokušaj da se moralna vrijednost sakramenta podredi osobnoj svetosti službenika. Crkva jasno uči da sakramentalno djelovanje Krista ne ovisi o moralnoj savršenosti svećenika. Ali upravo ta istina čini osobnu odgovornost službenika još ozbiljnijom. Krist ostaje vjeran i onda kada je njegov službenik nevjeran; no službenik zbog toga ne dobiva pravo živjeti u proturječju s otajstvom koje slavi. Naprotiv, pozvan je na neprestano obraćenje, kako bi između sakramentalnih riječi koje izgovara i života koji vodi postojalo sve dublje jedinstvo.

Posebno snažnu liturgijsku sliku takvoga predanja pruža početak obreda Muke Gospodnje na Veliki petak. Svećenik ili biskup, nakon dolaska pred oltar iskazuju duboku poniznost pred otajstvom Kristove muke; svećenik se može prostrti ničice, dok vjernici kleče. Ta gesta nije tek izraz žalosti zbog Kristove smrti. Ona je prije svega čin klanjanja, poniznosti i svijesti da pred otajstvom križa čovjek nema ništa čime bi se mogao uzvisiti. Službenik koji se prostire pred oltarom stoji, odnosno leži, pred otajstvom Boga koji se nije spasio gospodarenjem nad drugima, nego se predao iz ljubavi prema njima.

Prostracija na Veliki petak nije istovjetna prostraciji ređenika tijekom litanija svih svetih, niti se njezino liturgijsko značenje smije svesti samo na osobno obećanje svećenika. Ipak, te dvije geste mogu se promatrati u dubokoj duhovnoj povezanosti. Ređenik koji leži prostrt pred oltarom izražava vlastitu malenost, raspoloživost i potpuno oslanjanje na Božju milost u službi koju prima. Svećenik koji na Veliki petak leži ničice pred otajstvom Kristove muke ponovno se nalazi pred istinom koja mora određivati njegov život: nije pozvan stajati iznad drugih kao gospodar, nego se pred Bogom poniziti kako bi drugima mogao služiti po uzoru na Krista.

Nasljedovati Krista raspetoga znači biti spreman izgubiti vlastitu sigurnost radi istine, odreći se samovolje radi pravednosti i prihvatiti žrtvu radi dostojanstva čovjeka. To je osobito važno u biblijskom razumijevanju pravednosti, jer Kristov križ ne može biti opravdanje za pasivno prihvaćanje nepravde koju netko drugi nanosi. Kristovo slobodno predanje nije poziv moćnima da od slabijih zahtijevaju šutnju i trpljenje, nego poziv samim nositeljima vlasti da budu spremni na žrtvu kako bi drugi mogli živjeti u istini i dostojanstvu. Nije evanđeoski tražiti od žrtve da nosi križ nepravde kako bi njezin počinitelj ili odgovorni poglavar mogao sačuvati vlastiti mir. Evanđeoski je da pastir sam prihvati težinu odgovornosti, pa i osobnu žrtvu, kako bi zaštitio onoga tko je ranjen.

Nepravedno osuđeni Pravednik

Kršćanstvo u svojemu središtu nosi događaj koji bi morao zauvijek promijeniti način na koji vjernici promatraju religioznu i političku vlast: Isus Krist, jedini potpuno Pravedni, bio je nepravedno osuđen.

Njegova osuda oblikovala se u ozračju straha, interesa, vjerskoga autoriteta i političke računice. Neki od onih koji su u njoj sudjelovali mogli su vjerovati da brane zakon, narod ili poredak. Upravo je zato Kristova muka trajno upozorenje svakoj vlasti koja se poziva na Boga.

Može se dogoditi da čovjek bude uvjeren kako brani svetinju, a da pritom gazi onoga koji pred njim stoji. Može se dogoditi da se zakon pretvori u sredstvo nepravde. Može se dogoditi da se pozivanje na dobro zajednice upotrijebi kako bi se ušutkalo onoga koji postavlja opravdana pitanja.

Kada je sluga velikoga svećenika udario Isusa, on nije odgovorio da se pred autoritetom mora bezuvjetno šutjeti. Upitao je: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” (Iv 18,23).

Ta je rečenica dragocjena za kršćansko razumijevanje prava. Krist ne traži povlasticu. Traži razlog. Ne odbacuje mogućnost da ga se ispita. Traži da se postupa prema istini.

Zato je duboko pogrešno kada se Kristova muka koristi kao argument kojim se čovjeka koji je pretrpio nepravdu poziva da se odrekne prava na obranu. Krist je oprostio svojim progoniteljima, ali time njihovo postupanje nije postalo pravedno. Njegovo dragovoljno predanje ne daje nikomu pravo da drugomu nameće patnju.

Oprost može biti čin iznimne duhovne slobode, ali ne smije postati zahtjev kojim se prikriva odgovornost počinitelja.

Kristov križ ne daje pastiru pravo da drugima objašnjava zašto moraju trpjeti nepravdu. On ga poziva da sam bude spreman podnijeti žrtvu kako bi se nepravda uklonila.

Upravo tu Kristovo predanje postaje mjerilom crkvene pravednosti. Ako je Isus dao svoje tijelo i krv za spasenje svijeta, tada njegovi službenici ne mogu smatrati da je dovoljno samo sakramentalno uprisutnjivati tu žrtvu, a da pritom ne dopuste da ih ona iznutra oblikuje. Euharistijsko „za vas” mora postati i pastoralno „za vas”. Mora se prepoznati u biskupu koji sluša, u svećeniku koji ne ponižava, u poglavaru koji ne prikriva, u sudcu koji nepristrano sudi i u crkvenoj zajednici koja štiti ranjene nepravdom. Tek tada riječi koje se izgovaraju nad kruhom i vinom postaju i životni program onoga koji ih izgovara.

Ako biskup želi biti ogledalo Božje pravednosti, mora dopustiti da se u njegovu životu vidi Krist koji se predaje, a ne vlast koja gospodari.

Tridentski sabor à la carte: poslušnost za druge, iznimke za sebe

U tom se kontekstu često prisjećam jednoga razgovora sa svojim župnikom u Francuskoj, koji je i sam crkveni pravnik. Pitao sam ga kako je moguće da se nakon Drugoga vatikanskog sabora toliko toga u crkvenoj disciplini i pastoralnoj praksi promijenilo, dok se u pojedinim sredinama zadržalo gotovo autokratsko poimanje biskupske vlasti gotovo neovisno od višeg autoriteta. Pritom sam osobito mislio na otpor koji se svojedobno mogao susresti prema motupropriju Benedikta XVI. Summorum Pontificum, ali i prema drugim papinskim dokumentima i smjernicama učiteljstva koje nisu odgovarale pastoralnim opredjeljenjima pojedinih mjesnih vlasti.

Paradoks mi se činio očitim: s jedne se strane od svećenika i vjernika zahtijevala gotovo apsolutna poslušnost biskupovim odlukama, katkad i nauštrb prava koja im je priznavalo tada važeće univerzalno crkveno zakonodavstvo, dok su se s druge strane pojedini biskupi opirali provedbi odluka i usmjerenja same Svete Stolice. Moj mi je župnik tada, s dozom francuskoga humora, odgovorio da neki biskupi, čini se, prihvaćaju Tridentski sabor à la carte — poput jelovnika s kojega se odabire samo ono što odgovara vlastitom ukusu. Tridentsku liturgiju ne želimo, ali tridentsku poslušnost želimo.

Drugim riječima, spremno se zadržava ono što učvršćuje vlastiti autoritet, dok se mnogo teže prihvaća ono što taj autoritet obvezuje na poslušnost, odgovornost i poštovanje prava drugih. Ta dosjetka, dakako, nije bila povijesna prosudba Tridentskoga sabora, nego kritika jednoga mentaliteta koji može preživjeti i nakon najdubljih crkvenih reformi: mentaliteta u kojemu se crkvena tradicija i autoritet prizivaju selektivno, prema tome koliko pogoduju vlastitom položaju.

Koliko se često u Crkvi naglašava poslušnost! Od svećenika se očekuje poslušnost biskupu, od vjernika poštovanje crkvene discipline, od zajednica vjernost odlukama poglavara. Sve to ima svoje mjesto u crkvenom životu.

Ali postoji pitanje koje se rjeđe postavlja: komu je poslušan onaj koji zahtijeva poslušnost?

