Riječka bogoslovija - biskupov gambit i grčka vatra

Rijeka kao ključ

Rijeka je ključ za razumijevanje mnogo toga, a riječka bogoslovija također je ključ za shvaćanje mnogih stvari. O riječkoj bogosloviji može se pisati lijepo i pobožno, institucionalno, povijesno ili nostalgično, ali možda je zanimljivije promatrati je kao mjesto na kojem su se, u jednoj relativno maloj kući i unutar nekoliko godina, susreli gotovo svi veliki problemi crkvenoga života: odnos autoriteta i savjesti, poslušnosti i slobode, institucije i karizme, tradicije i reforme, zajedništva i grupiranja, osobnoga interesa i poziva, duhovnoga života i aktivizma. Kada je naša generacija ušla u bogosloviju, bila je to jedna od rijetkih dotadašnjih generacija u kojoj je postojao iznimno velik omjer vanjskih bogoslova, dakle ljudi koji su došli iz svijeta i koji su iza sebe već imali određeno životno iskustvo, obrazovanje, posao ili neki drugi životni put. U kući se situacija dramatično popravila, do te mjere da je tadašnji rektor mogao reći: „U kući nikad nije bilo bolje!“, a potom i: „Najbolja generacija dosad!“ U tim se rečenicama nalazila pohvala jednoj generaciji, ali možda i najava onoga što će se poslije pokazati mnogo važnijim: u bogosloviju su došli ljudi koje nije bilo moguće razumjeti samo kroz postojeće obrasce.

Promjena je bila vidljiva i po broju različitih zajednica i krugova koji su djelovali u kući. Bili su tu Neokatekumenski put, karizmatska zajednica, takozvani tridentinci, kasnije nazivani tradicionalistima, zajednica Plavac Mali, koju je nadbiskup zabunom prozvao Pipin Mali, različite neformalne zajednice lokalno-regionalnoga karaktera, Bratva te Euharistijska zajednica Srca Isusova i Marijina, danas poznata pod imenom Omnia Deo. Ni sam se po dolasku nisam zatvorio u jedan krug. Sudjelovao sam na karizmatskim molitvenim susretima, obično nakon večere i prije klanjanja četvrtkom, molio krunicu s članovima euharistijske zajednice, nekad u šetnjama nakon večere, nekad po sobama, družio se s tridentincima i tradicionalistima te nosio talar, što sam smatrao sasvim normalnim u bogosloviji, premda se s vremenom pokazalo da to očito nije bilo tako samorazumljivo.

Drevna sova, Ratzinger i jedna opasna ideja

Među ljudima koje sam tada susreo posebno je mjesto zauzimao jedan stariji kolega kojega ćemo nazvati Drevna sova. Bio je profesor i vjeroučitelj, a u zvanje je došao kasnije. S njim sam često razgovarao o teološkim i katekizamskim temama, liturgiji i liturgijskoj reformi, a upravo mi je on dao da pročitam knjigu Duh liturgije Josepha Ratzingera. Ta me knjiga posebno zainteresirala za Ratzingerovu teologiju, tim više što je on tada bio aktualni papa Benedikt XVI. Međutim, možda je važniji od same knjige bio način na koji me Drevna sova učio pristupati teologiji. Uvijek je govorio: „prvo pročitaj Katekizam, crkvene dokumente i dogamtske knjige, a potom pobožne knjige i mistiku, privatne objave.“ U toj je rečenici bio vrlo iskusan savjet: primat Učiteljstva nad osobnim mišljenjima, osjećajima i iskustvima, jer onaj tko ne poznaje nauk teško može razlučivati sve ostalo.

Bilo je to vrijeme u kojem je Verbum krenuo snažnije objavljivati Ratzingerove knjige, a ujedno se u čitavoj Crkvi obilježavala Godina svećeništva. Pred nama se često nalazio lik svetoga Ivana Marije Vianneya kao uzor odnosa prema svećeništvu. Sjećam se predavanja jednoga uglednog intelektualca i doktora duhovnosti koji je objašnjavao da ne možemo jednostavno replicirati život svetoga Ivana Vianneya, da to nije za naše vrijeme i da je svećenička duhovnost danas drukčija. Neke njegove misli bile su zaista poticajne i razborite, no kod nekih je ostao dojam kao da je svetost ipak nešto „za neka druga vremena“. Upravo se u toj atmosferi pojavila skupina ljudi koja je upala u možda najveću zabludu cijele priče: među članovima bogoslovije, a osobito među članovima euharistijske zajednice, bilo je onih koji su povjerovali da se Evanđelje zaista može živjeti.

Kako se postaje neugodan sugovornik

Čitajući i kupujući Ratzingerovu teologiju te pristupajući vjeri kroz toga velikog učitelja, postajao sam sve neugodniji sugovornik. Jednim dijelom zato što mnoge takve teme nisu zanimale, a drugim zato što je sama Ratzingerova teologija izazivala prilične nemire unutar profesorske zajednice. Profesori nisu imali jedinstven stav: neki su Ratzingera koristili, preporučivali i poticali studente da ga čitaju, dok su ga drugi zabranjivali, diskreditirali ili otvoreno na predavanjima govorili protiv njegova nauka. Vrhunac te kataklizme bilo je objavljivanje Isusa iz Nazareta, kada su se bibličari otvoreno sukobljavali s dogmatičarima: jedni su tražili seminarske radove, preporučivali knjigu i citiranje, a drugi upravo suprotno. Naša je osobita sreća bila u tome što je jedan bibličar, profesor, bio istodobno i poglavar. Njega ćemo nazvati Milo Pile.

Sjećam se jednoga sastanka na kojem je Milo Pile ušlo u konflikt s bogoslovom koji je čitao uputu Redemptionis Sacramentum i tražio da se slijedi ono što dokument propisuje o liturgijskom ruhu, odnosno da koncelebranti nose misnice. Poglavar je tada ponudio svoje autentično tumačenje odredbe tvrdeći „da se to odnosi na one u Africi, da nose misnicu, pa pošto oni ne nose ni štolu, da bar stave štolu.“ Takva su uvjerljiva obrazloženja s vremenom dovela do poznate bogoslovske izreke: „Nisi ti tu da misliš nego su tu poglavari da misle za tebe.“ Milo Pile je inače zastupalo i stav da je „Papa star i dementan i da na njega stavljaju svakakve krpe.“ Kada je tu misao preuzeo jednom prilikom i nadbiskup Devčić, jedan mu je bogoslov odgovorio pitanjem vrijedi li isto i za Ivana Pavla II., budući da je i on nadbiskupa imenovao kada je bio star i bolestan, pa možda, slijedeći istu logiku, ni on nije znao što radi.

Poštenje kao kriterij

Veliko svjetlo tih dana bio je jedan mladi biskup, poletan, konkretan i s velikim rimskim iskustvom, kojega je njegov svećenik, naš profesor, nazivao „svemogući biskup“. On nam je crkveno pravo uspio učiniti životnim i nije ga predstavljao kao hladan skup propisa, nego kao stvarnost koja mora biti povezana s ljudskom odgovornošću. Nakon afere, kada smo ga pitali za događaje u bogosloviji, odgovorio je: „Crkva je kao firma. Ima načela. Ima Katekizam. Ako se ne slažem s tim, pošteno je da odem. Najbitnije je da je čovjek pošten. Ako je pošten, treba otići kada se ne slaže s onim načelima koja ima njegova ustanova“. Učio nas je da stvari treba raditi pošteno, pa je i na moje pitanje što je najvažnije za ekonoma biskupije i mora li taj čovjek biti ekonomist odgovorio da znanje nije presudno, nego da je „jedino važno da je čovjek pošten i samo pošten.“ Uz takvo svjetlo Crkve mogli smo naučiti nešto krajnje jednostavno, ali nimalo banalno: u Crkvi se uvijek isplati biti pošten.

Misa koje se nitko nije bojao

Vrhunac tadašnjega teškog „mračnjaštva i opskurantizma“ bio je bogoslovski zahtjev da se posudi kombi kako bismo otišli na prvu javnu tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu. Otišao sam s oduševljenjem jer sam želio uživo vidjeti ono o čemu sam slušao i čitao kod Ratzingera. Poglavari su, međutim, kriomice došli za nama, pa smo ih ondje upitali zašto jednostavno nisu išli s nama kada je u kombiju bilo još mjesta. Uvjerljiv odgovor nismo dobili. Nakon svega Milo Pile pitalo je jednoga bogoslova: „Dobro, sad si tu bio i u čemu je ova misa bolja od naše mise?“ Bogoslov je odgovorio: „Ima više tišine, više sabranosti i manje svećenikovih upadica.“ Na to se Milo Pile razljutilo i odgovorilo: „Znači tebi je nova misa svećenikova upadica.“ Sve je to, naravno, moglo ući u karakteristike kao dokaz mračnjaštva i opskurantizma.

Mene je pak Milo Pile jednoga dana zaustavilo na hodniku i konstatiralo: „Dobro, jesi sad bio na toj misi. Što tu ima posebno, svećenik samo blebeće na latinskom i gleda u zid. Vidiš da je naša misa bolja.“ Shvatio sam da nema osobita smisla odgovarati, ali je kasnije ista osoba izgovorila nešto mnogo važnije, rečenicu koju bih nazvao hermeneutskim ključem čitave epizode: „Mi se ne bojimo te mise, nego teologije koja stoji iza nje.“ Upravo je ta rečenica otkrivala da se pravi prijepor nikada nije svodio samo na latinski jezik, smjer slavljenja, odjeću ili ukus. U pozadini je bilo pitanje teologije, a kada se otvori pitanje teologije, ubrzo se otvaraju i pitanja autoriteta, predaje, reforme, crkvenoga identiteta, a naposljetku i savjesti.

Teološke teme i želučana kiselina

Vjerujući u slobodu mišljenja i izražavanja, dijalog te polazeći od toga da je sloboda izražavanja važno pravo bez kojega nema ni odgovornoga intelektualnog života, mislio sam da u bogosloviji treba postojati slobodna razmjena ideja. Čitajući Ratzingera i promatrajući sukobe oko papinskih uredbi i nauka Svetoga Oca, pitao sam jednoga umirovljenog svećenika: „Ne razumijem zašto nakon predavanja, na ručku, neki bogoslovi ne žele uopće načimati i otvarati teološke teme, a još manje prate i žele vidjeti što papa radi i koji smjer daje“. Odgovor staroga i iskusnoga klerika bio je nezaboravan: „Teološke teme teško padaju na želudac i nisu svima dobre za probavu. Zato ih se izbjegava za obrocima.“ Kasnije sam shvatio da određene teme, osobito one vezane uz moralnu teologiju ili one koje raskrinkavaju ideologiju, doista mogu ubrzati lučenje želučane kiseline, dok nečije „vladanje temom“ na druge može imati i laksativan učinak.

Savjet sam stoga poslušao i ušutio. Manio sam se beskorisnih rasprava i rječoborstava te se držao stare kleričke mudrosti de temporibus, odnosno razgovora o vremenitim stvarima. Bilo je to praktično rješenje, ali je istodobno pokazivalo koliko je moguće da mjesto namijenjeno intelektualnoj i duhovnoj formaciji počne razvijati vrlo snažan instinkt izbjegavanja upravo onih pitanja zbog kojih bi trebalo postojati.

Nutarnji život i aktivnosti

Jednom je prilikom u bogosloviju došao svećenik iz Opusa Dei održati duhovne vježbe. Dok su neki bogoslovi urlali po hodniku, primijetio je da nam u kući nedostaje „nutarnjeg života.“ Kada sam tu opasku prenio Milom Piletu, ono je konstatiralo: „znači želiš reći da nemamo dovoljno aktivnosti?“ U toj kratkoj razmjeni gotovo se savršeno ocrtavala razlika između dvaju poimanja duhovnosti. Za jednoga je „nutarnji život“ značio sabranost, molitvu, tišinu, samodisciplinu i unutarnju povezanost čovjekova života s Bogom, dok se u drugoj percepciji taj pojam gotovo automatski preveo u pitanje aktivnosti. Kada se duhovnost odvoji od života, upravo se tada lako događa da količina aktivnosti počne zamjenjivati dubinu života.

„Dođi malo do mene na razgovor“

U tom i takvom svijetu odvijala se formacija, a paralelno s njom postojao je i sustav neformalnog prikupljanja informacija. Milo Pile imalo je svoje doušnike, među kojima se posebno isticala Otočka hijena, koja je bila i dio Bratve. Redovito je odlazio na razgovore i informirao poglavara o svemu, do te mjere da su ga pojedini bogoslovi počeli izbjegavati jer su ga prepoznali kao informanta. Mnogi su poslije njegov „zadah“ prepoznavali kroz usta vlastitih biskupa koji su im čitali karakteristike. Budući da je to bilo vrijeme prije Ratio fundamentalis, karakteristike su se mogle pisati više u maniri vizitatora koji bilježi svoje dojmove, dok se na razgovore s poglavarima redovito išlo jednom semestralno, a izvan toga uglavnom kada bi se dogodio neki problem. Zbog toga je jednostavna rečenica „dođi malo do mene na razgovor“ u drugima izazivala strah i pitanje što su sada opet napravili.

Formalno je, naravno, postojala sloboda da se uvijek dođe poglavaru i zatraži razgovor, a to su, kako to obično biva, posebno obilato koristili informanti tipa Otočke hijene. Sve je to omogućavalo poglavarima da odluke donose „ex informata conscientia“, odnosno „na temelju informirane savjesti“. Izraz označava odluku koja bi trebala proizlaziti iz osobnoga uvjerenja utemeljenoga na činjenicama ili argumentima koji tu odluku podupiru, a u kanonskom pravu postojala je čak i „suspenzija ex informata conscientia“, kojom je biskup prema starijem Zakoniku mogao izravno suspendirati svećenika kada bi saznao za činjenice ili okolnosti koje su, prema njegovoj prosudbi, zahtijevale žurnu intervenciju. Upravo se zato ovdje pojavljuje ozbiljno pitanje: nije dovoljno da savjest bude informirana; potrebno je da bude informirana istinitim, cjelovitim i pravedno protumačenim informacijama. Inače velika količina informacija može postati samo sofisticiraniji oblik neznanja.

Zabluda radićevaca

Među svim tim skupinama djelovali su takozvani radićevci, kolokvijalno nazvani prema don Josipu Radiću. Članovi euharistijske zajednice bili su prije svega ljudi uzorna života, često ljudi koji su mnogo toga ostavili iza sebe. Nakon izbijanja riječke afere jedan je novi poglavar rekao jednom bogoslovu iz euharistijske zajednice: „Ti si bio menadžer. Pa ja stvarno ne razumijem što si došao ovdje biti svećenik i zašto to želiš, na tvom mjestu, ja bih ostao gdje jesam.“ Upravo ta rečenica možda najbolje pokazuje u čemu je bio njihov problem: oni su zaista povjerovali da se Evanđelje može živjeti. Neki od njih mogli su ostati u svojim prethodnim profesijama, imali su obrazovanje, posao i druge mogućnosti, ali su svejedno izabrali svećenički put.

U bogosloviji su se vrlo brzo pokazali kao visoko moralni ljudi, spremni pomoći, podijeliti skripte, učiti s onima kojima nije išlo, jednostavno biti ondje i biti prijatelji, pa je zajednica to prepoznala i birala ih za duktore i najviše funkcije. Istodobno su Bratva i pojedinci iz maloga sjemeništa o njima govorili da su ispranih mozgova, bolesne duhovnosti i da se njima upravlja preko poruka majke Jozefine. Njihovo posebno zauzimanje bilo je u obrani i zaštiti najmanjih i onih koje su takozvani riječki stiskavci, ljudi koji su stiskali ruke i drugo, pokušavali privinuti uza sebe. Zanimljivo je da su im se počeli približavati i ljudi koji uopće nisu bili članovi njihove zajednice, što je dodatno izazivalo napetost. Karakteristike su zbog toga mogle izgledati gotovo paradoksalno: kada se govorilo o pojedincima, osobe su bile hvaljene, ali čim bi se govorilo o zajednici, pojavljivale su se tvrdnje da su isti ti ljudi ispranih mozgova i da je čudno kako pristupaju zajednici usprkos završenim fakultetima. Prihvaćalo se, dakle, osobe, ali je smetala duhovnost koja ih je okupljala.

Plodovi i glasine

Vrijeme je ipak najbolja prilika za provjeru plodova. Iz te se zajednice iznjedrilo petnaest svećenika za Riječku nadbiskupiju, što čini 20%-25% sadašnjeg aktivnoga dijecezanskog klera. Jedan visokopozicionirani klerik zadužen za novac konstatirao je: „S njima na župama nemamo nikakvih problema, sve uredno rade i izvršavaju, a nema ni drugih problema“. Iz vlastitoga iskustva kao Crikvenički dekan, gdje je polovica župa dekanata bila pod njihovom upravom, prepoznavao sam u njima ljude otvorene za suradnju i požrtvovne, a ono što sam vidio u bogosloviji nastavio sam vidjeti i poslije nje. O pojedinim stilovima pastorala može se raspravljati, ali upravo je naknadna provjera života važnija od nekadašnjih karakteristika. Često puta, oni su i među najaktivnijim svećenicima.

Zanimljivo je koliko su dugo uz tu zajednicu išle i neobične glasine. Jednom me svećenik povukao i tvrdio da „oni iz Omnia Deo jedu pred Presvetim“, na što sam ga upitao ručaju li onda u kapeli. Objasnio mi je da navodno stave pokaznicu s Presvetim na stol dok jedu. Bilo mi je teško u to povjerovati, pa sam odlučio pitati same članove zajednice, nakon čega sam upravo ja izgledao lud jer su me čudno gledali i pitali odakle mi takvo što. Nažalost, i svećenici mogu otići u neobične krajnosti, pa se pričalo i o jednom svećeniku koji se toliko bojao zla da je u svaku prostoriju stavio Presveti Sakrament kako bi ga štitio od đavla. Ne treba svugdje vidjeti đavla, a na to je često upozoravao i jedan naš svećenik kojega ćemo nazvati Batman, ujedno najjači šahist u povijesti riječke bogoslovije.

Batman i „duhovnost kuće“

Batman je već tada bio vrlo jasan glasnogovornik svojega kruga, upozoravajući da u kući ne bi trebalo biti mjesta za različite zajednice, nego da bi trebala postojati samo jedna zajednica, bogoslovska. Tvrdio je da postoji nešto što se zove „duhovnost kuće“ i da upravo ona mora biti temeljna duhovnost. Odlučno je odbacivao pripadanje bilo kakvoj posebnoj zajednici i borio se za crkvenost u strogom smislu, odbacujući stvarnost karizmi u obliku u kojem su se tada pojavljivale. Crkva je njegovu deklarativnu i glasnu borbu za pravo, pravdu i duhovnost kuće poslije, gotovo simbolično, okrunila studijem crkvenoga prava. Ipak, iza svega ostaje pitanje može li crkveno jedinstvo biti istovjetno jednoličnosti ili je upravo sposobnost primanja, razlučivanja i usklađivanja različitih karizmi sastavni dio katoličanstva.

Biskupov gambit

Jednom je prilikom nadbiskup Devčić riječkom svećeniku, članu euharistijske zajednice, rekao da je to prvi put da vidi da ljudi dolaze u bogosloviju radi Boga, dok su prije mnogi dolazili radi vlastitih interesa. To je možda najveće čudo riječke bogoslovije. Upravo bih zato rekao, a vjerojatno bi se i Batman složio, da je sve to bio biskupov gambit, ili hrvatskim šahovskim rječnikom lovčev gambit: vrlo agresivan iskorak u domenu mogućega i nemogućega. U bogosloviju su ušli ljudi koji su već imali život, fakultete, poslove, iskustvo i formirane stavove, a neki od njih imali su i vrlo konkretne stvari koje su ostavili iza sebe. Takve ljude možda nije uvijek lako formirati, ali možda je pravi problem bio u tome što ih je bilo još teže deformirati.

Čovjek koji je već imao život izvan institucije, koji je ostavio posao, karijeru ili mogućnosti da bi odgovorio na poziv, prije ili poslije sebi mora postaviti pitanje što Bog od njega zapravo traži. Kada se to pitanje jednom ozbiljno postavi, više nije dovoljan odgovor: „Nisi ti tu da misliš nego imaš poglavare da misle za tebe.“ Takav čovjek može poslušati, ali želi znati čemu je poslušan; može prihvatiti autoritet, ali zna da se autoritet ne može odvojiti od istine; može prihvatiti formaciju, ali ona mora voditi prema osobnoj odgovornosti. Upravo zato biskupov gambit nije ostao samo jedan od mnogih institucionalnih poteza. Iz njega je nastalo nešto što će se pokazati mnogo otpornijim.

Grčka vatra

Taj je gambit stvorio grčku vatru. Grčka vatra bila je drevno bizantsko oružje koje je moglo nesmetano gorjeti čak i na površini vode, pri čemu je njezina posebnost bila upravo u tome što ga voda nije mogla jednostavno ugasiti, a bacanje vode moglo je pridonijeti širenju plamena. Upravo se takva nova vatra zapalila u riječkoj bogosloviji: što se više gasila, više je gorjela. Riječka bogoslovija stvorila je zajednicu ljudi koji su zaista povjerovali da se Evanđelje može živjeti i koji su se u tome međusobno podupirali. To je bio presedan, a grčka vatra učinila je i nešto drugo: nije dopuštala da Bratva potpuno dominira.

Što se više pokušavalo ograničiti određene knjige, neki su ih više čitali; što se više relativiziralo papinske dokumente, više se osjećala potreba otvoriti ih; što se više govorilo o poslušnosti, ozbiljnije se postavljalo pitanje što poslušnost zapravo jest; što se više zatvaralo raspravu, upornije se vraćalo pitanje savjesti. Grčka vatra tako nije bila samo određena zajednica, određena misa, jedna knjiga ili jedan teolog. Ona je bila pojava čovjeka koji je postupno otkrivao da pred Bogom osobno odgovara za ono što radi.

Sloboda od i sloboda za

Upravo je sloboda od i sloboda za, u kojoj su se članovi zajednice odgajali, otvorila prostor Ratzingerovu nauku o savjesti. Katekizam Katoličke Crkve definira savjest kao „sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje moralnu kakvoću konkretnog čina koji namjerava učiniti, koji upravo čini ili koji je već učinila.“ Odmah uz to stoji zahtjev koji nije moguće relativizirati: „U svemu što govori i čini čovjek je dužan vjerno slijediti ono što zna da je pravedno i ispravno.“ Savjest zato nije sentimentalni osjećaj, osobna preferencija ili pravo da čovjek svoju volju proglasi apsolutnom. Ona je sud razuma, mjesto na kojem osoba prepoznaje moralnu kakvoću vlastitoga djelovanja i mjesto na kojem više ne može odgovornost prebaciti na grupu, instituciju ili nadređenoga.

Kršćanska sloboda zato nije samo sloboda od ograničenja. Ona je istodobno sloboda od straha, interesa, karijerizma, zatvorenih krugova i potrebe za odobravanjem, ali i sloboda za istinu, odgovornost, služenje, žrtvu i Boga. To je velika razlika između odgoja u slobodi i odgoja za slobodu. Prvi može značiti da nekome jednostavno dopuštamo određeni prostor, dok drugi znači osposobiti čovjeka da taj prostor jednoga dana upotrijebi odgovorno, onda kada više neće biti poglavara, rektora, profesora, karakteristika ni zidova bogoslovije koji bi umjesto njega određivali svaki korak.

Savjest i opće dobro

U nauku Crkve postoji duboka povezanost između općega dobra i savjesti. Čovjekov „pristup vlastitom ispunjenju“ zahtijeva mogućnost da slijedi vlastitu savjest, jer se dobro društva ne ostvaruje protiv dobra osoba koje ga čine, nego upravo preko njihova dobra. Ako čovjeku oduzmete osobnu slobodu da čini „ono što zna da je pravedno i ispravno“, tada ne štitite opće dobro, nego onemogućujete njegovo stvarno ostvarenje. Zato vrijedi tvrdnja: „Pravo na savjest ne postoji tek usporedno s općim dobrom; savjest je sastavni dio općega dobra.“

Nijekanje toga načela vodi prema totalitarnoj logici, ne nužno odmah u njezinim najradikalnijim političkim oblicima, nego najprije u mentalitetu prema kojemu je poslušnost važnija od istine, a izvršavanje naloga važnije od osobne moralne odgovornosti. Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger napisao je da „čovjek mora slijediti sigurnu savjest ili barem ne smije djelovati protiv nje.“ Povijest pokazuje da je pretposljednja politika totalitarizma onemogućiti čovjeku da slijedi vlastitu savjest, dok je krajnji korak natjerati ljude da djeluju protiv nje. Upravo je zbog toga napad na savjest razoran za opće dobro, a Ratzinger je to sažeo riječima: „ušutkavanje savjesti vodi dehumanizaciji svijeta.“

Čovjek savjesti

Kardinal Ratzinger otišao je još dalje kada je napisao: „Čovjek savjesti jest onaj koji nikada ne stječe toleranciju, blagostanje, uspjeh, društveni položaj i odobravanje prevladavajućeg mišljenja nauštrb istine.“ Tu se možda nalazi jedan od najvažnijih kriterija cijele priče. Čovjek savjesti nije onaj koji se uvijek suprotstavlja, niti onaj koji vlastito mišljenje proglašava apsolutnim, nego onaj koji nije spreman kupiti sigurnost, položaj, naklonost ili mir cijenom onoga što je prepoznao kao istinu. Upravo zato pravi odgoj za slobodu mora stvarati ljude koji su sposobni poslušati, ali su jednako tako sposobni preuzeti osobnu odgovornost za svoju poslušnost.

Međutim, upravo je ovdje nužno naglasiti da čovjek nema samo pravo na savjest, nego i dužnost ispravno oblikovati svoju savjest. Ta je dimenzija osobito važna jer u suprotnom savjest vrlo brzo postaje drugo ime za samovolju. Ratzinger je takvo oblikovanje povezivao s poslušnošću Božjim zapovijedima, vjernošću službenom Učiteljstvu Crkve, proučavanjem Svetoga pisma, „mudrošću predaje“ te upoznavanjem života i spisa svetaca. Time se vraćamo upravo na početni savjet Drevne sove: prvo Katekizam, crkveni dokumenti i dogmatska teologija, a potom osobna iskustva i privatne duhovnosti. Savjest se mora hraniti istinom kako bi mogla postati mjesto stvarne slobode.

Ratzinger je tu napetost između osobne savjesti i autoriteta sažeo još radikalnije: „Savjest je najviša norma koju čovjek treba slijediti, čak i kada se protivi autoritetu.“ To ne znači da je autoritet nevažan, nego upravo obratno: znači da crkveni autoritet ima odgovornost oblikovati savjest tako da čovjek jednoga dana može djelovati odgovorno i kada se nađe u situaciji u kojoj mu nijedan pravilnik ne može dati jednostavan odgovor. Poslušnost bez savjesti postaje servilnost, dok savjest bez oblikovanja može postati samovolja. Kršćanska sloboda mora izbjeći oba ekstrema.

Kada savjest prestane biti teorija

Sve dok se o savjesti govori na predavanju, ona je vrlo lijepa teološka tema. Pravi problem nastaje tek kada čovjek po savjesti mora djelovati i kada takvo djelovanje počne imati cijenu. Kada je izbila riječka afera, članovi euharistijske zajednice bili su spremni stati uz ono što su prepoznali kao istinu i Učiteljstvo Crkve, osobito uz papinski dokument iz 2005. povezan s kriterijima razlučivanja zvanja u kontekstu homoseksualnih sklonosti. Tada su se mnogima zamjerili, ali nisu popuštali. U takvoj situaciji pitanje savjesti više nije pitanje lijepe definicije iz knjige, nego pitanje je li čovjek spreman podnijeti posljedice onoga u što tvrdi da vjeruje.

Upravo je zato aktualna misao pripisana svetom Thomasu Becketu: „Opasno je za ljude na vlasti ako im se nitko ne usudi reći kada griješe.“ Još prirodnije ona na hrvatskom zvuči u drugoj formulaciji: „Opasno je kada se moćnicima nitko ne usudi reći da su pogriješili.“ Autoritet kojemu nitko više ne može izreći korektivnu riječ ne postaje opasan samo za one kojima upravlja nego i za samoga sebe. Ako oko čovjeka na vlasti ostanu samo oni koji potvrđuju ono što već misli, tada se i ex informata conscientia može pretvoriti u svoju suprotnost: čovjek može donositi sve sigurnije odluke na temelju sve manje stvarnosti.

Odgoj za slobodu

Na kraju se cijela priča vraća pitanju odgoja. Svećenik će jednoga dana ostati sam u mnogim situacijama u kojima neće moći jednostavno pitati poglavara što treba učiniti. Sam će donositi pastoralne odluke, sam će upravljati župom i novcem, sam će razgovarati s ljudima u trenucima njihove najveće ranjivosti, sam će morati razlikovati glasinu od činjenice, vlastitu želju od Božje volje, poslušnost od servilnosti, hrabrost od tvrdoglavosti i crkvenost od pripadnosti određenoj grupi. Ako ga je formacija naučila samo izvršavati naloge, tada ga nije pripremila za takav život. Ako ga je, međutim, naučila čitati, misliti, moliti, prosuđivati, biti pošten i preuzimati odgovornost za svoje odluke, onda ga je odgojila za slobodu.

Upravo se zato sve naizgled nepovezane epizode riječke bogoslovije mogu promatrati kao jedna priča: Drevna sova i Duh liturgije, Ratzingerove knjige, sveti Ivan Vianney i svetost „za neka druga vremena“, sukobi bibličara i dogmatičara, Milo Pile, Redemptionis Sacramentum, maksima da poglavari misle umjesto bogoslova, tradicionalna misa, svećenik koji „blebeće na latinskom i gleda u zid“, teologija koja stoji iza te mise, staroga klerika i njegovu teološku probavu, „nutarnji život“ koji je postao pitanje aktivnosti, Otočku hijenu, karakteristike i ex informata conscientia, radićevce, Bratvu, stiskavce, Omnia Deo, priče o jedenju pred Presvetim, Batmana i „duhovnost kuće“. Sve se to na kraju sabire u pitanje može li institucija podnijeti čovjeka kojega je sama naučila misliti i može li autoritet prihvatiti savjest koju bi upravo on trebao pomoći oblikovati.

Vatra koju voda nije ugasila

U tome je pravi smisao biskupova gambita. U bogosloviju su ušli ljudi koji su već imali fakultete, poslove, karijere i život izvan njezinih zidova, ljudi koji su nešto ostavili da bi došli radi Boga. Neki su možda mogli imati jednostavniji i materijalno sigurniji život, ali su ipak došli. Time je institucija, svjesno ili nesvjesno, otvorila vrata ljudima koji su znali da postoje i drugi putevi, što je u formaciju unijelo element slobode koji nije bilo moguće potpuno kontrolirati. Upravo se iz toga rodila grčka vatra: povjerovali su da se Evanđelje može živjeti, da crkvene dokumente treba čitati, da papinski nauk treba shvaćati ozbiljno, da savjest treba oblikovati i da po oblikovanoj savjesti treba djelovati.

Vatra se gasila kritikama, ali je gorjela; gasila se karakteristikama, ali je gorjela; gasila se glasinama, nepovjerenjem i podjelama, ali je gorjela. Na kraju je izašla iz bogoslovije i nastavila gorjeti na župama, gdje je vrijeme omogućilo provjeru koju nijedna rasprava nije mogla dati. Petnaest riječkih svećenika koji su proizašli iz te zajednice postali su svojevrsni odgovor povijesti na stare polemike. Ono što je nekada izgledalo kao problematična duhovnost trebalo je poslije mjeriti konkretnim životom, suradnjom, požrtvovnošću, služenjem i odgovornošću.

Zato se cijela priča na kraju ne može svesti na pitanje tko je na nekom bogoslovskom sastanku bio u pravu, tko je nosio talar, tko je pripadao tradicionalistima, tko karizmaticima, tko radićevcima, tko Bratvi ili tko je zagovarao „duhovnost kuće“. Mnogo je važnije pogledati što je od tih ljudi na kraju postalo: tko je ostao vjeran, tko je služio, tko je zaštitio slabijega, tko je bio spreman izgubiti naklonost, položaj ili sigurnost radi onoga što je prepoznao kao istinu, tko je svoju savjest doista oblikovao, a potom imao hrabrosti po njoj živjeti.

Po plodovima

Tu priča o riječkoj bogosloviji prestaje biti samo priča o jednoj kući i jednoj generaciji te postaje priča o Crkvi. Crkva nije sveta zato što su svi njezini članovi sveti, kao što nije istinita zato što svaki pojedini crkveni čovjek u svakom trenutku govori istinu. U njoj se istodobno mogu susresti svetost i slabost, velikodušnost i interes, hrabrost i strah, poštenje i karijerizam. Ne bi bilo pošteno prema Crkvi suditi je isključivo prema njezinim najgorim ljudima, ali jednako tako ne bi bilo pošteno prema istini skrivati ljudske slabosti kako bi se sačuvala idealizirana slika institucije. Upravo je ozbiljna ljubav prema Crkvi ona koja može vidjeti jedno i drugo.

Možda je zato najveća zabluda određenih riječkih bogoslova istodobno bila njihova najveća snaga: povjerovali su da se Evanđelje zaista može živjeti. Kada čovjek u to jednom ozbiljno povjeruje, postaje ga teško ugasiti, jer njegovo gorivo više nisu položaj, pripadnost krugu, karakteristika, mišljenje većine ili ljudsko odobravanje. Njegovo gorivo postaje uvjerenje da istina postoji, da savjest obvezuje, da sloboda ima svrhu i da se za ono u što čovjek vjeruje ponekad mora platiti cijena. Biskupov gambit tako je proizveo grčku vatru, a grčka vatra pokazala da voda kojom se pokušavalo ugasiti plamen ponekad može učiniti upravo suprotno: pomoći mu da se proširi.

Zato posljednja riječ ove priče možda ne treba pripasti ni poglavarima, ni profesorima, ni jednoj zajednici, ni jednoj generaciji, nego kriteriju prema kojemu se na kraju sve mora prosuđivati. Kako je rekao Fulton J. Sheen:

„Ne sudite o Katoličkoj Crkvi prema onima koji jedva žive po njezinu duhu, nego prema primjeru onih koji žive najvjernije tom duhu.“

— Fulton J. Sheen