„OVI MOJI“: Tko je dječake iza zidova malog sjemeništa uveo u taj svijet?
Od dječaka u malom sjemeništu, preko bratstva bez ljubavi, do nikolaitskog iskušenja Crkve
Zašto nastavljam pisati
S obzirom na to da su moji prethodni tekstovi, kako čujem, jako uznemirili duhove među časnim svećenstvom, prije nastavka ove priče smatrao sam poštenim učiniti upravo ono o čemu se posljednjih godina u Crkvi toliko govori: sinodalno se konzultirati. Nisam želio sam sebi biti ni jedini savjetnik ni jedini sudac, niti sam htio da moja osobna iskustva budu jedino mjerilo odluke trebam li o ovim stvarima nastaviti govoriti. Zato sam razgovarao s ljudima čiji savjet cijenim i koji Crkvu poznaju iz vrlo različitih perspektiva: s iskusnim crkvenim pravnikom iz Rima koji surađuje s više dikasterija, sa stručnjakom koji je često crkveni perit u slučajevima zlostavljanja i ima više doktorskih kvalifikacija, s jednom meni dragom eminencijom iz Rima, starijim biskupom koji pomno prati događaje u Hrvatskoj, sa svećenicima i, naposljetku, s čovjekom koji je sam bio žrtva i koji nakon svega više nema povjerenja u crkvenu hijerarhiju.
Pitanje je, bez obzira na to kako sam ga formulirao, uvijek bilo isto: trebam li o ovome nastaviti pisati?
Prvi kojemu sam to pitanje postavio bio je iskusni crkveni pravnik iz Rima. Ispričao sam mu ono što smatram bitnim za razumijevanje cijele priče: da smo svojedobno prijavljivali ono što smo smatrali ozbiljnim problemima, da su o njima obavještavani biskupi i crkveni poglavari, da su neki od ljudi na koje su se prijave odnosile poslije ipak nastavili prema ređenju ili završavali u drugim crkvenim sredinama te da cijela priča nikada nije završila na način koji bi čovjeku omogućio mirno reći da je ono što je prijavljeno doista istraženo, razriješeno i popravljeno.
Njegov odgovor bio je vrlo jednostavan. Podsjetio me na promjene koje je papa Franjo uveo kako se u slučajevima zlostavljanja žrtvama, prijaviteljima i svjedocima ne bi mogla nametati šutnja o sadržaju prijave, a zatim mi je, prepričavam smisao njegova odgovora, rekao: „Kanonski si prijavitelj i svjedok, a potom si i sam postao žrtva zataškavanja. Prijavljivali ste. Stvar je bila zataškana. Ljudi su poslije zaređivani ili su odlazili drugamo. Neki su se, kako kažeš, kasnije opet našli u kanonskim postupcima. Onda se moraš pitati jesu li uopće ostvarene svrhe crkvenoga kaznenog prava.“
A svrhe crkvenoga kaznenog prava nisu osveta ni javno poniženje čovjeka. One su, pojednostavljeno rečeno, ukloniti ili popraviti sablazan, uspostaviti pravednost i popraviti krivca. Ako se problem samo premjestio iz jedne ustanove ili biskupije u drugu, sablazan nije uklonjena. Ako oni koji su prijavljivali nikada nisu vidjeli da je ono što su prijavili ozbiljno istraženo i razriješeno, pravednost nije uspostavljena. Ako je čovjeku omogućeno da nastavi istim putem bez stvarnoga suočavanja s vlastitim ponašanjem, teško možemo govoriti o popravljanju krivca.
Šutnja, dakle, nije četvrta svrha crkvenoga kaznenog prava. Ponekad šutnja ne uklanja sablazan, nego je samo konzervira ili odgađa. Problem se zakopa dovoljno duboko da ga više nitko ne vidi, ali on pod zemljom ne prestaje postojati i prije ili kasnije se očituje.
Previše krivih ljubavi nauštrb istine
Nakon toga razgovarao sam s iskusnim stručnjakom koji je više puta sudjelovao kao crkveni perit u slučajevima zlostavljanja. Prenio sam mu riječi jednoga biskupa koji mi je, govoreći o ovim tekstovima, rekao da treba „istinovati u ljubavi“. Taj biskup nije bio protiv istine; naprotiv, poticao me da govorim, ali me upozorio da se pritom uvijek mora paziti na ljubav. Drugi mi je biskup rekao da jednostavno nije siguran je li javno pisanje najbolji način. Sasvim legitimna pitanja i hvala im na tome.
Kada sam to ispričao stručnjaku, odgovorio mi je pitanjem koje me zaustavilo: „Ne misliš li da je bilo previše krivih ljubavi nauštrb istine?“
Ta mi se rečenica učinila gotovo savršenim opisom problema s kojim se Crkva desetljećima bori. Jer postoji ljubav koja štiti čovjeka, ali postoji i ono što nazivamo ljubavlju onda kada zapravo želimo zaštititi mir, položaj, ugled ili instituciju. Postoji ljubav prema grešniku koja želi njegovo obraćenje, ali postoji i lažna ljubav koja mu omogućuje da se nikada ne mora suočiti s onim što čini. Postoji ljubav prema Crkvi koja štiti njezine najmanje, ali postoji i ljubav prema slici Crkve koja bi najradije uklonila svakoga tko tu sliku remeti.
Njegova je misao bila vrlo konkretna: takve krive ljubavi treba prokazati kako bi se drugi ljudi mogli zaštititi, osobito mladi i ranjivi koji u crkvene ustanove ulaze s povjerenjem u ljude kojima je Crkva dala autoritet. Ako govorom spriječiš da neki budući mladi čovjek ili nečije dijete bude izmanipulirano, seksualizirano ili zlostavljano, onda to nije mržnja prema Crkvi. To može biti jedan od najkonkretnijih oblika ljubavi prema njoj.
Jer Crkva su živi ljudi, a ne zidovi i bankovni računi.
Hram koji je zaboravio komu služi
Potom sam pitao jednu meni dragu eminenciju iz Rima, starijega biskupa kojega smatram svetim čovjekom i koji pomno prati događaje u Hrvatskoj. Njegov odgovor nije bio pravnički, nego gotovo biblijski. Rekao mi je da mu se čini kako je kod nas sagrađen Hram koji se postupno pretvorio u tvrđavu — tvrđavu ispunjenu ljudima, svakakvim ljudima, ali tvrđavu u koju se ne dopušta da prodre istina.
Tada sam mu rekao ono što me cijelo vrijeme mučilo: „Ali što ja, običan seoski župnik, trebam o tome govoriti i pisati? Zar nije upravo poslanje biskupa da čuvaju Crkvu, da razlučuju, istražuju, ispravljaju i štite narod koji im je povjeren? Zašto bih ja trebao otvarati teme koje po svojoj naravi pripadaju njihovoj odgovornosti?“
Njegov odgovor bio je miran, ali vrlo jasan. Rekao mi je da bi upravo tako i trebalo biti: kada bi biskupi doista vršili ono za što su poslani, kada bi ozbiljno saslušali prijave, istražili ono što se događa, zaštitili slabije i preuzeli odgovornost za ljude koje primaju, preporučuju i rede, tada ne bi bilo potrebe da jedan župnik o tome javno piše. Ali ako se godinama ne događa ništa, ako se problemi premještaju i ako se o njima govori samo iza zatvorenih vrata, onda šutnja onoga tko zna više nije jednostavno poslušnost, nego može postati sudioništvo u održavanju problema.
A onda mi je rekao rečenicu koja se vrlo lako pamti: „Kada bi biskupi radili svoj posao, ne bi bilo potrebno da ti govoriš. Ali govori, jer im tako pomažeš da shvate da su poslani narodu, a ne da služe Hramu i tvrđavi koju su sebi izgradili.“
U toj se rečenici nalazi možda jedan od ključeva cijeloga ovog teksta. Biskup nije poslan da čuva tvrđavu. Poslan je ljudima. Ako ono što bi trebala učiniti hijerarhija ostane neučinjeno, onda se ponekad glas s periferije mora javiti upravo zato da podsjeti središte na njegovo vlastito poslanje.
Hram je svet zato što pripada Bogu i služi narodu, ali kada ljudi koji njime upravljaju počnu braniti Hram prije svega radi vlastitih položaja, interesa i sigurnosti, svetinja se može pretvoriti u sustav koji više ne služi čovjeku, nego zahtijeva da čovjek služi njemu. Tako su, rekao mi je, i u Isusovo vrijeme svećenici branili Hram zbog vlastitih interesa, a nisu dopuštali da služi narodu. Na kraju je taj Hram srušen.
Javno pitanje zato nije uvijek uzrok sablazni. Ponekad je posljedica činjenice da sablazan nije riješena dok je još bila iza zatvorenih vrata. Kada poglavar sasluša, istraži, zaštiti slabijega, utvrdi odgovornost i učini ono što mu nalaže njegova služba, javni tekst često postaje nepotreban. Kada se to ne dogodi, nije sasvim pošteno pitati samo zašto čovjek govori, a ne pitati zašto je uopće morao početi govoriti.
Glas čovjeka koji više ne vjeruje sustavu
Pitao sam i jednu žrtvu, danas odrasloga čovjeka koji s crkvenom hijerarhijom više ne želi razgovarati jer joj nakon svega ne vjeruje. Njegov odgovor nije imao nijanse kanonskoga prava, pastoralne diplomacije ni crkvenoga jezika. Bio je to odgovor ranjenoga čovjeka: „Prokažite te demone, velečasni. Ja sam uz vas. Sve ih prokažite, što rade.“
Ne moram prihvatiti svaku riječ kojom ranjeni čovjek opisuje one koji su ga povrijedili da bih ozbiljno shvatio ono što se nalazi iza njegova bijesa. Mnogo je važnije pitanje kako smo došli do toga da čovjek koji se smatra žrtvom više ne vjeruje pastirima dovoljno da bi im uopće želio govoriti.
