Dva svijeta pod istim krovom bogoslovije: bratstvo i bratva

Dva svijeta koja izvana izgledaju kao jedan

U prethodnom sam eseju govorio o komociji, o opasnosti da se svećeništvo počne doživljavati kao nagrada ili životni aranžman te o zatvorenim krugovima u kojima ono što bi trebalo biti dar može postati privilegij „naših“. Ovdje me zanima druga strana iste priče: kako se takav zatvoreni krug oblikuje, kako prepoznaje svoje članove, kako ispituje nove ljude i što se događa kada se pod istim krovom sudare dvije različite predodžbe bratstva.

Tu mi se nameće metafora ruske bratve, ne zato što bih bogosloviju uspoređivao s kriminalnom organizacijom u doslovnome smislu, nego zato što zatvoreni sustavi mogu razviti slične sociološke mehanizme: podjelu na „naše“ i ostale, zajedničke tajne, uzajamnu zaštitu, prešutne dugove i unutarnju logiku u kojoj pripadnost počinje određivati komu se vjeruje, što se relativizira i čije se granice ozbiljno shvaćaju.

Pod istim krovom tada mogu postojati dva svijeta: jedan vidljiv, sastavljen od kapele, predavanja, molitve, odgoja i govora o svećeničkom bratstvu, te drugi, neformalan, sastavljen od privatnih poruka, seksualiziranih komentara, posebnih odnosa, testiranja granica i unutarnje karte na kojoj se zna tko je „naš“, tko nije i koga tek treba procijeniti.

Radi zaštite osoba koristit ću književne pseudonime Bengalski Tigar, Mala Ptičica, Bijela Golubica, Jednorog, Kentaur Hiron i Postrojba. Ti nazivi nisu dijagnoze ni presude o ljudima, nego simboličke oznake uloga koje imaju u događajima kako su sačuvani u transkriptima, promemoriji i sjećanjima.

Bengalski Tigar, Mala Ptičica i Kentaur Hiron

Bengalski Tigar je autor poruka o kojima sam pisao u prethodnom eseju, ali ovdje me ne zanima ponovno analizirati njegov odnos s tadašnjim partnerom niti njegove poruke o studiju, komociji i crkvenoj karijeri. Zanima me nešto drugo: ono što je treći bogoslov, naš tadašnji kolega, zabilježio u promemoriji o njegovu ponašanju prema drugim kandidatima.

Pseudonim Tigar nameće se upravo zbog slike vrebanja. Predator rijetko počinje napadom; najprije promatra, približava se, ispituje udaljenost i reakciju. Naravno, metafora ne može sama dokazati što je netko namjeravao, ali vrlo dobro opisuje ono što u ovome tekstu želim analizirati: postupno ispitivanje tuđih granica.

Malu Ptičicu osobno sam dobro poznavao jer je prije svega ovoga bio moj cimer. Kentaur Hiron, naš tadašnji kolega i autor promemorije, zapisao je tvrdnju da je Bengalski Tigar Malu Ptičicu više puta hvatao za stražnjicu te da je problem bio prijavljen njegovu biskupu, a potom navodi: „Znajući što radi malom [Maloj Ptičici], uvijek sam promatrao [Bengalskog Tigra]“. Tijekom jednoga odmora Tigar je Ptičici govorio da je njegova „muza“, dok su, prema zapisu, „te izraze pratile neverbalne geste koje su bile više nego čudne“.

Kentaur Hiron tada piše: „Čim sam to čuo (i zapazio taj pogled) stao sam između njega i [Male Ptičice] i neverbalno ga otjerao.“ Upravo zato ga nazivam Hironom: ne zato što je mogao čitati tuđe misli, nego zato što je prepoznao situaciju koju je smatrao neprimjerenom i stao između dvojice ljudi.

Ljudi koji su ušli zbog ideala svećeništva

Da bi se razumjela težina svega što slijedi, potrebno je razumjeti i ljude koji su se u toj kući našli. Mala Ptičica, Kentaur Hiron i Postrojba nisu u bogosloviju došli zato što nisu imali život izvan nje niti zato što im je Crkva nudila jedini mogući društveni put. Imali su poslove, djevojke, prijateljstva i sasvim realnu mogućnost nastaviti drukčiji život, ali su u određenom trenutku zaključili da ih ono što razumiju kao svećenički poziv traži da nešto od toga ostave.