Biskup je i sam vezan pravom Crkve. Njegova vlast nije izvor svih normi niti je njegova osobna prosudba uvijek dovoljna da bi se zanemarile odredbe koje donosi vrhovna crkvena vlast.

Upravo se u pitanju primjene motuproprija Summorum Pontificum taj problem mogao vrlo konkretno prepoznati. Benedikt XVI. tim je dokumentom 2007. uredio mogućnost slavljenja liturgije prema starijim liturgijskim knjigama i predvidio načine na koje stabilne skupine vjernika mogu tražiti takvo slavlje. Ondje gdje se njihovim zahtjevima nije moglo udovoljiti na župnoj razini, predviđeno je obraćanje dijecezanskom biskupu, a zatim i Svetoj Stolici.

Znakovit je slučaj zajednice vjernika privrženih starijem obliku rimskoga obreda, koja se poslije okupljala kao društvo „Benedictus” u crkvi svetoga Martina. Tim je vjernicima na mjesnoj razini bilo zapriječeno ostvarivanje mogućnosti slavljenja mise prema tada važećim odredbama Summorum Pontificum. Tek nakon intervencije Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei omogućeno im je ostvarivanje onoga što im je univerzalni crkveni pravni poredak priznavao. Upravo se u tom slučaju očituje paradoks crkvene vlasti: ona koja bi prva trebala štititi prava vjernika postala je zapreka njihovu ostvarivanju, pa je bila potrebna intervencija više crkvene vlasti da bi se uspostavilo ono što je trebalo biti osigurano već na mjesnoj razini.

Još je ozbiljnije pitanje vjerodostojnosti informacija koje mjesne crkvene vlasti dostavljaju Svetoj Stolici. U pojedinim sam sredinama nailazio na tvrdnje da ne postoje skupine vjernika zainteresirane za stariji oblik rimskoga obreda, premda su svećenici koji su poznavali pastoralnu stvarnost svjedočili o takvim vjernicima, a neki od njih okupljali su se i u kapelama Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. Ako se u službenim izvješćima tvrdi da određena pastoralna potreba ne postoji, a ona je u stvarnosti prisutna, problem se ne rješava, nego produbljuje. Takva nepodudarnost nije samo pitanje pastoralne procjene, nego i pitanje istinitosti, odgovornosti i pravednosti u crkvenom upravljanju.

Pritom ne treba previdjeti ni posljedice zanemarivanja tih potreba. Ondje gdje vjernici ne nalaze razumijevanje, pastoralnu blizinu i zakonite mogućnosti unutar redovitih crkvenih struktura, dio njih može potražiti liturgijski i duhovni život u zajednicama koje se nalaze u složenom kanonskom odnosu sa Svetom Stolicom, poput Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. No pitanje nije samo jesu li određene pastoralne odluke pridonijele njihovu udaljavanju, nego i zašto se nije pronašlo mjesto za njihovu integraciju u život mjesne Crkve.

Ovdje se nameće još ozbiljnije pitanje: koliko je među onima koji su se udaljili od Katoličke crkve ljudi koji zapravo nisu odbacili Krista, nego su se udaljili od načina na koji su im ga predstavljali njegovi službenici? Koliko ih je otišlo ne zato što nisu željeli živjeti vjeru, nego zato što u vlastitoj crkvenoj zajednici nisu pronašli pravednost, istinu, zaštitu svojih prava ili pastirsku ljubav? Nije li moguće da su neki od njih, upravo zato što su ozbiljno shvaćali Krista i njegovo evanđelje, postali nesposobni prihvatiti nepravdu koja im se predstavljala kao izraz crkvenoga autoriteta?

U tom je kontekstu osobito znakovit primjer Benedikta XVI. i apostolske konstitucije Anglicanorum coetibus iz 2009. godine. Omogućivši skupinama anglikanskih vjernika stupanje u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom uz očuvanje vrijednih elemenata njihove liturgijske, duhovne i pastoralne baštine, Benedikt XVI. pokazao je da se crkveno jedinstvo može graditi i stvaranjem novih kanonskih oblika prihvaćanja. Premda se pravni položaj anglikanskih skupina razlikuje od položaja katolika privrženih starijemu rimskom obredu, taj primjer svjedoči da različitost ne mora uvijek biti problem koji treba ukloniti, nego može biti stvarnost kojoj treba pronaći odgovarajuće mjesto unutar zajedništva Crkve.

Upravo se ovdje ponovno čuje pitanje iz Rimskoga pontifikala, upućeno biskupu prije ređenja: „Hoćete li kao dobri pastiri tražiti zalutale ovce i ponovno ih dovoditi Gospodnjem ovčinjaku?” Izabranik odgovara: „Hoću.” No kako tražiti izgubljenu ovcu ako se ne želi razumjeti zašto je otišla? Kako govoriti o povratku ako se ne želi prepoznati nepravda koja je možda pridonijela udaljavanju? I kako ostvarivati pastirsku ljubav ako se od vjernika očekuje da se vrate u iste okolnosti u kojima njihova prava nisu bila poštovana?

Pastir nije odgovoran samo za to da vrata ovčinjaka ostanu otvorena. Odgovoran je i za to da oni koji kroz njih ulaze ne budu izloženi samovolji, nepravdi i poniženju.

Ali kada vjernici zatraže stariji oblik rimskoga obreda, ta ista pastoralna širina može se preko noći pretvoriti u gotovo inkvizicijsku revnost. Odjednom se pojavljuju beskrajna propitivanja njihovih motiva, sumnjičenja njihove crkvenosti, dodatni uvjeti, provjere i čitav niz dopuštenja. Ono što se drugima opravdava pastoralnom osjetljivošću, njima se nerijetko uskraćuje upravo pod izlikom pastoralne razboritosti. Kao da je za jedne dovoljno izraziti želju, dok drugi moraju dokazivati da uopće zaslužuju biti saslušani.

Naravno, današnje pravno uređenje nakon motuproprija pape Franje Traditionis custodes iz 2021. razlikuje se od uređenja koje je vrijedilo za vrijeme Summorum Pontificum. Biskupi su dužni primjenjivati sadašnje norme, uključujući ograničenja i ovlasti koje one predviđaju. No nijedna promjena zakona ne daje pravo na prezir, ponižavanje, proizvoljno sumnjičenje ili nejednako postupanje prema vjernicima. Zakon može ograničiti određenu liturgijsku mogućnost, ali ne može ukinuti dostojanstvo osobe, pravo na pravedno postupanje ni obvezu pastira da traži putove crkvenoga zajedništva.

Ne mogu se stoga oteti pitanju: je li to doista otvorenost Drugoga vatikanskog sabora, dijalog i uključivost, ili samo još jedan oblik pastoralnoga i pravnoga pristupa à la carte? Može li se govoriti o sinodalnoj Crkvi koja sluša sve, ako se neke vjernike saslušava tek toliko da bi im se objasnilo zašto njihove potrebe ne zaslužuju ozbiljno razmatranje? Ovdje nije riječ samo o starijem obliku liturgije. To je primjer mnogo širega pitanja: smije li biskup vlastite pastoralne sklonosti pretvoriti u mjerilo prava, ili je njegova dužnost osigurati da se pravo primjenjuje dosljedno i pravedno, uključujući i onda kada štiti osobe s kojima se osobno ne slaže?

Kopernikanski obrat: od nedodirljive vlasti do odgovornosti biskupa

Izlaganja profesora i stručnjaka okupljenih na Gregoriani pokazuju koliko je saborski zaokret važan za suvremeno kanonsko pravo. William L. Daniel prati razvoj upravne pravde od Drugoga vatikanskog sabora do danas, upozoravajući na potrebu djelotvorne pravne zaštite vjernika od nezakonitih odluka crkvene vlasti. Ilaria Zuanazzi razmatra pitanje mjesnih upravnih sudova i dostupnosti pravde unutar Crkve, a Burkhard J. Berkmann usredotočuje se na odgovornost i vrednovanje djelovanja crkvenih vlasti. Njihova se razmišljanja susreću u jednoj ključnoj točki: pravednost u Crkvi ne može ovisiti samo o dobroj volji nositelja vlasti; ona mora imati i djelotvorne pravne mehanizme koji je štite.

Tu dolazimo do pojma koji je sve važniji u suvremenoj kanonističkoj raspravi: accountability. Engleski pojam accountability teško je iscrpno prevesti jednom hrvatskom riječju. „Odgovornost” svakako pripada njegovu značenju, ali ne izražava sve njegove dimenzije. On uključuje obvezu polaganja računa, obrazlaganja odluka, transparentnosti postupanja, mogućnosti provjere zakonitosti i primjerenosti djelovanja te snošenja posljedica za propuste.

Drugi vatikanski sabor ne promatra Crkvu kao zajednicu koja samo čeka buduće Kraljevstvo Božje, nego kao njegov zametak i početak na zemlji (usp. Lumen gentium, 5). Kraljevstvo je u Kristu već prisutno, premda njegova punina tek dolazi. Crkva zato nije pozvana samo naviještati buduću pravednost, nego već sada, u granicama povijesnoga postojanja, biti njezin djelotvoran znak. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes upravo zato povezuje kršćansku nadu s odgovornošću za zemaljsku stvarnost. Iščekivanje nove zemlje ne smije oslabiti, nego mora potaknuti brigu za izgradnju ovoga svijeta, u kojemu rastu dostojanstvo čovjeka, sloboda, zajedništvo i pravednost (usp. Gaudium et spes, 39).

Ako su kršćani pozvani pridonositi pravednijemu društvenom poretku, onda je utoliko manje zamislivo da bi sama Crkva smjela odustati od pravednosti u vlastitim ustanovama. Crkva ne može od svijeta zahtijevati pravednost koju sama nije spremna ostvarivati. Ne može naviještati Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost kao stvarnost koja je već započela, a istodobno pravednost unutar vlastitih struktura odgađati za zagrobni život.

Zato se ni biskupova odgovornost ne može svesti na tvrdnju da će jednoga dana odgovarati Bogu. On je već sada odgovoran za konkretne ljude koji su mu povjereni, za njihova prava, za zakonitost svojih odluka i za pravednost postupaka koji se provode pod njegovom vlašću. Eshatološka odgovornost ne ukida povijesnu odgovornost; ona je produbljuje i čini još zahtjevnijom. Odgovornost pred Bogom ne može biti izgovor za izbjegavanje odgovornosti prema Božjem narodu. Naprotiv, upravo zato što će pred Bogom odgovarati za povjerenu službu, biskup je dužan već sada osigurati da njegova vlast bude podložna pravu, razboritoj provjeri i djelotvornim oblicima zaštite vjernika.

Biskupska mitra nije jamstvo spasenja

Upravo ovdje potrebno je podsjetiti na jednu od najozbiljnijih tvrdnji Drugoga vatikanskog sabora, koja se često previđa kada se govori o dostojanstvu i autoritetu crkvenih pastira. Dogmatska konstitucija Lumen gentium u broju 14 upozorava da sama vidljiva pripadnost Crkvi nije dovoljna za spasenje ako čovjek ne ustraje u ljubavi. Sabor izričito razlikuje one koji Crkvi pripadaju samo izvana od onih koji joj pripadaju i srcem. Potom slijedi osobito zahtjevno upozorenje: svi članovi Crkve moraju imati na umu da svoj povlašteni položaj ne duguju vlastitim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti. Ako na tu milost ne odgovore mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti, nego će biti i strože suđeni (usp. Lumen gentium, 14).

Premda je to upozorenje upućeno svim članovima Crkve, ono poprima osobitu ozbiljnost kada ga primijenimo na biskupe. Jer ako već sama pripadnost Crkvi nije jamstvo spasenja, kako bi to moglo biti biskupsko dostojanstvo? Ako krštenje i sudjelovanje u crkvenom zajedništvu ne oslobađaju čovjeka odgovornosti da živi u ljubavi, kako bi ga od te odgovornosti mogla osloboditi punina sakramenta reda? Biskupska mitra nije jamstvo spasenja, a biskupski štap nije znak da je njegov nositelj izuzet od Božjega suda. Naprotiv, što je veće povjerenje koje mu je Krist iskazao, to je ozbiljnija odgovornost da na taj dar odgovori životom i službom.

To potvrđuje i Lumen gentium u broju 27, gdje Sabor govori o biskupima kao Kristovim namjesnicima i poslanicima koji povjerene im Crkve vode savjetom, poticanjem, primjerom i svetom vlašću, ali se tom vlašću smiju služiti samo za izgradnju svojega stada u istini i svetosti. Pritom ih podsjeća da onaj tko je najveći treba postati poput najmanjega, a poglavar poput služitelja. Isti saborski tekst podsjeća da će biskupi morati položiti račun za duše koje su im povjerene. Tako se biskupska vlast pokazuje u svojoj punoj ozbiljnosti: nije riječ samo o pravu upravljanja, nego o odgovornosti za ljude i njihovo spasenje.

Ovdje treba biti teološki precizan: Crkva ne može unaprijed donositi sud o konačnom spasenju ili osudi pojedinoga biskupa. Taj sud pripada Bogu. Ali jednako tako ne smije ublažavati ozbiljnost saborskoga upozorenja: ni biskupsko ređenje, ni crkvena služba, ni vanjska pripadnost hijerarhiji ne mogu nadomjestiti život u ljubavi i vjernost primljenoj milosti.

U tome se ponovno susreću eshatološka i sadašnja odgovornost. Ako biskup zna da će pred Bogom položiti račun za povjerene mu duše, ne može tu buduću odgovornost koristiti kao razlog da već sada izbjegava odgovornost pred crkvenim pravom i povjerenim mu Božjim narodom. Naprotiv, upravo ga svijest o Božjem sudu mora poticati da već danas djeluje pravedno, prihvaća provjeru svojih odluka, ispravlja pogreške i štiti prava onih za koje je odgovoran. Biskup ne postaje svet samim time što ima vlast u Crkvi, nego time što tu vlast nastoji vršiti u skladu s Kristom, koji nije došao da bude služen, nego da služi.

Biskup kao stražar: proročka odgovornost za povjerene duše

Ozbiljnost biskupske odgovornosti, na koju podsjeća Lumen gentium, ima duboke korijene u starozavjetnoj proročkoj predaji. Osobito je snažna slika proroka Ezekiela, kojega Bog postavlja za stražara nad svojim narodom. Gospodin mu govori da mora upozoravati bezbožnika na njegov put. Ako ga ne opomene, a bezbožnik umre u svojem grijehu, Bog će od proroka tražiti odgovornost za njegovu krv. Ako ga pak upozori, a ovaj odbije poslušati, prorok je izvršio svoju dužnost (usp. Ez 3,17–21; 33,7–9).

Riječ je o iznimno zahtjevnoj slici duhovne vlasti. Prorok nije odgovoran samo za ono što osobno čini, nego i za ono što je bio dužan učiniti, a propustio je. Njegova odgovornost uključuje obvezu da govori istinu, upozorava na zlo i ne dopušta da strah, ravnodušnost ili ljudski obziri nadvladaju dužnost koju je primio od Boga. Ta se proročka slika ne može mehanički poistovjetiti s današnjom biskupskom službom, ali snažno osvjetljuje njezinu moralnu i pastoralnu ozbiljnost. Biskup je pozvan čuvati povjereni mu narod, štititi ga od zla i brinuti se da se u zajednici nepravda ne prešućuje ili prikriva.

Zato biskupska služba ne dopušta ravnodušnost prema zloporabama, selektivnu primjenu prava ili izbjegavanje teških odluka radi očuvanja prividnoga mira. Pastir koji ne upozorava na zlo i ne štiti povjerene mu osobe riskira iznevjeriti samu svrhu službe koju je primio. To je ujedno snažna poveznica između proročke odgovornosti, saborskoga nauka i kanonskoga prava. Lumen gentium 27 podsjeća da će biskupi položiti račun za povjerene im duše, a obnovljeni kan. 1341 zahtijeva od ordinarija da, kada pastoralna sredstva nisu dostatna, poduzme odgovarajuće kaznene postupke radi uspostave pravednosti, popravka počinitelja i uklanjanja sablazni.

Pastirska ljubav nije samo spremnost oprostiti; ona je i hrabrost zaštititi, opomenuti, djelovati i uspostaviti pravednost. Biskup koji je istinski služitelj pravednosti ne može se zadovoljiti time da nepravdu osobno ne odobrava. On mora, u granicama svojih ovlasti i dužnosti, osigurati da se protiv nje djeluje. Jer onaj komu su povjerene duše ne može ostati ravnodušan prema onome što ih ranjava i udaljava od Boga.

Biskup kao iudex natus: prvi sudac i služitelj pravednosti ili posljednja prepreka pravdi?

Kanonsko pravo biskupu povjerava posebno mjesto u ostvarivanju pravde. Prema kan. 1419 § 1, dijecezanski je biskup sudac prvoga stupnja u svojoj biskupiji za sve slučajeve koje pravo izričito ne izuzima. U tom se smislu o njemu govori kao o iudex natus, odnosno sucu po samoj službi. On sudbenu vlast može vršiti osobno ili preko drugih, u skladu s pravom. No upravo zato biskup mora biti prvi služitelj pravednosti u svojoj mjesnoj Crkvi.

Njegova uloga ne sastoji se u tome da unaprijed određuje kakav ishod postupka želi, nego da osigura uvjete u kojima će se do pravedne odluke doći zakonito, nepristrano i uz poštovanje prava svih uključenih osoba. Biskup ne smije zamijeniti pravednost osobnom naklonošću. Ne smije štititi jednoga zato što mu je blizak niti strože postupati prema drugome zato što mu je neugodan. Starozavjetna zabrana pristranosti prema siromahu i velikašu jednako vrijedi i za crkveno prosuđivanje. Pravednost nije zaštita „naših”, nego zaštita prava svakoga čovjeka.

To također znači da pravnici, sudci, savjetnici i vjernici koji biskupa upozoravaju na pravne obveze nisu njegovi protivnici. Oni mu pomažu ostvariti službu koju je primio. Pravni savjet nije zapreka pastoralnoj vlasti, nego jedan od načina da se ona vrši odgovorno. U tom je smislu osobito važan kan. 127 § 2 Zakonika kanonskoga prava. Kada pravo zahtijeva da poglavar za određeni čin pribavi pristanak pojedinih osoba, čin je nevaljan ako taj pristanak ne zatraži ili postupi protiv potrebnoga pristanka. Kada je pak dužan zatražiti mišljenje, čin je nevaljan ako propisane osobe uopće ne sasluša. Premda nije obvezan prihvatiti njihovo mišljenje, osobito ako je jednoglasno, od njega ne smije odstupiti bez prevladavajućega razloga koji sam treba prosuditi.

Ta odredba pokazuje da savjetovanje u Crkvi nije puka formalnost. Istodobno treba razlikovati pristanak, koji u predviđenim slučajevima pravno obvezuje, od mišljenja, koje poglavar mora zatražiti i ozbiljno razmotriti, ali ga nije uvijek dužan slijediti. Upravo je ta razlika izraz zreloga razumijevanja vlasti: biskup zadržava svoju odgovornost za odluku, ali ne smije postupati kao da mišljenje drugih nema nikakvu vrijednost.

Pravo, dakle, nije rastezljiva kategorija koju je moguće prilagoditi željenom ishodu. Ono poznaje prostor razborite prosudbe i pravičnosti, ali taj prostor nije isto što i samovolja. Kanonska pravičnost ne znači proizvoljno odstupanje od zakona, nego njegovu primjenu koja ostaje vjerna pravednosti, svrsi norme i dostojanstvu osobe.

Obnova VI. knjige Zakonika: dužnost, a ne izbor da se uspostavi pravednost, ukloni sablazan i traži popravak počinitelja

Jedan od najsnažnijih izraza takvoga razumijevanja biskupske odgovornosti nalazi se u obnovi VI. knjige Zakonika kanonskoga prava, koju je papa Franjo proglasio 2021. godine. Posebno je značajan obnovljeni kan. 1341, prema kojemu ordinarij mora pokrenuti sudski ili upravni postupak radi izricanja ili proglašenja kazne kada utvrdi da se pastoralnim sredstvima, osobito bratskom opomenom, upozorenjem ili ukorom, ne mogu dovoljno postići tri cilja: ponovna uspostava pravednosti, popravak počinitelja i uklanjanje sablazni.

Važnost te odredbe nalazi se i u činjenici da zakonodavac više ne govori samo o mogućnosti pokretanja postupka. Kada su ispunjene zakonom određene pretpostavke, riječ je o dužnosti ordinarija. Pastoralna razboritost ostaje nužna, ali ne smije postati opravdanje za nedjelovanje. Tri cilja kaznenoga prava pritom su nerazdvojiva. Ponovna uspostava pravednosti zahtijeva da se povrijeđeno pravo ozbiljno shvati. Popravak počinitelja usmjerava kaznu prema njegovu obraćenju i odgovornosti. Uklanjanje sablazni štiti zajednicu od poruke da se nepravda može počiniti bez odgovarajućih posljedica.

To je važno i za razumijevanje milosrđa. Milosrđe nije suprotnost pravednosti niti se može ostvarivati na račun prava oštećene osobe. Biskup koji zanemaruje nepravdu pozivajući se na milosrđe ne ostvaruje nužno kršćansko milosrđe. Može se dogoditi upravo suprotno: da zaštitom počinitelja ili izbjegavanjem postupka dodatno povrijedi osobu kojoj je već nanesena nepravda. U tome se vidi koliko je važno razlikovati pastoralnu vlast od samovolje. Biskup je pozvan razborito prosuđivati, ali ne i proizvoljno odlučivati hoće li se pravo primjenjivati. Učinkovita primjena prava sastavni je dio njegove pastoralne službe.

Pravednost je minimum ljubavi: kada se pravda mora tražiti pred građanskim sudovima

Ovdje se otvara još jedno temeljno pitanje: odnos pravednosti i ljubavi. U kršćanskom se govoru s pravom ističe prvenstvo ljubavi. No ljubav se ne može suprotstavljati pravednosti, kao da bi ona bila neki niži, gotovo nevažan zahtjev koji je moguće zanemariti u ime viših duhovnih ciljeva. Naprotiv, pravednost je najmanja mjera ljubavi — njezin nužan početak, a ne njezina suprotnost. Ta misao, poznata iz katoličkoga socijalnog nauka, osobito je jasno izražena u enciklici Benedikta XVI. Caritas in veritate (br. 6). Papa ondje podsjeća da ljubav nadilazi pravednost, ali da nikada ne može postojati bez nje. Ne možemo drugome darivati nešto svoje u ime ljubavi ako mu prethodno uskraćujemo ono što mu po pravu pripada.

Oprost je duboko osoban čin; pravednost je obveza zajednice. Od žrtve se ne smije tražiti da oprostom ukloni odgovornost počinitelja ili nadomjesti dužnost ustanove da utvrdi činjenice i zaštiti prava.

To načelo ima izravne posljedice za život Crkve. Ne može se od vjernika tražiti da prihvati nepravdu u ime ljubavi, niti se od žrtve može zahtijevati da odustane od svojega prava u ime milosrđa. Oprost je kršćanska krepost, ali oprost ne pretvara nepravdu u pravdu i ne oslobađa crkvenu vlast njezine dužnosti da zaštiti povrijeđenoga. Ako je pravednost minimum ljubavi, tada Crkva koja ne ostvaruje pravednost ne može vjerodostojno tvrditi da je ispunila zahtjev ljubavi.

Posebno je bolno kada vjernici pravdu koju nisu mogli ostvariti unutar vlastite crkvene zajednice naposljetku moraju tražiti pred građanskim sudovima. Građanski sudovi imaju vlastitu, legitimnu zadaću u zaštiti prava, a obraćanje njima nije samo po sebi znak neprijateljstva prema Crkvi. Naprotiv, u mnogim je slučajevima riječ o opravdanom korištenju pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju svakomu građaninu. No za Crkvu je ozbiljan ispit savjesti kada se pokaže da je građanski sud morao pružiti zaštitu osobi kojoj je crkvena zajednica prethodno nije osigurala, premda je to bila dužna učiniti.

Sramota za Crkvu nije to što se povrijeđeni vjernik obratio građanskom sudu. Sramota je kada se pokaže da je ondje morao tražiti pravednost koju nije mogao ostvariti u vlastitoj Crkvi.

U takvoj se situaciji postavlja pitanje vjerodostojnosti crkvenoga svjedočanstva. Kako Crkva može pred društvom govoriti o dostojanstvu osobe, zaštiti slabih i pravednom poretku ako se u njezinim vlastitim ustanovama prava zanemaruju ili se njihovo ostvarivanje otežava? Kako može pozivati društvo na obraćenje i reformu ako sama odbija ispraviti vlastite propuste? To ne znači da je svaka odluka građanskoga suda automatski mjerilo crkvene pravednosti, niti da su građanski i kanonski pravni sustav istovjetni. Ali znači da Crkva ne smije ostati ravnodušna kada izvan njezinih struktura bude utvrđena i ispravljena nepravda koju njezine vlastite ustanove nisu uspjele ili nisu htjele odgovarajuće riješiti.

Pravo pitanje nije zašto je vjernik otišao pred građanski sud, nego zašto u vlastitoj Crkvi nije mogao pronaći djelotvornu zaštitu prava i pravedno postupanje. Ako je Crkva pozvana biti Speculum iustitiae, onda bi upravo njezine ustanove morale biti mjesta na kojima se pravednost ozbiljno traži, ostvaruje i štiti. Ne zato što je Crkva izuzeta od ljudskih pogrešaka, nego zato što je pozvana biti prva spremna priznati ih i ispraviti.

Duhovni beskućnici: tko je otjerao izgubljenu ovcu?

Postoji vrsta gubitka koja se ne može izmjeriti novcem i teško se može obuhvatiti pravnim pojmovima. To je trenutak kada čovjek shvati da se u zajednici kojoj pripada više ne osjeća kod kuće.

Takve bih ljude nazvao duhovnim beskućnicima.

Nisu svi otišli iz Crkve zato što su prestali vjerovati u Boga. Neki su otišli zato što više nisu mogli podnijeti način na koji su prema njima postupali oni koji su govorili u njegovo ime.

Neki su godinama čekali razgovor. Neki su tražili zaštitu prava. Neki su pokušali upozoriti na nepravdu, a umjesto odgovora doživjeli su sumnjičenje, poniženje ili ravnodušnost.

Razlozi udaljavanja od Crkve mogu biti mnogostruki i ne smiju se pojednostavljivati. Ali Crkva ne može unaprijed isključiti mogućnost da je upravo njezino vlastito postupanje nekima postalo ozbiljnom zaprekom ostanku.

Što ako čovjek ne odbacuje Boga zato što ga je upoznao i odbio, nego zato što mu je Bog bio prikazan kroz lice nepravde?

Tu se ponovno vraćam obećanju iz biskupskoga ređenja: hoće li kao dobar pastir tražiti izgubljene ovce i ponovno ih dovoditi Gospodnjemu ovčinjaku?

Kako tražiti izgubljenu ovcu ako se ne želi razumjeti zašto je otišla?

Kako govoriti o povratku ako se ne želi prepoznati nepravda koja je možda pridonijela udaljavanju?

I kako ostvarivati pastirsku ljubav ako se od čovjeka očekuje da se vrati u iste okolnosti u kojima njegovo dostojanstvo nije bilo poštovano?

Pastir nije odgovoran samo za to da vrata ovčinjaka ostanu otvorena. Odgovoran je i za to da oni koji kroz njih ulaze ne budu izloženi samovolji, nepravdi i poniženju.

Odgoj za kulturu pravednosti: Crkva koja prepoznaje i štiti ranjene nepravdom

No pravednost u Crkvi ne može se ostvariti samo donošenjem boljih zakona, uspostavljanjem sudova i upravnih postupaka ili uvođenjem novih mehanizama odgovornosti. Sve je to nužno, ali nije dovoljno. Crkvi je potrebna i istinska kultura pravednosti, odnosno takav način razmišljanja, odgoja i djelovanja u kojemu se poštovanje prava, zaštita dostojanstva osobe i osjetljivost za nepravdu ne doživljavaju kao vanjski zahtjevi nametnuti crkvenom životu, nego kao sastavni dio vjernosti evanđelju.

Poslušnost u Crkvi ne smije značiti odricanje od savjesti, istine i prava. Istinska crkvena poslušnost ostvaruje se u zajedništvu s Kristom, koji je sam zapovjedio da vlast među njegovim učenicima ne bude gospodarenje, nego služenje. Zato odgoj za kulturu pravednosti mora započeti već u svećeničkim sjemeništima, redovničkim formacijama i crkvenim učilištima, a nastaviti se u trajnoj formaciji svećenika, biskupa, redovnika i vjernika laika. Budući pastiri ne smiju učiti samo kako upravljati zajednicom, nego i kako prepoznati granice vlastitih ovlasti, saslušati pritužbu, razlikovati neslaganje od neposluha, zaštititi prava drugih i prihvatiti odgovornost za vlastite odluke.

Kanonsko pravo pritom ne bi smjelo biti predstavljeno ponajprije kao skup ovlasti koje pripadaju poglavarima ili kao instrument kojim se održava disciplina. Ono mora biti poučavano i kao pravo Božjega naroda, kao sustav koji štiti zajedništvo upravo time što štiti dostojanstvo i prava njegovih članova. To osobito vrijedi za prava vjernika koja Zakonik kanonskoga prava priznaje u svojoj Drugoj knjizi. Vjernici trebaju znati da imaju pravo iznijeti svoje potrebe i mišljenje, zatražiti zaštitu svojih prava, braniti se u zakonitom postupku i očekivati da se prema njima postupa nepristrano. Poznavanje tih prava ne smije biti povlastica malobrojnih kanonista niti nešto što se vjernicima nerado otkriva. Crkvena zajednica ne postaje manje poslušna zato što njezini članovi poznaju svoja prava; ona postaje odgovornija.

Ipak, najzahtjevnija provjera kulture pravednosti jest odnos prema ljudima koji su nepravdom već ranjeni. Osoba koja je doživjela zloporabu duhovnoga autoriteta, poniženje, uskraćivanje prava, nepravedno postupanje ili prikrivanje zlostavljanja ne dolazi pred crkvenu vlast samo s pravnim pitanjem. Ona često dolazi s narušenim povjerenjem, povrijeđenim dostojanstvom i dubokom sumnjom hoće li je itko uopće saslušati. Zato pravednost prema takvoj osobi ne počinje tek donošenjem konačne odluke. Ona počinje načinom na koji je se prima, sluša i prati. Počinje spremnošću da se njezine tvrdnje ozbiljno ispitaju, da joj se jasno objasne prava i mogućnosti zaštite, da je se ne izlaže zastrašivanju ili pritiscima i da se njezino dostojanstvo poštuje tijekom čitavoga postupka.

Ranjeni nepravdom ne smiju biti ponovno ranjeni postupkom kojim traže pravdu.

To zahtijeva posebnu osjetljivost prema žrtvama zlostavljanja i zloporabe autoriteta. Potrebno je osigurati sigurne i pristupačne načine prijavljivanja, stručnu i neovisnu pomoć gdje je potrebna, zaštitu od odmazde, poštovanje privatnosti te postupke koji su istodobno pravedni prema prijavitelju i prema osobi na koju se prijava odnosi. Ozbiljno shvaćanje žrtve ne ukida pretpostavku nedužnosti ni pravo na obranu; upravo kultura pravednosti zahtijeva poštovanje prava svih uključenih.

Jednako je važno izbjeći duhovno manipuliranje povrijeđenima. Pozivati čovjeka koji je doživio nepravdu da oprosti može biti dio autentične kršćanske pratnje, ali oprost ne smije biti uvjet da ga se sasluša, da mu se prizna pravo ili da se pokrene odgovarajući postupak. Ne može se od žrtve tražiti pomirenje dok se istodobno odbija utvrditi istina i preuzeti odgovornost. Oprost se ne može nametnuti kao zamjena za pravednost, a pomirenje ne može biti vjerodostojno ako počiva na prikrivanju istine.

Posebna odgovornost pritom pripada biskupima. Oni ne smiju samo čekati da se nepravda pretvori u javni skandal ili sudski spor. Njihova je zadaća oblikovati takvu crkvenu kulturu u kojoj se nepravilnosti mogu na vrijeme prepoznati, prijaviti i ispraviti. To uključuje i spremnost da se čuje kritika. Crkva koja svaku pritužbu doživljava kao napad na svoj autoritet teško će razviti kulturu pravednosti. Nasuprot tome, Crkva koja ozbiljno sluša one koji upozoravaju na nepravilnosti pokazuje da joj je istina važnija od privida nepogrešivosti vlastitih ustanova.

Takva kultura ne nastaje preko noći. Ona zahtijeva obraćenje mentaliteta, ozbiljnu formaciju, odgovorne ustanove i spremnost da se pogreške priznaju bez izgovora. Ali upravo je to put kojim Crkva može sve jasnije postajati ono što u Mariji promatra kao vlastiti uzor: Speculum iustitiae. Jer ogledalo Božje pravednosti nije samo Crkva koja zna govoriti o pravdi, nego Crkva u kojoj onaj tko je ranjen nepravdom može pronaći istinu, zaštitu, dostojanstvo i nadu. A upravo iz takve pravednosti, kako podsjeća prorok Izaija, može izrasti istinski mir.

„Djelo pravde bit će mir”: zašto se crkveno zajedništvo ne može graditi na nepravdi

U suvremenom se crkvenom govoru mnogo govori o miru. Pape, biskupi, svećenici i crkvene ustanove pozivaju na prestanak ratova, pomirenje među narodima, dijalog i nenasilno rješavanje sukoba. Organiziraju se molitveni susreti, mirovne inicijative i javni apeli kojima se želi pridonijeti pravednijemu i mirnijemu svijetu. Sve je to važno i duboko ukorijenjeno u kršćanskoj poruci. No upravo zato ne smijemo zaboraviti jednu od temeljnih biblijskih istina o miru, koju prorok Izaija izražava riječima: „Djelo pravde bit će mir, a plod pravednosti — pokoj i sigurnost dovijeka” (usp. Iz 32,17).

Ta je tvrdnja presudna: mir nije zamjena za pravednost, nego njezin plod. Ne može se trajno uspostaviti mir ondje gdje se održava nepravda, gdje se prava sustavno krše ili gdje se od povrijeđenih zahtijeva šutnja radi očuvanja prividnoga sklada. Prorok ne kaže da će mir nastati kada prestanemo govoriti o nepravdi. Ne kaže ni da će mir nastati kada se svi podlože postojećemu poretku bez obzira na njegovu pravednost. Naprotiv, kaže da je mir djelo pravde. Želiš li mir, čini pravdu.

Slično se događa i u crkvenom životu. Kada se u župi, biskupiji ili redovničkoj zajednici gomilaju neriješene nepravde, kada se pritužbe zanemaruju, kada se odluke donose proizvoljno ili kada se pravo primjenjuje selektivno, nastaju napetosti, nepovjerenje i podjele. Takve se pojave nerijetko tumače kao nedostatak poslušnosti, narušavanje zajedništva ili neprihvaćanje crkvenoga autoriteta. No prije nego što se za nemir okrivi one koji upozoravaju na nepravilnosti, potrebno je postaviti i drugo pitanje: nije li ponekad upravo nepravda uzrok nemira, a zahtjev za pravednošću pokušaj da se ponovno uspostavi istinski mir?

Ako je tako, onda ušutkivanje onih koji traže pravednost ne uklanja uzrok sukoba. Ono može samo privremeno prikriti problem i produbiti nepovjerenje. Upravo zato crkveni mir ne smijemo poistovjetiti s odsutnošću kritike, pritužbi ili neslaganja. Istinski mir u Crkvi nije stanje u kojemu nitko ne smije postavljati neugodna pitanja. On je plod zajedništva u istini, ljubavi i pravednosti. Nije svaka šutnja znak mira, niti je svaki zahtjev za pravdom znak pobune.

Ako se od biskupa očekuje da u javnosti poziva na mir među narodima i društvenim skupinama, tada je opravdano očekivati da jednaku ozbiljnost pokaže i u uspostavljanju pravednosti unutar vlastite biskupije. Ne može se vjerodostojno propovijedati mir svijetu, a u vlastitoj Crkvi zanemarivati nepravde koje razaraju zajedništvo. U tome se ponovno očituje jedinstvo biblijske pravednosti i crkvenoga prava. Pravo, kada se primjenjuje u skladu sa svojom svrhom, nije neprijatelj mira. Ono je jedan od načina da se mir izgradi na čvrstim temeljima, jer štiti prava, uređuje odnose i omogućuje pravedno rješavanje sukoba.

Zato riječi proroka Izaije nisu samo prikladan biblijski moto za mirovne inicijative. One su i zahtjev upućen samoj Crkvi: „Djelo pravde bit će mir.” Ako želimo mir u Crkvi, moramo se ozbiljno zauzeti za pravednost u Crkvi. Ako želimo zajedništvo, moramo uklanjati nepravde koje ga razaraju. Ako želimo da vjernici vjeruju svojim pastirima, moramo osigurati da se vlast vrši zakonito, odgovorno i pravedno. Jer mir bez pravednosti može biti samo privid mira; istinski je mir plod pravednosti koja se živi.

Pravo kao jezik koji mora odražavati stvarnost Crkve

U svojem obraćanju sudionicima kongresa papa Lav XIV. podsjetio je na misao svetoga Ivana Pavla II. iz apostolske konstitucije Sacrae disciplinae leges, kojom je 1983. proglašen Zakonik kanonskoga prava: otajstvo i sliku Crkve nije moguće savršeno pretočiti u kanonskopravni jezik, ali ih pravo ipak mora nastojati odražavati. Ta je misao ključna za razumijevanje odnosa prava i pravednosti. Pravo nije samo tehnički skup pravila, niti je kanonska norma samoj sebi svrha. Pravni jezik nastoji izraziti stvarnost Crkve, njezinu narav, odnose među njezinim članovima i poslanje koje joj je povjerio Krist.

Budući da je ta stvarnost bogatija od svake pravne formulacije, kanonska znanost mora neprestano nastojati sve bolje razumjeti što pojedina norma štiti, zašto je nastala i kako je treba primjenjivati da bi ostala vjerna svojoj svrsi. Papa pritom ističe da cilj studija kanonskoga prava nije samo poznavanje propisa, nego stjecanje crkvenoga osjećaja za ono što je pravedno. Taj se osjećaj razvija ozbiljnim proučavanjem izvora, kanonističke tradicije i teoloških načela koja rasvjetljuju normu. To je osobito važno jer se istinska pravednost u Crkvi nikada ne odvaja od istine i milosrđa.

Upravo se takav pristup može prepoznati u dugoj znanstvenoj tradiciji Gregoriane. Tijekom svečane mise u povodu obljetnice Fakulteta, koju je 23. listopada predvodio kardinal Francesco Coccopalmerio, prema njegovu prisjećanju iznesenom tom prigodom, spomenut je ugledni kanonist Jean Beyer. Kardinal je ispričao kako je svojedobno dobio zadatak proučiti dokumente od 1620. godine povezane s pitanjem communicatio in sacris, odnosno sudjelovanja u svetim činima među kršćanima različitih crkvenih zajednica. Zadatak nije bio samo prikupiti postojeće norme, nego iz njih iščitati i duh, teološku doktrinu i povijesne razloge koji su oblikovali njihov sadržaj.

Pravo ne smije služiti kao jezik kojim se naknadno opravdava samovolja. Ono mora biti jezik kojim se pravednost čini vidljivom.

Savjetovanje nije poslušnost unaprijed zadanoj odluci

Upravo je zato osobito znakovita i duhovita primjedba kardinala Gianfranca Ghirlande, koju sam zapamtio iz kongresne rasprave. Govoreći o odnosu biskupa i njegovih savjetnika, kardinal je upozorio na apsurd situacije u kojoj bi biskup Isusove riječi „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15,14) prenio na vlastiti odnos sa suradnicima tako da bi njegovi prijatelji bili samo oni koji čine ono što im on kaže.

Takvo razumijevanje vlasti bilo bi izokretanje smisla Kristovih riječi. Isusova zapovijed učenicima ne može postati opravdanje za zahtjev da se svaki biskupov stav prihvati bez propitivanja. Biskup nije Krist, a njegovi savjetnici nisu pozvani biti potvrđivači njegove unaprijed oblikovane volje. Ako biskup smatra da su mu suradnici prijatelji samo onda kada se slažu s njime, tada savjetovanje gubi svoju svrhu. Vijeća postaju formalnost, mišljenja ukras već donesenih odluka, a stručnost pravnika nešto što se prihvaća samo kada potvrđuje željeni zaključak.

No kanonski poredak predviđa savjetodavna i druga tijela upravo zato da bi se crkvena vlast vršila razborito, odgovorno i u zajedništvu. Dobar savjetnik nije nužno onaj koji se uvijek slaže s biskupom, nego onaj koji mu pomaže prepoznati istinu, osobito kada je ona neugodna. Isto tako, dobar crkveni pravnik nije onaj koji može pronaći pravno opravdanje za svaku odluku svojega poglavara, nego onaj koji zna upozoriti kada bi takva odluka bila protivna pravu ili pravednosti.

