Meditacija: „Neće nas pitati koliko smo vjerovali, nego koliko smo bili vjerodostojni” – bl. Rosario Livatino, mučenik pravde čiji je život postao Evanđelje

Blaženi Rosario Livatino: Pravedni sudac i mučenik čiji je život postao navještaj Evanđelja

Uz liturgijski spomendan blaženoga Rosarija Livatina, 29. listopada

„Kada umremo, nitko nas neće pitati koliko smo bili vjernici, nego koliko smo bili vjerodostojni.” Ova misao, sačuvana u duhovnoj ostavštini blaženoga Rosarija Livatina, sicilijanskoga suca kojega je ubila mafija, otvara pitanje koje bi trebalo pratiti svakoga kršćanina, osobito onda kada razmišlja o svojem poslanju u svijetu: koliko je Evanđelje koje ispovijedamo doista postalo život koji živimo, koliko se naša vjera prepoznaje u našim postupcima i koliko su naše svakodnevne odluke, odnosi i odgovornosti prožeti Kristovom istinom, pravednošću i ljubavlju?

U vremenu u kojem se evangelizacija često poistovjećuje s propovijedanjem, vjerskim programima, pastoralnim inicijativama ili odlascima u daleke misijske krajeve, život blaženoga Rosarija Livatina podsjeća nas na jednu možda jednostavniju, ali nipošto manje zahtjevnu istinu: naš život je navještaj, naše radno mjesto može postati misijsko područje, a naša vjernost istini i pravdi može postati vjerodostojno svjedočanstvo Božje prisutnosti u svijetu.

Rosario Angelo Livatino rođen je 3. listopada 1952. u sicilijanskom gradu Canicattìju, u obitelji u kojoj je primio kršćanski odgoj i u kojoj je postupno sazrijevala njegova povezanost s Bogom. Nakon studija prava na Sveučilištu u Palermu započeo je pravosudnu karijeru, najprije kao državni odvjetnik, a potom kao sudac u Agrigentu, na području na kojem su mafijaške organizacije nastojale podrediti vlastitim interesima gotovo svaki segment društvenoga života. U takvom okruženju Livatino je svoj poziv shvaćao kao služenje istini i čovjeku, odbijajući svaku mogućnost pogodovanja kriminalnim strukturama, premda je bio svjestan da ga takva dosljednost može stajati života.

Njegova vjera nije bila bučna ni nametljiva, nego duboka, postojana i ukorijenjena u molitvi, sakramentalnom životu i svakodnevnoj odgovornosti. Na putu prema sudu često bi se zaustavljao u crkvi svetoga Josipa kako bi se pomolio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a zatim bi odlazio obavljati posao u kojem je nastojao živjeti ono što je u molitvi prepoznavao kao Božju volju. U njegovu životu nije postojala podjela između vjernika i suca, između nedjeljne vjere i radne svakodnevice, između osobne pobožnosti i društvene odgovornosti, jer je sve to pripadalo jednomu te istomu životnom opredjeljenju.

No njegova pozornost prema evanđeoskim načelima, čak i u obavljanju sudačke dužnosti, nije ostajala samo na razini osobnoga svjedočanstva, nego je bila i predmet njegovih promišljanja, koja je iznosio i javno. U tom su pogledu osobito znakovita njegova izlaganja o odnosu vjere i prava. U svakoj od tih prigoda progovara sudac koji promišlja o sebi i svojem pozivu, a osobito o vlastitoj nepristranosti i neovisnosti.

„U ovom društvu koje se neprestano mijenja”, isticao je, „sudac je onaj kojemu je, sviđalo se to komu ili ne, povjerena osobito važna zadaća primjenjivanja zakona u potpunoj i apsolutnoj neovisnosti o svakom središtu moći, bilo političkom bilo mafijaškom.”

Nadalje je naglašavao: „Neovisnost suca ne očituje se samo u njegovoj savjesti, moralnoj slobodi i vjernosti načelima, nego i u transparentnosti njegova ponašanja, čak i izvan radnoga mjesta, u slobodi i primjerenosti njegovih odnosa s drugima, u njegovoj nespremnosti da se upušta u određene pothvate i poslove te u izboru prijateljstava.”

Livatino je bio uvjeren da sudački autoritet ne proizlazi samo iz zakonskih ovlasti, nego i iz osobnoga integriteta čovjeka kojemu je povjerena odgovornost za donošenje pravde. Zato je govorio:

„Sudac mora o sebi pružati sliku ozbiljne, uravnotežene i odgovorne osobe, čovjeka koji je sposoban osuditi, ali i razumjeti; samo će ga tako društvo moći prihvatiti. Takav je, i samo takav, sudac svakoga vremena. Ako se uvijek bude pokazivao slobodnim i neovisnim, bit će dostojan svoje službe; ako ostane čestit i nepristran, nikada neće iznevjeriti povjereno mu poslanje.”

Upravo zbog svega onoga što je predstavljao – razboritosti, marljivosti i nepotkupljivosti – pripadnici mafijaške organizacije Stidda, uz odobravanje organizacije Cosa nostra, donijeli su odluku o njegovoj fizičkoj likvidaciji.

Činiti pravdu znači darivati sebe Bogu

U svojem izlaganju o vjeri i pravu 1986. godine Livatino je izrekao riječi koje možda najbolje sažimaju njegovu duhovnost: „Činiti pravdu znači ostvarivati sebe, znači moliti, znači darivati sebe Bogu.” Govoreći o sudačkom pozivu, istaknuo je kako je zadaća suca donositi odluke, a donositi odluke znači birati, što je jedna od najtežih stvari na koje je čovjek pozvan, jer upravo u tom izboru vjernik može pronaći svoj odnos s Bogom, neposredno kroz činjenje pravde, a posredno kroz ljubav prema osobi kojoj sudi.

U tim riječima prepoznajemo duhovnost koja nadilazi granice jednoga zanimanja i otvara se svakomu čovjeku koji želi svoj rad živjeti kao poziv. Ako je činjenje pravde molitva, tada sudnica može postati mjesto susreta s Bogom, ali jednako tako i učionica u kojoj učitelj nastoji pravedno postupati prema svakomu učeniku, bolnica u kojoj liječnik u bolesniku prepoznaje ljudsku osobu, ured u kojem službenik odbija pogodovanje, ili poduzeće u kojem poslodavac poštuje dostojanstvo i prava svojih zaposlenika.

Livatino pritom nije smatrao da je dovoljno samo primjenjivati zakon, nego je upozoravao da sudac mora biti svjestan vlastitih slabosti te nastojati razumjeti čovjeka koji stoji pred njim, bez umišljenosti i osjećaja vlastite nadmoći. Upravo je u tome posebna ljepota njegova razumijevanja pravde, jer ona nije bila odvojena od milosrđa niti je ljubav prema čovjeku bila opravdanje za zanemarivanje istine.

„I sudac vjernik i sudac nevjernik moraju se, u trenutku donošenja odluke, odreći svake taštine, a osobito svake oholosti; moraju osjećati svu težinu vlasti povjerene njihovim rukama, težinu koja je utoliko veća što se ta vlast izvršava u slobodi i samostalnosti. A ta će zadaća biti utoliko lakša što sudac poniznije bude prepoznavao vlastite slabosti i što se svaki put iznova bude pojavljivao pred društvom – koje mu povjerava tako zastrašujuće velike ovlasti – spreman i odlučan razumjeti čovjeka koji stoji pred njim te mu suditi ne s držanjem nadčovjeka, nego, naprotiv, s iskrenim i konstruktivnim kajanjem.”

U jednom od svojih razmišljanja podsjetio je kako Krist nije samo uzdizao krepost pravednosti, nego je zapovijed ljubavi postavio kao obvezujuće pravilo kršćanskoga ponašanja, čime je pokazao da kršćanin nije pozvan zaustaviti se na pukom ispunjavanju dužnosti, nego je pozvan u svemu tražiti dobro osobe koja mu je povjerena.

Upravo se ovdje otkriva duboka povezanost molitve i svakodnevnoga života, jer molitva koja ne mijenja naše ponašanje prema drugima ostaje nedovršena, dok rad koji je prožet istinom, ljubavlju i odgovornošću može postati konkretan izraz našega predanja Bogu.

Evangelizirati radno mjesto – misijski poziv svakoga kršćanina

Na osobito snažan način s Livatinovim se svjedočanstvom povezuje nedavni poziv nigerijskoga pomoćnog biskupa Sylvestera Luke Gopepa iz biskupije Minna, koji je prigodom obilježavanja stote obljetnice Svjetskoga dana misija podsjetio da kršćansko misijsko poslanje ne završava na vratima crkve niti je ograničeno na one koji odlaze naviještati Evanđelje u udaljene krajeve svijeta, nego obuhvaća svaki prostor ljudskoga života, a osobito mjesta na kojima svakodnevno radimo, susrećemo druge ljude i donosimo odluke.

Njegova je poruka bila vrlo izravna: „Ako na vašem radnom mjestu postoji nepravda, a vi joj se ne možete suprotstaviti, podbacili ste kao misionari.” Te riječi, premda zahtjevne, otkrivaju da se misijsko poslanje ne može odvojiti od naše odgovornosti za svijet u kojem živimo, jer naviještati Krista ne znači samo govoriti o njegovoj ljubavi, nego nastojati da ta ljubav postane vidljiva ondje gdje su ljudsko dostojanstvo, istina i pravda ugroženi.

Biskup Gopep svoju je poruku dodatno pojasnio govoreći kako „učitelj mora evangelizirati učionicu, liječnik bolnicu, pravnik pravnu praksu, poduzetnik tržište, a političar politički život”, i to iskrenošću, pravednošću, istinom i zauzimanjem za opće dobro, čime je misijsko poslanje smjestio upravo ondje gdje se kršćanska vjerodostojnost svakodnevno provjerava.

Promatramo li te riječi u svjetlu života Rosarija Livatina, gotovo se nameće zaključak da je ovaj sicilijanski sudac bio upravo takav misionar, čovjek koji je evangelizirao sudnicu, ne pretvarajući sudske rasprave u propovijedi niti namećući drugima vlastita religiozna uvjerenja, nego nastojeći svojim radom pokazati da vjera u Krista može oblikovati čovjekovu savjest i učiniti ga slobodnim od korupcije, straha, pogodovanja i sebičnih interesa.

Livatino je evangelizirao svojim poštenjem, svojom nepristranošću, poštovanjem prema svakomu čovjeku i odbijanjem da moć i nasilje postanu mjerilo njegovih odluka. Njegovo radno mjesto postalo je prostor misijskoga svjedočanstva upravo zato što je ondje živio ono što je vjerovao.

Nigerijski biskup pritom upozorava da korupcija, prijevara, neiskrenost i drugi oblici nepravde nisu samo društveni problemi, nego i ozbiljno proturječje kršćanskom identitetu, jer potkopavaju vjerodostojnost crkvenoga poslanja i čine manje uvjerljivim Evanđelje koje naviještamo. Kako, naime, govoriti o Bogu koji ljubi svakoga čovjeka ako smo spremni iskorištavati druge, kako naviještati istinu ako nam je laž prihvatljivo sredstvo za ostvarivanje vlastitih ciljeva i kako svjedočiti Kristovu pravednost ako pred očitom nepravdom šutimo samo zato što bi nas zauzimanje za istinu moglo nešto stajati?

Zato biskup Gopep naglašava da „poziv biti misionar nije nešto neobvezno, nego obveza svakoga katolika, zaređenoga i nezaređenoga”, podsjećajući da misije nisu pridržane samo svećenicima i redovnicama, nego da smo svi pozvani moliti, poučavati, propovijedati i odgajati.

U toj se misli nalazi temeljno razumijevanje kršćanskoga poslanja: krštenjem smo postali dionici Kristova poslanja i zato naša svakodnevica nije prostor odvojen od evangelizacije, nego jedno od njezinih najvažnijih mjesta.

„Ne želim ostaviti udovice i siročad”

U životu blaženoga Livatina postoji i jedna osobito potresna pojedinost koja nam otkriva koliko je duboko razumio odgovornost prema drugima i koliko je njegova vjernost pravdi bila povezana s ljubavlju.

Svjestan prijetnji kojima je bio izložen, Livatino nije želio da zbog njegova poziva stradaju drugi ljudi, a u jednoj je svojoj bilješci zapisao: „Ne želim ostaviti udovice i siročad.” Upravo se tim riječima objašnjava njegova odluka da odbije policijsku pratnju, jer nije želio da ljudi koji bi ga štitili izgube život zbog njega i za sobom ostave obitelji.

Ta je svijest o opasnosti, prema svjedočanstvima prikupljenima tijekom postupka beatifikacije, mogla utjecati i na njegovu odluku da se ne oženi, premda je bio čovjek koji je poznavao ljubav, zaljubljivanje i želju za obiteljskim životom. Rosario se čak odrekao zasnivanja vlastite obitelji upravo zato što nije želio ostaviti udovicu i djecu bez oca.

U toj odluci otkrivamo jednu gotovo skrivenu dimenziju njegova mučeništva, onu koja nije započela na cesti na kojoj je ubijen, nego mnogo prije, u osobnim odricanjima koja je prihvaćao kako bi ostao vjeran svojemu pozivu i pritom zaštitio druge od posljedica opasnosti kojoj je sam bio izložen.

Nije riječ o tome da bi brak bio prepreka svetosti ili da bi Livatinov izbor trebalo postaviti kao opće pravilo za ljude koji obavljaju opasne poslove, nego o njegovoj osobnoj, bolnoj i duboko savjesnoj odluci, u kojoj se prepoznaje čovjek koji nije razmišljao samo o vlastitoj sigurnosti, nego i o životima onih koje bi mogao zavoljeti i za koje bi postao odgovoran.

Dok je mafija nastojala očuvati vlastitu moć pod svaku cijenu, pa i cijenu tuđih života, Livatino je bio spreman odreći se vlastite sigurnosti, pa čak i mogućnosti obiteljskoga života, kako drugi ne bi morali snositi posljedice njegova poslanja.

Njegova pravednost stoga nije bila samo profesionalna vrlina, nego oblik ljubavi koja se daruje, ljubavi koja ne traži vlastitu korist i koja je spremna prihvatiti žrtvu kako bi ostala vjerna dobru.

Upravo ovdje Livatinove riječi o činjenju pravde kao darivanju sebe Bogu dobivaju osobitu težinu, jer on nije govorio o apstraktnom idealu, nego o stvarnosti koja je zahvaćala sve dimenzije njegova života, uključujući njegove osjećaje, osobne planove i budućnost koju je mogao imati.

Sub tutela Dei – vjera koja ne uklanja križ, nego daje snagu nositi ga

U Livatinovim bilježnicama i osobnim zapisima često se pojavljuju tri slova, S. T. D., kratica latinskoga izraza Sub tutela Dei, što znači „pod Božjom zaštitom”, a koja su izražavala njegovo duboko pouzdanje da svoj život, rad i odluke treba staviti pod Božji pogled.

Kada je 1978. stupio u pravosudnu službu, u svojem je dnevniku zapisao molitvu da ga Bog prati i pomogne mu ostati vjeran prisezi koju je položio i odgoju koji je primio od svojih roditelja, čime je već na početku profesionalnoga puta pokazao da svoj posao ne promatra samo kao osobno postignuće, nego kao odgovornost koju želi izvršavati pred Bogom i ljudima.

No riječi Sub tutela Dei u njegovu životu nisu značile uvjerenje da će ga Bog sačuvati od svakoga zla, jer je Rosario bio itekako svjestan prijetnji kojima je bio izložen i mogućnosti da će njegova vjernost pravdi završiti nasilnom smrću.

Dana 21. rujna 1990., dok je automobilom putovao prema sudu u Agrigentu, napali su ga i ubili pripadnici mafijaške organizacije Stidda, a njegove posljednje riječi, upućene ubojicama, prema svjedočanstvima bile su: „Momci, što sam vam učinio?”

U tom pitanju, koje ne zvuči kao prijetnja niti kao osuda, nego kao bolno čuđenje pred zlom, prepoznajemo nešto od Kristove blagosti, onu snagu koja se ne očituje u nasilju i osveti, nego u odbijanju da mržnja ima posljednju riječ.

Livatino je bio pod Božjom zaštitom i onda kada su ga sustigli njegovi ubojice, ne zato što je bio pošteđen smrti, nego zato što njegova smrt nije mogla poništiti smisao života koji je darovao Bogu.

Mafija je mogla ubiti suca, ali nije mogla uništiti njegovo svjedočanstvo, a upravo je to svjedočanstvo Crkva prepoznala kada ga je 9. svibnja 2021. proglasila blaženim, potvrdivši da je njegova smrt bila mučeništvo iz mržnje prema vjeri.

Krvava košulja koju je nosio na dan ubojstva, danas čuvana kao relikvija, ne govori samo o brutalnosti mafijaškoga nasilja, nego i o vjernosti čovjeka koji je odbio izdati vlastitu savjest, pa čak i onda kada je znao da će ga ta vjernost možda stajati života.

Vjerodostojnost kao prvi oblik evangelizacije

Upravo se ovdje ponovno vraćamo Livatinovoj misli o vjerodostojnosti, jer je njegov život pokazao da kršćanski navještaj ne dobiva svoju snagu samo iz ispravno izgovorenih riječi, nego iz dosljednosti između onoga što čovjek vjeruje i onoga što čini.

Kada je papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi napisao da suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci, izrazio je istinu koju Livatinov život potvrđuje na gotovo potresan način.

Njegova vjera nije bila dodatak njegovu profesionalnom identitetu, nego izvor iz kojega je crpio snagu za vlastitu odgovornost, a upravo su to prepoznali i njegovi progonitelji, koji su ga zbog njegove religioznosti podrugljivo nazivali „svecem” i smatrali ga nepotkupljivim upravo zato što je bio čovjek vjere.

Prema svjedočanstvima iz postupka beatifikacije, mafijaši su ga doživljavali kao čovjeka kojemu se nije moglo pristupiti ponudama i pritiscima, jer su razumjeli da njegova dosljednost nije samo pitanje osobnoga karaktera, nego proizlazi iz uvjerenja da za svoje postupke odgovara pred Bogom.

Jedan je svjedok to sažeo riječima da kod Livatina nije postojala granica između njegova zanimanja i njegova identiteta vjernika, jer se njegovo kršćanstvo očitovalo upravo u načinu na koji je bio sudac.

Zar to nije ono na što danas poziva i nigerijski biskup Gopep kada govori da radna mjesta i mjesta stanovanja moramo promatrati kao područja evangelizacije, a da se naša pripadnost Kristu mora prepoznati po načinu na koji se odnosimo prema ljudima i odgovornostima koje su nam povjerene?

Biskup pritom podsjeća da „svaki čovjek dolazi na svijet s poslanjem i radi poslanja”, naglašavajući da nijedan ljudski život nije slučajnost, nego da Bog svakoga čovjeka poziva da svojim postojanjem pridonese dobru drugih.

Ako tu misao shvatimo ozbiljno, tada više ne možemo promatrati vlastiti posao samo kao sredstvo zarade, profesionalnoga uspjeha ili društvenoga položaja, nego ga trebamo prepoznati i kao prostor u kojem se ostvaruje naš poziv na svetost i služenje.

To ne znači da svaki posao automatski postaje molitva niti da svaka profesionalna aktivnost sama po sebi predstavlja evangelizaciju, nego da upravo kroz pošteno, odgovorno i ljubavlju prožeto izvršavanje svojih dužnosti možemo pokazati kako Evanđelje nije samo nauk koji prihvaćamo, nego život koji nas preobražava.

Neki odlaze darujući, a drugi darujući sebe

U svojem govoru o misijskom poslanju biskup Gopep izrekao je još jednu misao koja osobito snažno odjekuje u svjetlu Livatinova mučeništva: „Neki odlaze darujući, a drugi darujući same sebe za misiju.”

Govoreći o potrebi podupiranja misijskoga djelovanja, nigerijski je biskup podsjetio da se poslanje Crkve ostvaruje na različite načine, kroz molitvu, materijalnu pomoć, služenje i osobno predanje, pri čemu je naglasio da istinska velikodušnost ne proizlazi ponajprije iz onoga što posjedujemo, nego iz srca koje je spremno darivati.

U tom svjetlu Rosario Livatino nije bio samo čovjek koji je nešto dao za pravdu, nego čovjek koji je pravdi, shvaćenoj kao služenju Bogu i bližnjemu, darovao samoga sebe.

Darovao je svoje znanje, vrijeme, sposobnosti i profesionalnu budućnost, darovao je sigurnost koju je mogao tražiti, odrekao se mogućnosti vlastitoga obiteljskog života i naposljetku položio vlastiti život, ne zato što je tražio smrt, nego zato što nije želio izdati istinu kojoj je služio.

Takvo darivanje nije rezervirano samo za mučenike, jer svaki kršćanin, u skladu sa svojim okolnostima i pozivom, može darovati nešto od sebe za dobro drugih, bilo da je riječ o vremenu posvećenom osamljenom čovjeku, hrabrosti da se zaštiti onoga komu se nanosi nepravda, odgovornosti prema vlastitoj obitelji ili poštenju koje se ne odriče istine čak ni onda kada bi nepoštenje donijelo korist.

Upravo se u takvim, naizgled malenim činima oblikuje vjerodostojnost našega kršćanskog života, a ona postaje temelj svakoga navještaja, jer je teško govoriti o Bogu koji se daruje čovjeku ako sami nismo spremni darovati nešto od sebe.