Crkva može imati povjerenstva, pravilnike, protokole i urede. Sve to može biti potrebno. Ali ako čovjek kojemu su ti mehanizmi namijenjeni kaže da više nema povjerenja razgovarati s ljudima koji njima upravljaju, problem ne nestaje zato što formular postoji.
„Prihvati to“
Razgovarao sam naposljetku i s jednim prijateljem svećenikom koji mi je prenio neobičan razgovor što ga je svojedobno vodio s uglednim monsinjorom, čovjekom koji je dobro poznavao crkvene strukture i koji se, među ostalim, bavio područjem svetaca.
Prema sjećanju mojega prijatelja, monsinjor mu je rekao: „U Crkvi ti je sedamdeset posto homoseksualnih svećenika, dvadeset posto onih koji imaju žene, a deset posto onih koji se trude živjeti ono što su obećali.“
Te postotke teško mi je prihvatiti i ne navodim ih kao statističku činjenicu. Ali nastavak njegove misli mnogo je važniji od samih brojki: „Prihvati to. Jer kada tako ne bi bilo, zamisli tko bi ti dijelio krizme, tko bi slavio sakramente, tko bi krstio, tko bi sprovodio ljude? Ne bismo imali osoblja.“
Čak i ako potpuno odbacimo navedene postotke, ostaje mentalitet sadržan u tom odgovoru. Sustav mora funkcionirati. Netko mora biti župnik, netko mora slaviti misu, krstiti, ispovijedati, vjenčavati, dijeliti krizmu, pomazivati bolesnike i sprovoditi mrtve.
Dovedena do kraja, takva logika mogla bi proizvesti vrlo praktičnu i vrlo opasnu crkvenu maksimu: neka iza svoja četiri zida radi što hoće, samo neka župa funkcionira i neka računi budu plaćeni.
Ali celibat nije administrativna sitnica koju Crkva može javno zahtijevati, a privatno smatrati nevažnom. Svećenik može pasti, sagriješiti, pokajati se i ponovno ustati; Crkva koja ne bi poznavala ljudsku slabost, oproštenje i obraćenje ne bi bila Crkva Isusa Krista. Nešto je sasvim drugo kada pojedinačna slabost prestane biti slabost protiv koje se čovjek bori i postane prešutno prihvaćen paralelni način života koji se tolerira zato što je čovjek potreban za održavanje sustava.
Tada se više ne traži obraćenje, nego diskrecija, a pitanje više nije živi li čovjek ono što je obećao, nego može li se njegov privatni život dovoljno dobro držati izvan pogleda javnosti.
Četrnaest godina poslije
I upravo ovdje treba otvoriti transkripte. Ne zato da bismo uživali u tuđoj vulgarnosti niti zato da bismo od privatnih poruka napravili pornografsku zanimljivost, nego zato što njihova prava vrijednost leži u jeziku, spontanosti, poznavanju seksualnih uloga, unutarnjim podjelama između „naših“ i „onih vani“ te u pitanju kako su ljudi koji su od adolescencije prolazili zatvoreni crkveni formacijski sustav došli do svijeta koji se u tim razgovorima otvara.
Jednoga sudionika nazvat ću Bengalski Tigar, drugoga Lutkica, a čovjeka iz njegova sjemenišnog kruga King Kong. Lutkica nije bio ni sjemeništarac ni bogoslov, nego čovjek iz homoseksualnoga miljea izvan crkvenih odgojnih ustanova. Prema materijalima i svjedočanstvima na kojima se temelji ova priča, bio je transvestit i pružao je seksualne usluge različitim ljudima iz crkvenoga i javnoga života u Hrvatskoj i inozemstvu. Preminuo je prije nekoliko godina, još kao mlad čovjek.
Za ovu je priču važna činjenica da Lutkica nije bio tek udaljeni internetski poznanik Bengalskoga Tigra. Poznavao je i King Konga, a prema istim materijalima bio je seksualno povezan i s King Kongom i s Bengalskim Tigrom. Upravo zato postaje važna točka na kojoj se dodiruju dva naizgled vrlo udaljena svijeta: s jedne strane zatvoreni sjemenišno-bogoslovski krug, a s druge vanjski homoseksualni milje.
King Kong u crkveni sustav nije ušao kao emocionalno i seksualno oblikovan odrasli čovjek koji je iza sebe već imao godine samostalnoga života, nego kao dječak. Od približno četrnaeste do osamnaeste godine boravio je u zadarskom malom sjemeništu. Isto razdoblje formacije prošao je i Bengalski Tigar. To nisu sporedne godine nečijega životopisa, nego upravo vrijeme u kojem adolescent oblikuje odnos prema vlastitu tijelu, intimnosti, seksualnosti, prijateljstvu, autoritetu i osobnim granicama.
Nekoliko godina poslije u transkriptima ne susrećemo čovjeka koji pred seksualnim rječnikom djeluje kao potpuni autsajder. Lutkica u jednom dijelu Bengalskom Tigru piše:
„koga god upoznamda ima veze sa crkvomima psihicke problemei sexualnije manijak“
Bengalski Tigar odgovara:
„hahahahu kojoj mjeri mene smatraš seksualnim manijakom? xD“
Razgovor potom postaje mnogo eksplicitniji:
Lutkica:„ti spadas medju onej**o bi se al da mi ne udjea to s godinamautjecena mozaktrebas nekog s k**činom velikomda te dobroistrese“Bengalski Tigar:„kad takvog nemasvi su nesposobnikoji god mi dođeja njega moram rješavatiidioti“Lutkica:„pa kad te privukupasivnijer su njeznii vole se mazit“Bengalski Tigar:„bolje mi se i ne j**ati nego osjećati se ko idiot dok to činim“
Ovdje nije najzanimljivija vulgarnost. Čovjek može biti prost, nezreo, može pretjerivati i može pisati stvari kojih bi se poslije sramio. Mnogo je zanimljivija gramatika iskustva. Bengalski Tigar ne govori kao potpuni autsajder koji prvi put sluša o seksualnim ulogama, odnosima i iskustvima. Govori jezikom čovjeka kojemu taj sadržaj nije potpuno stran.
I upravo zato nastaje pitanje koje se provlači kroz cijeli ovaj tekst: kako je bogoslov koji je od adolescencije odgajan u zatvorenom crkvenom sustavu postao toliko kompetentan sugovornik u svijetu koji bi mu, prema službenoj slici njegove formacije, trebao biti potpuno stran?
Treba se prisjetiti i vremena u kojem se razgovor vodi. To nije današnji svijet u kojem četrnaestogodišnjak u džepu nosi pametni telefon s neograničenim internetom. Internet se koristio drukčije, pristup mu je bio ograničeniji, nije bilo WiFi-ja, a u bogoslovskim ustanovama računala su bila zajednička i prvenstveno namijenjena studijskim potrebama. Lutkica pokazuje da je vanjski internetski svijet postojao, ali ostaje pitanje što je postojalo prije Lutkice i kako su se ti svjetovi počeli povezivati.
„Od ovih mojih“
A onda dolazimo do dijela koji smatram možda najvažnijim u cijelom transkriptu. Bengalski Tigar od Lutkice traži poduku o homoseksualnom svijetu:
Bengalski Tigar:„xDhahahahalolzar sam toliko kratak?!ja pod hitno trebam tvoju brzinsku poduku“Lutkica:„pa nije preteskosvodi se u bitina to da od pedera mozes ocekivat sveosim iskrenostiljubavii njeznosti :P“Bengalski Tigar:„ha?!moj svijet se raspdaraspada“Lutkica:„aahahaahisuse nisi valjda mislioda su pederi njezna divnastvorenjapuna ljubaviisuse pa ni vrtni patuljci nisu vise takvi :P:D“Bengalski Tigar:„mislim...znam da to od ovih mojih ne mogu očekivati...ali zar ni od onih vani?!!!“
Upravo posljednja rečenica zaslužuje da se čita polako. „Ovi moji.“ U kontekstu ove priče riječ je o ljudima iz njegova sjemenišnog, bogoslovskog i crkvenog kruga. Nasuprot njima stoje „oni vani“, homoseksualni svijet izvan toga kruga o kojemu upravo razgovara s Lutkicom.
Još je važnije ono što kaže da od svojih ne očekuje. Lutkica je upravo nabrojio tri stvari: iskrenost, ljubav i nježnost. Bengalski Tigar odgovara da od „ovih mojih“ već zna da toga nema. Ne kaže da pretpostavlja. Kaže: „znam“.
Razgovor se nastavlja:
Lutkica:„pa odn jih mozeseventualnoocekivatmalo viseslobodnog seksa:Da mozda i brak ako si financijski isplativ:P“Bengalski Tigar:„xDili nađeš nekog tko je financijski podoban“Lutkica:„ili toako si sretne ruke“Bengalski Tigar:„dakle nisam xD“Lutkica:„muskarci su stokeshvati to“Bengalski Tigar:„gle...ni ženske nisu ništa bolje“
U tim se rečenicama otvara izrazito ciničan pogled na međuljudske odnose. Nakon što su iz priče nestali iskrenost, ljubav i nježnost, pojavljuju se „slobodni seks“, financijska isplativost i podobnost. Te grube generalizacije govore o dvojici sugovornika i njihovim pogledima, a ne o homoseksualnim osobama kao skupini, ali upravo zato još snažnije odzvanja sud Bengalskog Tigra o vlastitom krugu.
Što se dogodilo između četrnaeste godine i bogoslovije?