Tu se ponovno vraćamo na kan. 127. Obveza traženja mišljenja ili pristanka nije tek administrativna procedura, nego pravni izraz činjenice da crkvena vlast ne postoji izolirano od zajednice kojoj služi. Savjetovanje ima smisla samo ako postoji stvarna spremnost na slušanje. U tom smislu i vjernici laici imaju važno mjesto. Oni nisu samo primatelji odluka crkvene vlasti. U skladu sa svojim pravnim položajem, znanjem i odgovornošću mogu pridonositi dobru Crkve, iznositi svoja mišljenja i zahtijevati zaštitu svojih prava. Njihovo sudjelovanje ne umanjuje biskupovu službu, nego joj pomaže da ostane vjerna vlastitoj svrsi.

Zloporaba duhovnoga autoriteta: kada vlast prestaje biti služenje

U tom je smislu znakovit i moj susret na kongresu Gregoriane s isusovcem profesorom Valèreom Nkouayom Mbandjijem, čije je izlaganje nosilo naslov Il contributo del diritto canonico alla prevenzione dell’abuso dell’autorità spirituale — „Doprinos kanonskoga prava sprječavanju zloporabe duhovnoga autoriteta”. Imao sam priliku s njime razgovarati upravo o pitanju zloporabe autoriteta u Crkvi. U našem je razgovoru posebno došla do izražaja potreba za promjenom načina na koji se crkveni autoritet razumije i vrši, osobito na razini hijerarhije.

To je pitanje daleko šire od pojedinačnih zlouporaba ili očitih prekoračenja ovlasti. Ono se tiče samoga mentaliteta vlasti. Autoritet u Crkvi ne može se opravdavati samim svojim postojanjem, niti se duhovni položaj smije koristiti kako bi se od vjernika zahtijevala bezuvjetna podložnost osobnoj volji poglavara. Duhovni autoritet autentičan je samo onda kada ostaje služenje Božjem narodu, a ne kada se pretvara u sredstvo njegove kontrole.

Upravo zato kanonsko pravo ima nezamjenjivu ulogu u sprječavanju zloporabe duhovnoga autoriteta. Ono postavlja granice vlasti, štiti prava vjernika, uređuje postupke i omogućuje provjeru odluka. Pravo ne smije biti sredstvo kojim se prikriva ili opravdava zloporaba autoriteta; ono mora biti jedan od najvažnijih načina njezina sprječavanja. Ovdje postaje jasnije zašto pojam accountability ima tako važno mjesto u suvremenoj kanonističkoj raspravi. Nije riječ o tome da se biskupu oduzima autoritet, nego da se njegov autoritet oslobađa od pogrešnoga poistovjećivanja vlasti s osobnom nedodirljivošću.

Biskup ostaje pastir, učitelj i upravitelj svoje mjesne Crkve, ali upravo zato mora biti spreman obrazložiti svoje odluke, saslušati druge, poštovati pravo i prihvatiti odgovornost za vlastite postupke. Biskup koji mora polagati račun ne prestaje biti biskup. Naprotiv, upravo se u toj odgovornosti pokazuje koliko ozbiljno shvaća službu koju je primio.

Kada crkvena vlast zaklanja Božje lice

Upravo je zato pitanje zloporabe crkvene vlasti mnogo dublje od pitanja pojedinačnoga prekoračenja ovlasti. Kada se crkvena vlast koristi tako da se krše temeljna prava vjernika, kada se pravo selektivno primjenjuje ili kada se samovolja prikazuje kao zahtjev poslušnosti, tada nije povrijeđen samo pravni poredak Crkve. Povrijeđena je i njezina sposobnost da vjerodostojno svjedoči Boga kojega naviješta.

Biskup, naime, ne govori samo kao privatna osoba. On naučava i djeluje u ime Crkve, a u vršenju svoje pastirske službe predstavlja Krista, čijem autoritetu njegova vlast mora ostati podložna. Upravo zato njegove riječi i odluke imaju posebnu težinu. Kada biskup zakonito i pravedno postupa, vjernici mogu u njegovoj službi prepoznati nešto od Kristove brige za čovjeka. No kada se iza njegova autoriteta kriju samovolja, pristranost ili uskraćivanje prava, nastaje mnogo ozbiljniji problem: ljudska se nepravda može u očima vjernika pogrešno poistovjetiti s Božjom voljom.

Biskup, naravno, ne može promijeniti Boga. Ne može promijeniti njegovu pravednost, istinu ni milosrđe. Ali može iskriviti sliku Boga koju njegovo djelovanje posreduje ljudima. Ako se nepravda čini ili opravdava u ime Crkve, a osobito ako se predstavlja kao izraz Božje volje, tada se pred čovjekom pojavljuje gotovo karikaturalna slika Boga: Boga koji je pristran, koji pogoduje moćnima, koji dopušta da se slabijemu uskrati pravo i koji od povrijeđenoga zahtijeva šutnju u ime poslušnosti. Takav Bog nije Bog biblijske objave. To je slika Boga koju je stvorila ljudska samovolja.

Na to me posebno podsjetio slučaj fra Gracijana Gašperova i čovjeka koji je kao maloljetnik pretrpio seksualno zlostavljanje. O tom su slučaju mediji izvještavali nakon sudske odluke kojom je žrtvi dosuđena naknada štete. U javnosti se pritom nije otvorilo samo pitanje počinjenoga zla, nego i pitanje odgovornosti crkvenih ustanova te posljedica koje njihovo postupanje može imati za povjerenje ljudi. Čitajući reakcije na taj slučaj, posebno mi se urezao u pamćenje komentar jednoga čitatelja jednoog portala. Njegova se misao, koliko je se sjećam, mogla sažeti ovako: ako Bog postoji, a dopušta da oni koji se pozivaju na njega čine takve stvari, kakav je to onda Bog? Za toga je čovjeka odgovor bio porazan: takav Bog ne može postojati i to dokazuje da ga nema.

Naravno, takav zaključak nije logički valjan. Iz činjenice da ljudi, pa i crkveni službenici, čine nepravdu ne proizlazi da Bog ne postoji. Naprotiv, upravo Sirah podsjeća da Bog nije izvor ljudskoga grijeha i da nikomu nije dao dopuštenje da čini zlo. Ali bilo bi pogrešno taj komentar odbaciti samo kao teološki ili logički neispravan. On izražava nešto što Crkva mora vrlo ozbiljno shvatiti: za mnoge ljude slika Boga oblikuje se i kroz iskustvo onih koji tvrde da govore i djeluju u njegovo ime.

Upravo na tom mjestu Drugi vatikanski sabor izriče jednu od svojih najozbiljnijih i najzahtjevnijih tvrdnji o odgovornosti samih kršćana za nevjeru suvremenoga čovjeka. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes u broju 19, govoreći o uzrocima ateizma, ne zaustavlja se na filozofskim zabludama, odbacivanju religije ili duhovnim teškoćama onih koji ne vjeruju. Sabor izričito upozorava da i sami vjernici mogu snositi znatnu odgovornost za nastanak ateizma. Razlog je osobito potresan: kršćani koji zanemaruju odgoj u vjeri, pogrešno izlažu nauk ili pokazuju nedostatke u svojem vjerskom, moralnom i društvenom životu mogu više zaklanjati nego otkrivati pravo lice Boga i religije (usp. Gaudium et spes, 19).

Te saborske riječi imaju dalekosežne posljedice za razumijevanje crkvene vlasti. Ako već svaki kršćanin svojim životom može zakloniti Božje lice, koliko je tek veća odgovornost onih koji u Crkvi javno nastupaju kao njezini pastiri, učitelji i nositelji vlasti? Kolika je odgovornost biskupa koji u ime Crkve donosi odluke, uređuje život vjernika, prosuđuje njihove zahtjeve i odlučuje o zaštiti njihovih prava?

Ovdje se više ne radi samo o pravnoj nepravilnosti ili lošoj pastoralnoj procjeni. Kada se crkvena vlast vrši nepravedno, kada se zloporaba prikriva, a prava vjernika zanemaruju, tada se može dogoditi upravo ono na što je Sabor upozorio: Crkva svojim djelovanjem zaklanja pravo lice Boga.

Zato se nepravda u Crkvi ne može promatrati samo kao unutarnji problem njezine discipline. Ona ima i evangelizacijske posljedice. Ondje gdje Crkva ne štiti povrijeđenoga, gdje se istina podređuje ugledu ustanove ili gdje se samovolja prikazuje kao sveta poslušnost, ona može postati jedan od razloga zbog kojih ljudi gube povjerenje u kršćansku vjeru. To je osobito ozbiljno jer Sabor ne govori samo o odgovornosti kršćana za sablazan unutar vlastite zajednice, nego i o njihovoj mogućoj odgovornosti za ateizam.

Drugim riječima, nevjeru drugih ne možemo uvijek promatrati samo kao njihov problem; katkad se moramo zapitati jesmo li im vlastitim životom i postupanjem zaklonili Boga kojega smo bili pozvani objaviti.

Zato kanonsko pravo ima mnogo dublje poslanje nego što mu se ponekad priznaje. Ono nije samo sredstvo očuvanja crkvenoga poretka. Kada se vjerno primjenjuje, ono može pridonijeti tome da Crkva ne zaklanja, nego otkriva Božje lice. Ako nepravda u Crkvi može postati povodom da čovjek izgubi vjeru u Boga, tada pravednost u Crkvi mora biti jedan od načina na koje ona svjedoči da je Bog doista pravedan, istinit i milosrdan.

Crkva je pozvana biti ogledalo Božje pravednosti. No ogledalo koje zaklanja Kristovo lice proturječi vlastitomu poslanju.

Hoće li Crkva zasjati sjajem pravde?

Na kraju se sva ova pitanja ponovno susreću u marijanskom naslovu Speculum iustitiae. Marija je ogledalo pravde jer je njezin život potpuno otvoren Božjoj volji. Crkva je pozvana biti ogledalo pravde jer u svojem životu treba odražavati Krista. Ali ta se sličnost ne može ostvarivati samo u riječima, simbolima i liturgijskim slavljima. Ona mora postati prepoznatljiva i u načinu na koji Crkva postupa prema ljudima.

Upravo zato biskupska odgovornost, pravna zaštita vjernika, nepristranost sudskih i upravnih postupaka, ozbiljnost savjetovanja, dosljedna primjena kaznenoga prava te odgoj za kulturu pravednosti nisu sporedna pitanja crkvene organizacije. Ona su mjesta na kojima se provjerava vjerodostojnost crkvenoga svjedočanstva. Crkva Drugoga vatikanskog sabora ne može živjeti kao da je Božja pravednost samo obećanje budućega svijeta. Ona je već sada pozvana biti znakom Kraljevstva Božjega, a to znači da se u njezinu životu, koliko je moguće unutar ljudske povijesti, moraju prepoznavati istina, pravednost, milosrđe i sloboda djece Božje.

U tome se nalazi i veliko poslanje Fakulteta kanonskoga prava Gregoriane nakon 150 godina njegova djelovanja. Njegova vrijednost ne očituje se samo u broju obrazovanih pravnika ili doprinosu izradi crkvenih zakona, nego i u sposobnosti da oblikuje ljude koji razumiju kako se pravo mora neprestano vraćati svojemu teološkom izvoru i pravednoj svrsi. No upravo zato pravna reforma ne smije ostati samo reforma propisa. Ona mora postati i reforma crkvenoga mentaliteta, odgoja i odnosa prema čovjeku.

Crkva mora odgajati za pravednost, učiti svoje članove prepoznavati nepravdu, štititi one koji su njome ranjeni i stvarati ozračje u kojemu traženje istine i prava neće biti doživljeno kao neposluh. Jer Crkva ne postaje ogledalom pravde samo onda kada pravedno sudi, nego i onda kada odgaja za pravednost, sprječava nepravdu i štiti one koje je nepravda ranila.

Sve se to na kraju vraća Mariji, Speculum iustitiae. U ogledalu koje ona predstavlja ne odražava se njezina vlastita moć, nego Kristova svetost i pravednost. To je i poziv Crkvi: da u njezinim odlukama, postupcima i načinu vršenja vlasti ljudi ne prepoznaju samodostatnost institucije, nego lice Krista koji je pravedan, istinit i milosrdan.

Crkva nije pozvana biti ogledalo vlastite moći, nego ogledalo Božje pravednosti. Njezino pravo nije dano da bi štitilo samovolju nositelja vlasti, nego da bi čuvalo zajedništvo, dostojanstvo osoba i istinu. Njezini biskupi nisu pozvani stajati iznad pravednosti, nego joj prvi služiti. A ako je autoritet pozvan služiti, onda mora biti spreman i položiti račun o svojem služenju. Jer tko je pozvan služiti, pozvan je i položiti račun o tome kako je služio.

Najjasniji odraz Kristova lica nije moć ustanove koja se zna obraniti, nego pravednost zajednice koja zna zaštititi čovjeka. Crkva prestaje biti vjerodostojno ogledalo Božje pravednosti onda kada u njezinu ogledalu čovjek više ne prepoznaje Krista, nego samovolju onih koji se pozivaju na njegovo ime. Tek kada se pravednost očituje u konkretnim odlukama, u djelotvornoj zaštiti prava, u odgoju za kulturu pravednosti, u spremnosti da se nepravda ispravi i u pastirima koji vlastitim životom nasljeduju Kristovo predanje, Crkva može vjerodostojno pokazivati svijetu lice Boga kojega naviješta.

Ogledalo pravde nije Crkva koja samo slavi Kristovu žrtvu, nego Crkva koja dopušta da Kristova žrtva preobrazi način na koji ona vrši vlast, štiti čovjeka i ostvaruje pravednost.

I tek tada marijanski zaziv kojim je papa Lav XIV. zaključio svoje obraćanje — Marijo, Ogledalo pravde — prestaje biti samo završna pobožna formula i postaje program života čitave Crkve.

U Knjizi proroka Daniela stoji da će oni koji su mnoge učili pravednosti sjati poput zvijezda (usp. Dn 12,3). Poučavati pravednosti ne znači samo govoriti o njoj: znači živjeti tako da čovjek, susrevši se s nama, jasnije prepozna pravednoga Boga.

Biskupi, sada imate priliku zasjati, ovo je vaš trenutak!

Upravo se u odgovornom vršenju biskupske službe otvara prilika da Crkva postane vjerodostojno ogledalo Božje pravednosti. Biskupski autoritet nije povlastica koja čovjeka uzdiže iznad drugih, nego služba koja ga obvezuje na darivanje, poštovanje prava i zaštitu onih koji su mu povjereni. Njegovo se dostojanstvo ne umanjuje priznavanjem pogreške ni prihvaćanjem odgovornosti. Naprotiv, upravo se tada najjasnije očituje Kristov poziv na služenje.

Nitko od pastira ne očekuje nepogrešivost, ali se s pravom očekuju poniznost pred istinom, nepristrano postupanje i spremnost da se počinjena nepravda ispravi. Kanonsko pravo pritom nije prepreka pastoralnoj ljubavi, nego jedan od njezinih nužnih izraza. Pravednost se ne smije zadržati na stranicama knjiga, u pastoralnim poslanicama i svečanim govorima: mora postati vidljiva u konkretnim odlukama i odnosu prema ljudima, osobito onima koji su ranjeni nepravdom.

U tom svjetlu osobitu snagu dobiva obećanje iz Knjige proroka Daniela:

„Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost” (Dn 12,3).

Kakva je to uzvišena perspektiva biskupske službe! Prorok ne govori o sjaju položaja, naslova i vanjskih znakova dostojanstva, nego o sjaju onih koji su druge vodili putem pravednosti. Trajna vrijednost pastirskoga služenja ne mjeri se brojem donesenih odluka ni snagom autoriteta, nego dobrom koje je učinjeno i ljudima kojima je pomognuto živjeti u istini, ljubavi i pravednosti.

Biskupi imaju priliku zasjati — ne sjajem zemaljske moći, nego Kristove pravednosti koja se očituje u njihovu služenju. A oni koji sudjeluju u izboru budućih pastira imaju osobitu odgovornost prepoznati ljude sposobne ne samo naviještati pravednost nego je i ostvarivati, čak i kada to zahtijeva osobnu žrtvu.

Jer najveći uspjeh pastira nije u tome da se njegova vlast nikada ne dovodi u pitanje, nego da ljudi, susrevši njegovu pravednost i milosrđe, lakše prepoznaju Kristovo lice.

Crkva nije pozvana biti ogledalo vlastite moći, nego ogledalo Božje pravednosti. A najjasniji odraz Kristova lica nije moć ustanove koja se zna obraniti, nego pravednost zajednice koja zna zaštititi čovjeka.

Ne tek jednoga dana, u vječnosti, nego već danas.