Pleternica i Gospine suze zbog onih koji zbog svojih grijeha proplakali nisu

Danas sam bio u Pleternici. Ne kao turist ni kao promatrač, niti kao netko tko je došao vidjeti još jedno veliko vjersko okupljanje, nego kao hodočasnik. Na blagdan Gospe od Suza, posljednjega dana kolovoza, stajao sam među ljudima koji su došli Mariji donijeti ono što možda više nikome ne znaju reći: netko bolest, netko dijete, netko brak, netko pokojnika, netko grijeh, netko zahvalnost, a netko posljednju nadu.

A nad svima nama stajalo je jedno neobično ime: Gospa od Suza. Upravo zato cijelo mi se vrijeme vraćala zborna molitva toga blagdana:

„Bože, ti upravljaš svijetom svojom providnošću i ljubavlju, daj da ljudi, potaknuti suzama Majke tvoga Sina, oslobode svoj um i srce od zabluda, odbace djela tame te ponovno povjeruju tvojoj ljubavi. Po Kristu Gospodinu našem.“

Važna je upravo riječ „potaknuti“. Ne samo utješeni suzama, ne samo dirnuti njima, nego potaknuti. Marijine suze, dakle, nešto od nas zahtijevaju. Traže obraćenje i istinu, traže da se djela tame nazovu djelima tame i, prije svega, traže da se nešto promijeni.

I onda je počela kiša

Tijekom pričesti nebo se otvorilo i krenula je jaka kiša. U nekoliko trenutaka ono što je trebalo biti mirno pristupanje oltaru postalo je borba s pljuskom. Ljudi su se sklanjali, a svećenici zbog kiše više nisu mogli normalno dijeliti pričest narodu koji je došao po Krista.

Ne želim tvrditi da znam što Bog čini s oblacima. Ne znam. Ali vjerniku nitko ne može zabraniti da događaje svoga života čita kao sliku, pitanje ili opomenu. A meni je ta kiša, upravo ondje, upravo na Gospi od Suza i upravo tijekom pričesti, postala snažna i gotovo zastrašujuća slika: kao da je nebo zaplakalo, kao da je Majka zaplakala toliko snažno da se između svećenika i naroda stvorila zavjesa vode.

A narod je tražio Krista. Ljudi su željeli pričest. Svećenici su ga imali u rukama, ali ga u tim trenucima nisu mogli normalno dati narodu. Kakva slika Crkve: narod traži Krista, narod treba Krista, narod je gladan Krista, a između Krista i naroda ponekad stoje naše ljudske slabosti, grijesi, šutnje, zataškavanja, kukavičluci i sablazni. I Gospa plače. Možda upravo zato što postoje ljudi koji više nemaju suza.

Čije suze spominjemo, a čije zaboravljamo?

Slušao sam mjesnog biskupa kako u propovijedi govori o suzama, nabraja ljudske suze i govori o ljudskim patnjama. Dok sam slušao, u meni se pojavilo pitanje koje nisam mogao utišati: a gdje su neke druge suze?

Gdje su suze djece koju su zlostavljali oni kojima su roditelji rekli da mogu vjerovati? Gdje su suze dječaka koji je nakon zlostavljanja morao izići iz sakristije i vratiti se kući kao da se ništa nije dogodilo? Gdje su suze djeteta koje nije znalo objasniti što mu je učinio čovjek kojega su svi nazivali „velečasni“, „pater“ ili „fra“?

Gdje su suze majke kojoj dijete nakon mnogo godina napokon kaže što mu se dogodilo? Kako plače takva majka? Kako izgleda trenutak u kojem shvati da je svoje dijete poslala tamo gdje je vjerovala da će biti najsigurnije – u Crkvu – a ono je ondje bilo ranjeno? Gdje su suze očeva koji se pitaju zašto nisu vidjeli i braće i sestara koji desetljećima gledaju kako trauma izjeda čovjeka iznutra?

A gdje su suze onih koji više nisu među nama, onih kojima je trauma bila toliko teška da više nisu vidjeli izlaz, onih koji su sebi oduzeli život i čiji glas više ne možemo čuti? Njihove suze više ne mogu poteći. Možda upravo zato Gospa plače umjesto njih: zbog onih koji su plakali dok ih nitko nije slušao, zbog onih kojima se nije vjerovalo, zbog onih koji su morali dokazivati vlastitu ranu, zbog majki koje su ostale uz ranjenu djecu i zbog obitelji koje su nosile posljedice tuđega grijeha.

Ali ona možda plače i zbog još jedne skupine ljudi: zbog onih koji zbog svojih grijeha proplakali nisu.

Propovijed koja još čeka da bude poslušana

Zato mi se danas neprestano vraćala Pleternica od prije godinu dana. Dana 31. kolovoza 2025. apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua, upravo je ovdje, pod plaštem Gospe od Suza, izgovorio riječi koje Crkva u Hrvatskoj ne bi smjela spremiti u arhiv.

Obratio se svećenicima:

„Ovdje, pod plaštem Gospe od suza, potičem vas: ne bojte se doći k ovoj Majci plakati zbog svojih grijeha. Nebeska nas Majka ne osuđuje, Ona plače s nama. Ako imamo hrabrosti isplakati suze pokajanja, Ona će nam nadahnuti i prikladne riječi i dat će nam potrebnu snagu da zatražimo oprost od onih koje smo povrijedili, zlostavljali ili čak zloupotrijebili.

Samo onaj koji ima hrabrosti zaplakati, priznajući svoje pogreške, može započeti novi život i, moleći za oprost, može se nadati, barem djelomičnom, iscjeljenju rana koje je nanio.

Dragi svećenici, suze su poput drugoga krštenja: mogu oprati blato naših grijeha!

Dostojanstvo onih koje smo omalovažili može se povratiti ako imamo hrabrosti kleknuti, sa suzama u očima, duboko se pokajati, spremni podnijeti odgovarajuću kaznu, u nadi da ćemo popraviti, barem malo, zlo koje smo učinili.

Neka nitko ne misli: „Pa nije tako strašno to što sam učinio!“ Ne, nije na nama da mjerimo zlo koje činimo, mjeri ga onaj koji ga podnosi! Možda nam neće svi biti spremni oprostiti, ali barem im dajmo priliku da to učine. Samo ćemo tako vratiti dostojanstvo onima kojima smo ga oduzeli, a i naša će sramota zbog počinjenog zla biti izliječena primljenim oprostom.“

To nisu riječi neprijatelja Crkve. To su riječi papinskoga predstavnika, izgovorene svećenicima u marijanskom svetištu. I godinu dana poslije iz njih osobito snažno odzvanjaju tri zahtjeva: podnijeti kaznu, popraviti štetu i otkloniti sablazan.

Fra Gracijan i račun koji ipak dolazi

Upravo u tom svjetlu treba gledati i pravomoćnu presudu u slučaju bivšeg fratra Gracijana Gašperova, prema kojoj on i Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca solidarno trebaju isplatiti odštetu čovjeku koji je bio žrtva seksualnog zlostavljanja.

Teško je ne vratiti se nuncijevim riječima o spremnosti da se „podnese odgovarajuća kazna“ i da se „popravi, barem malo, zlo koje smo učinili“. To nije osveta, nije progon Crkve i nije mržnja prema svećenicima. To je pravda. Sama Crkva u svojem kanonskom pravu poznaje svrhe kaznene discipline: ponovno uspostaviti pravdu, popraviti počinitelja i otkloniti sablazan.

Ako Crkva to ne uspije naučiti sama, možda će ponešto morati naučiti kroz mač svjetovne vlasti. Ne mač osvete, nego mač pravde: presudu, odštetu i odgovornost.

Jer ponekad novac nije samo novac. Odšteta nikada neće vratiti djetinjstvo. Ne može izbrisati ono što se dogodilo, vratiti izgubljene godine, izliječiti sve posljedice ni vratiti život onome tko ga je izgubio. Ali odšteta ipak govori nešto važno žrtvi: dogodilo ti se zlo, nisi ga izmislio, netko je za njega odgovoran i tvoja bol ima društveno priznanje.

Možda Crkva mora naučiti i plaćati. Ne samo govoriti, ne samo osnivati povjerenstva, pisati smjernice i izražavati žaljenje, nego popravljati štetu. Mora se konačno početi baviti najmanjima među najmanjima i najodbačenijima među odbačenima: žrtvama i njihovim obiteljima. Jer ako postoji mjesto na kojem bi ranjeni čovjek trebao biti važniji od ugleda institucije, onda bi to trebala biti Crkva Isusa Krista.

Krv brata tvoga viče

Prva stranica Biblije na kojoj čovjek prolijeva krv drugoga čovjeka završava Božjim pitanjem Kajinu: „Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.“

Krv govori čak i onda kada ljudi šute. Govore rana i trauma, govore noćne more i razorena obitelj, govori izgubljen život, govori čak i šutnja. I kada institucije ne čuju, Bog čuje.

Knjiga Otkrivenja daje još strašniju sliku: „Vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu.“ (Otk 6,9)

Pod žrtvenikom. Kakva strašna slika za Crkvu. Ne možemo prinositi žrtvu na oltaru, a ne čuti one koji simbolički leže pod njim.

Bogu ne trebaju naše lijepe ceremonije bez obraćenja

Proroci su prema religioznom licemjerju bili nemilosrdni. Izaija govori:

„Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša. Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima. Usne vam izgovaraju laž, a jezik podlost mrmlja. Nitko s pravom tužbu ne podiže, niti koga sude po istini. U ništavilo se uzdaju, laž kazuju, začinju zloću, a rađaju bezakonje.“ (Iz 59,1-4)

To je strašna biblijska istina: možemo imati religiju, a izgubiti Boga; možemo imati oltare, a ne imati pravdu; procesije, a ne imati pokajanje; pune crkve, a prazna srca. Možemo pjevati Mariji, a okrenuti glavu od njezina ranjenog djeteta. Možemo prinositi Bogu žrtvu, a odbijati očistiti ruke.

Tada problem nije u tome što Bog ne čuje. Izaija kaže: „Vaše su opačine jaz otvorile između vas i Boga vašega.“

Ali to se ne odnosi samo na biskupe i svećenike

Bilo bi prelagano završiti ovdje, pokazati prstom prema hijerarhiji, izgovoriti nekoliko teških rečenica o Crkvi i vratiti se kući uvjeren da se proroci uvijek obraćaju nekome drugome. Ne. Božja riječ udara i po meni i po svakome tko ovo čita.

Ezekiel opisuje upravo religioznog čovjeka koji voli slušati Božju riječ, ali je ne želi izvršavati:

„I znat će da sam ja Jahve kad zemlju njihovu razorim i opustošim zbog svih gadosti što ih počiniše. A o tebi, sine čovječji, sinovi naroda tvoga kazuju uza zidove i na kućnim vratima i govore jedan drugom: ‘Hajde da čujemo kakva je to riječ došla od Jahve!’ I hrle k tebi kao na zbor narodni; i narod moj sjeda preda te i sluša tvoje riječi, ali ih ne izvršuje: naslađuju se njima u ustima, a srce im ide za nepravednim dobitkom. I gle, ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim: riječi ti slušaju, ali ih ne izvršuju. Ali kad sve ovo dođe – gle, već dolazi – znat će da prorok bijaše među njima!“ (Ez 33,29-33)

Može li postojati precizniji opis naše vjerske površnosti? Dođemo na misu, sjednemo, poslušamo, kažemo: „Lijepo je propovijedao“, platimo misnu nakanu, zapalimo svijeću, odemo na hodočašće, nosimo krunicu i možda pustimo suzu. A onda se vratimo kući isti: isti odnos prema supružniku, ista mržnja prema susjedu, ista nepravda prema radniku, isto ogovaranje, ista laž, ista oholost, ista šutnja pred tuđom patnjom i isto opravdavanje vlastitoga grijeha.

„Riječi ti slušaju, ali ih ne izvršuju.“

Bog ne želi biti naša slatka pjesma. Propovijed nije koncert, misa nije folklor, hodočašće nije vjerski turizam, krunica nije amajlija, a Gospa od Suza nije sentimentalna religiozna slika pred kojom ćemo se malo rasplakati i nastaviti živjeti kao prije. Zborna molitva jasno kaže što njezine suze trebaju učiniti: osloboditi naš um i srce od zabluda, navesti nas da odbacimo djela tame i ponovno povjerujemo Božjoj ljubavi.

Suze koje nam nedostaju

Možda je najveća tragedija što smo izgubili sposobnost plakanja nad vlastitim grijehom. Plačemo kada nas netko povrijedi, kada izgubimo, kada smo poniženi i kada nama učine nepravdu. Ali koliko često plačemo jer smo mi povrijedili, ponizili, lagali, nekoga slomili, šutjeli ili znali, a nismo govorili? Koliko često plačemo zato što smo branili ugled institucije više nego ranjenog čovjeka?

To su suze koje nedostaju: suze onih koji zbog svojih grijeha proplakali nisu. Možda Gospa od Suza zato još plače. Ne samo zbog grijeha, nego zbog naše nesposobnosti da zbog grijeha zaplačemo.

Rujan i Sedam Marijinih žalosti

I upravo nakon Gospe od Suza ulazimo u rujan, mjesec u kojemu katolička pobožnost osobito razmatra Marijine žalosti. Pred nama je Gospa Žalosna, Majka kojoj je, prema Šimunovu proročanstvu, mač probio dušu.

Postoji stara pobožnost Sedam Marijinih žalosti: Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, gubitak Isusa u Hramu, susret s Isusom na križnom putu, Marija pod križem, polaganje mrtvoga Isusova tijela u Marijino krilo te Isusov pogreb, Marijine suze i samoća. Uz svaku žalost moli se Zdravo Marijo.

Sedam žalosti i sedam Zdravomarija. Ne treba nam velika kampanja ni projekt, nego nekoliko minuta dnevno i srce koje je spremno dopustiti da ga mač istine probode.

Zato bih ovaj rujan želio moliti Sedam Marijinih žalosti na jednu posebnu nakanu: da Crkva u Hrvatskoj, a osobito njezina hijerarhija, doživi riječi koje joj je prošle godine u Pleternici uputio nuncij Giorgio Lingua. Ne samo da ih pročita, citira ili kaže da su bile snažne, nego da ih doživi i dobije dar suza: suza priznanja i pokajanja, suza zbog žrtava i propuštenoga dobra, suza zbog zataškavanja i sablazni, suza koje vode traženju oprosta, prihvaćanju kazne, popravljanju štete i vraćanju pravde.

Možda nam ne trebaju još ljepše riječi. Možda nam trebaju suze.

Sedam Zdravomarija za Crkvu koja mora naučiti plakati

Zato ću u rujnu moliti jednu Zdravomariju za djecu kojoj je oduzeta nevinost, drugu za njihove majke i očeve, treću za one koji desetljećima nose traumu u šutnji, a četvrtu za one koji nisu izdržali težinu svojih rana i kojih više nema.

Petu ću moliti za svećenike i redovnike koji su sagriješili, da prestanu opravdavati sebe, priznaju, kleknu, zaplaču, prihvate kaznu i popravljaju štetu. Šestu za biskupe, provincijale i sve crkvene poglavare, da nikada više ugled institucije ne stave ispred ranjenoga čovjeka. Sedmu za cijeli Božji narod, za mene i za nas, da ne budemo Ezekielovi slušatelji koji uživaju u lijepoj riječi, a ne izvršavaju je.

Jer obraćenje Crkve ne počinje rečenicom „oni se moraju promijeniti“, nego riječima: „Gospodine, smiluj se meni grešniku.“

Pobožnost Sedam žalosti upravo je razmatranje Marijine patnje i suza, a tradicija koju donosi tekst ove pobožnosti snažno je povezuje s pokajanjem i obraćenjem srca.

Krunicu sedam žalosti su kršćani molili stotinama godina, ali je nekako s vremenom zaboravljena. To jest, sve dok se Gospa nije ukazala Marie-Claire Mukangango 1982. godine, kada se ta posebna Krunica počela pojavljivati po cijeloj Ruandi (crkveno priznata ukazanja Gospe Kibeške). Pozvala je da se moli osobito utorkom i petkom, govoreći Marie-Claire: 

„Tražim od tebe da se pokaješ. Ako moliš Krunicu od sedam žalosti i razmišljaš o njoj, pronaći ćeš svu snagu koja ti je potrebna za pokajanje zbog svojih grijeha i za obraćenje svoga srca. Svijet je oglušio pa ne može čuti istinu Božje riječi. Danas ljudi više ne znaju kako se ispričati za loše postupke koje su učinili kada su sagriješili. Stalno razapinju Božjeg Sina na križ. Zato sam došla ovamo. Došla sam podsjetiti svijet, a posebno vas u Ruandi, zemlji u kojoj još mogu pronaći skromnih duša i ljudi kojima nije stalo do novca ni bogatstva, da sluša moje riječi otvorena srca. Molite moju Krunicu od sedam žalosti za pokoru.“

Potaknuti suzama Majke tvoga Sina

I tako se ponovno vraćam na početak, na Pleternicu, na misu, na pričest, na narod koji želi Krista, na svećenike koji ga žele dati i na vodu koja se odjednom izlila s neba.

Ne znam je li to bio znak, ali znam da je meni postao pitanje. Na blagdan žene koju nazivamo Gospom od Suza, nebo je zaplakalo. Dok je kiša padala, pomislio sam na sve one suze koje nisu pale: na suze koje je dijete progutalo jer se bojalo govoriti, na suze majke koja još nije znala što se njezinu djetetu dogodilo, na suze čovjeka kojemu nisu vjerovali, na suze onoga koji više nije mogao nositi svoju bol, na suze koje nikada nisu potekle iz očiju počinitelja i na suze onih koji su znali, a šutjeli.

Zato mi zborna molitva Gospe od Suza više ne zvuči kao lijep liturgijski tekst, nego kao vapaj:

„Bože, ti upravljaš svijetom svojom providnošću i ljubavlju, daj da ljudi potaknuti suzama Majke tvoga Sina oslobode svoj um i srce od zabluda, odbace djela tame te ponovno povjeruju tvojoj ljubavi.“

Potaknuti njezinim suzama da odbacimo djela tame. Ne da ih prikrijemo, relativiziramo ili branimo „naše“, niti da pitamo koliko će nas koštati priznanje, nego da ih doista odbacimo i ponovno povjerujemo Ljubavi.

Možda će Crkva ponovno postati vjerodostojna tek kada nauči kleknuti pred onima pred kojima je predugo stajala uspravno. Možda će ponovno moći govoriti o milosrđu tek kada ozbiljno prihvati pravdu i možda će ponovno moći brisati suze tek kada prestane okretati pogled od onih koji plaču zbog njezinih vlastitih grijeha.

Tek ćemo tada možda razumjeti Gospu od Suza: Majku koja ne plače samo s nama, nego ponekad i zbog nas, i koja možda najviše plače zbog onih čijih suza više nema i zbog onih koji zbog svojih grijeha još uvijek nisu zaplakali.

Čista srca i čiste ruke pred oltarom

A kada je sve završilo, dogodilo se nešto što mi je cijeli taj dan dodatno urezalo u pamćenje. Prišao mi je jedan svećenik, rekao mi da prati moje tekstove i zahvalio mi na njima. Nije govorio dugo, nije pokušavao braniti instituciju, relativizirati ili tražiti opravdanja. Rekao je nešto sasvim jednostavno: da bismo čista srca trebali pristupati oltaru i pričesti, a ne činiti takve stvari i tako teško ranjavati druge.

Ta me rečenica pogodila možda više od mnogo velikih riječi. Oltar nije zaklon iza kojega se skriva grijeh, nije mjesto na kojem se nečistoća pretvara u nedodirljivost niti privilegij koji nas oslobađa odgovornosti. Naprotiv, što smo bliže oltaru, to bi odgovornost morala biti veća. Što češće u rukama držimo Kristovo Tijelo, to bi naše ruke morale biti čišće, a što češće govorimo „Tijelo Kristovo“, to bismo morali biti svjesniji da je i tijelo svakoga djeteta sveto, da je svaki ranjeni čovjek Kristov i da se ono što se čini najmanjima čini Njemu.

I upravo se ovdje vraća jedan psalam koji Crkva dobro poznaje. U starijem obliku rimskoga obreda mise svećenik ga je molio kod pranja ruku, Lavaba, prije pristupanja oltaru. Dok je prao ruke, molio je Psalam 25(26), psalam koji nije govorio samo o vodi i rukama, nego o nevinosti, savjesti i životu pred Bogom. U njemu stoji i ova potresna molitva:

„Ne pogubi s bezbožnima, Gospodine, dušu moju, niti s krvnicima život moj; jer u njihovim rukama je bezakonje, a desnica im je puna mita.“

Te riječi uz oltar danas zvuče gotovo zastrašujuće: „U njihovim rukama je bezakonje.“ A upravo su ruke svećenika one koje uzimaju kruh i vino, koje podižu Hostiju, koje drže Tijelo Kristovo i daju ga narodu. Zato pranje ruku nikada ne bi smjelo biti samo liturgijska gesta. Ono postaje pitanje savjesti: kakvim rukama pristupam oltaru? Što su te ruke činile? Koga su blagoslivljale, a koga ranile? Jesu li štitile najmanje ili su postale razlog njihova straha? Može li čovjek oprati ruke vodom ako ih prethodno nije oprao pokajanjem, istinom, priznanjem krivnje i nastojanjem da popravi učinjeno zlo?

Možda upravo zato tako snažno odzvanjaju riječi toga svećenika da oltaru i pričesti treba pristupati čista srca. Prije nego što čovjek opere ruke nad umivaonikom, Bog traži da opere srce. Prije nego što prinese žrtvu, mora se pitati što nosi u sebi. Prije nego što rukama dotakne Kristovo Tijelo, mora se sjetiti tijela svakoga čovjeka koje mu je Bog povjerio da ga čuva, a ne da ga povrijedi.

Tu se zatvara i krug s prorokom Izaijom: „Ruke su vaše u krvi ogrezle.“ Nije dovoljno oprati prste ako srce ostane isto. Nije dovoljno obući misnicu ako se ispod nje skriva nepriznati grijeh. Nije dovoljno stati pred oltar ako se odbija stati pred onoga koga smo povrijedili. Liturgijska čistoća bez moralne čistoće lako postane upravo ono protiv čega su proroci ustajali: lijepa vanjština iza koje ostaje nepravda.

Možda je zato taj kratki susret sa svećenikom bio najbolji sažetak cijeloga dana: čista srca pristupati oltaru. Ne savršena srca, nego pokajana, istinita i ponizna; srca koja znaju zaplakati kada pogriješe, priznati krivnju, tražiti oprost, prihvatiti posljedice i popraviti štetu. I ruke koje se ne peru samo vodom, nego pokajanjem.

Jer možda najstrašnija mogućnost nije da čovjek pred oltar dođe prljavih ruku. Strašnije je da ih opere, obriše, raširi nad darovima i nastavi živjeti kao da nikada nikoga nije ranio.

A Psalam ostaje pred njim kao pitanje i kao molitva:

„Ne pogubi s bezbožnima, Gospodine, dušu moju, niti s krvnicima život moj; jer u njihovim rukama je bezakonje, a desnica im je puna mita.“

Zato ovaj tekst ne želim završiti osudom, nego molitvom.

Gospo od Suza, daj žrtvama utjehu, njihovim obiteljima snagu, Crkvi pravdu, počiniteljima pokajanje, a pastirima hrabrost. Očisti naša srca prije nego pristupimo oltaru, operi naše ruke od svakoga bezakonja i izmoli nam ono što nam možda danas najviše nedostaje: suze koje ne završavaju očajem, nego obraćenjem. Amen.