Ne može se vjerovati u Boga i biti mafijaš!
Prije nekoliko dana jedan me kolega zamolio da komentiram izjavu isusovca Stanka Perice koja je izazvala brojne reakcije među vjernicima i u javnosti:
„Crkva u Hrvatskoj premalo se bavi politikom. Biskupi na Zapadu bore se za migrante i siromašne; to je naše poslanje.“
Premda je riječ o kratkoj izjavi, ona otvara niz pitanja koja se ne mogu svesti na dnevnu politiku. Što zapravo znači da se Crkva treba baviti politikom? Gdje završava njezino poslanje naviještanja Evanđelja, a gdje počinje opasnost da se pretvori u još jednu društvenu ili ideološku organizaciju? Kada papa Franjo govori o siromašnima, migrantima, korupciji ili organiziranom kriminalu, govori li kao poglavar Katoličke Crkve ili kao zastupnik određene političke vizije društva?
Ta su me pitanja podsjetila na razgovor koji sam vodio s mons. Milanom Simčićem. Upitao sam ga što misli o čestoj tvrdnji da je papa Franjo socijalist. Odgovorio mi je kako je takav zaključak posljedica površnoga čitanja njegova pontifikata. Papa Franjo, rekao je, nije socijalist. On govori o socijalnoj pravdi, a socijalna pravednost nije politička moda niti ideološki projekt, nego duboko evanđeoska tema koja proizlazi iz dostojanstva svake ljudske osobe stvorene na sliku Božju. Crkva se dakle, radi dobra čovjeka treba baviti društvenim pitanjima.
U toj se razlici nalazi ključ za razumijevanje cijele rasprave. Socijalizam i socijalni nauk Crkve mogu se susresti u osudi istih društvenih pojava – siromaštva, iskorištavanja radnika, nepoštenih gospodarskih odnosa ili društvene nejednakosti – ali njihova polazišta nisu ista. Socijalizam vjeruje da će promjenom ekonomskih i političkih struktura nastati novi čovjek. Kršćanstvo polazi od suprotnoga smjera. Ono tvrdi da nijedna društvena reforma neće biti trajna ako se prethodno ne promijeni ljudsko srce. Društvene su strukture važne, ali one nikada nisu prvi uzrok nepravde. Uzrok je uvijek čovjek koji svojim slobodnim odlukama stvara ili razara zajednicu.
Zbog toga Crkva ne govori o siromašnima zato što zagovara određeni gospodarski model, nego zato što u svakome čovjeku prepoznaje Kristovo lice. Ne osuđuje korupciju zato što želi reformirati državu, nego zato što korupcija razara dostojanstvo osobe i zajedničko dobro. Ne zauzima se za migrante zato što podržava određenu migracijsku politiku, nego zato što Evanđelje od nje traži da u strancu prepozna bližnjega.
To je možda najjasnije izrazio sveti Oscar Romero:
„Kada govorimo o nepravdi na ovome svijetu i osuđujemo je, misle da se bavimo politikom. U ime pravedne Božje vladavine osuđujemo nepravde ovoga svijeta.“
Romero nije bio politički ideolog. Bio je biskup koji je ozbiljno shvatio Evanđelje. Razumio je da Crkva ne može naviještati Božju ljubav, a ostati nijema pred nepravdom koja razara čovjeka. Šutnja pred zlom nije neutralnost; ona često postaje oblik sudioništva.
Istodobno, jednako je opasno svesti kršćanstvo na društveni aktivizam. Kardinal Giacomo Biffi, oslanjajući se na Vladimira Solovjova, upozorio je da će doći vrijeme kada će se kršćanstvo svesti na humanitarni rad, filantropiju, dijalog i društveno korisne projekte, dok će gotovo neprimjetno izgubiti svoje središte – Isusa Krista. Ako se briga za čovjeka odvoji od Krista, tada i najplemenitiji društveni ciljevi mogu postati zamjena za Evanđelje.
Na istu je opasnost upozoravao i časni sluga Božji Fulton J. Sheen riječima:
„Grijeh nije najgora stvar na svijetu. Najgora stvar je poricanje grijeha.“
Ta misao otkriva možda najdublju razliku između socijalnog nauka Crkve i svake ideologije. Kršćanstvo ne poriče važnost društvenih struktura, ali zna da nijedna reforma neće biti trajna ako se ne promijeni čovjek. Ondje gdje nestane govor o grijehu, obraćenju i milosti, društvena pravednost lako se pretvara u politički projekt. Ondje gdje se izgubi Krist, ostaje samo humanizam.
Upravo zato papa Franjo nije socijalist. On je papa koji dosljedno primjenjuje socijalni nauk Crkve na izazove našega vremena. Njegove riječi o siromašnima, migrantima, korupciji ili organiziranom kriminalu nisu politički manifest, nego pokušaj da se Evanđelje ozbiljno shvati u konkretnim okolnostima današnjega svijeta.
Međutim, upravo se ovdje otvara pitanje koje je mnogo zahtjevnije od rasprave o politici. Ako je socijalna pravednost doista sastavni dio Evanđelja, kako onda razumjeti jednu od najsnažnijih izjava pape Franje:
„Ne može se vjerovati u Boga i biti mafijaš.“
Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je riječ o moralnoj osudi organiziranoga kriminala. Međutim, ta je rečenica mnogo više od toga. U njoj je sadržana čitava teologija društva, korupcije i onoga što je sveti Ivan Pavao II. nazvao strukturama grijeha. Upravo će nas taj pojam dovesti do središnjega pitanja ovoga eseja: može li Crkva vjerodostojno govoriti protiv struktura grijeha u društvu ako nije spremna jednako ozbiljno suočiti se sa strukturama grijeha koje se mogu pojaviti i u njezinim vlastitim redovima?
II. Strukture grijeha: kada korupcija postane kultura
Izraz „strukture grijeha“, koji je u socijalni nauk Crkve snažno uveo sveti Ivan Pavao II., jedan je od najvažnijih pojmova za razumijevanje suvremenoga društva. Papa njime nije želio reći da postoje grešne institucije same po sebi niti da je moguće svu odgovornost za društveno zlo prebaciti na političke ili gospodarske sustave. Naprotiv, želio je upozoriti da se osobni grijesi mogu toliko ukorijeniti u društvu da postupno postanu njegov uobičajeni način funkcioniranja. Kada korupcija postane prihvatljiva, kada se pogodovanje smatra snalažljivošću, kada se mito opravdava kao nužno sredstvo za ostvarivanje ciljeva ili kada se šutnja pred nepravdom proglašava razboritošću, tada više ne govorimo samo o pojedinačnim grijesima, nego o kulturi koja proizvodi nove nepravde i nove grijehe.
Upravo se u tom svjetlu mogu razumjeti riječi pape Franje o mafiji. U govoru sudionicima susreta organiziranoga povodom tridesete obljetnice djelovanja talijanske Istražne uprave za borbu protiv mafije Papa nije govorio samo o kriminalnim organizacijama, nego o mentalitetu koji im omogućuje da opstanu. Njegova je dijagnoza iznimno precizna:
„Postati mafijaš već je dio kulture. Međutim, to nije dobro. To je put ropstva.“
Franjo ovdje ne govori samo o Siciliji ili Kalabriji. Govori o svakom društvu u kojem je zlo prestalo biti iznimka i postalo prihvatljiv obrazac ponašanja. Mafija nije samo organizacija s hijerarhijom, pravilima i kriminalnim djelovanjem. Ona je način razmišljanja koji čovjeka uvjerava da su novac, moć i osobni interes vrjedniji od istine, pravednosti i ljudskoga dostojanstva. Zbog toga mafija može postojati i ondje gdje formalno nema mafijaških organizacija. Dovoljno je da društvo prihvati logiku prema kojoj se napreduje preko veza, pogodovanja, šutnje ili korupcije.
Papa zato upozorava da su prve žrtve takvih sustava uvijek najslabiji:
„Ako nedostaje sigurnosti i zakonitosti, prve su žrtve najslabiji; posljednji. Svi su oni suvremeni robovi na kojima se izgrađuju mafijaška gospodarstva.“
Ovdje se ponovno susrećemo s pitanjem koje je otvorio Stanko Perica. Zašto Crkva govori o siromašnima? Zato što upravo oni prvi osjećaju posljedice korupcije. Ondje gdje institucije više ne služe općemu dobru nego interesima pojedinaca, najviše stradaju oni koji nemaju političku moć, gospodarski utjecaj ili društvene privilegije. Korupcija nije apstraktni moralni problem. Ona uvijek ima ljudsko lice. Plaća je radnik kojemu je uskraćena poštena plaća, obitelj koja ne može ostvariti svoja prava bez „veze“, mlada osoba koja posao ne dobiva zbog sposobnosti nego zbog pripadnosti određenom krugu ljudi, ili poduzetnik koji pošteno posluje, ali ne može konkurirati onima koji posluju zahvaljujući političkom pokroviteljstvu.
Zbog toga papa Franjo ne govori samo o mafiji kao organiziranom kriminalu, nego o mafijaškom načinu razmišljanja koji se može proširiti cijelim društvom. Kada upozorava da mafija pobjeđuje onda kada zavlada strahom, zapravo govori o svakom sustavu koji čovjeka prisiljava da bira između istine i vlastite sigurnosti. Ondje gdje ljudi šute jer se boje izgubiti posao, društveni položaj ili egzistenciju, nastaje ozračje u kojem korupcija postaje gotovo neuništiva.
Vrhunac papina govora sadržan je u rečenici koja je poslužila kao naslov ovoga eseja:
„Ne može se vjerovati u Boga i biti mafijaš. Onaj tko je mafijaš ne živi kao kršćanin, jer svojim životom huli Boga koji je ljubav. “
Ta je tvrdnja mnogo radikalnija nego što se na prvi pogled čini. Papa ne kaže da mafijaši nisu dobri građani niti da su samo veliki grešnici. On tvrdi da su vjera u Boga i mafija međusobno nespojive. Razlog nije samo u tome što mafija čini zločine. Razlog je dublji. Mafija od čovjeka traži ono što pripada jedino Bogu – potpunu odanost. Ona stvara vlastiti sustav vrijednosti, vlastiti kodeks ponašanja i vlastitu hijerarhiju autoriteta. Čovjek više ne slijedi savjest oblikovanu Evanđeljem, nego pravila organizacije. U tom smislu mafija postaje oblik idolopoklonstva. Novac, moć i nasilje zauzimaju mjesto koje pripada Bogu.
Zato papa Franjo mafijaše ne poziva samo da prestanu činiti zlo, nego da se obrate. U jednoj drugoj prigodi rekao im je:
„Promijenite život, prestanite činiti zlo i obratite se. Još ima vremena da ne završite u paklu koji vas čeka ako nastavite dosadašnjim putem.“
Ta poruka pokazuje nešto bitno. Kršćanski odgovor na mafiju nije mržnja prema mafijašima, nego poziv na obraćenje. Crkva nikada ne odustaje od čovjeka, pa ni onda kada osuđuje njegova djela. Međutim, obraćenje pretpostavlja priznanje istine. Ne može se graditi novi život bez odbacivanja staroga načina razmišljanja.
Ovdje se otvara pitanje koje smatram ključnim za cijeli ovaj esej. Ako je mafija prije svega mentalitet, nije li moguće da se isti obrasci ponašanja pojave i u drugim institucijama? Ako mafijaški mentalitet znači da su interes, lojalnost i zaštita vlastitoga kruga važniji od istine, tada on nije ograničen samo na organizirani kriminal. Može zahvatiti politiku, gospodarstvo, pravosuđe, medije, sveučilišta, pa čak i Crkvu.
To nije zaključak koji izvodim ja. To je zaključak koji nameće sam papa Franjo kada u istom govoru upozorava da postoje „tamne zone“ i u crkvenom tkivu, gdje nije uvijek moguće jasno prepoznati odmak od pogrešnih i nemoralnih načina djelovanja. Time Papa ne izjednačava Crkvu s mafijom niti tvrdi da su njezine strukture kriminalne. On upozorava na nešto mnogo suptilnije i upravo zato opasnije – da se isti mentalitet može uvući u svaku instituciju koja prestane biti sposobna za samokritiku.
Mafijaški mentalitet ne počinje nasiljem. On počinje onda kada se istina podredi interesu, kada se odgovornost doživljava kao prijetnja, kada se šutnja smatra razboritošću, a zaštita ugleda važnijom od zaštite čovjeka. Upravo tada nastaju strukture grijeha o kojima govori sveti Ivan Pavao II., a upravo protiv takvih struktura papa Franjo vodi svoju najvažniju borbu.
No ako je to doista tako, tada se nameće pitanje koje nijedan vjernik ne bi smio zaobići. Može li Crkva uvjerljivo pozivati društvo na transparentnost, odgovornost i borbu protiv korupcije ako nije spremna jednako ozbiljno preispitati vlastite strukture, vlastitu financijsku kulturu i vlastiti odnos prema istini i ko nije spremna jednako strogo primjenjivati ta načela na samu sebe?
To pitanje ne proizlazi iz neprijateljstva prema Crkvi. Upravo suprotno. Ono proizlazi iz uvjerenja da Crkva nije tek još jedna ljudska institucija, nego zajednica koja je pozvana biti znak Božjega kraljevstva u povijesti. Zato se od nje s pravom očekuje više nego od politike, gospodarstva ili bilo koje druge društvene ustanove. Ne zato što su njezini članovi bezgrešni, nego zato što naviješta Evanđelje koje od svakoga čovjeka traži obraćenje.
Papa Franjo upravo zato nije govorio samo o mafijašima. U govoru djelatnicima talijanske Antimafijaške uprave izgovorio je riječi koje su, čini mi se, među najvažnijima njegova pontifikata, premda se o njima govori znatno manje nego o njegovim izjavama o migrantima ili siromašnima:
„Potičem vas da nastavite s entuzijazmom, unatoč prisutnosti u društvenom – a i u crkvenom – tkivu poneke tamne zone u kojoj je teško uočiti jasnu udaljenost od starih načina djelovanja, pogrešnih i čak nemoralnih.“
Papa Franjo je priznao i tamne zone u crkvenom tkivu
Te riječi zaslužuju ozbiljno promišljanje. Papa ne govori o neprijateljima Crkve. Ne govori o sekularizmu, medijima ili ideološkim protivnicima. Govori o crkvenom tkivu. Drugim riječima, priznaje da postoje područja u kojima ni sama Crkva nije uvijek dovoljno jasno pokazala odmak od logike koja nije evanđeoska. To nije napad na Crkvu. To je čin ljubavi prema Crkvi. Samo zajednica koja je sposobna pogledati vlastite rane može započeti proces ozdravljenja.
Zanimljivo je da Papa odmah nakon toga govori o onome što naziva „zdravom sramotom“. Taj izraz u suvremenoj kulturi zvuči gotovo neobično jer se sram najčešće doživljava kao nešto od čega se treba osloboditi. Papa Franjo, međutim, govori o sramu kao o početku obraćenja. Čovjek koji se više ne može postidjeti vlastitoga grijeha teško će ikada poželjeti promijeniti svoj život. Isto vrijedi i za institucije. Institucija koja više nije sposobna priznati pogrešku postupno gubi sposobnost razlikovanja istine od vlastitoga interesa.
Upravo zbog toga posljednjih godina pojedini slučajevi unutar Crkve nisu izazvali sablazan samo zbog djela koja su počinjena, nego zbog dojma da je zaštita institucije ponekad bila važnija od zaštite istine.
Slučaj Marka Rupnika najočitiji je primjer takve napetosti. Ozbiljne optužbe za duhovno, psihološko i seksualno zlostavljanje redovnica, koje su tijekom godina izišle u javnost, otvorile su pitanja daleko šira od odgovornosti jednoga svećenika. Mnogi su se vjernici pitali jesu li crkvene institucije reagirale dovoljno brzo, jesu li žrtve bile saslušane s dužnom ozbiljnošću i je li ugled poznatoga umjetnika i teologa predugo imao prednost pred potrebom da se do kraja rasvijetle teške optužbe. Upravo je zato odluka pape Franje da ponovno otvori kanonski postupak bila važna poruka da nitko ne može biti iznad zahtjeva za istinom i pravdom.
Slično vrijedi i za financijske afere koje su posljednjih desetljeća potresale Vatikan. Monsinjor Nunzio Scarano, kojega su mediji prozvali „Monsignor 500“ jer je obilovao u novčaniku sa novčanicama od 500€, postao je simbol problema financijske netransparentnosti nakon što je bio predmet više kaznenih i financijskih istraga povezanih s optužbama za korupciju, pranje novca i pokušaj krijumčarenja većih iznosa gotovine u Italiju. Ne ulazeći u sve pravne ishode pojedinih postupaka (mons. Nunzio je bio i oslobođen), ostaje činjenica da je taj slučaj ozbiljno narušio povjerenje mnogih vjernika u način na koji se upravlja crkvenim dobrima. Problem nije bio samo jedan čovjek. Problem je bilo pitanje jesu li sustavi nadzora, odgovornosti i transparentnosti bili dovoljno snažni da spriječe takve zlouporabe.
Jednako poučan bio je slučaj francuskoga svećenika Antoinea Videaua, kojega su francuski mediji zbog njegova luksuznog načina života prozvali „Padre Playboy“. Iza medijskih nadimaka krila se ozbiljna stvarnost: kao ekonom biskupije i župnik pronevjerio je približno dva milijuna eura crkvenoga novca koji je bio namijenjen životu i poslanju mjesne Crkve. Novac je, prema sudskim utvrđenjima, trošio na luksuzne automobile, putovanja, kockanje i osobni životni stil koji nije imao nikakve veze sa svećeničkom jednostavnošću. Senzacionalistički naslovi lako privlače pozornost, ali oni ne smiju zasjeniti ono što je ovdje doista važno. Nije najveći problem to što je jedan svećenik živio raskošno. Najveći je problem izdaja povjerenja vjernika koji su svoja sredstva darivali vjerujući da služe navještaju Evanđelja i djelima ljubavi.
Slično je i sa slučajem peruanskoga biskupa Cira Quispea Lópeza. Mediji su njegovu ostavku pratili naslovima koji su često bili senzacionalistički i usmjereni na privatni život i njegovih 17 ljubavnica, dok je u sjeni ostajalo ono bitno – pitanje odgovornosti biskupa pred Crkvom i vjernicima. Bez obzira na medijska pretjerivanja, svaki takav slučaj ostavlja duboke posljedice jer ljudi više ne vide samo pad pojedinca, nego se pitaju funkcioniraju li mehanizmi koji bi trebali štititi istinu i pravdu.
No upravo zato što je Krist središte života Crkve, svaka kriza u Crkvi postaje još bolnija. Ne zato što pobija Evanđelje, nego zato što ga svojim protusvjedočanstvom zamagljuje. Povijest Crkve nije lišena takvih rana. Dovoljno je prisjetiti se slučaja nekadašnjega opata Monte Cassina Pietra Vittorellija. Papa Franjo prihvatio je 2013. godine njegovu ostavku zbog zdravstvenih razloga. U godinama koje su uslijedile talijanska je javnost bila suočena s nizom medijskih izvještaja prema kojima je bivši opat nakon odlaska iz samostana vodio život potpuno nespojiv s redovničkim pozivom. Pisalo se o zabavama s drogom, homoseksualnim vezama i raskošnom načinu života, dok je financijska policija 2015. godine zaplijenila oko 500.000 eura zbog sumnje da potječu iz sredstava opatije. Kasniji sudski postupak završio je 2023. godine oslobađajućom presudom za njega i njegova brata u odnosu na optužbu za pronevjeru, budući da sud nije utvrdio postojanje kaznenoga djela. Time su otpale optužbe za nezakonito prisvajanje opatijskih sredstava, premda su moralna pitanja koja su otvorili medijski izvještaji ostala predmet javne rasprave.
Ovaj slučaj pokazuje koliko je važno razlikovati dvije razine. Jedna je kaznenopravna odgovornost, koja zahtijeva dokaze i o kojoj konačnu riječ daje sud. Druga je pitanje vjerodostojnosti kršćanskoga svjedočanstva. Čak i kada sud nekoga oslobodi određene optužbe, ostaje pitanje kakvu sliku o Crkvi ostavlja život njezinih službenika i koliko takvi primjeri mogu raniti povjerenje vjernika. Upravo zato Crkva ne može svoju obnovu graditi prvenstveno na strukturama, strategijama ili društvenim projektima. Svaka istinska obnova započinje obraćenjem srca.
Međutim, bilo bi pogrešno svesti cijeli problem na nekoliko poznatih slučajeva. Oni su simptom, a ne uzrok. Mnogo je važnije postaviti pitanja koja ostaju i kada naslovnice nestanu. Koliko su naše biskupije i crkvene ustanove doista financijski transparentne? Objavljuju li redovito i razumljivo financijska izvješća? Postoje li jasni mehanizmi nadzora nad upravljanjem crkvenom imovinom? Kako se odnose prema zaposlenicima u svojim školama, vrtićima, karitativnim ustanovama, medijima i drugim institucijama? Zapošljava li ih se po načelima klijentelizma i nepotizma? Jesu li njihove plaće pravedne? Poštuju li se radnička prava i zakonske obveze? Govori li se dovoljno otvoreno o odgovornosti za upravljanje dobrima koja nisu privatno vlasništvo pojedinaca, nego dar cijele zajednice? Kome se dodjeljuju poslovi i ugovori?
To nisu pitanja koja Crkvi postavlja sekularni svijet. To su pitanja koja Crkvi postavlja Evanđelje.
Ako Crkva poziva poduzetnike da pošteno posluju, političare da budu transparentni, suce da budu pravedni, a građane da odbace korupciju, tada mora biti spremna od sebe tražiti još više. U protivnom će se, htjela to ili ne, naći u istoj opasnosti na koju upozorava papa Franjo – da institucija postane važnija od istine, da ugled postane važniji od pravde i da zaštita sustava postane važnija od zaštite čovjeka.
IV. Svjedoci Evanđelja: socijalna pravednost koja izvire iz Krista
Možda je upravo ovdje potrebno zastati i postaviti jedno jednostavno pitanje. Ako je Crkva pozvana biti vjerodostojna u borbi protiv korupcije, mafije i društvene nepravde, kako ta vjerodostojnost izgleda u praksi? Odgovor ne nalazimo prvenstveno u dokumentima niti u društvenim teorijama, nego u životima ljudi koji su Evanđelje živjeli do kraja. Među njima posebno mjesto zauzimaju blaženi Pino Puglisi, blaženi Rosario Livatino i sveti Oscar Romero. Njih trojica djelovali su u različitim državama, obnašali različite službe i suočavali se s različitim oblicima nasilja, ali ih je povezivalo isto uvjerenje: kršćanin ne može ostati ravnodušan pred nepravdom, ali se protiv nje ne bori mržnjom, nego istinom, pravednošću i obraćenjem.
Blaženi Pino Puglisi vrlo je rano shvatio da mafija ne pobjeđuje zato što raspolaže većim oružjem ili većim bogatstvom, nego zato što uspijeva oblikovati savjest mladih ljudi. Djeca koja odrastaju uvjerena da su nasilje, ucjena i kriminal normalan put prema uspjehu sutra će postati odrasli ljudi koji će isti obrazac prenositi novim naraštajima. Zato je najveći dio svoga svećeničkog rada posvetio upravo odgoju djece i mladih. Osnivao je oratorije, okupljao obitelji, stvarao prostor u kojem će mladi naučiti da dostojanstvo čovjeka vrijedi više od novca, a sloboda više od straha. Mafija je vrlo dobro razumjela što to znači. Nije se bojala njegovih propovijedi koliko njegova odgojnoga rada. Čovjek koji odgaja slobodne ljude razara temelje svakoga totalitarnog sustava.
Njegove riječi i danas zvuče gotovo proročki:
„Važno je govoriti o mafiji, osobito u školama, kako bismo se borili protiv mafijaškog mentaliteta, odnosno svake ideologije koja je spremna prodati ljudsko dostojanstvo za novac. Ali ne smijemo stati na povorkama, prijavama i prosvjedima. Sve te inicijative imaju svoju vrijednost, no ako ostanemo samo na tome, one su tek riječi. A riječi moraju biti potvrđene djelima.“
Ovaj citat nadilazi borbu protiv organiziranoga kriminala. Puglisi govori o svakom društvu u kojem se čovjekovo dostojanstvo počinje mjeriti isključivo ekonomskom koristi. Mafijaški mentalitet nije samo pitanje mafije; on postoji svugdje gdje je čovjek spreman prodati savjest radi novca, položaja ili karijere. Upravo zato borba protiv takvoga mentaliteta ne počinje u policijskoj postaji, nego u školi, obitelji i župi, ondje gdje se oblikuje savjest.
Jednako je snažna i njegova druga misao:
„Ne bojim se riječi nasilnika, nego šutnje poštenih ljudi.“
Blaženi Rosario Livatino pokazao je kako izgleda otpor toj kulturi iz perspektive čovjeka koji obnaša javnu službu. Kao sudac mogao je svoju odgovornost svesti na profesionalno izvršavanje zakona, ali je vjerovao da pravda nije samo pravna kategorija nego moralna obveza. Svoj je posao shvaćao kao služenje istini, a upravo ga je to dovelo u sukob s mafijaškim strukturama koje su računale na strah, pogodovanje i šutnju. Mafija ga je ubila na putu prema sudnici, ali nije uspjela uništiti ono što je svojim životom posvjedočio.
Njegove riječi ostaju trajni izazov svakom vjerniku:
„Kada umremo, nitko nas neće pitati koliko smo bili vjernici, nego koliko smo bili vjerodostojni.“
Livatino nije umanjivao važnost vjere. Upravo suprotno. Podsjećao je da se autentičnost vjere ne mjeri brojem izgovorenih molitava niti javnim pokazivanjem pobožnosti, nego spremnošću da čovjek ono što vjeruje potvrdi vlastitim životom. U tome se krije razlog zbog kojega papa Franjo tako odlučno odbacuje religioznost mafijaša. Moguće je sudjelovati u procesijama, darivati novac Crkvi ili isticati vlastitu pobožnost, ali ako se život gradi na korupciji, nasilju ili iskorištavanju drugih ljudi, tada religioznost postaje prazna forma.
Isti se obrazac može prepoznati u životu svetoga Oscara Romera. Njegovo zauzimanje za siromašne često se pogrešno tumačilo kao politički aktivizam ili približavanje ljevičarskim ideologijama. Međutim, Romero nikada nije polazio od političkih teorija. Polazio je od Evanđelja. Zato je mogao reći:
„Kada govorimo o nepravdi na ovome svijetu i osuđujemo je, misle da se bavimo politikom. U ime pravedne Božje vladavine osuđujemo nepravde ovoga svijeta.“
U toj jednoj rečenici sadržana je bit socijalnoga nauka Crkve. Kršćanin ne govori o nepravdi zato što želi osvojiti vlast ili promijeniti politički sustav, nego zato što ne može ostati ravnodušan prema čovjeku kojega Krist ljubi. Zato je i druga Romeroova misao jednako važna:
„Mir je velikodušnost. On je ispravan i naša je dužnost.“
To je upravo ono po čemu se socijalni nauk Crkve razlikuje od svake ideologije. Njegov cilj nije pobjeda jedne društvene skupine nad drugom niti klasna borba, nego pomirenje koje izvire iz istine, pravde i obraćenja. Kršćanin se ne bori protiv ljudi, nego protiv grijeha koji razara i tlačitelja i potlačenoga.
Bolivijski predsjednik Evo Morales uručuje, vidljivo uznemirenom papi Franji „komunističko raspelo” u predsjedničkoj palači u La Pazu, 8. srpnja 2015.
Zbog toga mons. Milan Simčić ima pravo kada kaže da papa Franjo nije socijalist. Socijalizam vjeruje da će promjena društvenih struktura proizvesti novoga čovjeka. Kršćanstvo vjeruje da će obraćen čovjek biti sposoban graditi pravednije društvene strukture. Razlika možda izgleda mala, ali je zapravo golema. Ona određuje cijelo razumijevanje društva. Bez Krista socijalna pravednost lako postaje ideologija. S Kristom ona postaje plod obraćenoga srca.
Upravo zato upozorenje kardinala Giacoma Biffija danas zvuči aktualnije nego ikada. Ako se kršćanstvo svede na humanitarni rad, filantropiju i društveni aktivizam, ono će izgubiti ono što ga čini jedinstvenim. Slično upozorava i Fulton J. Sheen kada kaže da najveća opasnost nije sam grijeh, nego njegovo poricanje. Ondje gdje Crkva prestane govoriti o grijehu, obraćenju i milosti, socijalni nauk postupno se pretvara u još jedan društveni program. A društvenih programa svijet već ima dovoljno. Ono što svijetu nedostaje jest Evanđelje koje mijenja čovjeka iznutra.
Međutim, jednako bi pogrešno bilo zaključiti da je svako društveno djelovanje Crkve samo po sebi dovoljno. Crkva ne gubi svoje poslanje samo onda kada šuti pred nepravdom; može ga izgubiti i onda kada njezin govor postane neodređen, kada se evanđeoski pojmovi zamijene političkim sloganima ili kada se radi društvene prihvaćenosti prešute istine koje nisu popularne. U tom se smislu često navodi misao pripisana kardinalu Giuseppeu Siriju:
„Najveća opasnost za Crkvu u svakom vremenu nije progonstvo, jer progonstvo jača vjeru. Prava opasnost jest unutarnje slabljenje – kada se nauk počne smatrati nečim prilagodljivim, kada se riječima barata bez preciznosti i kada se jasnoća žrtvuje radi prihvaćenosti. U takvim trenucima zabluda više ne mora otvoreno napadati, jer je već pobijedila kroz pomutnju.“
V. Crkva koja počinje od sebe
Vratimo se, na kraju, pitanju s kojega smo krenuli. Ima li Stanko Perica pravo kada kaže da se Crkva u Hrvatskoj premalo bavi politikom?
Vjerujem da odgovor glasi: ima, ali samo ako riječ „politika“ razumijemo u njezinu izvornom smislu, kao zauzimanje za opće dobro, a ne kao borbu za vlast ili svrstavanje uz određenu ideologiju.
Crkva nije pozvana biti politička stranka niti nuditi gotova rješenja za svako gospodarsko ili društveno pitanje. Njezino poslanje nije sastavljati državne proračune, pisati porezne zakone ili određivati migracijsku politiku. Međutim, ona ne može šutjeti kada se gazi dostojanstvo čovjeka. Govoriti o nerođenom životu, eutanaziji, umjetnoj oplodnji, obitelji, radu, siromaštvu, migrantima, korupciji, trgovini ljudima ili organiziranom kriminalu nije izlazak iz poslanja Crkve. To je upravo njegovo izvršavanje. Evanđelje nije privatna duhovnost koja čovjeka odvaja od svijeta, nego Radosna vijest koja želi preobraziti i čovjeka i društvo u kojem živi.
No upravo zato što govori u ime Evanđelja, Crkva od sebe mora tražiti više nego od bilo koje druge institucije. Ona neće izgubiti vjerodostojnost zato što u njoj postoje grešnici. Grešnika je bilo od Jude do danas i Crkva nikada nije tvrdila da je zajednica savršenih ljudi. Vjerodostojnost gubi onda kada grijeh prestane biti razlog za obraćenje, a postane razlog za šutnju, prikrivanje ili zaštitu vlastitih interesa. Tada se, premda u drukčijem obliku, pojavljuje isti onaj mentalitet protiv kojega papa Franjo tako odlučno ustaje kada govori o mafiji.
Upravo zato njegove riječi o „tamnim zonama“ u crkvenom tkivu predstavljaju jedan od najhrabrijih trenutaka njegova pontifikata. Papa nije optužio Crkvu da je korumpirana institucija. Upozorio je da nijedna institucija nije imuna na napast da vlastiti ugled počne štititi više nego istinu. To je kušnja koja prati svaku ljudsku zajednicu, pa i Crkvu. Kada se odgovornost doživljava kao prijetnja autoritetu, kada se transparentnost smatra nepotrebnim opterećenjem, kada se kritika proglašava nelojalnošću, tada se otvara prostor za ono što je sveti Ivan Pavao II. nazvao strukturama grijeha.
Zbog toga pitanje vjerodostojnosti Crkve nije samo pitanje pojedinačnih skandala. Ono se ne iscrpljuje u slučaju Marka Rupnika, financijskim aferama Nunzija Scarana, pronevjerama Antoinea Videaua, gay životu Vitorellija ili ostavci biskupa Cira Quispea Lópeza. Ti su slučajevi ozbiljni upravo zato što pokazuju koliko jedan pad može narušiti povjerenje u cijelu zajednicu. No još je važnije pitanje kakvu kulturu Crkva želi graditi nakon tih iskustava. Hoće li razvijati kulturu odgovornosti ili kulturu opravdavanja? Hoće li njezine financije biti transparentne ne zato što to od nje traži javnost, nego zato što to zahtijeva Evanđelje? Hoće li prema zaposlenicima u svojim školama, bolnicama, karitativnim ustanovama i drugim institucijama biti pravedna poslodavka koja poštuje dostojanstvo rada, pravednu plaću i zakonske obveze? Hoće li žrtve uvijek imati prednost pred ugledom institucije? Upravo će odgovori na ta pitanja odrediti vjerodostojnost njezina navještaja u desetljećima koja dolaze.
Možda se upravo ovdje susreću misli pape Franje, svetoga Ivana Pavla II., kardinala Roberta Saraha, kardinala Giacoma Biffija i časnoga sluge Božjega Fultona Sheena. Ivan Pavao II. govori o strukturama grijeha, Franjo o mafijaškom mentalitetu i potrebi zdrave sramote, Sarah upozorava da se neprijatelji Crkve mogu nalaziti i u njezinoj unutrašnjosti, Biffi podsjeća da socijalni angažman bez Krista postaje ideologija, a Sheen da najveća opasnost nije grijeh nego njegovo poricanje. Premda pripadaju različitim naraštajima i različitim crkvenim senzibilitetima, svi oni govore o istoj stvarnosti: Crkva može mijenjati svijet samo ako neprestano dopušta da Evanđelje mijenja nju.
Zato odgovor na izjavu patera Perice nije ni jednostavno „da“ ni jednostavno „ne“. Crkva se doista mora baviti društvom, ali njezin društveni angažman neće biti vjerodostojan ako ne bude započinjao vlastitim obraćenjem. Ne može pozivati političare na transparentnost, a da sama ne bude transparentna. Ne može osuđivati korupciju, a zatvarati oči pred nepravilnostima u vlastitim redovima. Ne može govoriti o dostojanstvu rada, a zanemarivati prava ljudi koji rade u njezinim ustanovama. Ne može braniti dostojanstvo žrtava u društvu ako nije spremna jednako odlučno stati uz žrtve unutar vlastite zajednice.
U tome se krije prava snaga socijalnoga nauka Crkve. On nije ni lijevi ni desni politički projekt. Nije socijalizam, ali nije ni ravnodušnost prema društvenim nepravdama. On je pokušaj da se Evanđelje utjelovi u stvarnosti, bez odricanja od njegova središta – Isusa Krista. Zato se Crkva ne bori protiv korupcije zato što želi biti moralni arbitar društva, nego zato što zna da svaka korupcija ranjava čovjeka kojega je Bog stvorio na svoju sliku. Ne bori se protiv mafije zato što želi zamijeniti policiju ili pravosuđe, nego zato što zna da mafija prije svega razara ljudsku savjest.
U tom svjetlu naslov ovoga eseja prestaje biti samo snažna papina izjava i postaje ispit savjesti za svakoga od nas.
„Ne može se vjerovati u Boga i biti mafijaš.“
Ako je, kako upozorava papa Franjo, mafija postala kultura, tada se najveća borba ne vodi protiv mafijaša, nego protiv mafijaškoga mentaliteta koji se može uvući u svaku ljudsku zajednicu. Upravo zato ta borba mora započeti ondje gdje Crkva ima najveću odgovornost – u vlastitoj kući. Samo Crkva koja od sebe traži isto ono što traži od svijeta može ponovno postati vjerodostojan znak Kraljevstva Božjega i uvjerljivo naviještati Evanđelje koje oslobađa čovjeka od svakoga oblika ropstva.
