Zašto Crkva blagoslivlja mač? Mir koji se čuva pravednošću i snagom

Eugène Delacroix, Sloboda predvodi narod, ulje na platnu, 1830., Muzej Louvre, Pariz.

Mir koji se čuva pravednošću i snagom

Današnji dan, 14. srpnja, u Francuskoj se obilježava kao nacionalni blagdan u spomen na pad Bastille, događaj koji je postao simbol Francuske revolucije i početka novoga političkog poretka. Bastille je za mnoge ostala simbol oslobođenja od apsolutizma, no povijest rijetko dopušta jednostavna tumačenja. Ono što je započelo pod geslima slobode, jednakosti i bratstva vrlo je brzo pokazalo i svoje drugo lice – lice progona, nasilja i revolucionarnoga terora. U ime slobode zatvarani su neistomišljenici, u ime jednakosti ukidana su temeljna prava, a u ime bratstva prolivena je krv desetaka tisuća ljudi.

Među najtragičnijim poglavljima Francuske revolucije nalazi se Vendeja. Stanovnici te pokrajine ustali su u obranu svoje katoličke vjere, svojih svećenika i zakonitoga društvenog poretka. Odgovor revolucionarne vlasti bio je brutalan. Masovna smaknuća, spaljena sela i sustavno uništavanje stanovništva ostali su trajna opomena kamo može odvesti ideologija koja odbaci Boga i moralni zakon.

Promatrajući današnji spomen na pad Bastille, ne želimo donositi pojednostavljene povijesne sudove. Svako povijesno razdoblje nosi svoje složenosti. Ali upravo zato vrijedi postaviti jedno temeljno pitanje: što je zapravo mir?

Suvremeni čovjek često mir poistovjećuje s odsutnošću rata. Katolička tradicija, međutim, mir shvaća mnogo dublje. Mir nije tek trenutak kada se oružje utiša. Mir nije ni privremena ravnoteža postignuta strahom, političkim kompromisima ili prešućivanjem nepravde. Mir je plod pravednoga poretka.

To sažimaju riječi proroka Izaije koje su stoljećima postale jednim od najpoznatijih gesla katoličke društvene misli: Opus iustitiae pax. Djelo pravednosti jest mir. (Iz 32,17)

Ova kratka rečenica sadrži čitavu filozofiju mira. Ondje gdje postoji pravednost, rađa se mir. Ondje gdje se pravda sustavno krši, gdje se čovjeku uskraćuje ono što mu pripada, gdje se nepravda godinama gomila ili se problemi samo privremeno guraju pod tepih, nastaje privid mira, ali ne i pravi mir. Takvo društvo prije ili poslije ulazi u stanje nemira. Mir se dakle, ne može svesti na odsustvo rata ili sukoba.

Francuska potkraj XVIII. stoljeća upravo je takav primjer. Gospodarska kriza, nepravedan porezni sustav, glad, nezaposlenost, političke napetosti između kralja, plemstva i građanstva te dugotrajna nesposobnost da se pronađe pravedno rješenje postupno su razorili društveni sklad. Pad Bastille 14. srpnja 1789. nije bio uzrok revolucije nego njezina posljedica. Bio je izraz dubokoga društvenog poremećaja koji je godinama rastao ispod površine.

Ali jednako tako, povijest Francuske revolucije pokazuje još jednu važnu istinu. Nepravda može izazvati pobunu, ali pobuna sama po sebi ne stvara pravednost. Revolucija koja je obećavala slobodu ubrzo je proizvela Jakobinski teror, progon Crkve, zatvaranje samostana, smaknuća svećenika i krvoproliće u Vendeji. Nepravda je rodila nasilje, a nasilje novu nepravdu.

Katolička misao zato odbacuje i tiraniju i revolucionarni kult nasilja. Ni jedno ni drugo ne mogu biti temelj trajnoga mira. Jer mir nije plod pobjede jačega, nego plod pravednosti.

No Crkva ide još jedan korak dalje. Ona zna da se pravednost ne može uspostaviti samo zakonima ni političkim reformama. Prije nego što se uspostavi red u državi, mora se uspostaviti red u čovjeku.

Mir započinje u čovjekovu srcu

Katolička misao polazi od čovjeka. Društvo je onakvo kakvi su ljudi koji ga tvore. Zato Crkva nikada nije vjerovala da će se trajni mir postići samo političkim reformama, strožim zakonima ili jačim represivnim aparatom. Sve su to potrebna sredstva, ali nijedno ne može zamijeniti obraćenje čovjekova srca.

Tu je misao snažno izrazio blaženi Alojzije Stepinac u propovijedi održanoj 26. siječnja 1940. godine:

"Svećeničke službe ne mogu nadomjestiti puške ni topovi, nije je kadra nadomjestiti nikakova policija, jer su to sve faktori koji djeluju samo izvana na rastrovanost prilika. Svećenik pak ide na izvor zala, on silazi u nutrinu čovjekovu, i kad tamo uspostavi red, vanjski red dolazi onda sam od sebe."

To nije pobožna fraza nego duboka antropološka istina. Ratovi ne nastaju najprije na bojišnicama, nego u ljudskom srcu. Zavist, pohlepa, mržnja, oholost i želja za vlašću mnogo prije nego što se pretvore u topove i puške najprije razaraju čovjekovu nutrinu. Zato mir ne može biti samo politički projekt. On je prije svega moralna i duhovna zadaća.

Upravo zato i crkveno pravo polazi od istoga načela. Današnji Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1311 § 2 određuje:

"Tko predstoji u Crkvi treba čuvati i promicati dobro same zajednice i pojedinih vjernika pastoralnom ljubavi, primjerom života, savjetom i poticajem, a ako je potrebno, također nametanjem kazni ili proglašavanjem, prema odredbama zakona uvijek primjenjivanim s kanonskom pravičnošću, imajući pred očima ponovno uspostavljanje pravednosti, popravak krivca i otklanjanje sablazni."

Ovaj kanon sažima gotovo dvije tisuće godina crkvenoga iskustva. Autoritet ne postoji radi kažnjavanja, nego radi dobra zajednice. Prvo dolaze ljubav, odgoj, primjer života, opomena i poticaj. Tek kada sva ta sredstva zakažu, poseže se za kaznom. Ali ni tada cilj nije osveta niti poniženje krivca. Cilj je uvijek isti: ponovno uspostaviti pravednost, pomoći obraćenju počinitelja i zaštititi zajednicu od daljnjega zla.

Drugim riječima, i Crkva priznaje da ljubav sama po sebi ne isključuje potrebu za autoritetom. Pravednost katkad zahtijeva odlučno djelovanje kako bi se zaštitilo opće dobro. To vrijedi u obitelji, u Crkvi, ali i u državi.

Ovdje dolazimo do pitanja koje se često postavlja: ako Crkva toliko govori o miru, kako može opravdati postojanje vojske?

Odgovor leži upravo u katoličkom shvaćanju mira. Budući da je čovjek ranjen grijehom, uvijek će postojati oni koji će pokušati silom ugroziti život drugih ljudi, njihovu slobodu ili njihovu domovinu. Kad bi svi živjeli po Evanđelju, vojske ne bi bile potrebne. Ali povijest čovječanstva pokazuje da takav svijet još nije nastupio.

Zbog toga je kroz stoljeća nastala jedna sažeta latinska definicija vojnika koja izražava njegovo poslanje: Miles est homo qui procurat pacem per vim. (Vojnik je čovjek koji mir osigurava uporabom sile.)

To nije geslo militarizma niti veličanje rata. Naprotiv. U toj je definiciji sadržana bit katoličkoga razumijevanja vojne službe. Vojnik nije čovjek koji traži rat, nego čovjek koji je spreman uporabiti silu kako bi zaštitio mir kada su sva druga sredstva iscrpljena. Njegova je snaga u službi prava, a ne moći; u službi obrane, a ne osvajanja; u službi zajedničkoga dobra, a ne osobne koristi.

To je ujedno i razlog zbog kojega Crkva nikada nije bila apsolutno pacifistička. Ona je uvijek razlikovala nepravednu agresiju od zakonite obrane. Ljubav prema bližnjemu ne znači ravnodušnost prema zlu. Braniti nedužnoga nije suprotnost ljubavi; često je upravo njezin najviši oblik.

O tome svjedoči i liturgijska predaja same Crkve.

Sv. Ivana Orleanska tražila je od svojih vojnika da se mole i ispovijedaju tj. da se pomire s Bogom prije svake bitke. Ujedno ih je poticala da u boju nikome ne čine nepravde niti nepotrebnog nasilja.