Naš život je navještaj

Na liturgijski spomendan blaženoga Rosarija Livatina možda bismo se trebali manje pitati bismo li bili spremni umrijeti za Krista, a više jesmo li spremni za njega živjeti, jer je svakodnevna vjernost često zahtjevnija nego što se na prvi pogled čini, osobito onda kada podrazumijeva odricanje od osobne koristi, suprotstavljanje nepravdi ili prihvaćanje odgovornosti koju bismo najradije izbjegli.

Livatino nije postao mučenik tek onoga jutra kada su ga ubili, nego je njegovo mučeništvo sazrijevalo u svakodnevnim izborima, u poštenju koje nije bilo na prodaju, u molitvi koja je oblikovala njegovu savjest i u odlukama kojima je pokazivao da postoje vrijednosti koje su važnije od osobne sigurnosti.

Upravo zato njegov život i danas ostaje snažan misijski navještaj, osobito u društvu u kojem se nerijetko čini da su poštenje i dosljednost znak slabosti, a uspjeh se mjeri sposobnošću prilagodbe interesima moćnijih.

Nigerijski biskup Gopep podsjeća da „bez jedinstva ne možemo donijeti mnogo ploda, dok u jedinstvu možemo donijeti mnogo ploda”, pozivajući kršćane da nadvladaju podjele, ljubomoru, mržnju i osobne ambicije, kako bi zajedničkim životom i djelovanjem postali vjerodostojni svjedoci Kristova poslanja.

To jedinstvo, međutim, ne odnosi se samo na odnose unutar Crkve, nego nas poziva i na unutarnju cjelovitost vlastitoga života, na jedinstvo između vjere i djelovanja, molitve i rada, nedjeljnoga bogoslužja i svakodnevnoga postupanja prema drugima.

Jer ne možemo uvjerljivo naviještati Evanđelje ako ono ne oblikuje našu savjest, kao što ne možemo govoriti o ljubavi prema Bogu ako pritom ostajemo ravnodušni prema nepravdi koja pogađa čovjeka pokraj nas.

Upravo nam zato Rosario Livatino pokazuje da misije nisu uvijek negdje daleko, nego da se često nalaze upravo ondje gdje već jesmo, u našim obiteljima, uredima, školama, bolnicama, sudnicama, institucijama i svim onim mjestima na kojima se svakodnevno odlučuje hoćemo li ostati vjerni istini ili ćemo pristati na kompromis sa zlom.

Ne moramo svi otići u daleke zemlje kako bismo bili misionari, ali svi moramo dopustiti da Evanđelje dođe onamo gdje mi već jesmo, jer svijet ne treba samo kršćane koji znaju govoriti o Kristu, nego ljude u čijim se životima može prepoznati njegova prisutnost.

Zato riječi Sub tutela Dei ne bi trebale ostati samo uspomena na jednoga sicilijanskog suca, nego mogu postati i naše svakodnevno životno opredjeljenje, svijest da pod Božjom zaštitom radimo, odlučujemo, služimo, ljubimo i ostajemo vjerni istini, čak i onda kada je takva vjernost zahtjevna i kada od nas traži žrtvu.

Jer naš život je naš navještaj, naša vjerodostojnost je naša evangelizacija, a naše zauzimanje za pravdu može postati naša molitva.

I upravo zato na blagdan blaženoga Rosarija Livatina njegove riječi odzvanjaju kao poziv svakomu od nas da vlastiti život ne promatramo samo kao niz svakodnevnih obveza, nego kao prostor u kojem se ostvaruje naše poslanje, u kojem se naša vjera pretvara u djela, a naše služenje čovjeku postaje dar Bogu.

„Činiti pravdu znači ostvarivati sebe, znači moliti, znači darivati sebe Bogu.”

Možda se upravo u toj misli nalazi najljepši sažetak njegova života, ali i jedan od najvažnijih izazova našega kršćanskog poslanja: ne samo govoriti o Bogu, nego živjeti tako da naš život o njemu govori, ne samo naviještati Evanđelje riječima, nego dopustiti da ono postane vidljivo u svemu što činimo, jer ondje gdje se istina živi, pravda ostvaruje, a ljubav daruje, ondje se već događa misijski navještaj.

Blaženi Rosario Livatino, pravedni suče i mučeniče, moli za nas da u svakodnevnim dužnostima budemo hrabri svjedoci istine, neumorni služitelji pravde i vjerodostojni navjestitelji Kristova Evanđelja. Amen.