Njihov je ulazak zato sadržavao element stvarnoga odricanja: od mogućega obiteljskoga života, od seksualnih odnosa, od profesionalnoga puta koji su već mogli graditi i od dijela osobne autonomije koju čovjek izvan bogoslovije uzima zdravo za gotovo. To ih ne čini savršenima, ali pokazuje ozbiljnost početne odluke.

Oni su vjerovali da ulaze u ustanovu koja će ih učiti upravo onome zbog čega su nešto ostavili: celibatu kao darivanju sebe, čistoći kao unutarnjoj slobodi, poslušnosti koja nije servilnost, molitvi, služenju i ljubavi prema Crkvi koja će jednoga dana od njih tražiti da vlastiti život stave na raspolaganje ljudima kojima budu poslani.

Bijela Golubica došao je iz još osjetljivije životne situacije, gotovo izravno iz srednje škole, kao vrlo mlad čovjek bez prethodne povijesti ozbiljnih ljubavnih i seksualnih odnosa i bez iskustva seksualiziranih odnosa kakve odrasliji čovjek tijekom života barem nauči prepoznavati. U bogosloviju je zato donosio onu vrstu mladenačkoga povjerenja koja je istodobno dragocjena i ranjiva: uvjerenje da ulazi u prostor u kojemu će ga stariji učiti čuvati vlastite i tuđe granice, oblikovati afektivnu zrelost i živjeti čistoću koju Crkva od budućega svećenika traži.

Upravo je zato važno ne pobrkati čistoću s neiskustvom. Neiskusan mladić nije automatski zreo za celibat, ali upravo zbog svoje neiskusnosti ima pravo očekivati formacijsku sredinu u kojoj njegovo neznanje o seksualiziranim odnosima neće postati prostor za ispitivanje koliko daleko netko s njime može ići. Formacija bi ga trebala naučiti prepoznati granice, a ne postati mjesto na kojemu će netko te granice na njemu iskušavati.

Tu se otvara možda najdublji paradoks cijele priče: jedni su u bogosloviju ušli da bi se odrekli seksualnoga života, a u drugome, paralelnom svijetu može se pojaviti seksualno vrednovanje upravo ljudi koji su zbog toga odricanja došli. Jedni ostavljaju djevojke, posao i mogućnost obitelji jer vjeruju da ih Krist poziva na drukčiji oblik služenja, dok se pod istim krovom može početi pitati tko je lijep, tko je poželjan, komu bi se moglo prići i tko bi mogao biti „naš“.

Pet tisuća stranica i jedna soba "gdje su pucali kreveti"

Najozbiljniji test toga pitanja dogodio se prilikom rasporeda soba, kada se Malu Ptičicu namjeravalo smjestiti upravo s Bengalskim Tigrom, premda je jedan od odgovornih savjetovao da ih se ne stavi zajedno. Treba napomenuti da je godinu prije u toj sobi Bengalski Tigar bio sa Jednorogom, dok između njih nije "pukla ljubav" pa se ugasila pjesma Frida s riječima: "pod nama su pucali kreveti". To je u zajednici postala općepoznata stvar kao i njihov nagli međusobni animozitet, nakon gugutanja. U tu je sobu trebala doći Mala Ptičica.

Dakle, soba u bogosloviji nije samo mjesto na kojemu stoje dva kreveta i dva stola, nego prostor spavanja, presvlačenja, bolesti, odmora i gotovo jedine privatnosti koju kandidat ima, pa odluka s kim će netko dijeliti sobu postaje ozbiljno formacijsko pitanje onoga trenutka kada jedan od dvojice izričito kaže da s drugim ne želi živjeti.

Mala Ptičica tome se usprotivio, a kada je upitan zašto, odgovorio je: „Pitajte mog biskupa.“ Prema promemoriji uslijedila je reakcija: „Ti nešto insinuiraš, to je jako opasno, to je kleveta!!!“

Kronologija toj epizodi daje dodatnu težinu jer je dan prije sukoba oko rasporeda soba skupina bogoslova poglavarima predala oko pet tisuća stranica materijala koje je smatrala inkriminirajućima, uključujući transkripte i druge zapise povezane s događajima o kojima je riječ. Pet tisuća stranica nije pet tisuća stranica automatski dokazanih činjenica i takav materijal zahtijeva provjeru, kontekst i pravičan postupak, ali upravo je zato reakcija oko sobe toliko poučna: za privremenu zaštitnu mjeru nije bilo potrebno prethodno donijeti presudu o Bengalskom Tigru.

Trebalo je učiniti nešto mnogo jednostavnije: čuti čovjekovo „ne“.

Tada se pojavljuje Postrojba, bogoslov koji je prije ulaska u bogosloviju radio kao policajac i koji je, poput Male Ptičice i Kentaura Hirona, iza sebe ostavio drukčiji život zbog ideala svećeništva. Njegova reakcija možda najbolje pokazuje koliko zaštita ponekad ne zahtijeva ni komisiju ni pet tisuća pročitanih stranica, nego zdrav razum i elementarnu solidarnost.

Vidio je da Mala Ptičica ne želi spavati u toj sobi, ponudio mu je da prespava kod njega i jasno mu dao do znanja da, budu li poglavari zbog toga imali problem, slobodno mogu doći njemu. Time nije presudio Bengalskom Tigru, nije proveo istragu niti proglasio bilo koga krivim, nego je učinio nešto prethodno svakom postupku: zaštitio je mogućnost drugoga čovjeka da postavi granicu dok se stvari ne razjasne.

Tu se razlika između bratstva i bratve može izraziti bez mnogo teorije: bratva pita „Je li on naš?“, dok bratstvo pita „Treba li mu pomoć?“

Bijela Golubica i „bratsko rukovanje“

Promemorija opisuje i ponašanje Bengalskoga Tigra prema Bijeloj Golubici, onome vrlo mladom kandidatu koji je u bogosloviju došao gotovo izravno iz srednje škole. Prema zapisu, Tigar bi mu prilikom rukovanja pružao ruku i palcem „masirao“ njegov palac, pritom ga „gledajući sa smiješkom“, a autor potom bilježi da se Bijela Golubica počeo povlačiti u sebe te da su ga kolege nagovarale da o tome razgovara s duhovnikom.

Jedno takvo rukovanje samo po sebi ne može dokazati seksualnu namjeru i upravo zato je ova epizoda važna za razumijevanje načina na koji funkcionira moguće testiranje granica. Pojedinačna gesta može biti dovoljno mala da je promatrač proglasi bezazlenom, dok osoba kojoj se ponavlja može vrlo dobro osjećati da joj se njome nešto poručuje. Zbog toga se ne gleda samo anatomija geste nego njezin kontekst, ponavljanje, odnos među ljudima i, osobito, promjena ponašanja osobe kojoj je usmjerena.

Tu mi se nameće crnohumorni izraz „bratsko rukovanje“, kao satirična aluzija na zloglasno hrvatsko „ličko rukovanje“, izraz nastao iz sudskoga slučaja u kojemu se raspravljalo o nasilnom guranju prsta u anus žrtve, a obrazloženje prvotne oslobađajuće presude seksualno invazivni čin banaliziralo je usporedbom s neželjenim rukovanjem.

Naravno, ovdje ne izjednačavam činove ni njihovu težinu; analogija se odnosi na jezik banalizacije. On gotovo uvijek počinje riječju samo: samo se rukovao, samo ga je dodirnuo, samo se šalio, samo ga je nazvao „muzom“, samo ga je gledao, samo je bio prisniji. Svako novo „samo“ uzima jednu kockicu iz mozaika i pokazuje je odvojeno, sve dok se više ne vidi slika koju su te kockice zajedno tvorile.

Upravo zato „bratsko rukovanje“ u ovome eseju postaje ironičan naziv za mogući mikrotest pripadnosti: dovoljno malen da se može zanijekati njegovo značenje, a dovoljno osoban da se vidi hoće li druga osoba uzvratiti, ukočiti se, povući ili protestirati. Ako uzvrati, granica se može pomaknuti; ako se povuče, uvijek ostaje mogućnost reći da je sve krivo shvatila.

Bratstvo ne treba ispitivati koliko tuđega „ne“ može pretvoriti u „možda“.

Jednorog i ulazak kroz mrežu odnosa

Jednorog, tadašnji partner Bengalskoga Tigra o kojemu sam više pisao u prethodnome eseju, važan je kao primjer vanjskoga kandidata koji nije prošao malo sjemenište niti je iza sebe imao dugu povijest aktivnoga crkvenog života. Prvu je godinu teologiju studirao kao laik i upravo se tada intenzivnije povezao s ljudima iz bogoslovskoga i svećeničkoga kruga, nakon čega je sljedeće akademske godine ušao u bogosloviju na preporuku svećenika kojega je poznavao.

Njegov ga vlastiti župnik, međutim, nije previše poznavao niti je Jednorog prije toga bio osobito angažiran u svojoj župnoj zajednici, dok Bengalski Tigar u jednom od svojih transkripata njegovu dotadašnju udaljenost od crkvenoga života opisuje još radikalnije, tvrdeći da je Jednorog praktički „prvi put stupio u Crkvu onog dana kad je upisao faks“. Tu formulaciju treba čitati upravo kao Tigrovo svjedočanstvo i njegovu procjenu, a ne kao doslovno utvrđenu biografsku činjenicu, ali ona dobro pokazuje kako je sam Tigar doživljavao Jednorogovu početnu poziciju: kao nekoga tko u crkveni svijet ulazi izvana i tek ga počinje upoznavati. Svakako, kandidat za budućeg svećenika postaje čovjek koji nema ni prethodno vjersko znanje ni vjersku praksu. U bogosloviju se svakako ne treba dolazi razlučivati vjerske sumnje i tražiti Boga nego dublje izgrađivati već postojeći odnos s Bogom da bi se moglo biti bogonosac drugima. No to je neka druga priča...

Takav kandidat nužno je posebno ovisan o ljudima koji mu prvi tumače nepoznati svijet. Oni mu objašnjavaju tko je tko, komu se vjeruje, kako funkcionira bogoslovija, kakvi su profesori, što se od njega očekuje i kako se treba ponašati, pa osobna mreža preko koje je ušao može vrlo brzo postati njegovom prvom slikom same Crkve.

Upravo zato postaje važno pitanje tko ga uvodi, u što ga uvodi i kakav mu oblik pripadnosti nudi. Ako ga uvodi zdravo bratstvo, ono će ga učiti slobodi, granicama, odgovornosti i služenju; ako ga uvodi zatvoreni krug, može mu istodobno ponuditi osjećaj posebne pripadnosti, zaštitu i sasvim drukčiji neformalni kodeks.

Tu se ponovno susreću dva svijeta pod istim krovom: Crkva koja kandidata prima da bi razlučivao pripada li Kristu i bratva koja ga promatra pitajući pripada li „nama“.

„Brižni ne znaju što ih čeka“

Upravo na tome mjestu drugi transkripti Bengalskoga Tigra dobivaju posebno neugodno značenje, jer se iz njih, kako ih čitam u cjelini, vidi interes za nove vanjske kandidate koji ne ostaje na pitanju njihove vjere, motivacije ili prikladnosti za svećeništvo, nego prelazi na procjenjivanje njihova fizičkoga izgleda, ljepote i seksualne poželjnosti, na komentiranje toga „što bih mu radio“, na razmišljanje kako određenome kandidatu pristupiti, kako provjeriti njegovu reakciju i istodobno kako se zaštititi ako se pokaže da nije „naš“.

Takve poruke ne dokazuju da je svaka fantazija pretočena u postupak, ali vrlo mnogo govore o pogledu kojim se novi ljudi mogu promatrati. Kandidat koji bi trebao biti ponajprije osoba koja razlučuje zvanje počinje se razvrstavati kao tijelo koje se vrednuje: je li lijep, koliko je poželjan, što bi mu se moglo raditi, kako mu se približiti, hoće li uzvratiti i koliko toga treba otkriti da bi se, ako ne uzvrati, sve još uvijek moglo vratiti na razinu šale ili nesporazuma.

Zato rečenica iz transkripta:

„došli su nam budući bogoslovi i sutra imaju ‘prijemni’ i motivacijski razgovor hahahah brižni ne znaju što ih čeka...“

u tome kontekstu dobiva dvostruko značenje i otvara pitanje je li uz službeni prijemni postojao i svojevrstan neformalni prijemni zatvorenoga kruga.

Službeni prijemni pita je li kandidat prikladan za bogoslovsku formaciju, koliko je slobodan, zreo i sposoban za razlučivanje svećeničkoga poziva, dok bi neformalni prijemni zatvorenoga kruga mogao pitati sasvim drugo: tko je usamljen, komu imponira posebna pozornost, tko je fizički privlačan, tko će prihvatiti seksualiziranu šalu, tko će uzvratiti prisnost i kod koga treba ostati dovoljno oprezan da se, u slučaju odbijanja, uvijek može reći kako je sve „krivo shvatio“.

Crkva pita: „Je li ovaj čovjek prikladan za formaciju?“

Bratva pita: „Je li ovaj čovjek prikladan za nas?“

Papa Lav XIV.: prije institucije postoji osoba

Upravo na tom mjestu riječi pape Lava XIV. iz Riminija zvuče kao teološki kriterij cijele priče. Papa je naglasio da prije granica, definicija i institucija uvijek postoje osobe, upozoravajući istodobno na zatvaranje u uske krugove pripadnosti te naglašavajući da prava ljubav ne počiva na prisili, manipulaciji, obmani ili regrutaciji, nego na slobodi i autentičnom susretu.

To u bogosloviji znači da prije ugleda ustanove postoji Mala Ptičica koja govori „ne“, prije rasprave o tome je li nešto bilo dvosmisleno postoji Bijela Golubica koji se povlači u sebe, a prije procjene je li novi kandidat lijep ili „naš“ postoji čovjek sa svojim pozivom, tijelom i granicama.

Upravo riječ regrutacija ovdje je posebno važna, jer postoji velika razlika između susreta s novim kandidatom i procjenjivanja može li ga se pridobiti za zatvoreni krug. Prvo povećava slobodu drugoga, drugo ga počinje promatrati prema njegovoj upotrebljivosti za „nas“.

Moj Combray

Godinama poslije, čitajući psihijatrijsko mišljenje iz jednoga drugog slučaja groominga u crkvenome kontekstu, dogodio mi se moj vlastiti Combray. Kao što kod Prousta okus madeleine otvara cijeli izgubljeni svijet sjećanja, tako mi je nekoliko stručnih formulacija vratilo poznati jezik relativiziranja: možda je žrtva pogrešno shvatila, možda je ponašanje bilo „dvosmisleno“, možda je samo „stekla takav dojam“.

Takva rečenica zvuči pastoralno, ali lako premješta teret s postupka na percepciju onoga koji ga prijavljuje. Upravo zato dvosmislenost u nekim odnosima nije uvijek samo slučajna mana komunikacije; može postati prostor u kojemu se istodobno ispituje granica i čuva mogućnost poricanja.

Dvosmislenost nije uvijek suprotnost namjeri; ponekad je upravo njezin alibi.

Psihijatrica je tada cijelu šumu dvosmislenosti presjekla jednim pitanjem: jesu li Isus i apostoli prije primanja nekoga među učenike ljude hvatali za stražnjicu i šlatali ih, i je li to bio normalan dio inicijacije u krug učenika?

Možemo beskrajno analizirati pogled, dodir, „muze“ ili palac, ali bogoslovija tvrdi da oblikuje Kristove učenike, pa je kriterij zapravo jednostavan: povećava li način na koji postupamo s mladim čovjekom njegovu slobodu, dostojanstvo i sposobnost da kaže „ne“, ili ih smanjuje?

Bratva kao napad na svećeničko bratstvo

Na kraju cijele priče pojam bratve prestaje biti samo sociološka metafora kojom se pokušava opisati zatvoreni krug ljudi i postaje ozbiljno crkveno pitanje. Ako se zajedništvo počne graditi na podjeli na „naše“ i ostale, na zajedničkim tajnama, seksualiziranom vrednovanju ljudi, testiranju novih kandidata, uzajamnoj zaštiti i sposobnosti kruga da neugodnu istinu pretvori u „nesporazum“, tada ono više nije tek deformirano prijateljstvo, nego stoji izravno nasuprot onome što Crkva podrazumijeva pod svećeničkim bratstvom.

Drugi vatikanski sabor u Presbyterorum ordinis 8 kaže da su svećenici samim ređenjem međusobno povezani „tijesnim sakramentalnim bratstvom“, da u pojedinoj biskupiji tvore jedan prezbiterij pod svojim biskupom te da, premda obavljaju različite službe, svi sudjeluju u jednoj istoj svećeničkoj službi za ljude. Koncil pritom odmah objašnjava čemu takvo bratstvo služi: svećenici trebaju pomagati jedni drugima kako bi uvijek bili „suradnici u istini“, povezani vezama apostolske ljubavi, službe i bratstva.

Te dvije koncilske formulacije — sakramentalno bratstvo i suradnici u istini — možda najbolje razotkrivaju suprotnost između bratstva i bratve. Svećeničko bratstvo ne postoji zato što ljudi dijele iste privatne sklonosti, zato što jedni o drugima znaju kompromitirajuće tajne niti zato što jedan drugome duguju uslugu, nego zato što su sakramentalno povezani radi Krista i njegova naroda. Njegova svrha nije zaštititi vlastiti krug od istine, nego upravo omogućiti da braća zajedno služe istini, čak i kada je ona bolna za jednoga od njih.

U pravome bratstvu čovjek ti govori istinu zato što si mu brat; u bratvi može doći do sasvim obrnute logike, u kojoj ti je upravo zato što si „naš“ dužan određene stvari prešutjeti. U prvome slučaju bratstvo oslobađa savjest, dok je u drugome može vezati; prvo pomaže čovjeku da preuzme odgovornost, dok drugo može razviti sposobnost da odgovornost rasporedi po mreži lojalnosti, relativiziranja i zajedničke šutnje.

Koncil ide još dalje te govori da je svaki svećenik sa svojom subraćom povezan ljubavlju, molitvom i punom suradnjom, dok stariji svećenici trebaju primati mlađe kao pravu braću, pomagati im u njihovim prvim pothvatima i svećeničkim službama. Upravo u svjetlu toga teksta postaje posebno ozbiljno pitanje kako se uopće prima mlađega čovjeka u crkveni krug. Primiti ga kao brata ne znači procjenjivati njegovo tijelo, njegovu poželjnost i seksualnu dostupnost, testirati njegove granice ili ustanovljavati može li postati „naš“, nego pomoći mu da postane slobodniji, zreliji, čišći u nakani i sposobniji za služenje ljudima.

Zanimljivo je da se i papa Lav XIV. nedavno ponovno vratio upravo toj koncilskoj viziji. U apostolskom pismu povodom šezdesete obljetnice Optatam totius i Presbyterorum ordinis naglasio je da posebno bratstvo među zaređenim službenicima ima svoj temelj u samome sakramentu svetoga reda, ponovno citirajući upravo pojam „intimnoga sakramentalnog bratstva“ (intimno u ovom izričaju zasigurno ne podrazumijeva bratstvo temeljeno na međusobnim intimnim odnosima). Svećeničko bratstvo zato nije privatno udruženje ljudi koji su se pronašli prema svojim afinitetima i sklonostima, nego crkvena i sakramentalna stvarnost koja prethodi njihovim simpatijama i upravo ih zbog toga obvezuje na nešto veće od privatne lojalnosti.

Tu se vraća i Lavov govor iz Riminija od 22. kolovoza 2026., u kojemu je izrekao možda najjednostavniji antropološki kriterij za cijelu ovu temu: „Prije granica, definicija i institucija uvijek postoje osobe.“ Papa je kršćanstvo povezao s Bogom koji dolazi čovjeku kao susret, pogled i iskustvo te upozorio da se kršćanske skupine ne smiju pretvoriti u zatvorene enklave. Mlade je pozvao da proširuju svoje mreže izvan svakoga pretjerano uskoga osjećaja pripadnosti, a potom vrlo izravno rekao da u ljubavi nema prisile, manipulacije, obmane ni regrutacije, jer ljubav može postojati samo u slobodi i autentičnome susretu.

U kontekstu bogoslovije to znači da prije reputacije ustanove postoji Mala Ptičica koja govori da s određenim čovjekom ne želi dijeliti sobu; prije institucionalnoga rasporeda postoji njegovo „ne“; prije rasprave o tome je li neka gesta bila dovoljno nedvosmislena postoji Bijela Golubica koji se počeo povlačiti u sebe; prije procjene je li novi kandidat lijep, privlačan i „naš“ postoji osoba sa svojom savješću, tijelom, slobodom i vlastitim odnosom s Bogom.

Zato je Papina riječ regrutacija ovdje osobito snažna. Nije isto susresti novoga kandidata i regrutirati ga. Susret ostavlja drugoga slobodnim da bude drukčiji, da odbije, da se ne uklopi u moj krug i da ipak ostane moj brat; regrutacija ga počinje vrednovati prema tome može li ga se pridobiti, čemu može poslužiti i koliko je sigurno otkriti mu vlastite namjere. Susret pita: „Tko si ti?“ Regrutacija pita: „Možeš li postati naš?“

Upravo tu bratva nije samo lošija inačica bratstva, nego njegov napad iznutra, jer privatizira ono što je sakramentalno i zamjenjuje kriterije.

Sakramentalno bratstvo kaže: povezani smo da bismo zajedno gradili Tijelo Kristovo; bratva kaže: povezani smo jer pripadamo istome krugu.

Bratstvo kaže: budimo suradnici u istini; bratva može početi govoriti: sačuvajmo ono što znamo među nama.

Bratstvo starijega obvezuje da mlađega zaštiti i uvede u služenje; bratva može mlađega početi procjenjivati, testirati i uvoditi u svoj paralelni kodeks.

U tome smislu bratva ne ugrožava samo čistoću pojedinca. Ona ugrožava sam prezbiterij, jer proizvodi paralelno bratstvo unutar sakramentalnoga bratstva, neku vrstu privatnoga prezbiterija unutar prezbiterija, s vlastitim vezama, vlastitim pravilima pripadnosti i vlastitim razlozima za šutnju. Izvana mogu ostati ista liturgija, ista kapela, isti talar i ista riječ „brat“, ali riječ više ne znači isto.

Dva svijeta pod istim krovom

Tu se konačno vraćam naslovu, jer pod istim krovom doista mogu postojati dva svijeta, a razliku među njima najbolje osvjetljavaju zajedno papa Lav XIV. i Presbyterorum ordinis: jedan podsjeća da prije institucije stoji konkretna osoba i da ljubav ne manipulira niti regrutira, dok drugi podsjeća da svećeničko bratstvo nije privatna pripadnost, nego sakramentalna veza čiji članovi trebaju postati suradnici u istini.

U jednome svijetu Mala Ptičica kaže „ne“, Kentaur Hiron primjećuje ono što smatra neprihvatljivim i staje između, Postrojba otvara vrata svoje sobe i omogućuje da tuđe „ne“ postane stvarna granica, a Bijelu Golubicu kolege ne ismijavaju zbog njegova povlačenja nego ga nagovaraju da o onome što ga muči razgovara s duhovnikom. U svakoj od tih situacija događa se nešto sasvim jednostavno, ali duboko crkveno: drugi čovjek nije objekt nego osoba čiju slobodu treba zaštititi.

To su možda male geste, ali upravo u njima nalazim ono o čemu govori Koncil kada spominje apostolsku ljubav, službu, bratstvo i uzajamnu pomoć. Bratstvo se ne dokazuje velikim deklaracijama o zajedništvu, nego načinom na koji reagira kada je njegov brat slab, uplašen, nesiguran ili kada jednostavno kaže „ne želim“.

U drugome svijetu logika je obrnuta, jer postaje važno tko je „naš“, kako izgleda novi kandidat, koliko je privlačan, što bi mu se moglo raditi, kako mu pristupiti, kako provjeriti njegovu reakciju, koliko daleko pomicati granicu i kako sačuvati vlastitu mogućnost poricanja ako se pokaže da on ipak nije „naš“. U tome svijetu drugi čovjek lako prestaje biti brat kojega treba primiti i postaje objekt kojega treba procijeniti.

Jedan svijet vidi osobu, drugi vrednuje objekt; jedan susreće, drugi regrutira; jedan poštuje granicu, drugi je iskušava; jedan može podnijeti slobodno „ne“, drugi mora imati spremno objašnjenje da je sve bilo dvosmisleno; jedan želi biti suradnik u istini, drugi može opstati upravo dok je zajednička tajna snažnija od pune istine.

Zato se ova priča na kraju ne svodi samo na Bengalskoga Tigra, Malu Ptičicu, Bijelu Golubicu, Jednoroga, Kentaura Hirona ili Postrojbu. Pseudonimi će jednoga dana postati nevažni, kao što će nevažni postati konkretni rasporedi soba, generacije i hodnici kojima su ti ljudi prolazili, ali ostat će pitanje kakvu Crkvu i kakvo svećeničko bratstvo želimo stvarati.

Hoćemo li, kada čovjek kaže „ne“, najprije štititi njega ili reputaciju sustava? Hoćemo li, kada se mladić počne povlačiti u sebe, prvo pitati što mu se dogodilo ili ćemo mu objasniti da je nešto pogrešno shvatio? Hoćemo li novoga kandidata primiti kao osobu koju treba pratiti u slobodnome razlučivanju ili kao tijelo koje će neformalni krug odmjeravati prema ljepoti, poželjnosti i mogućnosti da postane „naš“? Hoće li bratstvo biti dovoljno snažno da podnese istinu o svojem članu ili će njegova snaga upravo biti u sposobnosti da tu istinu zadrži unutar kruga?

Tu se pokazuje koliko je točna Papina opomena da prije institucija postoje osobe, ali i koliko je zahtjevna koncilska formulacija da svećenici budu suradnici u istini. Prava zaštita institucije ne sastoji se u tome da se istina prilagodi njezinu ugledu, nego da ustanova bude toliko vjerna svojoj svrsi da istinu može podnijeti, ispraviti nepravdu i zaštititi osobu čak i onda kada će joj to privremeno nanijeti neugodnost.

Upravo se zato bratva ne smije romantično prikazivati kao nekakvo posebno snažno prijateljstvo među svećenicima ili bogoslovima. Ona je, ako poprimi opisanu logiku, anti-bratstvo: povezanost koja nalikuje bratstvu, koristi njegov jezik i možda čak djeluje pod njegovim crkvenim krovom, ali iznutra izvrće njegovu svrhu. Umjesto apostolske ljubavi stavlja uzajamnu zaštitu, umjesto služenja interes kruga, umjesto slobode regrutaciju, umjesto suradnje u istini suradnju u šutnji.

I možda upravo zato vrijedi na samome kraju ponovno postaviti ono pitanje koje mi se preko jednoga drugoga slučaja vratilo poput Proustove madeleine: jesu li Isus i apostoli tako primali ljude među učenike? Jesu li nove učenike seksualno procjenjivali, ispitivali koliko im se mogu približiti, stvarali privatne krugove unutar kruga učenika i njihovo odbijanje tumačili kao problem njihove percepcije?

Ako nisu, onda nam ne trebaju sofisticiraniji eufemizmi, nego povratak jednostavnijem evanđeoskom i crkvenom kriteriju: vidjeti osobu prije strukture, poštovati njezinu slobodu, čuvati njezine granice, pomoći slabijemu, mlađega primiti kao pravoga brata i, kako kaže Koncil, biti suradnik u istini.

Jer tek tada riječ bratstvo ponovno dobiva svoj sadržaj.

Mala Ptičica kaže „ne“, Kentaur Hiron staje između, Postrojba otvara vrata, a Bijelu Golubicu netko pita što ga muči.

U tome nema velike teorije, ali ima mnogo Evanđelja.

Tu počinje bratstvo kakvo Crkva želi.

A bratva počinje upravo ondje gdje se pod imenom bratstva počne više štititi „naša stvar“ nego brat koji stoji pred nama.

(Saga se nastavlja...)