Crkva nije blagoslivljala rat, nego obranu pravde

Povijest Katoličke Crkve često se prikazuje kao povijest blagoslivljanja ratova. Takav prikaz ne odgovara liturgijskim izvorima. Dovoljno je otvoriti stari Rimski pontifikal da bi se vidjelo kako Crkva nije blagoslivljala rat kao takav, nego čovjeka koji je pozvan braniti pravednost.

Još od ranoga srednjeg vijeka, a osobito u razdoblju kršćanskoga viteštva, pontifikal je sadržavao posebne obrede blagoslova oklopa, mača i vojnoga stijega. Ti su obredi stoljećima pratili kršćanske vitezove, branitelje gradova, hodočasnika i granica kršćanskoga svijeta, a osobito su obilježili vrijeme obrambenih križarskih ratova i nastanak viteških redova. Njihova je svrha bila oblikovati savjest vojnika prije nego njegovu ruku.

Već prva molitva blagoslova oklopa pokazuje da Crkva ne zaziva pobjedu radi osvajanja, nego radi pravde:

"Neka blagoslov svemogućega Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga siđe na ovaj oklop i na onoga koji će ga nositi, kako bi mogao braniti pravdu."

U drugoj molitvi razlog je još određeniji:

"...udijeli svome sluzi koji ga želi nositi milost da se njime slobodno i pobjedonosno služi na zaštitu i obranu svete Majke Crkve, siročadi i udovica, protiv napada vidljivih i nevidljivih neprijatelja."

Ovdje se nalazi srce katoličke teologije obrambenoga rata. Crkva ne moli za osvajanje novih područja niti za uništenje protivnika. Moli za obranu pravde, za zaštitu Crkve i onih koji se sami ne mogu obraniti. Siročad i udovice u biblijskom jeziku predstavljaju sve nezaštićene članove društva. Obrana slabih postaje moralna obveza, a vojnička služba oblik kršćanske službe bližnjemu.

Jednako snažna poruka nalazi se u blagoslovu mača. Nakon što poškropi mač blagoslovljenom vodom, biskup ga predaje budućem nositelju riječima:

"Primi ovaj mač u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Neka ti služi za tvoju obranu i obranu svete Božje Crkve, na posramljenje neprijatelja Kristova križa i kršćanske vjere."

Ali odmah potom slijedi ograničenje koje razlikuje kršćanskoga vojnika od običnoga ratnika:

"I koliko god to ljudska slabost dopušta, neka njime nikome ne naneseš nepravdu."

Ta je rečenica možda najvažniji dio cijeloga obreda. Čak i kada je obrana moralno opravdana, vojnik nema pravo činiti nepravdu. Rat ne suspendira Božji zakon. Ni na bojištu čovjek ne prestaje biti odgovoran pred Bogom.

Jednako je znakovit i blagoslov vojnoga stijega. Biskup moli:

"Svemogući vječni Bože... posveti nebeskim blagoslovom ovaj stijeg... Neka bude snažan protiv protivničkih naroda... Jer Ti si Bog koji prekida ratove i daješ pomoć nebeske zaštite onima koji se u Te ufaju."

Zatim biskup daje primatelju cjelov mira govoreći: „Mir tebi.” Onaj koji je primio stijeg poljubi biskupu ruku i odlazi.

Crkva, dakle, moli za pobjedu samo zato da bi rat završio i da bi se ponovno uspostavio mir. Pobjeda nikada nije sama sebi svrha.

Upravo su iz ovih liturgijskih tekstova izrasli ideali srednjovjekovnoga kršćanskog viteštva. Vitez nije bio pozvan biti osvajač, nego defensor Ecclesiae – branitelj Crkve, zaštitnik hodočasnika, udovica, siročadi i nemoćnih. Mač je primao klečeći pred oltarom, nakon blagoslova biskupa, svjestan da njegovo oružje nije znak moći nego odgovornosti. Zato su se stoljećima razvijali viteški redovi koji su svoju službu shvaćali kao obranu vjere i zaštitu nedužnih, a ne kao sredstvo osobne slave.

To je razlog zbog kojega Crkva nije blagoslivljala željezo, nego čovjekovu nakanu. Oružje bez pravednosti postaje sredstvo nasilja. Oružje podređeno pravednosti postaje sredstvo obrane. U tome se krije duboka razlika između kršćanskoga poimanja vojnika i svih ideologija koje vojnu silu pretvaraju u instrument osvajanja ili tlačenja.

Hrvatski branitelji - primjer onih koji su silom omogućili mir

Hrvatsko iskustvo: vojnik kao čuvar mira

Katolički nauk o pravednoj obrani nije ostao tek dio srednjovjekovnih liturgijskih knjiga ili povijesnih rasprava. On je živio u kršćanskim narodima kroz stoljeća, a hrvatski ga je narod na osobit način iskusio u Domovinskom ratu.

Hrvatski branitelji nisu uzeli oružje kako bi osvajali tuđe gradove ili širili vlastitu državu. Nisu ratovali radi mržnje prema drugome narodu niti radi osobne koristi. Oni su stali u obranu vlastitih domova, svojih obitelji, svojih crkava i groblja, svoga naroda i prava na slobodu. Upravo zato Domovinski rat ostaje primjer legitimne obrane od nepravedne agresije.

Kada danas govorimo o ponovnom uvođenju temeljnoga vojnog osposobljavanja, rasprava se često vodi između dviju krajnosti. Jedni u njemu vide nepotrebnu militarizaciju društva, dok ga drugi promatraju isključivo kroz prizmu nacionalne sigurnosti. Katolički pogled drukčiji je od oba.

Vrijednost temeljne vojne obuke nije u tome da bi društvo pripremala za rat, nego upravo suprotno – da ga osposobi očuvati mir. Dobro uvježban, discipliniran i moralno odgojen vojnik najveće je jamstvo da će rat biti spriječen. Povijest pokazuje da agresori gotovo uvijek napadaju ondje gdje procijene da neće naići na ozbiljan otpor. Spremnost za obranu često je najbolji način odvraćanja rata.

To su hrvatski branitelji pokazali 1991. godine. Mnogi od njih dolazili su iz redova pričuvnog sastava, teritorijalne obrane, policije ili su prethodno prošli vojnu obuku tijekom služenja vojnoga roka. Upravo zahvaljujući toj stečenoj disciplini, osnovnom vojničkom znanju i spremnosti na žrtvu bili su sposobni organizirati obranu zemlje u trenutku kada je prijetio njezin nestanak. Njihovo znanje nije bilo sredstvo razaranja, nego sredstvo opstanka.

Vrijednost vojnoga osposobljavanja stoga nije u rukovanju oružjem kao takvim. Ono razvija odgovornost, samodisciplinu, sposobnost djelovanja u kriznim okolnostima, zaštitu slabijih, međusobno povjerenje i osjećaj služenja zajednici. Sve su to vrline koje su stoljećima činile sastavni dio kršćanskoga poimanja viteštva.

To potvrđuje i sam obred blagoslova mača u Rimskom pontifikalu. Vitez ili vojnik primao je mač klečeći pred biskupom, svjestan da ne prima znak vlasti, nego znak služenja. Oružje je postajalo simbol odgovornosti pred Bogom i narodom. Prije nego što je bio ratnik, morao je biti čovjek pravedne savjesti.

Jednako je snažna i definicija vojnika koju je latinska tradicija sažela riječima: Miles est homo qui procurat pacem per vim – vojnik je čovjek koji mir osigurava uporabom sile. Sila ovdje nije svrha nego posljednje sredstvo. Njezina je moralna vrijednost određena isključivo ciljem kojem služi. Ako služi agresiji, ona postaje zločin. Ako služi obrani života, slobode i pravednosti, ona postaje služba općem dobru.

Zato katolička tradicija nikada nije veličala ratnika zbog njegove sposobnosti da ubija. Veličala ga je zbog njegove spremnosti da vlastiti život stavi na raspolaganje drugima. To je razlika između plaćenika i branitelja. Plaćenik se bori radi vlastite koristi. Branitelj se izlaže pogibelji kako bi drugi mogli živjeti u miru.

Upravo zato vojnička služba, kada je podložna moralnom zakonu i usmjerena obrani zajednice, nije suprotna Evanđelju. Ona je jedan od načina služenja bližnjemu. Kao što liječnik štiti život liječenjem, sudac pravednim suđenjem, a svećenik navještajem Evanđelja, tako vojnik štiti zajednicu onda kada su iscrpljena sva druga sredstva i kada prijeti nepravedna sila.

No ni tada posljednju riječ nema rat.

„Nekoć neprijatelji, danas braća“

Katoličko poimanje obrane ne završava pobjedom na bojištu. Ono svoj vrhunac nalazi u miru koji ponovno uspostavlja zajedništvo među ljudima. Zato je jednako važna i druga latinska misao koja se stoljećima može pronaći na vojnim grobljima diljem Europe, pa tako i na riječkom groblju Kozala: Olim hostes, nunc fratres. (Nekoć neprijatelji, sada braća.)

To nije politička poruka niti pokušaj izjednačavanja onih koji su branili s onima koji su napadali. Kršćanstvo nikada ne relativizira istinu ni odgovornost. Postoji razlika između pravedne obrane i nepravedne agresije, između žrtve i napadača. Ta razlika ostaje zapisana u povijesti i pred ljudskim sudovima.

Ali pred grobom čovjek shvaća još jednu istinu. Smrt oduzima sve zemaljske oznake. Nestaju odore, činovi, zastave, granice i vojske. Pred licem Božjim ostaje čovjek sa svojom savješću, svojim djelima i potrebom za Božjim milosrđem. Upravo zato taj epitaf nije poziv na zaborav, nego na nadu da mržnja nikada neće imati posljednju riječ.

To je i konačni cilj svake pravedne obrane. Branitelj ne uzima oružje zato da bi neprijatelj zauvijek ostao neprijatelj. Oružje uzima zato da bi jednoga dana ponovno bilo moguće živjeti u miru. Cilj nije uništenje čovjeka, nego zaustavljanje nepravde.

To je duboko evanđeoska logika. Krist ne traži od čovjeka da voli nepravdu, nego da ljubi neprijatelja. Ljubiti neprijatelja ne znači prepustiti mu da nekažnjeno čini zlo, nego željeti njegovo obraćenje i prestanak zla koje čini. Zato je moguće istodobno braniti domovinu i moliti za neprijatelja. To nije proturječje. To je zahtjev Evanđelja.

Na tome se mjestu ponovno susreću sve misli ovoga razmišljanja.

Opus iustitiae pax. Mir je plod pravednosti.

Pravednost započinje u čovjekovu srcu, kako je učio blaženi Alojzije Stepinac.

Pravednost je cilj svakoga autoriteta, kako naučava Zakonik kanonskoga prava.

Pravednost je razlog zbog kojega je Crkva stoljećima blagoslivljala oklop, mač i vojni stijeg, ne da bi poticala rat, nego da bi podsjećala da je i vojnik podložan Božjem zakonu te da je njegova služba obrana Crkve, domovine i najslabijih.

Pravednost je razlog zbog kojega latinska tradicija vojnika opisuje riječima Miles est homo qui procurat pacem per vim – vojnik je čovjek koji mir osigurava uporabom sile. Njegova je snaga opravdana jedino onda kada služi očuvanju mira i zaštiti nedužnih.

I upravo zato hrvatski narod s posebnim poštovanjem gleda na svoje branitelje. Oni nisu postali heroji zato što su ratovali, nego zato što su bili spremni žrtvovati vlastiti život kako bi drugi mogli živjeti u slobodi. Njihovo vojničko znanje, stečeno tijekom temeljne vojne obuke i kasnije usavršavano u obrani domovine, nije bilo sredstvo razaranja, nego sredstvo očuvanja života, slobode i mira.

Zbog toga i danas vrijedi promišljati o važnosti temeljnoga vojnog osposobljavanja. Njegova svrha nije stvaranje ratničkoga društva niti poticanje militarizma. Njegova je svrha odgoj odgovornih građana koji će, ako to ikada bude potrebno, znati zaštititi svoje obitelji, svoje bližnje i svoju domovinu. Najbolja vojska nije ona koja vodi najviše ratova, nego ona čija je spremnost toliko uvjerljiva da rat uspije spriječiti.

Na dan kada se u Francuskoj obilježava pad Bastille, dobro je prisjetiti se da povijest nije sastavljena samo od revolucija i pobjeda. Ona je sastavljena i od opomena. Bastille nas podsjeća koliko je pogubno kada se pravednost zanemari. Vendeja nas upozorava kamo vodi revolucija koja izgubi moralno uporište. Stepinac nas podsjeća da se trajni mir rađa u čovjekovu srcu. Rimski pontifikal svjedoči da Crkva nikada nije slavila rat, nego je molila da vojnik bude branitelj pravde. A natpis na groblju Kozala – Olim hostes, nunc fratres – podsjeća nas da je posljednji cilj svake pravedne obrane mir u kojem će jednoga dana i nekadašnji neprijatelji ponovno moći prepoznati jedni u drugima ljudsko dostojanstvo.

Jer jedino je takav mir dostojan čovjeka. I jedino se za takav mir isplati boriti.