Ovdje više nije potrebno širiti deset različitih teorija, nego postaviti jedno središnje istraživačko pitanje: kako su maloljetni pitomci zadarskoga malog sjemeništa došli do seksualnoga svijeta koji se nekoliko godina poslije pojavljuje u njihovim odnosima, jeziku i kontaktima? Bengalski Tigar i King Kong u crkveni su sustav ušli kao dječaci, u godinama kada nisu bili odrasli ljudi koji su sami za sebe preuzimali punu odgovornost za okruženje u kojem žive, nego maloljetnici povjereni ustanovi i njezinim poglavarima upravo radi odgoja i formacije.
Zato bi ozbiljna istraga morala utvrditi gdje je sve počelo: jesu li prvi seksualizirani odnosi nastali među samim pitomcima, je li neki stariji ili iskusniji mladić druge uvodio u takve prakse ili je postojao kontakt s odraslim osobama iz crkvenoga svijeta. Ako bi se pokazalo da se ovdje događalo nešto slično obrascima poznatima iz drugih slučajeva crkvenoga zlostavljanja, u kojima odrasli poglavar, odgojitelj ili svećenik sam seksualizira maloljetnika ili ga uvodi u seksualni svijet, tada bi odgovornost bila izravna i teška. Takva se mogućnost ne može unaprijed proglasiti činjenicom, ali mora biti legitimno istraživačko pitanje upravo zato što govorimo o maloljetnicima pod institucionalnom skrbi.
A čak i ako se pokaže da nijedan odrasli čovjek nije neposredno inicirao te dječake, odgovornost sustava time ne nestaje. Malo sjemenište nije mjesto u kojem su maloljetnici živjeli bez nadzora odraslih, nego ustanova koja je preuzela odgojnu, disciplinarnu i moralnu odgovornost za njih. Ako su se među pitomcima razvijali seksualni odnosi, ako je među njima kružio izrazito seksualiziran jezik, ako su postojali stariji i mlađi, dominantniji i ranjiviji, a odrasli to nisu prepoznali, nisu istražili ili nisu zaustavili, tada se mora govoriti barem o propustu zaštite.
Upravo zato ovdje postoje dvije ozbiljne mogućnosti i obje zahtijevaju odgovor. Ili je netko od odraslih izravno sudjelovao u seksualizaciji ili inicijaciji maloljetnih pitomaca, što bi značilo izravnu odgovornost, ili su se takvi odnosi razvijali među dječacima bez odgovarajuće intervencije onih koji su za njih bili odgovorni, što otvara pitanje institucionalnoga propusta, nadzora i zaštite. To nikada nije ispitano. Slučaj je pročišćen i arhiviran.
Posebno je važno što se kasnije pojavljuje Lutkica, čovjek iz vanjskoga homoseksualnog miljea koji poznaje i Bengalskoga Tigra i King Konga te je, prema materijalima ove priče, seksualno povezan s obojicom. Time se pitanje više ne zaustavlja na zatvorenome svijetu maloga sjemeništa. Treba rekonstruirati kada je taj vanjski svijet prvi put ušao u njihove živote, tko je koga s kim povezao, jesu li te veze nastale tek nakon izlaska iz sjemeništa ili su korijeni postojali ranije te jesu li postojale odrasle osobe koje su otvarale vrata prema takvim kontaktima.
U tom kontekstu još ozbiljnije zvuči činjenica da se u sustavu razgovaralo s dječakom ako je imao djevojku. Ako je heteroseksualna veza maloljetnoga pitomca bila dovoljno važna da zahtijeva razgovor s poglavarom, onda je legitimno pitati kako je moguće da eventualni seksualni odnosi među samim pitomcima ne bi izazvali barem jednaku razinu pozornosti. Ako su ih poglavari znali, što su učinili? Ako nisu znali, kako ih nisu primijetili? Ako su informacije postojale, jesu li prenesene bogoslovskim poglavarima kada su isti mladići nastavili formaciju?
Upravo zato pitanje nije samo tko je koga seksualno inicirao, nego i tko je bio dužan zaštititi maloljetnika. Kada ustanova primi četrnaestogodišnjega dječaka, ona ne preuzima odgovornost samo za njegov raspored, školu, molitvu i disciplinu, nego i za sigurnost njegove osobe, njegove granice i njegov razvoj.
Ako su maloljetnike seksualizirali odrasli, riječ je o izravnoj odgovornosti onih koji su to činili i institucije koja je bila dužna spriječiti zlostavljanje.
Ako su ih seksualizirali drugi pitomci, a sustav nije prepoznao ili zaustavio ono što se događalo, otvara se pitanje odgovornosti za propust zaštite.
U oba slučaja istraga se mora vratiti tamo gdje je sve počelo — u godine kada oni još nisu bili bogoslovi ni odrasli ljudi, nego djeca povjerena Crkvi na odgoj.
Istina poput sjemena
Nedavno je jedan nadbiskup izgovorio rečenicu koja bi mogla stajati iznad cijeloga ovog pokušaja:
„Istina je poput sjemena: što je dublje zakopaju, to snažnije nikne. Kršćanin se ne boji istine ma koliko bila bolna jer zna da se istina i ljubav nikada ne protive jedna drugoj.“
Te riječi vrijedi ozbiljno shvatiti upravo onda kada istina prestane biti ugodna. Lako je govoriti o istini dok se odnosi na tuđe grijehe, prošla stoljeća i ljude koji odavno nisu među nama. Mnogo je teže vjerovati u njezinu oslobađajuću snagu kada traži ponovno čitanje starih prijava, razgovor s ljudima koje se godinama nije željelo čuti i rekonstrukciju odluka ljudi koji su još uvijek živi, ugledni ili utjecajni.
Ako su istina i ljubav doista nerazdvojive, onda ljubav prema Crkvi ne može zahtijevati da se istina o Crkvi zakopa. Ljubav koja mora zakopati istinu kako bi preživjela nije ljubav prema Crkvi, nego zaštita nečijega mira, položaja ili ugleda kojoj smo dali ljepše ime.
Kada među „svojima“ nema ljubavi
Tu se ponovno vraćam onoj rečenici Bengalskoga Tigra, jer ona za mene govori nešto mnogo ozbiljnije od seksualnoga skandala: „Znam da to od ovih mojih ne mogu očekivati.“
Što ne može očekivati? Iskrenost, ljubav i nježnost.
Kršćanska formacija nije proizvodnja ljudi koji znaju obući liturgijsko ruho, izmoliti časoslov, položiti ispite i administrativno održavati župu. Njezin bi plod morao biti čovjek koji postupno uči gledati drugoga kao osobu, a ne kao predmet vlastite potrebe; čovjek sposoban za istinu, slobodu, odgovornost, žrtvu i ljubav.
Čovjek može znati teologiju i ne znati voljeti. Može znati kanonsko pravo i ne govoriti istinu. Može svakoga jutra biti u kapeli, a drugoga čovjeka doživljavati kao sredstvo. Može biti emocionalno i seksualno povezan s čitavim krugom ljudi, a da među njima nema pravoga prijateljstva. Može nekome povjeriti najintimniju tajnu, a da mu zapravo ne vjeruje.
Tada nastaje nešto što izvana može nalikovati bratstvu, ali iznutra funkcionira potpuno drukčije. Ljudi su povezani, ali ih ne povezuje ljubav; odani su jedni drugima, ali njihova odanost nije nužno odanost istini; čuvaju jedni druge, ali možda zato što bi pad jednoga mogao povući drugoga. Intimnost tada ne stvara slobodu nego dug, a tajna ne stvara povjerenje nego mogućnost međusobne kontrole.
Kada iz odnosa nestane iskrenost, ostaje tajna; kada nestane nježnost, čovjek lako postaje predmet; kada nestane ljubav, odnos se može pretvoriti u interes, korist, pripadnost ili međusobnu zaštitu.
A bez ljubavi kršćanstvo se ne može spasiti ni najboljom organizacijom.
Može ostati bogoslovija, može ostati hijerarhija, može ostati liturgija, mogu ostati naslovi, službe i položaji, mogu se redovito dijeliti krizme, krstiti djeca i sprovoditi mrtvi, ali ako se iza svega toga oblikuje zatvoreni svijet u kojem čovjek o „svojima“ kaže da od njih ne očekuje iskrenost, ljubav i nježnost, onda više nije dovoljno pitati jesu li prekršili celibat.
Treba se pitati što se dogodilo s kršćanstvom.
Nikolaiti: kada „prihvati to“ postane sustav
Upravo ovdje treba otvoriti Knjigu Otkrivenja. Nikolaiti se po imenu pojavljuju u porukama Crkvama u Efezu i Pergamu. Krist Efeškoj Crkvi kaže:
„Ali ovo imaš: mrziš djela nikolaita, koja i ja mrzim.“(Otk 2,6)
U poruci Pergamu kontekst postaje još ozbiljniji. Ondje se najprije govori o Bileamu, koji je Balaka poučavao kako Izraelcima postaviti zamku da jedu idolima žrtvovano i odaju se bludu, a zatim dolazi izravna poveznica s nikolaitima:
„Tako i ti imaš takvih koji se isto tako drže nauka nikolaitskoga. Obrati se dakle!“(usp. Otk 2,14–16)
Te riječi treba čitati zajedno. Biblijski tekst nikolaite ne opisuje suvremenim kategorijama seksualne orijentacije niti daje detaljan katalog njihovih seksualnih praksi. Ono što nam daje jest slika moralnoga kompromisa koji ulazi u samu vjersku zajednicu: blud, idolopoklonstvo i nauk kojim se ono što je nespojivo s pozivom zajednice počinje tolerirati unutar nje.
Kasnija kršćanska predaja povezivala je nikolaite s razuzdanošću, moralnim relativizmom i pokušajem odvajanja onoga što čovjek čini tijelom od njegova duhovnog identiteta. Povijesni detalji nisu u svemu sigurni, ali upravo je taj obrazac važan: vjerska pripadnost ostaje, a zahtjev obraćenja slabi.
Upravo zato nikolaitsko iskušenje nije prvenstveno pitanje toga koju seksualnu praksu netko čini. Dublje je pitanje što se događa kada se unutar vjerske zajednice oblikuje način mišljenja prema kojemu privatni život više nema ozbiljne veze s javnom pripadnošću vjeri. Čovjek ostaje unutra, zadržava službu, položaj i autoritet, ali za ono što čini iza zatvorenih vrata razvija sasvim drugi moralni poredak.
I upravo se ovdje ponovno vraća monsinjorovo: „Prihvati to.“
Navedeni postotci mogu biti pogrešni, ali filozofija sadržana u nastavku njegova odgovora mnogo je važnija: ako bismo bili dosljedni, tko bi dijelio krizme, tko bi slavio sakramente, tko bi krstio, tko bi sprovodio?
Drugim riječima: netko mora održavati sustav.
Tu se pojavljuje suvremena inačica vrlo staroga iskušenja. Ne kaže se otvoreno da moralni zakon ne vrijedi, nego se praktično postupa kao da se određeni njegovi dijelovi mogu suspendirati dok god institucionalni pogon funkcionira. Privatni život postaje moralno neutralna zona: neka iza svoja četiri zida radi što hoće, samo neka župa funkcionira, neka se mise slave, neka se krizme dijele, neka se mrtvi sprovode i neka računi budu plaćeni.
To je bitna granica između pada i sustava. Pojedinačni svećenik može sagriješiti i reći: sagriješio sam, trebam obraćenje. To je kršćanstvo koje poznaje milost upravo zato što poznaje grijeh. Nešto je sasvim drugo kada zajednica kaže: svi znamo da se to događa, ali nije važno dok god čovjek funkcionira.
Tada se više ne traži obraćenje, nego diskrecija. Problem više nije ono što čovjek čini, nego mogućnost da se za to dozna.
Upravo tu vidim nikolaitsko iskušenje. Ne kao tvrdnju o tajnoj sekti koja dvije tisuće godina neprekinuto postoji u Crkvi, nego kao ponavljanje istoga duhovnog obrasca: vjerska pripadnost ostaje, obred ostaje, struktura ostaje, ali se moralni život odvoji od svega toga i proglasi privatnom stvari.
Zato je važna jedna jedina riječ koju Krist upućuje Pergamu:
„Obrati se.“
Monsinjor kaže: „Prihvati.“
Otkrivenje kaže: „Obrati se.“
Između te dvije riječi nalazi se golema razlika. Jedna normalizira stanje, druga priznaje da nešto mora biti promijenjeno. Jedna štiti funkcioniranje, druga traži istinu. Jedna pita tko će dijeliti krizme ako počnemo zahtijevati dosljednost; druga pita kakvu Crkvu uopće gradimo ako dosljednost više nije važna.
Petar Damiani smije govoriti jer je mrtav
U svemu tome postoji paradoks koji mi je teško previdjeti. Kada govorimo o svetom Petru Damianiju, crkvenom naučitelju i njegovu djelu Liber Gomorrhianus, možemo bez problema raspravljati o seksualnim prijestupima među klericima, analizirati njegove vrlo izravne opise i cijeli katalog erotskih opisa, govoriti o njegovoj kritici crkvenih poglavara koji nisu reagirali i hvaliti njegovu hrabrost što se obratio papi tražeći odlučno djelovanje.
Dok govorimo o jedanaestom stoljeću, to nazivamo crkvenom poviješću, duhovnošću i proročkom hrabrošću jednoga sveca. Ali pokušamo li isto pitanje prenijeti u vlastito vrijeme, ne govoriti o mrtvim ljudima prije tisuću godina nego postaviti pitanje o vlastitim ustanovama, odgojiteljima, poglavarima i odlukama, tema odjednom postaje nepristojna, opasna ili navodno štetna za Crkvu.
Petar Damiani siguran je zato što je mrtav. Njegovi grešnici također su mrtvi. Njegovi biskupi su mrtvi. Nitko više neće izgubiti položaj zato što smo otvorili njegovu knjigu.
Ali Petar Damiani nije pisao zato da bismo se mi tisuću godina poslije mogli diviti njegovoj hrabrosti. Pisao je zato što je smatrao da njegova Crkva tada treba čišćenje i da crkveni autoritet tada mora djelovati.
Svetac je vrlo udoban kada njegovo upozorenje možemo primijeniti na neku drugu generaciju.
Mnogo je neugodniji kada shvatimo da ga treba primijeniti na sebe.
Jesmo li Efez ili Pergam?
Kada sve ovo stavim jedno pokraj drugoga — prijave, transkripte, riječi ljudi koje sam pitao za savjet, glas čovjeka koji je izgubio povjerenje u hijerarhiju, upozorenje o „krivim ljubavima“, sliku Hrama koji je postao tvrđava, monsinjorovo „prihvati to“, riječi nadbiskupa da se istina i ljubav nikada ne protive jedna drugoj, Petra Damianija i naposljetku nikolaite iz Otkrivenja — ostaje mi pitanje imam li moralno pravo šutjeti samo zato što bi šutnja bila udobnija.
Dietrich Bonhoeffer jednoć je rekao, gledajući nacizam, zlo svoga vremena, kako proždire ljude:
„Šutnja pred zlom i sama je zlo. Bog nas neće smatrati nedužnima. Ne govoriti znači govoriti. Ne djelovati znači djelovati.“
Ne govorim zato što mislim da sam bez grijeha niti zato što želim Crkvu prikazati kao leglo pokvarenosti. Poznajem previše dobrih, požrtvovnih i čestitih svećenika da bih mogao prihvatiti takvu karikaturu. Upravo zbog njih odbijam prihvatiti da se njihovu vjernost koristi kao pokrivač za one koji žive drukčije ili za sustav koji nije učinio ono što je morao učiniti.
Ne želim prihvatiti ni logiku prema kojoj se istina mora zaustaviti ondje gdje počinje mogućnost sablazni. Ako je sablazan već nastala, istina ju nije proizvela.
Istina ju je samo učinila vidljivom.
Zato mi na kraju ostaje slika dviju Crkava iz Otkrivenja. U Efezu se ono što se smatra zlom prepoznaje i odbacuje. U Pergamu se s onim što je trebalo izazvati obraćenje počelo živjeti.
Najveća opasnost nije činjenica da u Crkvi postoji čovjek koji je pao. Crkva će uvijek biti sastavljena od grešnika kojima treba milost. Mnogo ozbiljnija opasnost nastaje kada se oko pada izgradi sustav koji ga više ne zna nazvati padom, kada se dvostruki život tolerira zato što netko mora voditi župu, kada pripadnost postane važnija od istine, a međusobna zaštita važnija od pravednosti.
Tada je potrebno pitati: jesmo li postali Pergam?
I možda se upravo zato treba ponovno vratiti naizgled usputnoj rečenici iz razgovora čovjeka koji je svoje adolescentske godine proveo unutar crkvenoga formacijskog svijeta:
„Znam da to od ovih mojih ne mogu očekivati.“
A ono što nije mogao očekivati bile su upravo tri stvari koje bi trebale obilježavati svaku kršćansku zajednicu: iskrenost, ljubav i nježnost.
Tu se za mene nalazi najtužniji dio cijele priče. Jer bez ljubavi mogu ostati zgrade, biskupije, bogoslovije, dikasteriji, titule, križevi, odijela, procesije, krizme, sprovodi i uredno plaćeni računi. Bez ljubavi može postojati savršeno organiziran crkveni pogon.
Ali bez ljubavi nema kršćanstva.
Zato pravo pitanje na kraju nije samo koliko je ljudi prekršilo celibat, tko je s kim spavao niti koliko je ljudi pripadalo kojem zatvorenom krugu. Mnogo je dublje pitanje kako se moglo dogoditi da čovjek odrastao unutar sustava koji bi ga trebao učiti Kristovoj ljubavi o „svojima“ kaže da od njih ne očekuje upravo iskrenost, ljubav i nježnost.
Ako nema ljubavi, nema ni kršćanskoga opravdanja za šutnju koja štiti sustav nauštrb čovjeka. Ako nema istine, bratstvo se može pretvoriti u interes. Ako nema pravednosti, milosrđe se može pretvoriti u pokriće. Ako nema obraćenja, toleriranje grijeha može se početi predstavljati kao pastoralna mudrost.
I možda je upravo to nikolaitsko iskušenje koje svaka generacija Crkve mora ponovno pobijediti.
Jer između Efeza i Pergama možda doista stoje samo dvije riječi.
„Prihvati.“
I:
„Obrati se.“
Cijelo je pitanje koju će od njih Crkva izabrati.
Možda ova kap vode neće promijeniti ništa. Možda će pasti na kamen tvrđave i nestati kao bezbrojne riječi prije nje. Ali ako zbog nje makar jedan mladi čovjek ranije prepozna manipulaciju, makar jedna žrtva shvati da smije govoriti, makar jedan poglavar sljedeći put umjesto premještanja problema odluči istražiti ga, ili makar jedan čovjek koji živi dvostrukim životom shvati da mu nije potrebna zaštita njegova kruga nego obraćenje, onda kap nije pala uzalud.
Jer istina je poput sjemena. Možete je zakopati, možete na nju nabaciti još zemlje, možete iznad nje podignuti i Hram, možete od Hrama napraviti tvrđavu — ali ako je istina doista sjeme, jednoga će dana korijen pronaći pukotinu u kamenu.
Možda ova kap neće promijeniti ništa.
A možda će promijeniti sve.
