Tumačiti Drugi vatikanski sabor: Krist po mjeri čovjeka ili čovjek po mjeri Krista? (II. dio)

Slijedi nastavak jučerašnjeg teksta…

Kriva i iskvarena revnost

Tu dolazimo do problematike krive i iskvarene revnosti. Prema sv. Tomi Akvinskom, revnost je plod ljubavi. Što nešto više volimo, za to smo revniji. Ako ljubav koju imamo jest usmjerena i cilja na Boga, to će biti revnost za Boga. To je lijepa stvar i donijet će mnogo dobra. Takva revnost poticala je svece i proroke da se zalažu za Boga sve do mučeništva. Ukoliko je ta ljubav kriva i krivo usmjerena, revnost koja proizlazi iz toga napravit će mnoga zla, past će pod đavlov utjecaj i dovest će mnoge u propast. Primjer toga je revnost Židova i farizeja u očuvanju njihovog poretka koja je razapela Isusa, jer bolje je da jedan čovjek propadne nego cijeli narod. Isto tako, zbog prerevne predanosti otačkim predajama, ubijen je Stjepan, a Pavao, kako sam priznaje, progonio je kršćane. S druge strane, revnost Rimljana ubila je Pavla i Petra u Rimu jer su ugrožavali baštinu Rimskog Carstva.

Toj revnosti, slična je ona tradicionalista – tko nije po njihovim kriterijima, neće se spasiti jer je u krivovjerju. S druge strane imamo francusku revoluciju koja je ubijala katolike zbog zaostalosti koju uzrokuju u društvu. Toj revnosti, slična je revnost progresista – sve one koji se s njima ne slažu treba ukloniti.

U oba slučaja, u pozadini je kriva slika Boga. Bog progresista i tradicionalista je nemoćni Bog. U korijenu takvoga razmišljanja krije se zaborav da je upravo Duh Sveti prvi protagonist života Crkve. Crkvu ne održavaju ni ljudski projekti ni nostalgija za određenim povijesnim razdobljem, nego Kristov Duh koji je vodi kroz povijest. Zbog toga se prava obnova uvijek rađa iz obraćenja srca, sakramentalnog života i poslušnosti Duhu Svetomu, a ne iz ideoloških programa. U njihovu stavu, krije se razmišljanje da Crkvu ne vodi Duh Sveti (dok njih vodi) ili je prestao voditi ili je preslabo vodi, a bez njihova revnog interventa ne može ništa napraviti. Oni su sveti ostatak kojemu se Crkva treba prilagoditi i svi ostali da ostvare spasenje. Oni spašavaju Crkvu.

No upravo je tu sadržana jedna od najvećih zabluda našega vremena. Kako je sažeo Henri de Lubac: „Nije riječ o tome da se kršćanstvo prilagođava ljudima, nego da se ljudi prilagode Kristu.“ Poslanje Crkve nije mijenjati Krista kako bi odgovarao čovjekovim očekivanjima, nego po milosti obraćati čovjeka Kristu. Kada se taj redoslijed obrne, nastaju ideologije – bilo progresivističke, bilo tradicionalističke.

Njihova revnost nije usmjerena na Boga i na spas duša ili ako jest, onda oni nemaju ispravnu sliku o Bogu, Kristu i Crkvi. Vrlo su revni u promociji svojih ideja, osobito na internetu, ali u djelima ljubavi prema bližnjima, Bogu i u naviještanju nije ih vidjeti. Pravu revnost uvijek prati tihi i konstantni poticaj, a iskvarenu impulzivni i  nasilni. I stoga čim bi im se ukazala prilika za moć, iskoristili bi je bez takta. Progresist će svesrdno uskratiti pričest onome tko je traži klečeći, a tradicionalist će oštro ukoriti onoga koji ne kleči, ne pitajući se ne zna li ili ne može li. Gdje je tu iskrena ljubav, duh podučavanja i blagost te strpljivost?

Kriva revnost teži za uniformizmom kroz nametanje o čemu je progovorio i papa Franjo: „to (su) oni koji hoće da u Crkvi svi budu jednaki koje možemo nazvati uniformistima. Oni su tvrdi i nemaju slobodu koja dolazi od Duha Svetoga te stvaraju zbrku između onoga što je Isus propovijedao u Evanđelju i vlastitoga naučavanja ili svoga vlastitoga poimanja jednakosti, a Isus nije nikada htio da Crkva bude toliko tvrda i stroga” – kazao je. To su razlozi zbog kojih takvi ne ulaze u Crkvu. Izjašnjavaju se kao kršćani ili kao katolici, ali njihova ih vlastita strogost i tvrdoća od Crkve udaljuju. U konačnici, progresisti i tradicionalisti umjesto da djeluju u evangelizaciji i drugim oblicima djelovanja Crkve, troše većinu svojih resursa u promicanje svojih ideja, besplodne rasprave, sukobe. Koliko oni sami mole, a koliko vode ratove? Kod njih sredstvo – tradicionalni nauk/progresivne ideje postaju važnije od spasenja duša i zaokupljaju ih više nego apostolat ili molitva.

Mnogo puta im neposluh postaje legitimno sredstvo u djelovanju. Prema Katekizmu Katoličke Crkve: da bi čin bio moralno dobar, mora imati ispravnu nakanu, cilj i sredstvo – nedostatak posluha je defekt u sredstvu i samim time čini čin moralno nedopustivim.

Lažni mesijanizam bez realnosti i konkretnog rješenja

Konačno, tradicionalist i progresist smatraju da spašavaju Crkvu, a ne ona njih. To nije nužno dio teorije, ali oni to drže barem na praktičnom nivou. Progresist će svojom naprednom disidentskom teologijom tražiti promjene i simpatije svijeta te će razvodniti evanđelje i predaju ignorirajući nužno zlo u njegovim očima, zvano Učiteljstvo. On smatra da će Crkva, ukoliko ga se sluša, ostvariti harmoniju sa svijetom i svijet će se obratiti na kršćanstvo jer će Krist biti po mjeri čovjeka. On u biti ima zemaljsku viziju Crkve. Crkvu humanizma. Nema tu nekog obraćenja srca i nasljedovanja Krista, bitno je biti dobar čovjek. S druge strane, tradicionalista ne zanima svijet, on je spreman na neprijateljstvo svijeta, ali smatra da je idealna Crkva iz vremena 50ih pod Pijom XII., Crkva koja će ostvariti povijesni trijumf i podložiti sve neprijatelje svojom snagom. Kao da je to idealno vrijeme i kao da je Crkva tada bila bez problema. I jedne i druge toliko ne zanima obraćenje drugih i želja da se Boga upozna, uzljubi i dođe u nebo već formalna podložnost, u biti moć nad ljudima, i obdržavanje tradicija ili zastupanje progresivnih ideja, a jesi li srcem uz Krista, jesi li shvatio bit zapovijedi – nije bitno, bitno je držati ih ili razvodniti ih pa se opravdati u svome grijehu. I jedan i drugi misle, da će, ukoliko se slušaju njihove ideje, Crkva i crkveni život procvjetati.

Vidimo da tu baš nema previše mjesta za Boga. Za Duha Svetoga. Bog nije Gospodar povijesti već oni, ali ih se ne sluša i to je čitava tragedija. Papa i Učiteljstvo su zaostali ili su heretici. Te utopističke vizije su cijepljenje na realizam – ne vide sadašnjost, a hrane se budućnošću koja je imaginarna. Ne vide potrebu obraćenja srca i osobnog odnosa s Isusom. Ne vide Krista na djelu. Ne vide širinu nego su zatvoreni u svoju uskogrudnost i bezosjećajnost prema bližnjemu.

Elitizam i samopravednost te napast gnosticizma

Kao što vidimo, te dvije napasti su lišene prave ljubavi prema Bogu i prema čovjeku i dolaze iz iste kovačnice, đavolje kovačnice. Te grupe su pravi nasljednici farizeja i saduceja iz Isusovog vremena. Saduceji su pokušavali raditi kompromis sa svijetom kao progresisti, a farizeji su obdržavali više otačke predaje i bili su njima zaokupljeni nego Bogom i svojim bližnjim.

Upravo zato papa Franjo u apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate upozorava na dvije trajne napasti: suvremeni gnosticizam i suvremeni pelagijanizam. Gnosticizam svodi vjeru na posjedovanje posebnog znanja ili ispravnih ideja, dok pelagijanizam pouzdanje stavlja u vlastitu ispravnost, disciplinu ili sposobnost da se vlastitim snagama očuva Crkva. U oba slučaja čovjek se zatvara Božjoj milosti. Kako Papa kaže: „Gnosticizam pretpostavlja subjektivizam u kojemu osoba ostaje zatvorena u imanenciji vlastitoga razuma ili vlastitih osjećaja“ (GE 36), dok se u pelagijanizmu „mnogi, premda govore o milosti, zapravo pouzdaju samo u vlastite snage“ (GE 47).

Napast tradicionalista i progresista jest njihova gnoza. Tradicionalist smatra da poznaje tradiciju i da po njoj ima pravo i dužnost rasuđivati stvari mimo i protiv Učiteljstva, a progresist smatra da vidi svijetlu budućnost i zaostalost Crkve te da pošto smatra da je ispred Učiteljstva i Pape, može biti i iznad njega. Da bi se stupilo u njihove krugove, koji su u biti elitni, treba biti isti poput njih, a za one koji to nisu nema spasenja. Tu je u nauku progresist čak i blaži jer on drugog smatra zaostalim, ali ne i prokletim dok tradicionalist smatra da je svatko tko je izvan kanona sabora ili discipline iz stoljeća koje je on izabrao, heretik i da će gorjeti u paklu jer se udaljio od prave vjere. Jedini onaj tko nije doveden u pitanje, su oni sami. Ni jedni ni drugi se ne smatraju u krivu. U krivu je onaj drugi i, naravno Učiteljstvo na čelu s Papom. Tu dolazimo do samopravednosti i spasenja po svojim kriterijima bilo strožim ili fleksibilnijim od onoga što stavlja pred nas Učiteljstvo kao autentični tumač vjere.

Generatori religijskog fundamentalizma i lažnog pravovjerja

Progresivizam i tradicionalizam generiraju tako religijski fundamentalizam. Progresivizam svojim krivim, banalnim, izvrnutim shvaćanjem teologije tjera ljude u suprotnost, a tradicionalizam svojim dogmatiziranjem sitnica i nepoštivanjem hijerarhije istina izjednačuje ljudske zakone s vjerom u Trojstvo. Gubi se distinkcija u hijerarhiji istina. Progresist smatra da je mnogo toga za odbaciti i da je mnogo toga neobvezno (povijesnost evanđelja, pitanje nadahnuća, liturgijska disciplina, nepromjenjivost naravnog i moralnog zakona), ali ako je netko zaostao, tolerira se da se to može zadržati, ali neka zna da to nije tako. Tradicionalist pak proglašava neke stvari koje to nisu, kao primjerice prolazne i vremenu podložne norme, nepromjenjivima. Prvi prelaze granice koje je stavilo Učiteljstvo zdravoj teološkoj raspravi, a drugi rade dogme od onoga što Učiteljstvo nije napravilo dogmom iako možda to dopušta kao teološko mišljenje. Tako jedni indirektno, a drugi direktno stvaraju fundamentalizam u Crkvi.

Nijekanje i odbacivanje tradicije vs. fosiliziranje i pobožanstvenjivanje tradicije – stvaranje hermeneutike diskontinuiteta

Progresivizam će nastojati svim srcem odbaciti povijest i teret prošlosti radi bolje budućnosti, a to uključuje tradiciju i Učiteljstvo. Ona je jednostavni relikt prošlosti koji se može tolerirati, ali u određenom trenutku se mora odbaciti kad to nalaže vrijeme. S druge strane za tradicionalizam, tradicija je sveta stvar. Nju treba poštovati, paziti, čuvati i cijeniti. Ali, tu prestaje zdrav pogled i počinje problem. Ukoliko se ne razlučuje dobro što je božanske naravi, a što je ljudsko djelo u Crkvi, tradicija se počinje dogmatizirati. Ljudski propisi (možda i opravdani) postaju sredstvo podjela. Jer onaj tko se ne drži tih tradicija, nije u pravoj vjeri. One su jamstvo prave vjere pa i esencija vjere. Vjera bez njih ne postoji. Forma postaje vjera i jamstvo vjere, a u biti ostaje ispražnjena. Na kraju, život se svede na obdržavanju forme, a ne na zapovijedi ljubavi. Tradicija postaje fosil i oklop vjeri. A tradicionalizam je uvjet vjere. Vidimo u biti da to nije ništa drukčije od saduceja i farizeja iz Isusovog vremena. U istom je duhu papa Franjo ukazao na razliku između tradicije i tradicionalizma, pojmova koji se u suvremenom svijetu nerijetko miješaju: “Oni koji su nam prethodili prenijeli su nam strast, snagu i čežnju, plamen koji trebamo ponovno zapaliti. Nije to stvar očuvanja pepela, nego ponovnog potpaljivanja vatre koju su oni zapalili. Naši djedovi i bake i naši stari željeli su vidjeti pravedniji, bratskiji i solidarniji svijet i borili su se da nam daju budućnost. Sada je na nama da ih ne iznevjerimo. Na nama je da preuzmemo primljenu tradiciju, jer je ta tradicija živa vjera naših mrtvih. Nemojmo je pretvarati u ‘tradicionalizam’, koji je mrtva vjera živih, kako reče jedan autor”.

Tradicija, dakle, nije muzejski predmet niti skup nepomičnih oblika, ali nije ni materijal koji svaka generacija može proizvoljno preoblikovati. Ona je živi prijenos apostolske vjere u Crkvi pod vodstvom Duha Svetoga. Zato se nauk ne mijenja u svom sadržaju, nego raste njegovo razumijevanje i primjena. Kako uči Lumen gentium, vjernici pod vodstvom Učiteljstva „dublje prodiru u predanu vjeru i potpunije je primjenjuju u životu“ (LG 12).

Neprihvaćanje Učiteljstva, katoličke ekleziologije i Pape u srcu – korijen ideologija

Krist Gospodin rekao je da iz čovjekova srca izlazi sve što čovjeka onečišćuje (usp. Mk 7,21-23). Stoga se i korijen progresivizma i tradicionalizma ne nalazi ponajprije u pogrješnim idejama, nego u neobraćenom srcu. Ondje gdje čovjek ne dopušta da Krist bude jedini Gospodin njegova života, srce uvijek stvara nekakav idol kojemu se podlaže. Sveti Pavao upozorava da je lakomost idolopoklonstvo (Kol 3,5), ali isto tako pokazuje da se čovjek može učiniti robom vlastitih požuda, ambicija i zemaljskih težnji (usp. Rim 1,24-25; Fil 3,19: "Bog im je trbuh"). Idol nije samo kip kojemu se čovjek klanja, nego sve ono čemu daje mjesto koje pripada Bogu. To može biti vlastito mišljenje, ideologija, osjećaj sigurnosti, određeni oblik liturgije, društveni napredak ili vlastita predodžba o tome kakva bi Crkva trebala biti.

Crkva je zato od najstarijih vremena molila da upravo Duh Sveti pročisti čovjekovo srce. U jednoj od svojih drevnih molitava zaziva: „Bože, kome je svako srce otvoreno, kome je svaka želja poznata i od koga nijedna tajna nije skrivena, očisti izljevom Duha Svetoga misli srca našega, da te možemo savršeno ljubiti i dostojno hvaliti.“ U zbornoj molitvi Mise o Duhu Svetomu ponovno moli: „Daj da u istom Duhu uvijek mislimo što je pravo i da se vazda radujemo njegovoj utjesi.“ Time nas liturgija uči da se prava vjernost ne rađa iz tvrdokornosti ni iz ljudske domišljatosti, nego iz srca očišćenoga Duhom Svetim, koje je sposobno ispravno rasuđivati, ljubiti istinu i radosno slijediti Krista.

Zbog toga kod progresivista i tradicionalista često vidimo da ne gaje iskrenu ljubav prema Svetom Ocu i Učiteljstvu u svojem srcu. Ako mu se ne protive otvoreno, čine to praktičnim neposluhom, prihvaćajući samo ono što se podudara s njihovim unaprijed oblikovanim uvjerenjima. Takav stav postupno dovodi do unutarnjeg udaljavanja od Crkve. Ono što najprije nastaje u srcu prije ili kasnije očituje se i izvana, što povijest potvrđuje bilo u različitim progresivnim pokretima, bilo u tradicionalističkim skupinama koje su otišle toliko daleko da su bez papinskoga mandata zaređivale biskupe ili uspostavljale vlastite paralelne strukture. Gledano povijesno, obje krajnosti dovode u pitanje dogmatski nauk Prvoga vatikanskog sabora o Petrovoj službi te papinsku vlast u području nauka i discipline.

Sveti Augustin duboko je proniknuo u ovu dinamiku ljudskoga srca kada piše: "Ljudi vole istinu kada ih ona obasjava, ali je mrze kada ih razotkriva." (Confessiones, X, 23, 34.) Drugdje još snažnije kaže: "Ljudi ne žele da istina pobijedi njih, nego žele da ono što oni ljube bude istina." U tome je korijen svake ideologije. Umjesto da čovjek dopusti da ga istina obrati, nastoji istinu prilagoditi vlastitim željama, iskustvima ili predodžbama. Tako se i progresivist i tradicionalist, svaki na svoj način, nalaze u napasti da više vjeruju vlastitom sudu nego Crkvi kojoj je Krist obećao dar Duha Svetoga.

Nasuprot tomu stoji istinski katolički stav. Katolik ne vjeruje prvenstveno vlastitim prosudbama, nego vjeruje Crkvu (credo Ecclesiam), vjerujući Kristu koji ju je ustanovio i koji je po Duhu Svetome vodi kroz povijest. Zato religiozni posluh razuma i volje nije odricanje od razuma, nego oslobađanje srca od vlastitih idola kako bi moglo slobodno prionuti uz Krista i njegovu istinu. Zato i Crkva, prigodom preuzimanja službi, od svojih službenika traži ispovijest vjere te religiozni posluh razuma i volje Učiteljstvu jer se služba vrši u ime Crkve, a ne u vlastito ime.

(nastavlja se…)

Sinteza eseja u slici: