Pastiri obmane i nova rujanska borba za Crkvu u srcu Crkve
O crkvenom makijavelizmu, kulturi šutnje, žrtvovanju ljudi i borbi za Crkvu koja neće jesti vlastitu djecu
Rujanske žrtve i granica koju savjest ne smije prijeći
U pariškom karmelićanskom samostanu, Hôtel des Carmes, 2. rujna 1792. godine ubijeni su biskupi, svećenici, redovnici i drugi katolici koji su odbili položiti prisegu koju nisu mogli pomiriti sa svojom vjerom i savješću. Rujanski pokolji Francuske revolucije pripadaju drukčijem vremenu i drukčijoj vrsti progona od onoga što se danas događa unutar Crkve, pa bi bilo povijesno neodgovorno jednostavno poistovjetiti današnje sukobe s njihovim krvavim mučeništvom. Ipak, na gornjoj slici, ispod kostiju ubijenih ostao je natpis koji nadilazi pojedinačni povijesni događaj i postavlja pitanje svakom vremenu:
„Budući da su radije izabrali smrt nego prekršili sveti Božji zakon, bili su pobijeni.“
U toj rečenici nije sadržan kult smrti, nego prvenstvo savjesti pred interesom, istine pred sigurnošću i Božjega zakona pred zahtjevom vlasti. Rujanski mučenici nisu pristali na podvrgavanje Crkve revolucionarnoj državi niti su bili spremni vlastitu vjernost Crkvi platiti nevjernošću Bogu. Radije su prihvatili progon i smrt nego prisegom potvrditi ono što su držali protivnim Božjem zakonu i vlastitoj svećeničkoj i vjerničkoj savjesti. Njihovo mučeništvo zato svjedoči o granici preko koje kršćanska poslušnost ne može prijeći: nijedna zemaljska vlast, pa ni onda kada svoje zahtjeve pokušava nametnuti preko crkvenih struktura, nema pravo od čovjeka tražiti da radi poslušnosti pogazi savjest i Božji zakon. Njihovo mučeništvo zato svjedoči o granici preko koje poslušnost ne može prijeći: kada se od čovjeka traži da radi mira, položaja, institucionalnoga interesa ili poslušnosti učini ono što u savjesti prepoznaje kao izdaju Božjega zakona, vjernost više ne znači šutjeti i pokoriti se, nego ostati uspravan — pa makar cijena bila vlastita žrtva. Njihovo svjedočanstvo zato postavlja i današnjem kršćaninu, a osobito svećeniku, vrlo konkretno pitanje: što sam spreman izgubiti da ne izgubim istinu pred Bogom?
Upravo iz toga pitanja proizlazi i drugo, za naše vrijeme još neugodnije. Jesmo li danas spremni žrtvovati poštene ljude, žrtve zlostavljanja, pojedince, skupine, pa čak i čitave zajednice posvećenoga života predane novoj evangelizaciji, samo zato da bi se sačuvao idol šutnje, privida jedinstva, institucionalne nedodirljivosti ili ugleda? Jesmo li spremni gasiti čitave zajednice, samo zato što su njihovi članovi bili uza žrtve, zauzimali se i borili za njihova temeljna ljudska prava i dostojanstvo koje im je oduzeto? Jesmo li spremni one koji govore neugodne istine tretirati kao remetilački čimbenik, a one koji su počinili ili prikrivali zlo zaštititi u ime „višega dobra“? Jesmo li došli do točke na kojoj će se jednoga čovjeka, jednu skupinu ili jednu zajednicu lakše ukloniti nego priznati da možda upravo njihovo postojanje razotkriva ono o čemu se ne želi govoriti?
Tu započinje pitanje crkvenoga makijavelizma.
Machiavelli i tehnika vlasti koja živi od privida
Za opis jedne od najopasnijih deformacija crkvene vlasti teško je pronaći precizniji politički jezik od onoga Niccolòa Machiavellija. Makijavelizam se u svakodnevnom i političkom jeziku obično povezuje s načelom da cilj opravdava sredstvo, premda je Machiavellijeva politička misao složenija od te formule. Ipak, upravo njegov opis vlasti pokazuje kako očuvanje moći može postati mjerilo dopuštenoga, kako moral prestaje biti granica vlasti i postaje sredstvo kojim se koristi dok koristi, te kako privid vrline postaje važniji od same vrline. U Vladaru Machiavelli savjetuje da vladar mora znati objediniti osobine „lisice i lava“, jer se „lav ne može obraniti od zamki, a lisica ne može odoljeti vukovima“; vladar zato mora biti lisica kako bi prepoznao zamke i lav kako bi otjerao vukove. Još je radikalnija njegova tvrdnja da razborit vladar ne može i ne smije uvijek držati zadanu riječ ako bi ga to dovelo u pogibelj ili ako su nestali razlozi zbog kojih ju je dao, jer će se, prema Machiavelliju, uvijek naći dovoljno razloga kojima se prekršeno obećanje može opravdati.
No za crkvenu temu još je važniji njegov nauk o prividu. Zato Machiavellijev tekst treba pustiti da govori u cijelosti:
„Postoji jedan noviji primjer koji svakako treba spomenuti. Papa Aleksandar VI. nikada nije radio ništa drugo osim što je varao ljude. To je bilo sve o čemu je razmišljao. I uvijek je nalazio one koje bi mogao prevariti. Nitko nikada nije davao uvjerljivija obećanja od Aleksandra niti se zaklinjao većim prisegama da će ih održati i nitko ih nije manje održao; pa ipak, njegove su obmane uvijek uspijevale jer je tako dobro poznavao ovu stranu ljudske naravi.“
A zatim:
„Dakle, vladar ne mora posjedovati sve one vrline koje sam spomenuo, ali je presudno važno da se čini kao da ih posjeduje. Reći ću čak i ovo: kada bi ih doista imao i uvijek ih dosljedno provodio, time bi sebe doveo u opasnost. Pomaže izgledati kreposno: izgledati milosrdno, vjerno, čovječno, iskreno i pobožno. A vladar doista i može biti sve to, ali uvijek mora biti spreman u duhu promijeniti smjer čim mu vlastiti interesi budu ugroženi. Treba shvatiti da vladar, a osobito onaj koji je tek stupio na vlast, ne može uvijek postupati tako da ga ljudi smatraju dobrim čovjekom jer da bi sačuvao vlast, često je prisiljen djelovati protiv vjernosti, protiv milosrđa, protiv čovječnosti i protiv religije. Zato mora imati duh spreman da se okreće onako kako mu zapovijedaju vjetrovi i promjene sreće i, kako sam već rekao, ne udaljavati se od dobra kad god može, ali znati ući u zlo kad je na to prisiljen.“
Potom dolazi dio koji je za ovu temu možda najvažniji:
„Stoga vladar mora vrlo dobro paziti da mu nikada ne izmakne riječ koja ne bi bila prožeta spomenutim vrlinama i da u svemu što se vidi i čuje djeluje kao da je sav odan milosrđu, vjeri, čovječnosti, poštenju i pobožnosti. Nema ničega važnijeg od toga da izgleda religiozno. Ljudi, općenito, više sude prema pojavama nego prema vlastitom iskustvu jer svi imaju priliku vidjeti vladara, ali rijetki s njim izravno stupaju u kontakt.“
I još:
„Svi vide ono što se čini da jesi, a rijetki spoznaju ono što doista jesi, ali ti rijetki nemaju hrabrosti suprotstaviti se mišljenju mnogih, koji su zaštićeni autoritetom države. I u djelima svih ljudi, a osobito vladara, gdje nema suda kojemu se može prizvati, gleda se samo na ishod. Stoga neka vladar drži kao najvažnije to da osvoji i održi vlast.“
A zaključak te logike glasi:
„Sredstva će uvijek biti ocijenjena časnima i svi će ih hvaliti jer narod se uvijek daje zavesti onim kako nešto izgleda i konačnim rezultatima. A svijet je sav mnoštvo: malobrojni koji drukčije misle ne mogu se probiti sve dok većina ima ikakva uporišta za svoje uvjerenje. Jedan suvremeni vladar, kojega nije dobro imenovati, nikada ne propovijeda drugo doli mir i vjeru, a obojega je zakleti neprijatelj. Da je ikada to dvoje doista poštovao, više bi puta izgubio i ugled i vlast.“
Machiavelli ovdje ne opisuje tek osobnu laž. On opisuje sustav privida. Vladar mora biti sposoban govoriti jezikom vrline i istodobno biti spreman napustiti samu vrlinu čim ona postane prepreka vlastitom interesu. Mora izgledati milosrdno, vjerno, čovječno, pošteno i pobožno, jer većina nikada neće doći dovoljno blizu da bi razlikovala sliku od stvarnosti. Upravo zato njegova rečenica „Nema ničega važnijeg od toga da izgleda religiozno“ postaje osobito strašna kada se pročita u crkvenom kontekstu.
Aleksandar VI., Rodrigo Borgia, papa od 1492. do smrti 1503., ušao je u povijest kao jedan od najkontroverznijih poglavara Katoličke Crkve. Podrijetlom iz moćne obitelji Borgia, već je za života stekao glas čovjeka sklonog nepotizmu, korupciji i političkim spletkama. Njegov pontifikat obilježili su raspodjela crkvenih časti prema obiteljskim i političkim interesima, savezništva učvršćena brakovima njegove djece te nastojanje da se moć Borgija proširi u Italiji. U Machiavellijevo vrijeme Aleksandar VI. bio je gotovo paradigmatski primjer vladara koji uspješno koristi prijevaru kao političko sredstvo. Machiavelli ga u Vladaru ističe kao čovjeka koji je majstorski davao lažna obećanja, kršio zakletve i obmanjivao protivnike, a ipak uvijek nalazio ljude spremne da mu povjeruju. Njegova reputacija pokazuje koliko je u tadašnjem političkom svijetu sposobnost prikrivanja namjera i upravljanja prividom bila važna vladarska vještina, čak i kada je moralno ostajala duboko sporna.
Guicciardini je tu reputaciju sažeo u tadašnjoj rimskoj izreci o Borgijama:
„Papa nikada ne čini ono što kaže, a Valentino nikada ne kaže ono što čini.“
Tu dolazimo do srži problema: raskoraka između riječi i djela, između svetoga privida i stvarnoga interesa.
Kada se crkveni pastir pretvara u makijavelističkog vladara
Crkveni makijavelizam nastaje kada se ta politička logika preseli u crkvene strukture. Tada se govori o istini, ali se istina kontrolira; govori se o milosrđu, ali se prema ranjenome postupa nemilosrdno; govori se o poslušnosti, ali se poslušnost koristi kako bi se discipliniralo onoga tko postavlja neugodna pitanja; govori se o jedinstvu, ali se jedinstvo poistovjećuje s odsutnošću neslaganja; govori se o svetosti Crkve, dok se istodobno skriva ono što njezinu svetost vrijeđa; govori se o zaštiti ugleda, a čovjek koji je povrijeđen pretvara se u opasnost za taj ugled.
Pastiri obmane zato nisu nužno ljudi koji svakoga dana svjesno planiraju prijevaru. Problem je dublji: mogu prihvatiti način razmišljanja prema kojem se više ne pita prvenstveno je li ovo istinito, je li pravedno, je li evanđeoski, nego što će ovo učiniti ustanovi, hoće li ugroziti naš autoritet, kako ćemo izgledati, što će reći javnost, možemo li sačuvati položaj, hoće li se narušiti privid jedinstva. Kada druga skupina pitanja potisne prvu, Crkva može sačuvati sve vanjske znakove religioznosti, od obreda i odjeće do riječi o milosrđu i jedinstvu, a ipak u logici vlasti postati ono što Machiavelli opisuje: sustav kojemu je važnije izgledati kreposno nego dopustiti da krepost ima posljedice.
Upravo zato u Crkvi nije dovoljno govoriti o dostojanstvu čovjeka ako se u trenutku kada dostojanstvo konkretnoga čovjeka postane neugodno za ustanovu bira ustanova protiv njega. Nije dovoljno propovijedati istinu ako se onoga koji izgovara neugodnu istinu tretira kao remetilački čimbenik. Nije dovoljno govoriti o svetosti ako se pred grijehom bira zaštita strukture. Nije dovoljno govoriti o milosrđu ako se od ranjenoga traži milosrđe prema instituciji prije nego što je institucija pokazala pravednost prema ranjenome.
Tada se pastir više ne ponaša kao onaj koji čuva ovce. Ponaša se kao vladar koji upravlja percepcijom.
„Ja znam da ste vi u pravu, ali mi imamo moć“
Dana 20. travnja 2025. gost emisije Pozitivno bio je kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru. Govoreći o iskustvu s političarima, rekao je:
„Znate što sam naučio? Od laži se nitko nije udavio. Eto, on nije uopće, njemu ne smeta što slaže i do toga ne drži. Ali, eto, naučio se.“
Još snažnije govori o sukobu ljudskoga dostojanstva i interesa:
„Vrlo mi je smetalo kad sam ja govorio o čovjekom dostojanstvu, o ljudskim pravima. Vidim da je kod njih važniji bio interes.“
Prisjetio se političara kojemu je rekao:
„Pa čovječe Božji, kad si tamo bio na službi, pa tako si me žestoko napadao, a vidi sada govoriš isto kao i ja.“
A ovaj mu je odgovorio:
„E, onda sam plaću primio. Morao sam govoriti kako oni mene određuju, a sad ne moram, sada ne primam plaću.“
Ipak, možda je najjasnija formula odnosa istine i moći sadržana u razgovoru koji kardinal Puljić prenosi iz susreta s Richardom Holbrookeom nakon Daytona:
„Ekscelencijo, kako ste mogli skrojiti takvu nakaradnu državu?“
A odgovor:
„Ja znam da ste vi u pravu, ali mi imamo moć.“
U toj rečenici gotovo je cijela anatomija makijavelizma. Istina postoji, ali nije odlučujuća. Moralni argument postoji, ali nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima moć. Vi možda imate pravo, ali mi odlučujemo. I kardinal Puljić i Nicolo Macchiavelli bili su ljudi diplomacije i visokog društva te su učili, unutra iz institucija, kroz iskustva koja su imali. Obojica su ih opisala, jedan kroz intervju, drugi kroz knjigu.
Kada se ista logika, čak i bez izgovorene rečenice, preseli u Crkvu, tada ona može zvučati ovako: možda si u pravu, ali mi odlučujemo; možda si povrijeđen, ali mi upravljamo ustanovom; možda govoriš istinu, ali mi određujemo tko će biti vjerodostojan; možda postoji nepravda, ali mi imamo ovlasti. U tom trenutku autoritet prestaje biti služenje istini i postaje zaštita od nje.
„Lakše je žrtvovati jednog zeca nego da drugi zečevi budu problem“
Upravo zato svjedočanstvo prikazano u Provjerenom (link) treba čitati ne samo kao priču o djelu jednoga svećenika, nego i kao pitanje odnosa ustanove prema čovjeku koji tvrdi da je kao petnaestogodišnjak bio zlostavljan, koji je godinama tražio priznanje, pomoć i pravdu, i kojemu je na kraju pravomoćna presuda imala gotovo egzistencijalno značenje.
On govori:
„Ja sam znao da je to svo vrijeme istina, ali taj papir meni apsolutno znači jer je on državni pečat. Da sam ja govorio istinu, on znači. On je satisfakcija jedna moja moralna.“
Novinarski prilog opisuje put od samoga zlostavljanja kada je imao petnaest godina, preko potiskivanja, osjećaja izgubljenosti i nemoći, do otkrivanja, traženja pomoći od Crkve i dugotrajne borbe.
Najpotresnije možda zvuče njegove riječi o pravomoćnoj presudi:
„Presuda mi je sigurno vratila vjeru u život. Moje suicidalne misli su momentalno nestale. Vidim da sam se bezrazložno htio ubiti i imao destruktivne misli, jer presuda je izgledalo sve kao da se nikad neće dogoditi. Međutim, ovo priznanje meni apsolutno znači da moj život ima smisla znači da su svi drugi lagali. Znači da je milijun ljudi lagao, a da sam ja govorio istinu.“
Takva rečenica razara svaku ugodnu institucionalnu apstrakciju. Kada čovjek govori da mu je priznanje istine vratilo vjeru u život, više nije moguće govoriti samo o „upravljanju slučajem“, „diskreciji“, „zaštiti institucije“ ili „izbjegavanju sablazni“. Tu se pred nama nalazi konkretan čovjek čiji je osjećaj vlastite stvarnosti bio doveden u pitanje. Pojam „ugleda“ u tom trenutku može postati makijavelistička kategorija: cilj zbog kojega se šteta nanesena pojedincu počinje smatrati prihvatljivom cijenom opstanka sustava.
A onda se pojavljuje rečenica koja gotovo savršeno sažima takvu logiku:
„Lakše je žrtvovati jednog zeca nego da drugi zečevi budu problem.“
Upravo je to gotovo potpuna inverzija evanđeoske slike Dobroga Pastira. Krist ostavlja devedeset i devet i ide za jednom izgubljenom ovcom. Makijavelistički sustav kalkulira je li racionalnije žrtvovati jednoga kako se ne bi otvorio problem drugih. Evanđelje pita: kako spasiti jednoga? Sustav samoodržanja pita: što će se dogoditi nama ako ga spasimo? Evanđelje strahuje da se ne izgubi nijedan od malenih; makijavelizam strahuje da se zbog jednoga ne uznemire mnogi.
I tu se ponovno vraća pitanje novih rujanskih žrtava: jesmo li danas spremni žrtvovati poštene ljude, žrtve zlostavljanja, pojedince, skupine, pa čak i čitave zajednice posvećenoga života predane novoj evangelizaciji, samo zato da bi se sačuvao idol šutnje, privida jedinstva, institucionalne nedodirljivosti ili ugleda? Jesmo li spremni gasiti čitave zajednice, samo zato što su njihovi članovi bili uza žrtve, zauzimali se i borili za njihova temeljna ljudska prava i dostojanstvo koje im je oduzeto?
Ako ljudi postaju problem zato što su bili uz žrtvu, ako zajednica postaje problem zato što nije pristala na šutnju, ako svećenik postaje problem zato što je odbio žrtvovati savjest radi položaja, onda moramo postaviti pitanje jesmo li možda već prihvatili onu logiku koja tvrdi da je lakše žrtvovati jednoga nego dopustiti da se problem proširi.
Kada se „pomirenje“ pretvori u sredstvo šutnje
Žrtva zatim govori:
„Ja sam htio zato razgovarati sa Crkvom da mi pomogne samo u jednom dijelu liječenja, ali bili su neumoljivi. I onda znate što? Oni su toliko mene uvjerili u laž. I u Nadbiskupiji su me čak odgovarali da mnogi ljudi doživljavaju određene traume da bi trebao biti pomiren s Bogom. Mnogi ljudi doživljavaju traume i da je to jednostavno nešto što treba prihvatiti.“
Ako se pastoralni govor o pomirenju s Bogom koristi tako da udalji ranjenoga od zahtjeva za istinom i odgovornošću, tada riječi koje bi trebale liječiti postaju sredstvo pritiska. Pomirenje se ne može graditi na poricanju, oprost ne može biti administrativna tehnika kojom se moćni oslobađa posljedica, a kršćansko nošenje križa ne može značiti da žrtva mora prihvatiti nepravdu kako bi ustanova ostala pošteđena.
U jednom trenutku novinar kaže: „Sve je rekao policiji.“
A potom slijedi iskaz: „Ja sam svoje rekao namjerno u institucijama Crkve i sada više ne želim o tome pričati.“
Ta dva glasa treba razlikovati. Prvo je komentar novinara o prijavi policiji; drugo je svjedočanstvo čovjeka koji naglašava da je namjerno govorio i unutar institucija Crkve.
Potom novinar kaže:
„Više puta smo tada probali razgovarati s Provincijom, ali i nadbiskupijom, dobivali smo tek priopćenja. Slučaj je ovo koji pratimo osam godina. Naš sugovornik je praktični vjernik iz katoličke obitelji, one u kojoj je svećenik autoritet kojem se poklanja beskrajna vjera, od događaja koji mu je promijenio život i izazvao duboke psihičke probleme. Od Crkve je tražio pomoć, a dobio je još veće traume.“
U tome se otvara jedan od najtežih problema pastira privida. Institucija može proizvesti priopćenje, proceduru, protokol, pravno precizno očitovanje i formalno ispravan odgovor, a čovjek koji se nalazi s druge strane može ipak ostati sam. Upravo se tada vraćamo Machiavelliju: „Svi vide ono što se čini da jesi, a rijetki spoznaju ono što doista jesi.“ Krist, međutim, ne sudi kvaliteti priopćenja, nego odnosu prema čovjeku. O zlostavljanju, znakovito je također još jedno priopćenje iz rujna 2018. koje preporučam svima da pročitaju: https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/biskup-mate-uzinic-licemjerje-crkvenih-sluzbenika-sprjecava-nas-u-razracunavanju-sa-seksualnim-zlostavljanjima/
Također, tekst Provjerenog od prije 8 godina (vidi link) govori:
"Jedan mladić koji je bio žrtva zlostavljanja zbog traume je počinio samoubojstvo. Prije toga je tražio pomoć od nadbiskupije, provincije franjevačkog reda kojem je pripadao bivši franjevac, od nuncija, pa i Vatikana. Kod nabiskupa B. bio je čak tri puta. Nakon ta tri susreta rekao mi je da zaronim u more i da će mi bol nestati. To me ubilo, to je bilo ispred jednog svjedoka koji je sve čuo. Nakon toga sam se pokušao ubiti i u bolnici sam bio četiri dana."
Šokantna je slušati, prema navedenoj izjavi, što su spremni pastiri privida i obmane sugerirati žrtvama radi očuvanja sebe samih i poretka kojeg su si sagradili.
„Božji čovjek“ i idol ugleda
Žrtva nadalje opisuje iskustvo institucionalne samoobrane:
„Ljudi ne znaju. To postaje jedna tajna. To postaje jedna Omerta veća nego mafija. I ljudi, zbog straha u obitelji...ne usuđuju se. Da im se ne raspadne cijela obitelj, ne usuđuju se o tome govoriti. Pa grozno. Jer koga god pitaš, u tim trenucima su govorili da ja napadam krivog čovjeka, da je on Božji čovjek, da to nema veze s istinom, da njega treba spasiti, da je to ugled Crkve. A nitko nije dovodio u pitanje kako je meni.“
Tu sintagma „Božji čovjek“ može postati štit moći. Svećenička služba, koja bi trebala povećati odgovornost onoga komu je mnogo povjereno, može se pretvoriti u razlog da mu se manje vjeruje kada je optužen. Kada se tomu pridruži „ugled Crkve“, nastaje gotovo potpuna makijavelistička kombinacija: autoritet, privid svetosti, upravljanje reputacijom i izolacija onoga koji narušava poželjnu sliku.
Machiavellijev vladar pita kako sačuvati vlast i ugled. Evanđelje pita gdje je ranjeni čovjek. Kada se ta dva pitanja sukobe, Crkva mora znati kojemu pripada.
„Voljena majka Crkva“
Posebnu težinu cijelome slučaju daje činjenica da se u riječima žrtve ne čuje jednostavna mržnja prema Crkvi, nego ljubav koja se osjeća izdanom:
„Moj zlostavljač je postala cijela organizacija, moja Katolička Crkva i to je ono što me najviše ubija. Ja ne mogu protiv toga. Ja sam izgubio volju. Ja sam se pomirio da ću izgubiti sve jer sam zaboravio i tužiti ponovno nadbiskupiju, jer ja sam vidio da ću ja izgubiti te parnice jer je to rat za državu i da Crkva ima veliku moć. Međutim, mene je ovo pozitivno šokiralo da je država rekla Crkva ne može raditi što hoće.“
I zatim:
„Ja imam dodatne dijagnoze, ali ja se više s time ne želim ni tužiti ništa. To su strašni osjećaj grozote i odbačenosti. Pa čim sam ja njih morao tužiti, meni je to već bio jedan čin očajnički. A i nakon svega ovoga ja osjećam groznu odbačenost od voljene majke Crkve koja se naziva majkom Crkvom.“
U toj sintagmi, „voljena majka Crkva“, sadržana je tragedija cijeloga iskustva. Čovjek ne govori kao netko kome Crkva ništa ne znači, nego upravo kao netko tko je dublje ranjen jer ju je smatrao majkom. Dijete ne pita majku zašto nije savršena; pita zašto ga nije zaštitila.
„Ja ne tražim od njih bezgrešnost“
Njegov kasniji osvrt sažima godine agonije:
„Ja sam puno toga potisnuo zaboravio. I izgubio sam godine na tome. Te traume su nekako mene pojele, ali ovo sa Crkvom. Ovo je jedna agonija koja traje ne osam godina samo na sudu, nego i pred sudom. Prije suda to je sigurno petnaest godina razgovaranja ne pomoći ignoriranja podcjenjivanja smjenjivanja.“
Novinar potom izgovara načelo koje bi u Crkvi moralo biti samorazumljivo:
„Jer propagiranje moralnih vrijednosti znači i pridržavanje istih. Šutnja po pitanju najgorih zločina više ne može biti modus operandi.“
Institucija koja propovijeda moral ne može tražiti vjerodostojnost samo na temelju činjenice da moral pravilno formulira. Vjerodostojnost počinje onda kada dopusti da isti moralni zakon kojim prosuđuje druge prosudi i nju samu.
Zato je iznimno važan dio u kojemu žrtva sama objašnjava što bi, prema njegovu mišljenju, stvarno značilo zaštititi Crkvu:
„Ali nije pitanje, po mom mišljenju, nije štititi sebe. Ovaj način nije štititi sebe. Štititi sebe je upravo progovoriti javno. Gospodo, imamo jedan problem koji moramo svi zajedno riješiti i time ne štitiš sebe. Tada si tek otvorio se ranama. Otvorio si se vjernicima i nevjernicima da priđu toj crkvi. Kad kažeš, gospodo, mi moramo. Ja ne tražim od njih bezgrešnost. A nitko od njih ne traži bezgrešnost. Ali kad kažu, mi imamo taj problem, naši najmlađi pate. Dogodile su se neke stvari koje želimo ispraviti.“
Središte toga svjedočanstva možda je upravo rečenica:
„Ja ne tražim od njih bezgrešnost.“
To potpuno mijenja sliku. Ne traži se Crkva bez grijeha, jer takva zemaljska Crkva ne postoji. Traži se Crkva sposobna priznati grijeh. Ne traži se institucija koja nikada nije pogriješila, nego institucija koja neće dodati nov grijeh prvomu tako što će se služiti laži, šutnjom, manipulacijom ili žrtvovanjem ranjenoga kako bi zaštitila sebe.
A zatim dolazi možda najsnažniji teološki trenutak njegova svjedočanstva:
„Želimo biti Kristovi sljedbenici i želimo ispraviti. Đavao je ušao među nas i među naše redove i želimo to iskorijeniti.“
To nije govor čovjeka koji želi uništiti Crkvu. To je govor čovjeka koji od nje traži da vjeruje vlastitom nauku o grijehu, obraćenju i milosti. Takvo priznanje ne bi bilo poraz Crkve; bilo bi dokaz da Crkva još vjeruje u Evanđelje koje propovijeda.
Tko je zapravo neprijatelj Crkve?
Zato je posebno snažna njegova rečenica:
„Ja cijeli život moram ići do psihijatra. Mene se za mnoge stvari smatra neprijateljem Crkve, ali ja mislim da sam ja otvorio. Ja želim otvoriti i sud je otvorio. Najbitnije je pravomoćnošću suda, otvorio je mogućnost mnogim ljudima koji trpe i pate da se usude krenuti da se usude govoriti.“
A novinar priloga zaključuje kako osjećaj nepravde proživljavaju tisuće žrtava diljem svijeta, zahtijevajući od Crkve da učini ono što je ispravno i beskompromisno štiti najranjivije, a ne svoj ugled, pri čemu svećenik ne djeluje samo kao privatna osoba nego kao nositelj autoriteta i povjerenja koje mu daje sama institucija.
Tu se nameće pitanje tko doista napada Crkvu. Je li njezin neprijatelj čovjek koji govori da postoji zlostavljanje ili onaj koji ga je počinio? Je li neprijatelj onaj koji traži istragu ili onaj koji istinu skriva? Je li protiv Crkve onaj koji traži da se zaštiti žrtvu ili onaj koji smatra da se žrtvu može prinijeti kao cijenu institucionalnoga mira? Je li sablazan priznanje grijeha ili grijeh koji je učinjen i potom prikriven?
Ako se onoga tko traži istinu naziva neprijateljem Crkve, dok se šutnju predstavlja kao zaštitu Crkve, dogodio se moralni obrat. Tada je upravo Machiavellijeva logika zauzela mjesto Evanđelja: bitno je zadržati vlast, kontrolu i sliku, dok se pitanje stvarnosti pomiče u drugi plan.
Fulton J. Sheen: savjest ne prima naloge od većine
Tu postaju iznimno važne tri misli Fultona J. Sheena. Prva glasi:
„Ispravna definicija dobrog katolika jest: katolik koji ozbiljno shvaća spasenje svoje duše.“
Ako čovjek ozbiljno shvaća spasenje svoje duše, onda postoje stvari koje neće učiniti radi položaja, mira, napredovanja, autoriteta ni dobrih odnosa. On ne može reći: znam da nije ispravno, ali takva su pravila igre. Ne može reći: znam da čovjek govori istinu, ali struktura mora biti zaštićena. Ne može reći: znam da mi savjest govori drukčije, ali moja karijera ovisi o šutnji.
Sheenova druga misao još je izravniji odgovor makijavelističkoj moći većine:
„Moralna načela ne ovise o glasovanju većine. Zlo je zlo čak i kada svi griješe. Dobro je dobro čak i kada nitko nije u pravu.“
Machiavelli govori o mnoštvu kojemu se lako upravlja prividom i o malobrojnima koji se teško mogu suprotstaviti autoritetu. Sheen podsjeća da većina nema vlast nad moralnom istinom. Ako svi tvrde da je nešto dopušteno, to ga ne čini dobrim. Ako jedan čovjek ostane sam uz ono što je ispravno, njegova usamljenost ne pretvara dobro u zlo.
Treća Sheenova misao glasi:
„Katolička Crkva nikada se ne prilagođava posebnom raspoloženju nekoga doba, jer je stvorena za sva vremena.“
To vrijedi i u pitanju zlostavljanja i u pitanju moralnoga nauka. Crkva ne može prilagođavati svoju istinu aktualnoj kulturi samo zato što je dominantni narativ postao snažniji, ali jednako tako ne može od drugih tražiti poštivanje moralnih načela, a sebe od tih načela izuzeti kada postanu neugodna. Ako moral vrijedi, vrijedi i za onoga koji ga propovijeda.
Revolucija nije jedna stranka, nego zamjena evanđeoskoga poretka vrijednosti
Zato pojam nove revolucije unutar Crkve treba razumjeti preciznije. Ne radi se nužno o jednome pontifikatu, jednoj crkvenoj skupini, jednoj „progresivnoj“ ili „tradicionalističkoj“ strani. Revolucija je dublja i može obući različita teološka ruha. Ona se događa svaki put kada se evanđeoski poredak vrijednosti izvrne tako da sredstva postanu važnija od svrhe, institucija od čovjeka, reputacija od istine, poslušnost od savjesti, privid svetosti od obraćenja, mir od pravde i moć od služenja.
Može se pozivati na „pastoralnu osjetljivost“, a zapravo prikrivati moralnu nedosljednost. Može se pozivati na „vjernost nauku“, a prezirati čovjeka. Može govoriti o poslušnosti, a njome štititi nepravdu. Može govoriti o pravdi, a optužbu koristiti kao sredstvo obračuna. Može govoriti o jedinstvu, a zapravo zahtijevati da nitko ne postavlja pitanja.
I zato je vrlo važno da se i pitanje spolnoga morala postavi unutar istoga načela. Svećenik ne smije biti prisiljen nazvati moralno dobrim ono što prema nauku Crkve drži protivnim tom nauku, ali jednako tako vjernost crkvenom spolnom moralu ne smije postati dopuštenje za ponižavanje homoseksualnih osoba ili bilo koga drugoga. Ako se istina brani bez ljubavi prema čovjeku, promašuje se Krist; ako se o ljubavi govori tako da se istina dokida, također se promašuje Krist. Nijedan „crkveni cilj“ ne može posvetiti sredstvo koje je samo po sebi neistinito, nepravedno ili nečovječno.
Borba protiv revolucije u Crkvi ne smije zato postati nova revolucija. Ne smije se protiv manipulacije boriti manipulacijom, protiv laži lažju, protiv poniženja poniženjem. U tome se upravo razlikuje kršćanska borba od političke borbe za prevlast.
„Bijah zlostavljan“
Kristov odgovor na sav taj svijet privida nalazi se u Matejevu Evanđelju:
„Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“(Mt 25,45)
A zatim:
„I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“(Mt 25,46)
Kristov kriterij posljednjega suda radikalno je antimakijavelistički, jer ne pita je li institucija preživjela, je li sačuvala ugled, je li uspješno upravljala krizom ili je izbjegla skandal. Pita što je učinjeno najmanjemu.
Zato se te riječi danas mogu čuti i ovako:
Bijah zlostavljan i zauzeli ste se za mene.Bijah zlostavljan i šutjeli ste o tome.
Ako je najmanji Krist, onda odnos prema žrtvi nije sporedno administrativno pitanje. To je mjesto susreta s Kristom ili mjesto njegova promašaja.
Pastiri s mirisom (n)ovaca
Tu postaje smislen ironični naslov „Pastiri s mirisom (n)ovaca“. Pastir s mirisom ovaca jest onaj koji je blizu stadu, zna njegove rane, ne upravlja iz daljine i svoj autoritet razumije kao služenje. Ali „pastir s mirisom novaca“, časti, položaja, stolova i privilegija predstavlja posve drugu mogućnost: svećenstvo koje se od služenja polako pretvara u stalež, od odgovornosti u položaj, od žrtve u karijeru, od Križa u administrativno samoodržanje. Ono što papa Franjo naziva klerikaziam.
Zato se mogu suprotstaviti dvije formule:
Da mihi mensam, cetera tolle.Daj mi stol (oltar), ostalo uzmi.
i:
Da mihi animas, cetera tolle.Daj mi duše, ostalo uzmi.
Prva formula nije crkveni moto, nego karikatura klerikalnoga mentaliteta: daj mi mjesto za stolom, naslov, položaj, sigurnost, čast, pristup i utjecaj. Druga izriče samu bit svećeničkoga poslanja: duše su važnije od svega drugoga, i zato sve drugo mora biti spremno biti izgubljeno radi njih.
Svećeničko ređenje govori sasvim drugim jezikom od Machiavellija. Prezbiteri se postavljaju „za suradnike biskupskoga reda“, s njima su sjedinjeni u svećeničkoj službi i pozvani su „da služe Božjem narodu“. Ređeniku se ne kaže da upravlja dojmom i da zaštiti vlast kada mu interesi budu ugroženi, nego:
„U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.“
To je potpuna antiteza makijavelističkoj logici. Machiavellijev vladar spreman je žrtvovati drugoga da bi sačuvao vlast; Kristov svećenik pozvan je žrtvovati sebe da bi sačuvao drugoga. Vladar mora znati „ući u zlo“ kada to traži očuvanje vlasti; svećenik mora biti spreman izgubiti vlastiti položaj upravo zato da ne uđe u zlo.
Zato vrijedi i opomena svetoga Ivana Bosca:
„Svećenik ne ide sam u raj, niti ide sam u pakao. Ako čini dobro, otići će u raj s dušama koje će spasiti svojim dobrim primjerom. Ako čini zlo i daje sablazan, otići će u propast s dušama koje su zbog njegove sablazni osuđene.“
Svećenička svetost nije privatna stvar, ali ni njegova sablazan nije privatna stvar. Autoritet mu nije dan radi njega samoga, nego radi onih koji su mu povjereni. Zato zloporaba autoriteta nije samo osobni grijeh, a zaštita takve zloporabe nije zaštita svećeništva nego njegova izdaja. Pastir koji čuva vuka zato što bi priznanje da je vuk među stadom narušilo ugled pastira ne čuva stado; on ga predaje.
Kakav će oblik vlasti Crkva priznati kao svoj?
Zato današnja borba u Crkvi nije prvenstveno pitanje toga tko će pobijediti, nego kakav će oblik vlasti Crkva priznati kao svoj. Hoće li to biti vlast lisice i lava, koja zna kada govoriti o vjeri, kada prikriti namjeru, kada proizvesti dobar privid i kada jednoga žrtvovati radi mnogih; ili vlast Raspetoga, koji ne spašava sebe silaskom s križa, nego drugoga darivanjem sebe? Hoće li pastir misliti da mu je zadaća sačuvati stol ili sačuvati dušu? Hoće li ga više potresti izgubljeni ugled ustanove ili izgubljeni čovjek? Hoće li na riječ žrtve najprije pitati „što će ovo učiniti Crkvi?“ ili „što se dogodilo tebi?“ Hoće li šutnju nazvati razboritošću ili će prepoznati trenutak u kojemu je razboritost samo pobožno ime za strah?
To je možda najdublje pitanje cijele teme. Crkvena vlast koja se oblikuje prema Machiavelliju na kraju mora žrtvovati nekoga, jer je vlastiti opstanak postao njezin vrhovni cilj. Crkvena vlast oblikovana prema Kristu čini obrnuto: ona je spremna biti ranjena da bi zaštitila ranjenoga.
Poziv svećenstvu: od stola prema Križu
Zato završetak ne može biti optužnica protiv svećenstva, nego poziv svećenstvu. Njima se mora vratiti pred oči ono što su obećali i ono radi čega su zaređeni: da služe Božjem narodu, da naviještaju Evanđelje i da vlastiti život suobličuju otajstvu Križa.
Ne traži se bezgrešnost.
Čovjek iz Provjerenog rekao je:
„Ja ne tražim od njih bezgrešnost.“
Traži se istina. Traži se sposobnost reći: pogriješili smo. Dogodilo se zlo. Nismo zaštitili najmanje. Nismo dovoljno brzo čuli žrtvu. Moramo ispraviti što je moguće ispraviti.
Traži se upravo ono što je žrtva sama izrazila:
„Naši najmlađi pate. Dogodile su se neke stvari koje želimo ispraviti.“
I iznad svega:
„Želimo biti Kristovi sljedbenici i želimo ispraviti. Đavao je ušao među nas i među naše redove i želimo to iskorijeniti.“
Takvo priznanje ne bi bilo poniženje Crkve, nego povratak njezinu najdubljem identitetu.
Svećenicima koji vide što se događa zato treba reći: nemojte pristati na Da mihi mensam, cetera tolle. Ne prodajte savjest za stol. Ne šutite radi položaja. Ne pretvarajte poslušnost u strah od nadređenoga. Ne branite subrata od istine samo zato što nosi isti ovratnik. Ne sudjelujte u tome da se „jedan zec“ žrtvuje kako bi sustav ostao miran. Ako je cijena napredovanja šutnja o zlu, ne napredujte. Ako je cijena časti izdaja slaboga, izgubite čast. Ako je cijena dobrih odnosa s moćnima prešućena istina, prihvatite loše odnose. Ako je cijena stola Križ koji će morati ponijeti netko drugi, ustanite od stola.
Da mihi animas, cetera tolle.Daj mi duše, ostalo uzmi.
Jer svećeništvo nije dano radi svećenika, nego radi onih kojima je poslan.
Nove rujanske žrtve
I tako se ponovno vraćamo Parizu, rujnu 1792. i kostima ljudi nad kojima stoji natpis:
„Budući da su radije izabrali smrt nego prekršili sveti Božji zakon, bili su pobijeni.“
Njihovo mučeništvo pripada njihovu povijesnom trenutku i ne treba ga pretvarati u ukras za današnje crkvene sporove. Ali njihova odluka ostavlja načelo koje ne zastarijeva: postoji nešto što se ne smije učiniti ni onda kada bi odbijanje moglo skupo stajati. Današnji svećenik možda neće izgubiti život, ali može izgubiti položaj, naklonost, karijeru, udobnost, pristup, stol, oltar, reputaciju ili osjećaj sigurnosti.
I današnje žrtve ne moraju biti samo oni koji su neposredno zlostavljani. Nove rujanske žrtve mogu postati ljudi koji su im povjerovali kada drugi nisu, oni koji su stali uz njih kada je bilo lakše odmaknuti se, oni koji su inzistirali na njihovu ljudskom dostojanstvu, svećenici koji nisu htjeli pretvoriti poslušnost u sudioništvo u šutnji, redovnici i laici koji nisu pristali na institucionalni oportunizam, pa čak i čitave zajednice posvećenoga života koje bi netko mogao poželjeti ugasiti zato što su njihovi članovi bili uz ranjene i zato što je njihova solidarnost poremetila pogodnu tišinu.
Tu se pitanje iz Provjerenog pretvara u pitanje cijeloj Crkvi: je li lakše žrtvovati jednoga zeca nego dopustiti da drugi zečevi postanu problem? Ako jest, onda se više ne radi o pastoralnoj razboritosti nego o idolopoklonstvu institucionalnom samoodržanju.
Rujanski mučenici ostavljaju pitanje: što neću učiniti čak ni da spasim sebe?
Današnje žrtve postavljaju drugo: što ćete učiniti kada spašavanje mene ugrozi vaš mir, vaš položaj, vaš ugled ili strukturu koju želite zaštititi?
A Krist oba pitanja svodi na jedno jedino mjerilo:
„Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“
Pred tom rečenicom prestaju vrijediti strategije privida, računi koristi i pokušaji da se ugled spasi žrtvovanjem čovjeka. Pred njom pastir više ne može biti Machiavellijev vladar, jer nema pravo spasiti sebe tako da izgubi ovcu. Ostaje samo izbor između privida i istine, između stola (oltara) i Križa, između pastira obmane i pastira koji polaže svoj život za ovce.
Nova rujanska borba zato nije borba protiv Crkve, nego borba za Crkvu koja neće žrtvovati vlastitu djecu da bi sačuvala svoj privid, za Crkvu koja ne traži nemoguću bezgrešnost, nego stvarno obraćenje, za Crkvu koja neće gasiti one koji stoje uz žrtve samo zato što su time postali neugodni, za Crkvu koja neće mir nazivati jedinstvom dok je njegova cijena šutnja, za pastire koji neće učiti od Machiavellijeva vladara kako očuvati vlast nego od Raspetoga kako izgubiti sebe da bi spasili drugoga.
Da služe, a ne da pustoše. Da mihi animas, cetera tolle. I kada dođe trenutak izbora, radije izgubiti položaj, ugled, čast i stol nego žrtvovati čovjeka, izdati savjest i prekršiti sveti Božji zakon.
Sveti rujanski mučenici, molite za nas!
