Tumačiti Drugi vatikanski sabor: Etiketiranje vodi podjelama (I. dio)

Pozvani smo promišljati stvarnost Crkve, pape i vjere. Vjerujem da trebamo staviti stvari jasno na svoje mjesto. Zato ću se voditi onime što je rekao sv. Ivan Kentijski:

„Bori se protiv svih pogrešaka, no to čini s dobrom voljom, strpljenjem, blagošću i ljubavlju. Grubost će ti nauditi duši i upropastiti najbolju nakanu.“

Već Sv. Irenej Lionski, crkveni naučitelj, na početku svoga djela Adversus haereses (Protiv zabluda), piše da je zabluda poput zvijeri koja napada iz šume i  odvlači svoje žrtve, ali da ju treba istjerati iz šume te iznijeti na vidljivo jer će ona tada izgubiti svoju snagu.

Neprikladnost izraza tradicionalist/progresist – stvaranje podjela i heremeneutika diskontinuiteta

Dogmatska konstitucija Lumen gentium pokazuje da se autentična obnova Crkve ne događa odbacivanjem prošlosti niti njezinim fosiliziranjem, nego djelovanjem Kristova Duha koji Crkvu neprestano vodi u puninu istine. Sabor uči da Duh Sveti „Crkvu uvodi u svu istinu“ (LG 4), dok je Crkva „sveta i uvijek potrebna čišćenja te neprestano ide putem pokore i obnove“ (LG 8). Ta obnova nije promjena sadržaja vjere, nego sve dublje življenje i razumijevanje istoga pologa vjere i življenje sakramenata.

Kada netko kaže da je tradicionalni katolik, tradicionalist, trebali bi ga zapitati smatra li se on rimokatolikom ili spada u onu sferu starokatolika i sličnih. Isto vrijedi i za progresivnog katolika (koji se odbacivanjem nauka smatra ispred svog vremena). Zašto? Zato što pravi katolik prihvaća u potpunosti sve što učiteljstvo traži od njega i prianja uz to posluhom razuma i vjere, a ukoliko to ne čini, ne bi se trebao nazivati katolikom. Kako kaže Drugi vatikanski sabor: „Religiozni posluh volje i razuma (religiosum voluntatis et intellectus obsequium) treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika...“ (LG 25)  O toj problematici je vrlo jasno progovorio i papa Franjo.

Zasnivajući svoju propovijed, papa Franjo je govorio o jedinstvu Crkve, te je kazao kako toliki smatraju da su u Crkvi, ali su jednom nogom izvan nje, dok drugi još nisu ni ušli. Tako si rezerviraju dva mjesta: unutra i izvana. Za njih – kaže Papa – Crkva nije dom; ne osjećaju je takvom nego je za njih kao iznajmljeni smještaj.

Druga se skupina sastoji od onih koji stalno imaju svoje vlastite ideje, za koje ne će da budu one koje su Crkvi svojstvene; oni uvijek imaju nekakvu alternativu. To su alternativci – kazao je Sveti Otac. Riječ je o tomu da takvi u Crkvu ulaze s tom idejom; s tom ideologijom i tako je njihova pripadnost Crkvi samo djelomična. I takvi su jednom nogom izvan Crkve te ni za njih, također, Crkva ne predstavlja dom. U nekom smislu se nastanjuju u Crkvi, a takvih je bilo i u počecima Crkve! Pomislimo samo na gnostike koje je Sv. Ivan dobro korio. „Katolici smo; da, ali imamo te i takve ideje. Ne dijele mišljenje koje Crkva ima“ – kazao je Papa.

Dogmatska konstitucija Lumen gentium u broju 14 govori vrlo slično:

„No ne spašava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne ustraje u ljubavi, a ostaje u krilu Crkve »tijelom«, ali ne i »srcem«.“

Ali da se to ne gleda kao „krivovjerje drugovatikanske Crkve“ citirat ću Katekizam pape sv. Pija X. točku 172.:

P. Ako je tko član Katoličke Crkve, a ipak ne živi po njezinu nauku, može li se spasiti?

O. Ako je tko član Katoličke Crkve, a ne živi po njezinu nauku, on je njezin mrtvi član i prema tome se neće spasiti, jer se za spasenje odrasla čovjeka ne traži samo krštenje i vjera, nego i djela, koja se slažu s vjerom.

Isto tako izrazi tradicionalist ili tradicionalni katolik označavaju pripadnost ideologiji tradicionalizma. Važno je pritom razlikovati ideološki tradicionalizam od legitimne privrženosti starijem liturgijskom obliku. Nije svaki vjernik koji voli tradicionalnu liturgiju tradicionalist u ideološkom smislu, kao što nije svaki vjernik koji sudjeluje u Novom redu mise progresist. Upravo je na tu opasnost generalizacije upozorio kardinal Gerhard Ludwig Müller: „Netočno je tvrditi da svatko tko daje prednost drevnom obredu ne prihvaća Drugi vatikanski sabor. Po istom bi se kriteriju moglo reći da ni svi koji daju prednost Novom redu mise ne prihvaćaju Koncil. Pogledajmo što se događa u Njemačkoj, gdje se neki biskupi rado pozivaju na Koncil, a zatim redovito niječu njegov nauk.“Ova je primjedba važna jer potvrđuje osnovnu tezu ovoga razmišljanja: problem nije liturgijska osjetljivost sama po sebi, nego ideologizacija liturgije i selektivno prihvaćanje Učiteljstva. Mjerilo katolištva nije osobni liturgijski ukus, nego cjelovito zajedništvo s vjerom Crkve i poslušnost njezinu Učiteljstvu.

Dakle, ideologija tradicionalizma dio je postkoncilske heremeneutike diskontinuiteta koja djelomično ili potpuno odbacuje učenja 2. Vatikanskog sabora, smatra ga nepotrebnim u povijesti Crkve. Naspram njega leži progresivizam, koji je također dio hermeneutike diskontinuiteta koja također, djelomično ili potpuno odbacuje učenja 2. Vatikanskog sabora, i smatra ga prekonzervativnim u povijesti Crkve tj. nadopunjuje ga „duhom Koncila“ – tumačenjima koja se predlažu kao autentično učiteljstvo i odstupaju od samih tekstova Koncila izvrćući njegov izvorni smisao.

U tom je kontekstu posebno važno upozorenje pape Benedikta XVI. da se Drugi vatikanski sabor često ne tumači polazeći od njegovih dokumenata, nego od slike koja je o njemu stvorena u javnosti. U božićnom govoru Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005. razlikuje dvije hermeneutike: hermeneutiku diskontinuiteta i prekida te hermeneutiku reforme u kontinuitetu. Prva polazi od pretpostavke da je Koncil označio prekid s dotadašnjom Crkvom i njezinom predajom, dok druga razumije Koncil kao obnovu iste Crkve koja ostaje vjerna apostolskom pologu vjere.

Tu je misao Benedikt XVI. dodatno razjasnio u razgovoru sa svećenicima Rimske biskupije 14. veljače 2013., kada je rekao: „Postojao je Koncil otaca – pravi Koncil – ali postojao je i Koncil medija. Bio je to gotovo koncil za sebe, a svijet je Koncil doživljavao kroz taj medijski koncil, a ne kroz rad stvarnog Koncila... Virtualni Koncil bio je jači od stvarnoga. No prava snaga Koncila bila je prisutna i postupno se ostvaruje te postaje istinska snaga koja donosi pravu obnovu Crkve.“

Premda Benedikt XVI. ne koristi izraz „imaginarni Koncil“, mnogi su teolozi upravo tim izrazom saželi njegovu misao. Naime, postoji razlika između stvarnoga Drugoga vatikanskoga sabora, koji je sadržan u njegovim konstitucijama, dekretima i deklaracijama, te „virtualnog“ ili „medijskog Koncila“, koji je nastao ideološkim interpretacijama i često je imao veći utjecaj na javnost nego sami koncilski tekstovi.

Na ta dva učenja, veže se odbacivanje Učiteljstva. U prvom slučaju, odbacuju se koncilske definicije i postkoncilsko učiteljstvo bilo potpuno ili djelomično. Potpuno u slučaju sedevakantizma (posebni izraz tradicionalizma) gdje od Pija XII. nema legitimnog nasljedstva na Petrovoj stolici jer krivovjernik ne može biti papa. Djelomično u slučaju FSSPX-a tzv. lefebrovaca, gdje je papa samo tehnička figura koja se treba obratiti od svog modernizma, ali ga se spominje u misnom kanonu, priznaje ga se kao Petrovog nasljednika no u praksi ga se ne sluša i provodi se samovolja u disciplini i pokušavaju se rediti vlastit biskupi i kler, osnivati vlastiti ženidbeni sudovi i imati Crkvu u Crkvi. Kardinal Müller je na prošlom konzistoriju, komentirajući pitanje njihovih novih biskupskih ređenja, to istaknuo ovim riječima: „Granica raskola nepovratno se prelazi u trenutku kada se povrijedi služba rimskog biskupa kao vidljivo načelo i trajni temelj jedinstva Crkve u objavljenoj istini. Tijekom Tridentskoga sabora znameniti poljski kardinal Stanislav Hozije poručio je protestantima svojega vremena – a njegove riječi jednako vrijede i za lefebvriste našega doba: ‘Nije katolik onaj tko se u nauku vjere razilazi s Rimskom Crkvom.’” Između te dvije struje postoje blaže varijante poput odbacivača novog Reda Mise, gdje se novi Red Mise gleda kao uvreda Bogu itd. To, međutim, ne znači da je svaka pastoralna odluka ili način provođenja crkvene discipline bio nužno najbolji. Legitimna kritika pastoralnih metoda nije isto što i odbacivanje Učiteljstva. Tako je, primjerice, kardinal Gerhard Ludwig Müller, govoreći o provedbi motuproprija Traditionis Custodes, primijetio: „Autoritarni pristup mnogih biskupa, koji su razmišljali samo o zabranama, zasigurno nije pomogao. Ali to nije stil dobroga pastira. Mislim da bi na tom području trebalo biti i određene samokritike.“Takva primjedba ne dovodi u pitanje papinski autoritet niti opravdava neposluh, nego podsjeća da se crkvena disciplina treba provoditi u duhu pastoralne mudrosti, strpljivosti i očinske brige. Upravo zato legitimna kritika načina provedbe ne može biti izgovor za stvaranje paralelnih struktura, neposluh ili raskol.

Progresivci funkcioniraju na isti način u provođenju svoje agende. Papu toleriraju (a kad im ide u prilog, sve čekićaju pozivajući se na njega – inače šute kad im ne govori u prilog ili to relativiziraju), a na terenu (i danas osobito po raznim portalima) šire svoj nauk. Prema njima, Crkva nije dovoljno iskoračila 2. Vatikanskim saborom pa oni to nadoknađuju. Obično su neposlušni sadašnjoj disciplini i nauku i poznati su po izrazima „ u duhu 2. Vatikanskog sabora.“. Kod progresista ima također uvaženih teologa koji gotovo da niječu samog povijesnog Krista i uskrsnuće do onih koji odbacuju dijelove nauka ili Crkve do 2. Vatikanskog koncila, jer ju do tada nije vodio Duh Sveti. U svojoj biti to su dvije strane iste medalje. Čine istu stvar samo svaka na svoj način. Oni, suštinski, ne vjeruju Crkvu (credo Ecclesiam). Katolik vjeruje Crkvu – da ju je Krist ustanovio, da je Duh Sveti vodi kroz povijest te da je u njoj sačuvan polog vjere. Zato autentična poslušnost Crkvi nije slijepa poslušnost ljudima, nego čin vjere u Kristovo obećanje da će njegova Crkva ostati stup i uporište istine (usp. 1 Tim 3,15).

Kriptoprotestantizam i neposluh sv. Ocu

Temeljni problem je što su progresivizam i tradicionalizam u svojoj biti kriptoprotestantizam, tj. na djelu je protestantski princip subjektivnog prosuđivanja koji u različitim stupnjevima živi od neposluha svetom Ocu. Subjektivni kriterij je vrhovni kriterij, a temelji se na selektivnom tumačenju vjere, nauka i discipline. Za progresista je stvar obično nadiđena, pa onda samim time i neobvezujuća (opet je Učiteljstvo u krivu ili zaostalo), a za tradicionalista je papa odstupio od pravovjerja jer je tradicionalist autentični tumač vjere i posjeduje karizmu Učiteljstva. Samim time, ako je Učiteljstvo u krivu, što proizlazi u oba slučaja, nismo mu obvezni iskazivati poslušnost, ili jesmo, u nekom stupnju kojeg mi odredimo. Progresistu je opravdanje progres (mnogi progresisti su izjavljivali da su potpisivali antimodernističku zakletvu jer su morali, ali su znali da se neće držati iste jer moraju donijeti progres), a tradicionalistu nekakav traktat nekog uvaženog teologa koji je pisao o potencijalnom papi heretiku i dužnosti poslušnosti. Na kraju, on ipak sam tumači tradiciju. Protestantizam svodi vjeru na subjektivno tumačenje i subjektivno prihvaćanje isto kao i ove dvije heremeneutike diskonitnuiteta. Zamračuje Kristovo obećanje Petru i odbacuje katoličku ekleziologiju. Na kraju, upadamo u teološki relativizam, koji je obilježje današnjeg vremena i sami odlučujemo što ćemo prihvaćati. Vjera i Crkva postaju supermarket. U konačnici zbog stanja kakvo jest, odbacuje se svaka odgovornost na osobnom području.

Sposobnost viktimizacije i lažno mučeništvo

Progresisti su se tijekom povijesti prikazivali kao mučenici. Oni, nositelji naprednih ideja, prosvjetitelji bivaju progonjeni od zle zaostale papističke Crkve. To je klasična shema. U novije vrijeme tu se radilo o oduzimanju katedra i profesura, tvrdnjom da Crkva napada osobne i akademske slobode, kako oni to prikazuju.

Jedno se nisu pitali – jesu li oni u krivu kada ih Crkva udara cenzurama i kaznama. Oni su znali da su oni u pravu i da trebaju podnijeti mučeništvo da izvedu Crkvu iz zaostalosti. Progresisiti drže da su ipak u većem pravu nego Učiteljstvo – i oni to znaju. Jedan koncilski teolog čak bilježi u svojem dnevniku kako je urinirao po vratima svetog Oficija, tadašnje Kongregacije za nauk vjere. Vidimo, progresistima je neposluh u ostvarivanju svojih ideja i ciljeva legalno i legitimno sredstvo.

Tradicionalisti čine isto, oni drže da su samo oni su čuvari baštine i tradicije. Bastion pravovjerja. Regula fidei – pravilo vjere. U svakom slučaju pravovjerniji su od progresista, ali i papskiji od pape. Oni će zbog tradicija podnijeti silna mučeništva i progone i sve to da zadrže stanje kakvo jest. Tradicije i svoje pozicije neće preispitati, kao ni farizeji u Isusovo vrijeme. Ono božanskog ustanovljenja za njih se ne razlikuje od onog ljudskog ustanovljenja i tu gube osjećaj za ljude. Stavljaju preteško breme i ne poštuju hijerarhiju istina o kojoj govori 2. Vatikanski sabor.

O njima je papa Franjo govorio: ,,I kada su učenici trgali i jeli klasje, farizeji i pismoznanci su prigovarali: ,,’Ali naša stega, naš nauk kaže da se to ne može raditi!’ Bili su tvrdokorni u svojoj disciplini”, a potom je to i usporedio to s rigidnim održavanjem discipline pričesnoga posta prije pape Pija XII.: ,,nije se moglo popiti ni kapljicu vode”, a ,,kada su se prali zubi, trebalo je paziti da se voda ne proguta.” A kad je Pio XII. promijenio disciplinu, ,,toliko se farizeja skandaliziralo”, govoreći ,,hereza! Ne dirati crkvenu stegu!” „Pio XII. je postupio poput Isusa: vidio je potrebe naroda”, dok su ovakvi farizeji ,,bili tvrde kože, ali u srcu truli, slabi”. Svi se oni na kraju vide kao žrtve Učiteljstva i Pape, a na kraju svako sredstvo postaje legitimno pa i otvoren neposluh protiv istih. Odbacivanje autoriteta, ređenje klera i biskupa bez mandata. I to je legitimno, u skladu s tradicijom – jer cilj opravdava sredstvo – ali ja o tome odlučujem, ne papa. U neposluhu je razlika što će tradicionalist rediti biskupa ili svećenika bez mandata, a progresist će pustiti župljanku da mu đakonira. Evo, tu vrijedi spomenuti da papa Franjo nije otvorio pitanje svećeničkoga ređenja žena, nego je više puta potvrdio da je ono već konačno riješeno u Ordinatio sacerdotalis Ivana Pavla II. U apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium izričito kaže da je „pridržavanje ministerijalnoga svećeništva muškarcima... nije pitanje otvoreno raspravi“ (EG 104), a 2016. godine izjavio je kako je sveti Ivan Pavao II. o tome dao „posljednju jasnu riječ“ koja ostaje na snazi. Dakle, vidimo prema priloženom, u srži je neposluh i odbacivanje papinog autoriteta te provođenje samovolje samo po različitim kriterijima. A pozivanje na disciplinu, vjernost Papi i crkvenost za njih je progonstvo njih samih.

Upravo iz toga proizlazi da i progresivistička i tradicionalistička tumačenja nerijetko polaze od toga „virtualnog Koncila“, a ne od samih tekstova Koncila. Jedni u njemu vide opravdanje za trajno mijenjanje crkvenoga nauka i discipline, dok drugi u njemu vide razlog za odbacivanje Sabora i postkoncilskog učiteljstva. U oba slučaja polazište nisu sami tekstovi Drugoga vatikanskoga sabora, nego njihova ideološka interpretacija.

Autentično katoličko tumačenje Sabora zato uvijek polazi od njegovih dokumenata, čitanih u svjetlu cjelokupne Predaje i trajnog učiteljstva Crkve. To je upravo ono što je Benedikt XVI. nazvao hermeneutikom reforme u kontinuitetu – jedinom hermeneutikom koja omogućuje ispravno razumijevanje Drugoga vatikanskoga sabora.

(nastavlja se…)

Sinteza eseja u slici: