Tumačiti Drugi vatikanski sabor: između ideologije i Predaje (III. dio)

Slijedi nastavak jučerašnjeg teksta…

Teologija kao služenje Objavi, a ne opravdavanje čovjeka

Jedno od najvećih iskušenja svake epohe nije otvoreno odbacivanje vjere, nego njezino postupno podvrgavanje ljudskoj mudrosti. Povijest Crkve pokazuje da krivovjerja rijetko nastaju iz zle namjere. Ona najčešće započinju kada čovjek određenu filozofiju, političku ideologiju, osobno iskustvo ili vlastite želje postavi kao polazište, a zatim nastoji Objavu prilagoditi već donesenim zaključcima. Tako teologija prestaje biti služenje Božjoj riječi i postaje opravdavanje čovjeka.

Upravo zato je Učiteljstvo Crkve uvijek naglašavalo da je pravo zvanje teologa prije svega crkveno zvanje. Instrukcija Donum Veritatis Kongregacije za nauk vjere podsjeća da teolog nije pozvan stvarati novu vjeru niti nuditi alternativno Učiteljstvo, nego u poniznosti služiti Objavi koja je jednom zauvijek predana Crkvi. Sloboda teološkoga istraživanja nije neovisnost od vjere Crkve, nego sloboda koja se ostvaruje unutar posluha vjeri. Teolog nije gospodar Objave, nego njezin slušatelj i tumač.

Zato se u klasičnoj katoličkoj teologiji govori o dvama temeljnim koracima. Prvi je auditus fidei – slušanje vjere. Teolog najprije prima ono što je Bog objavio i što Crkva vjerno čuva. Tek nakon toga dolazi intellectus fidei i reflectio fidei, razumijevanje i promišljanje otajstva. Razum ne prethodi Objavi, nego joj služi. Kada se taj redoslijed obrne, nastaje ideologija. Čovjek najprije prihvati određenu filozofiju ili način života, a zatim traži teološke argumente kojima će opravdati ono što je već odlučio živjeti. Tada teologija više ne obraća čovjeka, nego čovjek nastoji preobratiti teologiju.

Povijest pruža brojne primjere takvoga obrata. U teologiji oslobođenja pojedini su autori, među kojima je najpoznatiji Leonardo Boff, društvenu analizu nadahnutu marksizmom uzeli kao hermeneutički ključ za tumačenje Evanđelja. Problem nije bio u zauzetosti za siromašne – što je trajni zahtjev Evanđelja – nego u tome što je filozofski sustav postao kriterij tumačenja Objave. Umjesto da Evanđelje prosuđuje ideologiju, ideologija je počela prosuđivati Evanđelje. Simbolična je zgoda iz Boffova života kada ga je, nakon svih njegovih teoloških rasprava, majka jednostavno opomenula prije objeda: „Leonardo, prekriži se.“ U toj jednostavnoj gesti sadržana je duboka istina. Prije nego što bude profesor, čovjek mora ostati učenik Kristov; prije nego što bude teolog, mora ostati vjernik.

Isto iskušenje, međutim, ne prijeti samo progresivnim teologijama. Ono se može pojaviti i u tradicionalističkim krugovima. Kao što jedan teolog može polaziti od Marxa, tako drugi može polaziti od unaprijed idealiziranoga povijesnog razdoblja ili određenoga liturgijskog oblika. U oba slučaja redoslijed je isti: najprije se donese zaključak, a zatim se traže teološki argumenti koji će ga potvrditi. Razlika nije u metodi, nego samo u sadržaju unaprijed prihvaćene filozofije.

Upravo zato možemo reći da tradicionalizam i progresivizam dijele isto duhovno iskušenje. Tradicionalist često želi biti pravedniji od Boga. Toliko naglašava istinu i disciplinu da lako zaboravi kako je Bog „bogat milosrđem“. Progresivist, naprotiv, želi biti milosrdniji od Boga. Toliko naglašava prihvaćanje i uključivost da zaboravlja kako je Krist uvijek pozivao na obraćenje. Jedan umanjuje milosrđe, drugi umanjuje istinu. No u Kristu se istina i milosrđe nikada ne razdvajaju. O tome je govorio papa Benedikt:

„Ljubav u istini (caritas in veritate), kojoj je Isus Krist posvjedočio svojim zemaljskim životom, a osobito svojom smrću i uskrsnućem, glavna je pokretačka snaga istinskoga razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva.” (Caritas in veritate, 1)

U istoj enciklici piše: „Bez istine ljubav postaje sentimentalizam. Ljubav postaje prazna ljuska koju svatko može ispuniti po vlastitoj volji.” (Caritas in veritate, 3)

U Kristu se dakle ne suprotstavljaju istina i milosrđe, nego se međusobno prožimaju. Tradicionalizam često želi sačuvati istinu nauka, ali riskira da izgubi lice milosrdnoga Krista. Progresivizam želi naglasiti milosrđe, ali riskira da ga odvoji od istine koja jedina oslobađa. Benedikt XVI. pokazuje da je takva podjela lažna. U Kristu su istina i ljubav nerazdvojive: Istina bez ljubavi postaje okrutnost, a ljubav bez istine sentimentalizam. Crkva zato ne bira između istine i milosrđa, nego naviješta Krista u kojemu se jedno i drugo potpuno ostvaruje.

To nije samo zadaća teologa, nego i samoga biskupa. To na dojmljiv način izražava liturgija biskupskoga ređenja. U Rimskom pontifikalu, tijekom molitve ređenja, dvojica đakona, služitelja riječi, iznad glave ređenika drže otvoren Evanđelistar. Ta drevna gesta nije tek svečani obredni detalj. Ona vidljivo pokazuje da i biskup, premda prima puninu sakramenta svetoga reda i postaje autentični učitelj vjere u mjesnoj Crkvi, ne stoji iznad Evanđelja, nego stoji ispod njega. Njegova služba nije stvarati novu Objavu niti njome raspolagati prema vlastitim zamislima, nego čuvati, naviještati i tumačiti Božju riječ sine glossa – vjerno, bez prilagođavanja njezina sadržaja vlastitim idejama ili duhu vremena.

Nije bez razloga upravo Evanđelistar položen iznad njegove glave. Time Crkva moli da Božja riječ, po djelovanju Duha Svetoga, trajno prosvjetljuje njegov razum, oblikuje njegov sud i upravlja njegovim naučavanjem. Ona nije tek predmet njegova proučavanja, nego riječ koja njega samoga prosuđuje. Kako kaže Poslanica Hebrejima: „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4,12). Prije nego što biskup bude učitelj drugima, on mora dopustiti da njega poučava, prosvjetljuje i sudi Božja riječ.

Biskupska služba zato nije vlast nad Objavom, nego služenje Objavi. Evanđelistar iznad glave ređenika postaje trajni podsjetnik da je jedini pravi Gospodar Crkve Krist, čija riječ ostaje norma svakoga naučavanja. Biskup je njezin sluga, a ne vlasnik. Zato svako naučavanje koje bi izlazilo iz okvira apostolske predaje ne bi predstavljalo autentičan razvoj vjere, nego udaljavanje od poslanja koje je biskup primio u samom činu ređenja. Isti okvir vrijedi i za papu, jer ni rimski prvosvećenik nije iznad Božje riječi, nego joj služi. Kao što uči Drugi vatikanski sabor: „Učiteljstvo nije iznad riječi Božje, nego joj služi, naučavajući samo ono što je predano“ (Dei Verbum, 10).

Upravo iz toga proizlazi da autentična obnova Crkve nikada ne može značiti stvaranje nove vjere niti povratak nekoj idealiziranoj prošlosti, nego vjernije uranjanje u istu apostolsku predaju koju Crkva prima, čuva i predaje iz naraštaja u naraštaj. Zato je svako stvaranje "paralelnoga učiteljstva" – bilo progresivnoga, bilo tradicionalističkoga – u konačnici izraz istoga iskušenja: čovjek više ne želi stajati pod Evanđeljem, nego ga želi podvrgnuti vlastitom sudu. Upravo je to sažeo i kardinal Joseph Ratzinger kada je upozorio da je „nemoguće za jednog katolika svrstati se za Drugi vatikanski sabor, a protiv Tridentskog ili Prvog vatikanskog sabora. Tko prihvaća Drugi vatikanski sabor, onako kako je pismeno izražen i u duhu shvaćen, istodobno potvrđuje neprekinutu tradiciju Crkve, osobito dvaju prethodnih sabora.“ Time pokazuje da prihvaćanje jednoga općega sabora nužno uključuje prihvaćanje kontinuiteta cjelokupne predaje Crkve.

Napast paralelnog učiteljstva

Ako se teolozi počnu ponašati kao da imaju vlastitu doktrinarnu vlast neovisnu o biskupima i papi, tada nastaje ono što se kasnije naziva "paralelnim učiteljstvom". Takvo držanje razara samu narav Crkve kao zajedništva u vjeri.  To je upravo ono što će kasnije jasno izraziti i kardinal Müller: "Stvaranje paralelnoga učiteljstva teologa koji se protive Učiteljstvu ukorijenjeno je ne samo u pogrješnom shvaćanju zadaće teologije nego i u ozbiljnoj zabludi o naravi Crkve."

Jedna od najvećih opasnosti suvremene teologije jest stvaranje svojevrsnoga paralelnoga učiteljstva. Ono nastaje kada teolog ili određena skupina vjernika više ne smatra da je njihova zadaća slušati Objavu i služiti vjeri Crkve, nego počinje sebe doživljavati kao mjerilo po kojem će prosuđivati samo Učiteljstvo. Time se mijenja sama narav teologije. Ona više nije auditus fidei – slušanje vjere – nego postaje samostalni izvor doktrine. Henri de Lubac cijeloga je života upozoravao da teolog ne može postojati izvan živoga zajedništva s Crkvom, jer teologija nije privatna spekulacija, nego služenje Objavi u zajedništvu s Učiteljstvom. U tom je smislu i instrukcija Donum Veritatis naglasila da se autentična sloboda teologa ostvaruje upravo unutar posluha vjeri Crkve, a ne izvan nje. Kada se izgubi to zajedništvo, nastaje paralelno učiteljstvo koje, premda se često predstavlja kao glas "prave" Crkve ili "pravoga" Koncila, u stvarnosti postavlja vlastiti sud iznad službenoga Učiteljstva.

Upravo se tu ponovno susreću progresivizam i tradicionalizam. Progresivni teolog tvrdi da Učiteljstvo još nije shvatilo što Duh danas govori Crkvi, pa sebe vidi kao glasnika buduće Crkve. Tradicionalist, naprotiv, tvrdi da je Učiteljstvo napustilo predaju, pa sebe vidi kao njezina posljednjega čuvara. Premda polaze iz suprotnih smjerova, obojica čine istu pogrješku: stvaraju vlastito, paralelno učiteljstvo. Umjesto da teologija služi vjeri Crkve, Crkva se počinje mjeriti njihovom teologijom. Tako i jedni i drugi, svaki na svoj način, uspostavljaju kriterij izvan živoga Učiteljstva kojemu je Krist povjerio da autentično tumači polog vjere.

Lex orandi, lex credendi

Povijest Crkve pokazuje sasvim drukčiji put. U četvrtom stoljeću, kada je bilo osporavano božanstvo Duha Svetoga, sveti Bazilije Veliki nije pokušao odgovoriti stvaranjem nove teološke škole niti prilagođavanjem vjere zahtjevima svojega vremena. Polazio je od onoga što je Crkva već živjela u svojoj liturgiji. U djelu O Duhu Svetome pokazuje da Crkva od apostolskih vremena zajedno slavi Oca, Sina i Duha Svetoga u istoj doksologiji: „Slava Ocu i Sinu zajedno s Duhom Svetim.“ Upravo je iz liturgijskog života Crkve razvio dublje razumijevanje božanstva Duha Svetoga, koje će ubrzo biti svečano potvrđeno na Carigradskom saboru. Time je pokazao da se vjera ne razvija revolucionarnim prekidom s predajom, nego organskim produbljivanjem onoga što je Crkva uvijek molila i vjerovala. Zato načelo lex orandi, lex credendi ne znači da liturgija stvara vjeru, nego da liturgija vjerno izražava i čuva apostolsku vjeru koju Duh Sveti vodi prema sve dubljem razumijevanju.

Upravo zato stari obredi nisu dragocjeni zato što su stari, nego zato što svjedoče o organskom razvoju iste apostolske vjere i izraz su neraskidivoga jedinstva lex orandi i lex credendi. Istodobno, novi rimski obred nije vrijedan zato što je nov, nego zato što ga je zakonita crkvena vlast odobrila kao autentičan izraz iste apostolske vjere. U oba slučaja kriterij nije starost ni novost, nego vjernost Kristu, apostolskoj predaji i jedinstvu Crkve.

Crkva se stoga ne obnavlja ni odbacivanjem svoje liturgijske baštine ni njezinim pretvaranjem u nedodirljivi muzej. Kristov Duh, koji prema Lumen gentium vodi Crkvu u svu istinu (LG 4), obnavlja je produbljivanjem sakramentalnoga života i sve dubljim razumijevanjem istoga pologa vjere (LG 12). Liturgija ostaje povlašteno mjesto gdje se neprekinuta veza između lex orandi i lex credendi čuva organskim razvojem, a ne revolucionarnim prekidom ili ideološkim povratkom u prošlost. Upravo zato i progresivizam i tradicionalizam promašuju bit: prvi zaboravlja da se liturgija prima kao živa predaja Crkve, a drugi da je ta predaja živa upravo zato što se, pod vodstvom Učiteljstva i Kristova Duha, organski razvija, ne mijenjajući ono što je Krist jednom zauvijek ustanovio.

Zaključak

Time dolazimo do središnje istine cijeloga razmišljanja. Ni progresivizam ni tradicionalizam nisu autentični katolički odgovor na izazove Crkve. Premda polaze s različitih polazišta i služe se različitim metodama, obje krajnosti dijele isti temeljni nedostatak: nepovjerenje u Kristovo obećanje da će po Duhu Svetome trajno voditi svoju Crkvu. Jedni smatraju da Crkvu treba spasiti radikalnim prilagođavanjem svijetu, a drugi povratkom određenom povijesnom razdoblju koje proglašavaju idealom. U oba slučaja ljudska ideja postaje važnija od posluha vjeri, Učiteljstvu i djelovanju Duha Svetoga.

Drugi vatikanski sabor pokazuje drukčiji put. Crkva se obnavlja ne odbacivanjem svoje prošlosti niti njezinim fosiliziranjem, nego neprestanim obraćenjem, produbljivanjem sakramentalnoga života i sve dubljim razumijevanjem jednoga te istoga pologa vjere pod vodstvom Kristova Duha. Autentična obnova nije prekid s predajom, nego njezin organski razvoj; nije nova vjera, nego dublje ulaženje u isto Kristovo otajstvo.

Upravo je to ono što je Joseph Ratzinger nazvao hermeneutikom reforme u kontinuitetu. Zato Ratzinger odlučno odbacuje svaku hermeneutiku prekida: „Ne postoji 'pretkoncilska' ili 'postkoncilska' Crkva. Postoji samo jedna i jedina Crkva u hodu prema Gospodinu, koja sve dublje razumijeva poklad vjere koji joj je povjeren.“ Crkva nije započela s Drugim vatikanskim saborom niti je njime prekinula vlastitu povijest; isti Krist vodi istu Crkvu kroz sve sabore i sva vremena. Crkva nije zajednica koja iznova izmišlja samu sebe, niti zajednica koja živi od nostalgije prema prošlosti. Ona je isti subjekt koji, vođen Duhom Svetim, raste u razumijevanju iste Objave. Stoga je i zadaća teologa sudjelovati u tome rastu, a ne proizvoditi prekide. Njegovo poslanje nije biti glasnogovornik ideologije, nego sluga Objave; ne stvarati paralelno učiteljstvo, nego svojim radom pomagati Učiteljstvu da se polog vjere sve jasnije razumije, naviješta i živi.

To je i smisao instrukcije Donum Veritatis. Teolog nije pozvan biti kreator nove vjere, nego čovjek koji u poniznosti sluša (auditus fidei), promišlja (intellectus fidei) i predaje drugima ono što je Crkva primila od apostola. Svaka autentična teologija započinje klečeći pred Bogom, a ne sjedeći iznad Objave. Ona nastaje iz molitve, liturgije i života Crkve, a ne iz želje da se Evanđelje prilagodi duhu vremena ili vlastitim očekivanjima.

Zato bi upravo teolozi trebali biti prvi svjedoci hermeneutike kontinuiteta. Oni su pozvani graditi mostove između predaje i suvremenoga čovjeka, između vjernosti i pastoralne osjetljivosti, između istine i ljubavi. Njihov poziv nije biti ni progresivni revolucionari ni tradicionalistički restauratori, nego suradnici Istine koja je osoba – Isus Krist. Samo takva teologija ostaje doista katolička.

Papa Franjo upozorava na dvije trajne napasti koje prijete svakom teologu: suvremeni gnosticizam i suvremeni pelagijanizam. Gnosticizam vjeru svodi na posjedovanje ispravnih ideja, a pelagijanizam na pouzdanje u vlastitu revnost i sposobnost da vlastitim snagama obnovi Crkvu. Obje napasti zaboravljaju da je prvi subjekt obnove uvijek Duh Sveti. Crkvu ne spašavaju naše teorije, naši projekti ni naše nostalgije. Crkvu spašava Krist. On je njezina Glava, Duh Sveti njezina duša, a Učiteljstvo njezin autentični čuvar pologa vjere.

Stoga je najveći izazov suvremene teologije ponovno postati teologijom slušanja. Ne teologijom koja će opravdavati unaprijed prihvaćene filozofije, različite neurednosti duše i tijela ili stilove života, nego teologijom koja će dopustiti da Objava prosuđuje svaku filozofiju; ne teologijom koja će Crkvu mjeriti vlastitim idejama, nego teologijom koja će vlastite ideje neprestano mjeriti vjerom Crkve. Samo će takva teologija biti sposobna odgovoriti izazovima našega vremena.

Katolički odgovor ostaje isti kroz sva vremena: cum et sub Petro, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom i biskupima, u religioznom posluhu razuma i volje autentičnom učiteljstvu, u ljubavi prema Crkvi, u vjernosti sakramentalnom životu i u pouzdanju da Krist nije napustio svoju Zaručnicu. Zato pravi katolički put nije put progresivizma ni tradicionalizma, nego put svetosti. Tek tada hermeneutika kontinuiteta prestaje biti samo teološko načelo i postaje način života – način na koji Crkva, vođena Duhom Svetim, ostaje trajno vjerna Kristu koji je isti jučer, danas i uvijeke (usp. Heb 13,8). Upravo zato Ratzinger upozorava i na opasnost tzv. „koncilskog duha“ koji se odvaja od stvarnih dokumenata Sabora: „Pravom Koncilu suprotstavio se tobožnji 'koncilski duh', pravi anti-duh, prema kojemu bi sve novo bilo nužno bolje od onoga što je bilo prije te kao da povijest Crkve započinje od Drugoga vatikanskog sabora.“ Jednako je pogrješno odbacivati Sabor u ime prošlosti kao i tumačiti ga kao prekid s cjelokupnom katoličkom predajom. Zato je Ratzinger mogao reći: „Braniti danas pravu predaju Crkve znači braniti Drugi vatikanski sabor.“

Sinteza eseja u slici: