QUOD IN VITA AGIMUS, IN AETERNUM RESONAT (Što činimo u ovome životu, odzvanja u vječnosti)

 

Kada padnu maske

Ljudi misle da je Gladijator film o Rimu. A zapravo je riječ o autentičnosti. Maximus gubi sve – svoj naslov, svoj ugled, svoj položaj i svoju budućnost. I upravo tada, kada izgubi masku, postaje moćniji nego što je ikada bio dok ju je nosio. U tome je paradoks.

Postoje filmske rečenice koje ostaju zapamćene zbog svoje dramatičnosti, a postoje i one koje, premda napisane za filmsko platno, izgovaraju istinu o čovjeku. Upravo je takva misao o Maximusu. Ona nas ne vodi samo prema antičkom Rimu nego prema nama samima. Jer pitanje koje stoji u njezinoj pozadini nije povijesno nego egzistencijalno: tko sam ja kada izgubim sve ono po čemu me svijet prepoznaje?

Maximus na početku priče ima gotovo sve što čovjek može poželjeti. Slavan je vojskovođa, uživa carevo povjerenje, vojska ga poštuje, narod mu se divi. Ima ime, čast, položaj i budućnost. No u jednom trenutku ostaje bez svega. Gubi obitelj, slobodu, ugled i vlastiti identitet. Od čovjeka koji zapovijeda legijama postaje rob.

Paradoks je u tome što upravo tada prvi put postaje doista slobodan. Više nema što braniti osim vlastite savjesti. Više nema što izgubiti osim istine. I upravo tada postaje snažniji nego dok je nosio odoru rimskog generala. To je paradoks koji ne pripada samo filmskoj umjetnosti. To je paradoks Evanđelja.

Krist nikada nije rekao da će njegovi učenici biti prepoznati po položajima koje zauzimaju, po titulama koje nose ili po moći kojom raspolažu. Naprotiv, posljednje večeri prije svoje muke skida gornju haljinu, uzima ubrus i pere noge svojim učenicima. Onaj koji je Gospodar postaje sluga. Onaj koji ima svu vlast na nebu i na zemlji odbacuje svaki privid zemaljske moći kako bi pokazao što je prava veličina čovjeka.

Zato riječi pape Franje zvuče gotovo kao komentar toga prizora: "Vlast koja nije služenje, diktatura je." To nije politička izjava. To je evanđeoski kriterij.

Svaka vlast koja prestane biti služenje drugome prestaje biti kršćanska. To vrijedi za biskupa jednako kao i za oca obitelji, za svećenika jednako kao i za političara, za učitelja jednako kao i za svakoga komu je povjeren bilo kakav autoritet. Moć sama po sebi nije zlo. Ali moć koja služi samoj sebi postupno postaje idol. A svaki idol na kraju traži žrtve.

Upravo zato u filmu odzvanja rečenica koja je nadživjela samu filmsku priču: Quod in vita agimus, in aeternum resonat. Što činimo u ovome životu, odzvanja u vječnosti.

Koliko god bila dramatična, ta rečenica zapravo sažima cijelu kršćansku antropologiju. Čovjek nije ono što posjeduje. Nije ono što drugi o njemu misle. Nije čak ni ono što govori o sebi. Čovjek jest ono što ustrajno čini.

Na kraju života neće ostati naši položaji, akademske titule, crkvene službe ni društveni ugled. Neće ostati ni slike koje smo pažljivo gradili o sebi. Sve će to nestati zajedno s nama. Ono što će ostati jest istina našega života. Hoće li odzvanjati ljubav ili sebičnost? Vjernost ili izdaja? Poniznost ili oholost? Služenje ili želja za gospodarenjem?

Zbog toga nadbiskup Fulton J. Sheen izgovara jednu od najpronicavijih rečenica dvadesetoga stoljeća: "Ako ne živiš ono što vjeruješ, na kraju ćeš vjerovati onako kako živiš."

To nije tek psihološka opaska. To je duhovni zakon.

Nitko ne može dugo živjeti u proturječju između onoga što ispovijeda i onoga što čini. Prije ili kasnije mora popustiti ili život ili vjera. Ako čovjek ponizno prizna vlastiti grijeh, njegov će se život postupno uskladiti s vjerom. Ali ako odbije obraćenje, tada će pokušati promijeniti samu vjeru kako bi opravdao vlastiti način života.

Tako nastaje najveća iluzija našega vremena: ne mijenjamo više sebe prema Evanđelju, nego pokušavamo Evanđelje prilagoditi sebi.

To nije nova napast. Već je sveti Pavao upozoravao da će doći vrijeme kada ljudi neće podnositi zdravi nauk, nego će tražiti učitelje koji će im govoriti ono što žele čuti. Čovjek ne želi da se njegove želje podvrgnu istini, nego želi da istina potvrdi njegove želje.

U tome se skriva drama suvremenoga čovjeka, ali i drama Crkve. Jer ta kušnja ne zaobilazi ni one koji su pozvani naviještati Evanđelje. Papa Franjo zato neumorno upozorava svećenike na opasnost dvostrukoga života. Ne postoji ništa razornije od propovijedanja svetosti bez nastojanja da se sveto živi. Ljudi možda mogu neko vrijeme biti zadivljeni lijepim riječima, ali će dugoročno vjerovati jedino životu koji stoji iza tih riječi.

To je razlog zbog kojega je autentičnost toliko važna.

Danas se ta riječ često koristi kako bi opravdala subjektivizam: "Budi ono što osjećaš." Evanđelje, međutim, govori nešto sasvim drugo. Ono ne poziva čovjeka da bude vjeran svojim prolaznim osjećajima, nego da bude vjeran istini o sebi kakvu vidi Bog.

To znači da autentičnost nije u tome da živim svaku svoju želju, nego da dopustim Kristu da me oslobodi onoga što nisam. Maximus je morao izgubiti sve kako bi otkrio tko je. Petar je morao gorko zaplakati nakon zatajenja. Pavao je morao pasti s konja. Augustin je morao priznati vlastitu zabludu.

Svaki svetac morao je najprije izgubiti lažnu sliku o sebi kako bi pronašao svoj pravi identitet u Kristu. Možda upravo zato kršćanstvo nikada nije bilo religija maski. Ono je religija obraćenja. A obraćenje uvijek započinje jednim bolnim priznanjem: Nisam onakav kakvim se predstavljam.

Tek tada može započeti put prema onome za što me Bog stvorio. I upravo tu započinje ono što sveti Pavao naziva "oblačenjem novoga čovjeka".

Istina koja se živi ili istina koja se prilagođava?

Nakon što čovjek izgubi masku, ostaje pitanje koje određuje cijeli njegov život: po kojem će mjerilu živjeti?

Svako vrijeme ima svoje idole. Nekada su to bili carevi i kraljevi, danas su to uspjeh, moć, popularnost, novac, slika o sebi ili vlastito zadovoljstvo. Ali svi oni imaju jednu zajedničku osobinu – traže da im čovjek podredi svoju savjest. Zato prava drama nije između dobra i zla u apstraktnom smislu. Ona se odvija u ljudskom srcu, ondje gdje se svakodnevno odlučuje hoće li čovjek živjeti prema istini ili će istinu prilagoditi vlastitom životu.

Tu dolazimo do riječi svetoga Pavla koje su možda aktualnije nego ikada prije. Pišući kršćanima u Efezu, on govori da je Krist dao apostole, proroke, evanđeliste, pastire i učitelje "da opreme svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove." Zatim dodaje kako više ne smijemo biti "nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka", nego trebamo "istinujući u ljubavi" rasti u Kristu koji je Glava Crkve.

Ta Pavlova sintagma – veritatem facientes in caritate – jedna je od najljepših definicija kršćanskoga života. Ne kaže samo da trebamo govoriti istinu niti samo da trebamo ljubiti. Govori da istinu treba živjeti u ljubavi. Istina bez ljubavi postaje hladna, osuđujuća i lako se pretvara u ideologiju. Ljubav bez istine postaje sentimentalnost koja više nikoga ne može dovesti do obraćenja. U Kristu se, međutim, istina i ljubav ne mogu razdvojiti. On nikada nije lagao da bi nekoga utješio, ali nikada nije ni izgovorio istinu bez ljubavi.

Upravo je na to upozorio tadašnji kardinal Joseph Ratzinger u propovijedi prije konklava 2005. godine. Razmišljajući upravo nad ovim odlomkom Poslanice Efežanima, rekao je da najveća opasnost našega vremena nije samo mnoštvo različitih ideologija, nego činjenica da čovjek postupno gubi svako objektivno mjerilo istine. Ono što je jučer bilo nezamislivo, danas postaje normalno; ono što je stoljećima smatrano temeljnim moralnim načelom danas se proglašava zastarjelim. Tako nastaje ono što je nazvao "diktaturom relativizma" – kulturom koja ništa ne priznaje kao konačno, nego kao posljednje mjerilo ostavlja isključivo vlastito "ja" i vlastite želje.

Koliko su te riječi proročanske, vidimo i danas. Više nije presudno je li nešto istinito, nego sviđa li nam se. Nije važno odgovara li nešto Evanđelju, nego odgovara li našim osjećajima ili sklonostima. Čak se i vjera nerijetko promatra kao nešto što bi trebalo potvrditi čovjekove izbore, a ne pozvati ga na obraćenje.

Tu se ponovno vraćamo Fultonu Sheenu. Njegova rečenica nije tek duhovita dosjetka. Ona objašnjava mehanizam kojim relativizam ulazi u ljudsko srce. "Ako ne živiš ono što vjeruješ, na kraju ćeš vjerovati onako kako živiš." Kada čovjek ustrajno živi protiv vlastite savjesti, ne može dugo podnositi unutarnji sukob. Ili će promijeniti život ili će promijeniti vjeru. Ako nema snage za obraćenje, pokušat će promijeniti značenje Evanđelja. Tako nastaje religija po mjeri čovjeka – religija koja više ne traži križ, nego potvrdu.

Zanimljivo je da upravo na to upozorava i Vademecum o Sinodi o sinodalnosti. U njemu se razlučivanje opisuje kao umijeće prepoznavanja kamo nas vode želje našega srca, ali uz važnu opomenu: ne smijemo dopustiti da nas vlastite želje odvedu onamo kamo nikada nismo željeli doći. To znači da nisu sve želje dobre samo zato što ih osjećamo. One same trebaju biti pročišćene i oblikovane Kristom. Zato Vademecum naglašava da pravo razlučivanje nije moguće bez života utemeljenog u Kristu i otvorenosti djelovanju Duha Svetoga.

Sveti Pavao još je izravniji kada piše Timoteju: "Doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima." Koliko je ta rečenica suvremena! Danas nije teško pronaći nekoga tko će potvrditi bilo koji način života. Mnogo je teže pronaći nekoga tko će imati hrabrosti reći istinu i istodobno ljubiti čovjeka kojemu je govori.

Upravo zbog toga kršćanstvo nikada nije bilo poziv na ugodu, nego na obraćenje. Krist nije rekao: "Pronađite svoju istinu." Rekao je: "Ja sam Put, Istina i Život." Istina nije proizvod našega mišljenja niti rezultat društvenoga dogovora. Istina je Osoba kojoj se treba suobličiti.

Ovdje se ponovno vraćamo na Maximusa. Njegova veličina nije u tome što je pobijedio Komoda, nego u tome što ni kao rob nije pristao živjeti protiv onoga što je znao da je ispravno. Nije izgubio sebe kada je izgubio položaj. A upravo je to najveća kušnja svakoga kršćanina: hoćemo li ostati vjerni Kristu kada nas vjernost nešto košta? Jer autentičnost nikada nije besplatna. Uvijek nešto traži. Ponekad ugled. Ponekad prijatelje. Ponekad karijeru. Ponekad cijeli život.

Ali samo čovjek koji je spreman izgubiti sve radi istine može na kraju reći da je doista pronašao sebe.

I upravo zato sveti Pavao poziva: "Odložite staroga čovjeka... obnovite se duhom svoje pameti... obucite novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine."

To nije poziv na promjenu mišljenja. To je poziv na promjenu života.

Kada istina postane prijetnja

Ako postoji nešto što povezuje sve velike obraćenike u povijesti Crkve, onda to nije njihova bezgrešnost nego njihova spremnost da dopuste istini da ih razotkrije. To je možda najteža stvar koju čovjek može učiniti.

Prirodno nam je željeti da nas drugi vide boljima nego što jesmo. Gradimo ugled, čuvamo autoritet, pazimo na vlastitu sliku. No Evanđelje djeluje upravo suprotno. Krist nikada nije započinjao od slike koju čovjek želi ostaviti o sebi, nego od istine koju čovjek skriva od samoga sebe.

Zato nije slučajno da sveti Augustin u Ispovijestima piše kako ljudi vole istinu sve dok ih ona ne osuđuje. Čovjek želi živjeti u istini, ali samo dok ta istina potvrđuje njegove izbore. Onoga trenutka kada istina od njega zatraži obraćenje, ona postaje neugodna. Augustin zato postavlja pitanje koje odzvanja kroz stoljeća: "Zašto istina rađa mržnju?" Odgovor je bolan u svojoj jednostavnosti: ljudi ne mrze istinu zato što je lažna, nego zato što razotkriva ono što žele sakriti.

To nije problem samo pojedinca. To je trajna kušnja svake zajednice, pa i same Crkve.

Crkva nije sveta zato što su svi njezini članovi sveti. Sveta je zato što je njezina Glava Krist. Ali upravo zato što je sveta, uvijek iznova mora prolaziti kroz pročišćenje svojih članova. Povijest Crkve pokazuje da najveće krize nisu nastajale prvenstveno izvana. One su počinjale onda kada su kršćani prestali živjeti ono što su naviještali.

Tu riječi pape Franje dobivaju svoju punu težinu.

Kada kaže da "vlast koja nije služenje postaje diktatura", on ne govori samo o političkim sustavima. Govori o svakoj službi u Crkvi koja zaboravi da joj je uzor Krist koji pere noge učenicima. Evanđeoski autoritet ne proizlazi iz položaja nego iz služenja. Onaj tko koristi službu kako bi bio iznad drugih, izgubio je njezin smisao.

Jednako su ozbiljna i njegova upozorenja svećenicima na opasnost dvostrukoga života. Dvostruki život nije tek moralni problem pojedinca; on razara vjerodostojnost navještaja. Ljudi će možda oprostiti slabost. Mnogo teže opraštaju licemjerje. Jer slab čovjek može biti svet ako se kaje, ali čovjek koji grijeh pretvara u način života i pritom ga opravdava zatvara vrata obraćenju – najprije sebi, a zatim i onima kojima je poslan služiti.

Upravo ovdje ponovno odzvanjaju riječi Fultona Sheena: "Ako ne živiš ono što vjeruješ, na kraju ćeš vjerovati onako kako živiš." Dvostruki život nikada ne ostaje samo dvostruki život. On postupno mijenja način razmišljanja. Kako bi umirio vlastitu savjest, čovjek počinje tražiti nova tumačenja, nove izgovore, nove razloge zbog kojih njegovo ponašanje više nije problem. Tako grijeh više nije nešto od čega se treba osloboditi, nego nešto što treba opravdati.

To je ono što je kardinal Joseph Ratzinger prepoznao kao jednu od najvećih opasnosti suvremenoga doba. Relativizam nije samo filozofska teorija. On postaje način života u kojem više nema obraćenja jer više nema konačne istine prema kojoj bi se čovjek obraćao. Ako svatko određuje vlastitu istinu, tada nitko više ne može biti pozvan na promjenu. Ostaje samo potvrđivanje vlastitih želja.

Zato je toliko važna Pavlova formula: veritatem facientes in caritate – živjeti istinu u ljubavi. Nije dovoljno govoriti istinu. Nije dovoljno ni govoriti o ljubavi. Kršćanski život traži njihovo jedinstvo. Istina bez ljubavi može postati okrutna, ali ljubav bez istine prestaje biti ljubav jer drugome uskraćuje mogućnost susreta s Kristom.

Moramo se stoga zapitati nisu li i naši međusobni odnosi u Crkvi, a osobito formacija budućih svećenika, katkada osiromašeni upravo onim što sveti Pavao naziva "istinovanjem u ljubavi". Krist nije ustanovio Crkvu da stvara uspješne upravitelje vjerske institucije ili managere, nego pastire koji će svojim životom odražavati lice Dobroga Pastira. Svaka formacija koja zanemari tu istinu, ma koliko bila akademski kvalitetna ili organizacijski učinkovita, promašuje svoju bit.

U tom svjetlu vrijedi razmisliti i o pitanju formacije u Crkvi. To pitanje nije upućeno samo bogoslovijama. Ono je upućeno svima nama. Odgajamo li djecu da uspiju ili da budu sveta? Pripremamo li mlade za karijeru ili za odgovornost? Učimo li vjernike da brane vlastite stavove ili da traže Kristovu volju?

Jer prava kriza Crkve nikada nije bila nedostatak organizacije. Prava kriza uvijek je bila nedostatak svetosti. Kada nestane svetosti, ni najbolja struktura ne može spasiti zajednicu. Ali kada postoji svetost, i najslabije ljudske strukture postaju prostor Božjega djelovanja. Zato obnova Crkve nikada nije započinjala reformom ustanova. Uvijek je započinjala obraćenjem ljudi.

Franjo Asiški nije obnovio Crkvu novim pravilnikom. Katarina Sijenska nije obnovila Crkvu političkim programom. Charles de Foucauld nije obnovio Crkvu društvenim utjecajem. Svi su oni najprije dopustili da Krist obnovi njih. I tek tada počela se obnavljati Crkva. Možda je upravo to najveća pouka našega vremena.

Neće Crkvu spasiti bolji marketing. Neće je spasiti društvene mreže. Neće je spasiti politički kompromisi. Spasit će je samo ljudi koji će biti spremni izgubiti masku kako bi pronašli lice Kristovo. Jer upravo tada, kada čovjek više nema što braniti osim istine, počinje njegova istinska sloboda.

To ne znači podcjenjivati ljudsko znanje, filozofiju ili teološku izobrazbu. Naprotiv, Crkva je oduvijek cijenila razum kao Božji dar. Ali znanje koje ne vodi svetosti lako postaje samo sredstvo samopotvrđivanja. Svećenik nije prvenstveno pozvan biti stručnjak za religiju, nego čovjek koji poznaje Krista. Narod Božji od njega ne očekuje samo točne odgovore, nego svjedočanstvo života iz kojega je vidljivo da Evanđelje nije predmet koji predaje, nego stvarnost koju živi.

Zato se valja iskreno pitati: oblikujemo li buduće pastire prije svega za služenje ili za funkcioniranje unutar crkvenoga sustava? Odgajamo li ih da budu ljudi duboke molitve, euharistijske pobožnosti i ljubavi prema svetoj predaji Crkve ili ih, možda i nesvjesno, pripremamo ponajprije za administrativne, organizacijske i društvene zadaće? Crkva svakako treba odgovorne upravitelje, ali još više treba ljude koji će svojim životom svjedočiti da je Krist živ.

Povijest pokazuje da najveće krize Crkve nisu nastajale zbog nedostatka sposobnih organizatora, nego zbog nedostatka svetosti. Kada oslabi osobni odnos s Kristom, tada se lako gubi i osjetljivost za istinu. Umjesto da pastir vodi narod prema Evanđelju, javlja se napast da Evanđelje prilagodi očekivanjima naroda. Tada se služenje neprimjetno pretvara u ugađanje, a pastoralna razboritost u traženje ljudskoga odobravanja.

Papa Franjo upravo na to upozorava kada govori o opasnosti dvostrukoga života. Svećenik nije pozvan živjeti dvije stvarnosti – jednu pred oltarom, a drugu izvan njega. Njegov život mora biti jedinstvom života, prožet istom vjerom koju propovijeda. Jer čim nastane raskorak između riječi i života, autoritet službe počinje slabjeti. Ljudi možda neće uvijek razumjeti zahtjevnost Evanđelja, ali vrlo brzo prepoznaju autentičnost ili njezin nedostatak.

Zato pitanje formacije nije pitanje nastavnih programa ni pastoralnih metoda. Ono je prije svega pitanje identiteta. Kakve pastire Crkva želi oblikovati? Ljude koji će znati upravljati strukturama ili ljude koji će znati voditi duše Kristu? Prvo je potrebno, ali drugo je nezamjenjivo.

Sveti Pavao zato ne završava svoj govor pozivom na učinkovitost, nego na obraćenje:

"Odložite laž i govorite istinu jedan drugomu, jer udovi smo jedni drugima."

To je temelj svake autentične obnove. Obnova Crkve neće započeti novim strategijama, boljom komunikacijom ili uspješnijim projektima. Ona uvijek započinje onda kada pojedini kršćanin – bio on papa, biskup, svećenik, redovnik ili laik – dopusti da ga Krist ponovno pouči istini i preobrazi ljubavlju. Tek tada riječi ponovno dobivaju vjerodostojnost, a služenje postaje ono što je oduvijek trebalo biti: vidljivi odraz Kristove prisutnosti u svijetu.

Što će odzvanjati u vječnosti?

Na kraju se svaka ljudska priča svodi na jedno jedino pitanje. Ne koliko smo imali. Ne koliko smo postigli. Ne koliko su nas ljudi poštovali.

Nego: Što će od našega života ostati kada više ne bude ničega što smo imali?

U tome se krije veličina posljednje scene Gladijatora. Maximus ne umire kao rimski general. Ne umire ni kao rob. Umire kao čovjek koji je ostao vjeran onome što je smatrao ispravnim. Njegova pobjeda nije u tome što je pobijedio Komoda. Njegova pobjeda je u tome što Komod nije uspio pobijediti njega iznutra.

Možda upravo zato ta priča toliko snažno dira čovjeka. Ona govori o čežnji koja postoji u svakome od nas – da naš život ne bude uzaludan, da ostane nešto što smrt neće moći uništiti.

Kršćanstvo na tu čežnju daje odgovor koji nadilazi svaku ljudsku priču. Ne govori nam da će naša djela živjeti samo u sjećanju drugih ljudi. Govori da će biti iznesena pred lice Boga.

Zato rečenica: Quod in vita agimus, in aeternum resonat. - Što činimo u ovome životu, odzvanja u vječnosti. za kršćanina ima još dublje značenje nego u filmu. Naša djela ne odjekuju samo u povijesti. Ona odjekuju u vječnosti. To nam pokazuju toliki sveci – kao i Sluge Božji Riječki mučenici.

To je razlog zbog kojega Evanđelje nikada ne dopušta razdvajanje vjere i života. Isus ne kaže: "Tko govori da me ljubi." Kaže: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati." Ne pita što ispovijedamo usnama, nego što činimo srcem. Ne zanima ga koliko smo puta govorili o istini, nego koliko smo joj dopustili da nas mijenja.

Sveti Pavao zato ne poziva kršćane na intelektualnu raspravu, nego na preobrazbu: "Odložite staroga čovjeka... obnovite se duhom svoje pameti... obucite novoga čovjeka." To nije poziv da postanemo bolja verzija sebe. To je poziv da dopustimo Kristu stvoriti u nama novo srce.

Koliko bi se toga promijenilo kada bismo ozbiljno shvatili te riječi? Možda bismo manje raspravljali o tome tko je u Crkvi pobijedio neku ideološku bitku. Možda bismo manje dijelili ljude na "konzervativne" i "progresivne". Možda bismo manje branili vlastite tabore.

A više pitali: Jesam li danas sličniji Kristu nego jučer? Jer upravo je to jedino pitanje koje će imati težinu na kraju života.

Papa Franjo neprestano vraća Crkvu toj jednostavnosti. Kada govori da vlast mora biti služenje, on zapravo podsjeća na Isusove riječi: "Tko želi biti prvi među vama, neka bude svima poslužitelj." To nije dodatak Evanđelju. To je njegovo srce. Crkva gubi vjerodostojnost onda kada njezini članovi žele biti gospodari umjesto slugu. Dobiva je onda kada ljudi u njima prepoznaju Kristovu poniznost. To jednako vrijedi za biskupa, svećenika, redovnika i laika. Nitko nije izuzet. Jer svetost nije služba. Svetost je način života.

Poznate su Augustinove riječi: Gospodine, daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne još sada. Augustin time iskreno opisuje svoje unutarnje stanje prije obraćenja. Nije riječ o šali, nego o dubokoj psihološkoj i duhovnoj ispovijedi: želio je živjeti po Božjoj volji, ali se još nije bio spreman odreći svojih dotadašnjih navezanosti. Možda upravo zato sveti Augustin tako duboko razumije ljudsko srce. On zna da čovjek često želi da ga Bog ostavi na miru, ali da pritom potvrdi njegove izbore. 

Želi svjetlo koje neće razotkriti tamu. Želi milosrđe bez obraćenja. Želi Krista bez križa.

Ali takav Krist ne postoji.

Krist ne dolazi potvrditi staroga čovjeka. Dolazi ga razapeti kako bi mogao uskrsnuti novi. U tome je sva drama obraćenja. I sva njegova ljepota.

Na kraju, možda najveća opasnost za Crkvu nije progonstvo izvana. Nije ni sekularizacija. Nije ni pad broja zvanja. Najveća opasnost jest kada se naviknemo na maske. Kada nam postane važnije izgledati sveto nego postajati sveti. Kada počnemo čuvati ugled više nego savjest. Kada počnemo braniti instituciju, a zaboravimo Krista. Tada se ostvaruje ono na što je upozoravao Fulton Sheen: „Ne živimo više ono što vjerujemo, a počinjemo vjerovati onako kako živimo“. A to je uvijek početak duhovne smrti.

No postoji i druga mogućnost. Uvijek postoji. Krist nikada nije prestao pozivati čovjeka da ponovno obuče novoga čovjeka. Nikada nije prestao pozivati Petra nakon zatajenja. Nikada nije prestao pozivati Pavla nakon progonstva. Nikada nije prestao pozivati Augustina nakon godina lutanja. Nikada nije prestao pozivati Franju Asiškoga nakon njegova obraćenja. Nikada nije prestao pozivati ni nas.

Zato se ovaj esej ne završava kritikom. Završava pitanjem. Ne pitanjem upućenim Crkvi. Ne pitanjem upućenim društvu. Nego pitanjem koje svaki čovjek mora postaviti samome sebi. Ako danas izgubim svoj položaj…Ako izgubim ugled…Ako izgubim sve ono po čemu me ljudi poznaju…Hoće li ostati Krist?

Jer ako ostane Krist, nije izgubljeno ništa. Ako izgubimo Krista, nije ostalo ništa.

I upravo zato drevna latinska misao nije tek filmska rečenica. Ona postaje ispit savjesti svakoga kršćanina: Quod in vita agimus, in aeternum resonat. Što činimo u ovome životu, odzvanja u vječnosti.

Na kraju neće odzvanjati naše titule. Neće odzvanjati naše pobjede. Neće odzvanjati ni naši neuspjesi. Odzvanjat će jedino ono što je bilo prožeto Kristovom ljubavlju, istinom i služenjem. Jer samo ono što je učinjeno u Kristu ne prestaje postojati. Sve drugo umukne pred vratima vječnosti.