"Najveća opasnost za Crkvu danas nije protivljenje izvana, nego zaborav Boga iznutra"

Uvod

Na ovogodišnjoj proslavi sv. Vida, nadbiskup Kulteša, spomenuo je jednu važnu istinu: "Najveća opasnost za Crkvu danas nije protivljenje izvana, nego zaborav Boga iznutra". Kada sam bio mlađi, naišao sam u knjižari na jednu knjigu koja mi je tada bila šokantna pa pomalo i neumjesna, a nosila je naslov: Vjerujete li Vi u Boga, gospodine biskupe? Sada, nakon raznih službi i određenog broja godina svećeništva na to pitanje gledam drugačije. Osobito nakon niza skandala koje je Crkva prošla od razdoblja Benedikta XVI. do danas. Šokantnu istinu, priznao je papa Benedikt u Koloseju na Veliki petak 2005.: „Ne bismo li trebali pomisliti i na to koliko Krist trpi u svojoj vlastitoj Crkvi? Koliko se često zlorabi sakrament njegove prisutnosti, kako često ulazi u prazna i zla srca! Koliko često slavimo samo sebe, a da i ne primjećujemo da je on prisutan! Koliko se često njegova riječ izvrće i zlorabi! Kako malo vjere stoji iza tolikih teorija i praznih riječi! Koliko je prljavštine u Crkvi, pa i među onima koji bi u svećeništvu trebali potpuno pripadati njemu! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti!“ Nakon toga, odvila se povijest svima nama znana, a potom je došao i papa Franjo, šampion borbe za nutarnju obnovu Crkve i najveći pravni reformator Katoličke Crkve od 2. Vatikanskog Koncila. Svakako, takve stvari potvrđuju činjenicu - da smo nekad i mi u Crkvi, duboko sablažnjeni ljudi. I o tome treba progovoriti.

Institucionalizirano licemjerje – kada institucija postane važnija od čovjeka

Svaka je ljudska zajednica obilježena slabošću svojih članova pa tako i Crkva, koju čine grešni ljudi pozvani na trajno obraćenje. Međutim, postoji bitna razlika između pojedinačnoga grijeha i grijeha koji postaje dio načina funkcioniranja jedne zajednice - tzv. grijeha struktura. Dok pojedinačni grijeh ostaje tragedija ljudske slabosti, institucionalizirano zataškavanje predstavlja mnogo ozbiljniji poremećaj jer grijeh pretvara u sustav, šutnju u pravilo, a prikrivanje istine u način upravljanja. Problem tada više nije samo moralni pad pojedinca, nego činjenica da sama institucija počinje stvarati mehanizme kojima se nepravda opravdava, odgađa ili prikriva. 

Institucionalno zataškavanje može se promatrati i u svjetlu nauka svetoga Ivana Pavla II. o „strukturama grijeha“. U enciklici Sollicitudo rei socialis papa upozorava da grijeh nikada ne ostaje isključivo privatna stvar pojedinca. Kada se osobni grijesi ponavljaju, opravdavaju i ugrađuju u način funkcioniranja društvenih ili crkvenih ustanova, nastaju strukture grijeha koje proizvode nove nepravde i otežavaju djelovanje dobra. Takve strukture nisu samostalni nositelji moralne odgovornosti, ali postaju trajni izraz pogrešno uređenih odnosa i iskrivljenoga poretka vrijednosti. Time se grijeh ne samo tolerira nego postupno poprima obilježja strukture koja oblikuje kulturu ustanove i potiče nove nepravde. Put obraćenja zato ne može biti ograničen samo na osobno kajanje odgovornih osoba, nego zahtijeva i obraćenje samih struktura, kako bi ponovno služile istini, pravednosti i dostojanstvu svake osobe.

Upravo zato institucionalno zataškavanje možemo promatrati kao jedan od najtežih grijeha protiv same naravi Crkve. Ne zato što bi po svojoj materiji bilo veće od svakoga drugoga grijeha, nego zato što razara ono što Crkva po svojoj biti mora biti – zajedništvo utemeljeno na istini, pravednosti i služenju. Crkva ne postoji radi očuvanja vlastitih struktura, nego radi naviještanja Evanđelja i spasenja ljudi. Kada se u ime dobra institucije prikriva istina, tada se ne štiti Crkva, nego se izdaje njezino poslanje.

U svojoj najdubljoj dimenziji takvo zataškavanje nije samo moralni ili upravni problem, nego ozbiljna teološka devijacija. Kršćanska objava počiva na ispravnom poretku ljubavi (ordo amoris): Bog je vrhovno dobro, Crkva postoji kako bi služila Bogu, njezine institucije postoje kako bi služile Crkvi, a crkveni autoritet postoji kako bi služio Božjem narodu. Kada se taj red naruši, nastaje ono što je sveti Augustin nazivao neurednom ljubavlju (amor curvus), odnosno uzdizanjem nižega dobra na mjesto višega. U tom smislu institucionalno zataškavanje može se promatrati kao oblik institucionalnoga idolopoklonstva. Ne zato što bi Crkva svjesno obožavala samu sebe, nego zato što njezin ugled, javna slika ili institucionalni opstanak postaju vrijednosti koje se nastoje zaštititi pod svaku cijenu. U trenutku kada se radi očuvanja ugleda žrtvuje istina ili radi zaštite institucije žrtvuje čovjek, institucija prestaje biti sredstvo navještaja Evanđelja i počinje postajati cilj samoj sebi.

Zanimljivo je da Isus svoje najoštrije riječi nije uputio carinicima, bludnicama ili javnim grešnicima. Njima je uvijek ostavljao prostor obraćenja. Najteže osude rezervirane su upravo za religijske vođe koji su stvorili sustav privida. Čak sedam puta u dvadeset trećem poglavlju Evanđelja po Mateju ponavlja: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!“ (Mt 23,13–29). Ne optužuje ih prvenstveno zbog osobnih slabosti, nego zbog činjenice da religiju koriste za očuvanje vlastite moći, dok se izvana predstavljaju kao čuvari svetosti. Zato ih uspoređuje s „obijeljenim grobovima“: izvana lijepi, a iznutra puni mrtvačkih kostiju i svake nečistoće (Mt 23,27). Isusova kritika nije usmjerena protiv institucije kao takve, nego protiv institucije koja je izgubila sposobnost samokritike i istinu podredila vlastitom opstanku.

Tu istu intuiciju snažno razvija Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji. U osmome krugu Pakla licemjeri hodaju odjeveni u plašteve koji izvana blistaju zlatom, a iznutra su izliveni od olova. Slika je to prividne svetosti koja skriva nepodnošljivu moralnu težinu. Još je snažniji Danteov prikaz velikoga svećenika Kajfe. Za razliku od ostalih licemjera, Kajfa leži raspet na zemlji, a preko njegova tijela neprestano gaze svi ostali osuđenici. Time Dante želi pokazati da je upravo on postao simbol religijske vlasti koja je radi očuvanja vlastitoga poretka bila spremna žrtvovati pravednika. Nije slučajno da Dante uz Kajfu u Pakao smješta i mnoge svoje suvremenike – korumpirane političare, crkvene dostojanstvenike i pape koji su zloupotrijebili službu radi vlastite koristi. Njegova kritika nije usmjerena protiv Crkve, nego protiv onih koji su svetu službu pretvorili u sredstvo moći.

Kajfine riječi iz Evanđelja po Ivanu ostaju trajna opomena svim institucijama: „Bolje je da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod propadne“ (Iv 11,50). Premda evanđelist u njima prepoznaje i proročki navještaj Kristove otkupiteljske smrti, Kajfina neposredna namjera bila je politička i institucionalna – spasiti sustav žrtvujući jednoga čovjeka. Upravo u tome leži razlika između Kajfine i Kristove logike. Kajfa čuva instituciju žrtvujući čovjeka. Krist spašava čovjeka žrtvujući samoga sebe. Kajfa opravdava nepravdu višim interesom. Krist pokazuje da nijedan interes nije veći od dostojanstva osobe stvorene na Božju sliku.

Ta je logika iznenađujuće aktualna i danas. Svaki put kada se radi očuvanja ugleda zanemari patnja žrtve, kada se radi zaštite autoriteta prešuti istina ili kada se interes određene skupine predstavi kao interes cijele Crkve, ponovno se pojavljuje Kajfina logika. Upravo na taj poremećaj upozorava papa Franjo kada govori o klerikalizmu kao obliku duhovne svjetovnosti i o „institucionaliziranom klerikalizmu“ koji proizvodi kulturu zlostavljanja, prikrivanja i isključivanja Božjega naroda. Problem nije samo u postojanju grijeha – jer je Crkva oduvijek zajednica grešnika – nego u stvaranju kulture koja grijeh štiti, opravdava ili prikriva. Tada služba postaje privilegij, autoritet se pretvara u moć, a Evanđelje u sredstvo samoočuvanja.

Najveća tragedija takvoga procesa nije samo nepravda učinjena pojedinim žrtvama, nego gubitak vjerodostojnosti Crkve. Kada se institucija više boji istine nego grijeha, kada joj je važniji vlastiti ugled, osobito medijski, od dostojanstva čovjeka, tada prestaje biti vjerodostojan znak Kristove prisutnosti u svijetu. U tom je kontekstu iznimno značajna misao nadbiskupa Mate Uzinića da je „od narušene slike Crkve važniji čovjek“. Tom jednom rečenicom razdvaja dobro institucije od dobra Crkve. Slika Crkve nije Crkva. Ugled Crkve nije Crkva. Crkva je prije svega Kristovo Tijelo i Božji narod okupljen oko svoga Gospodina. Zato se dobro institucije nikada ne može graditi na štetu čovjeka.

Institucionalno zataškavanje stoga nije samo grijeh protiv pravde ili protiv pojedinih osoba. Ono je grijeh protiv istine, protiv naravi Crkve i protiv same objave Boga. Ondje gdje institucija postane važnija od čovjeka, a vlastita slika važnija od Krista, Crkva više ne svjedoči Boga koji je Ljubav, nego stvara idol vlastitoga opstanka. Takav idol uvijek na kraju traži ljudske žrtve. Nasuprot tomu Krist pokazuje sasvim drukčiji put: ne spašavati instituciju žrtvujući ljude, nego služiti ljudima, pa i pod cijenu vlastitoga ugleda i života. Zato se istinska obnova Crkve može dogoditi jedino onda kada ponovno prihvati Kristovu logiku služenja, prizna istinu o sebi i povjeruje njegovim riječima: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).

Institucionalno zataškavanje kao iskrivljavanje slike Boga

Najdublja posljedica institucionalnoga zataškavanja ne očituje se samo u gubitku vjerodostojnosti Crkve ili povjerenja Božjega naroda, nego u iskrivljavanju same slike Boga. Crkva postoji kako bi svijetu objavila lice Oca koje je Isus Krist učinio vidljivim. Zato svaki način vršenja vlasti u Crkvi, svaki odnos prema istini i svaka odluka njezinih pastira oblikuju sliku Boga koju vjernici i društvo stvaraju. Kada se autoritet koristi za prikrivanje nepravde, kada se moć stavlja ispred služenja ili kada se institucija štiti nauštrb čovjeka, tada se ne iskrivljuje samo lice Crkve, nego i lice Boga kojega ona naviješta.

Mnogi ljudi ne napuštaju Crkvu zato što su odbacili Krista, nego zato što u određenim iskustvima više nisu mogli prepoznati Kristovo lice. Umjesto Boga koji je milosrdni Otac, susreli su sliku Boga koji štiti moćnike. Umjesto Dobroga Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi pronašao jednu izgubljenu (usp. Lk 15,4–7), susreli su instituciju koja je bila spremnija zaštititi vlastiti ugled nego dostojanstvo jedne jedine osobe. Takvo iskustvo predstavlja duboku duhovnu sablazan jer čovjek počinje poistovjećivati Boga s načinom na koji ga predstavljaju njegovi službenici.

U tome se krije posebna težina zloporabe crkvenoga autoriteta. Ona ne ranjava samo čovjeka, nego ranjava njegov odnos s Bogom. Žrtve i mnogi vjernici nerijetko ne gube vjeru zbog teoloških razloga, nego zato što više ne mogu uskladiti evanđeosku sliku Boga s iskustvom Crkve. Autoritet koji bi trebao biti proziran znak Kristove ljubavi postaje zapreka susretu s Kristom. Time se ostvaruju Isusove riječi o sablazni: „A tko bi sablaznio jednoga od ovih malenih koji vjeruju u mene, bilo bi mu bolje da mu se objesi mlinski kamen o vrat i da potone u dubinu morsku“ (Mt 18,6). Ovdje sablazan nije tek moralni pad, nego djelovanje koje drugoga udaljava od Boga. 

Papa Franjo često ponavlja da pastir mora ljudima približavati Krista, a ne sebe. Svaka zloporaba autoriteta čini upravo suprotno: umjesto da bude prozor prema Bogu, ona postaje zid koji zaklanja njegovo lice. Zato institucionalno zataškavanje nije samo pitanje pravde prema žrtvama niti pitanje vjerodostojnosti Crkve. Ono postaje pitanje istinitoga naviještanja Boga. Crkva je pozvana biti sakrament Kristove prisutnosti u svijetu. Kada njezine strukture svojim djelovanjem stvaraju iskrivljenu sliku Boga, tada je ugrožena sama svrha njezina postojanja.

Zbog toga je svako obraćenje Crkve ujedno i obnova slike Boga koju ona naviješta. Transparentnost, istina, odgovornost i služenje nisu samo etički zahtjevi, nego teološki činovi. Oni objavljuju Boga koji ne skriva istinu, koji ne štiti moć na račun slaboga i koji svoju ljubav dokazuje ne žrtvujući druge, nego darujući samoga sebe. Upravo takav Bog stoji u središtu Evanđelja, a upravo takvu sliku Boga Crkva svojim životom mora učiniti vjerodostojnom.

Plodovi kulture zataškavanja: gubitak povjerenja i slabljenje crkvenoga zajedništva

Isus u Evanđelju upozorava da se svako stablo prepoznaje po njegovim plodovima: „Svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa zlim plodovima… Dakle: po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7,17.20). Ovaj evanđeoski kriterij može se primijeniti i na život crkvenih institucija. Ako određeni način vršenja vlasti kroz dulje vrijeme proizvodi nepovjerenje, podjele, odlazak vjernika, obeshrabrenost svećenika i gubitak vjerodostojnosti, tada je potrebno zapitati se ne samo o pojedinačnim pogreškama, nego i o samoj kulturi koja takve plodove proizvodi.

Institucionalno zataškavanje nikada nije bez posljedica. Ono možda kratkoročno može zaštititi pojedinca ili određenu ustanovu od javne kritike, ali dugoročno proizvodi daleko veću štetu. Povjerenje koje se gradi desetljećima može biti izgubljeno u vrlo kratkom vremenu. Kada vjernici steknu dojam da se u Crkvi više štite strukture nego osobe, autoritet nego odgovornost ili ugled nego istina, tada ne dolazi samo do razočaranja u pojedine nositelje službe, nego do duboke krize povjerenja prema samoj instituciji.

Upravo je povjerenje jedan od najvrjednijih darova koji Crkva posjeduje. Ono se ne temelji na pravnim ovlastima niti na društvenom položaju, nego na uvjerenju vjernika da njihovi pastiri djeluju u skladu s Evanđeljem. Papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi zato piše da „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje; a ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci.“ Kada svjedočanstvo oslabi, slabi i navještaj. Crkva tada ne gubi samo moralni autoritet nego i sposobnost da njezina riječ bude prihvaćena kao vjerodostojna.

Na to se nadovezuje upozorenje pape Benedikt XVI. da najveća opasnost za Crkvu ne dolazi izvana, nego iz grijeha njezinih članova. Vanjski progoni nikada nisu toliko ranili Crkvu koliko su je ranjavale unutarnje nevjernosti, jer upravo one zamračuju lice Kristovo pred svijetom. U svojim posljednjim razmišljanjima Benedikt XVI. ovu misao produbljuje ističući da je krajnji cilj djelovanja Zloga razaranje vjere. Zlo ne napada Crkvu radi nje same, nego zato što želi čovjeka udaljiti od Krista i pomutiti sliku Boga koju je Crkva pozvana naviještati. Kada grijeh njezinih članova, a osobito institucionalno zataškavanje nepravde, postane uzrok sablazni, tada posljedice nisu samo moralne ili pravne, nego duboko teološke: ugrožena je sama mogućnost da ljudi u Crkvi prepoznaju Kristovo lice i povjeruju evanđelju. U tom smislu kriza spolnoga zlostavljanja i kultura zataškavanja nisu samo napad na vjerodostojnost Crkve, nego i napad na vjeru mnogih. Isti se obrazac može prepoznati i u drugim oblicima zloporabe crkvene vlasti, kada se zaštita institucije stavlja ispred istine i dostojanstva osobe. Tada zlo upravo preko grijeha članova Crkve nastoji učiniti nevjerodostojnim njezino poslanje i oslabiti vjeru onih kojima je poslana.

Isusovac Hans Zollner, jedan od najvažnijih stručnjaka za zaštitu maloljetnika u Katoličkoj Crkvi, upozorava da se danas Crkva prije svega suočava s krizom povjerenja. Pojedinačni slučajevi zlostavljanja, koliko god bili teški, ne objašnjavaju sami po sebi dubinu današnje krize. Ono što najviše razara zajedništvo jest dojam da institucija nije uvijek bila spremna priznati istinu, preuzeti odgovornost i staviti zaštitu žrtava ispred zaštite vlastitoga ugleda. Gubitak povjerenja zato postaje mnogo dugotrajnija posljedica od samoga skandala.

Plodovi takve kulture vidljivi su na više razina. Prije svega, mnogi vjernici postupno se udaljavaju od aktivnoga života Crkve. Nerijetko nije riječ o gubitku vjere u Krista, nego o gubitku povjerenja u ljude kojima je povjereno crkveno vodstvo. To je osobito vidljivo među mladima, koji vrlo osjetljivo prepoznaju nesklad između naviještanih vrijednosti i stvarnoga načina djelovanja. Ondje gdje postoji dojam dvostrukih kriterija, netransparentnosti ili pogodovanja, teško je očekivati da će mladi u Crkvi prepoznati vjerodostojnu zajednicu Evanđelja.

Takvi ambijenti ne pogađaju samo laike. Duboko ranjavaju i same svećenike, redovnike i redovnice. Mnogi koji svoju službu nastoje živjeti odgovorno osjećaju se obeshrabreno kada iskuse da se savjest kažnjava, da se kritičko promišljanje doživljava kao neposluh ili da se lojalnost instituciji stavlja ispred lojalnosti istini te da se takve osobe promiču. Takvo ozračje stvara kulturu straha i šutnje, a ne kulturu zajedničkoga razlučivanja koju želi sinodalnost. Nije moguće svesti sve razloge napuštanja svećeničke ili redovničke službe na institucionalne okolnosti, ali jednako tako nije moguće zanemariti činjenicu da kultura nepovjerenja, netransparentnosti i nepravednoga postupanja može postati ozbiljan čimbenik duboke duhovne iscrpljenosti i obeshrabrenosti.

Posebno je opasno kada se unutar takve kulture počne stvarati uvjerenje da je šutnja oblik vjernosti, a postavljanje pitanja znak neposluha. Time se autoritet postupno odvaja od svoje izvorne svrhe. Autoritet postoji kako bi služio zajedništvu u istini, a ne kako bi štitio samoga sebe. Kada se vlast koristi za očuvanje položaja, prikrivanje pogrešaka ili zaštitu privilegiranih, ona zadržava pravnu snagu, ali gubi moralni autoritet. Takav autoritet više ne okuplja zajednicu nego je dijeli; ne potiče povjerenje nego strah; ne oslobađa savjest nego je opterećuje.

Upravo zato papa Franjo inzistira da se Crkva ne može obnoviti bez obraćenja načina vršenja vlasti. Sinodalnost nije organizacijska reforma, nego povratak evanđeoskom shvaćanju autoriteta kao služenja. Crkva će biti vjerodostojna onoliko koliko bude spremna slušati Božji narod, priznati vlastite pogreške, preuzeti odgovornost i dopustiti da istina bude važnija od svakoga institucionalnog interesa. Samo takva Crkva može ponovno zadobiti povjerenje ljudi i ostati vjerna svome poslanju u svijetu. Zaštita institucije nikada ne može biti važnija od zaštite čovjeka, jer je upravo čovjek, stvoren na sliku Božju i otkupljen Kristovom krvlju, razlog postojanja svake crkvene službe.

Transparentnost kao put obraćenja i obnove vjerodostojnosti

Ako je institucionalno zataškavanje jedan od najtežih oblika izdaje crkvenoga poslanja, tada transparentnost nije tek suvremeni upravljački standard niti zahtjev demokratskoga društva, nego duboko evanđeoska vrijednost. Crkva, koja naviješta Krista kao Istinu (Iv 14,6), ne može se bojati istine o samoj sebi. Svaki pokušaj da se očuvanje ugleda pretpostavi priznanju pogreške dugoročno ne štiti Crkvu, nego narušava njezinu vjerodostojnost. Obnova vjerodostojnosti neće biti ostvarena donošenjem novih pravilnika ili boljim odnosima s javnošću, nego obraćenjem načina vršenja vlasti. Transparentnost stoga nije administrativni zahtjev, nego duhovna kategorija: ona znači prihvatiti da istina nikada nije prijetnja Crkvi, nego jedini put njezina ozdravljenja. Autoritet nije oslabljen kada služi istini, nego kada je pokušava prikriti radi očuvanja vlastitoga ugleda.

U hrvatskom crkvenom prostoru među prvima je upravo riječki nadbiskup Mate Uzinić sustavno otvorio pitanje transparentnosti, odgovornosti i kulture odgovornoga upravljanja. Dok je još bio dubrovački biskup, 2015. godine objavio je cjelovito financijsko izvješće Dubrovačke biskupije, što je bio prvi takav primjer u Hrvatskoj. Time je poslao jasnu poruku da financijska transparentnost ne ugrožava Crkvu, nego jača povjerenje između pastira i Božjega naroda. Taj je potez označio važan iskorak u hrvatskoj crkvenoj praksi i otvorio pitanje koje se dotad rijetko javno postavljalo: može li Crkva od društva tražiti povjerenje ako sama nije spremna pokazati odgovornost u upravljanju dobrima koja su joj povjerena?

Još je važnije što je nadbiskup Uzinić transparentnost uvijek povezivao s evanđeoskom odgovornošću prema osobi. Govoreći o seksualnim zlostavljanjima u Crkvi, još je 2012. godine izjavio: „Na prvom mjestu mora nam biti žrtva seksualnog zlostavljanja, a ne Crkva kao do sada. Ako to učinimo, žrtve neće gledati Crkvu kao neprijatelja, nego kao pomoćnika i prijatelja. Taj dan još nije došao, a to znači da još nismo potpuno Crkva kakva bismo trebali biti.“

Istu je misao kasnije dodatno razradio govoreći o slučajevima zlostavljanja u Riječkoj nadbiskupiji: „Istina je da se jedna slika naše Crkve srušila. Međutim ta slika Crkve, koja se srušila, nije bila stvarna. Zato se i morala srušiti kako bismo se suočili sa stvarnošću, pogledali istini u oči. Od te narušene slike Crkve važniji je čovjek.“ Dodao je kako „u središtu naše brige ne smije biti institucija ni mi sami – ugled institucije i naš ugled – već u središtu moraju biti osobe koje su zlostavljane“ te da se upravo progovaranjem, a ne šutnjom, Crkvi vraća vjerodostojnost.

U jednom drugom razgovoru još je sažetije dijagnosticirao problem riječima: „Velika kriza Crkve je to što je Crkva, želeći štititi svoj ugled, štitila one koji su činili zlo, a nije imala sluha za one kojima je to zlo učinjeno.“ Ova rečenica možda bolje od bilo koje druge opisuje bit institucionalnoga zataškavanja. Problem nije samo u počinjenom zlu, nego u tome što je zlo bilo podređeno logici očuvanja ugleda. Time je ugled postao važniji od Evanđelja, institucija važnija od čovjeka, a zaštita sustava važnija od zaštite žrtve.

Takvo shvaćanje predstavlja potpunu suprotnost Kajfinoj logici. Dok veliki svećenik opravdava žrtvovanje jednoga čovjeka radi očuvanja poretka, Uzinić zahtijeva upravo suprotno: da se u središte crkvenoga djelovanja vrati osoba, pa i onda kada to znači priznati vlastite pogreške i izložiti instituciju javnoj kritici. Time potvrđuje temeljno načelo katoličke ekleziologije da dobro Crkve nikada ne može biti suprotstavljeno dobru njezinih članova. Crkva nije apstraktna ustanova koju treba braniti pod svaku cijenu; ona je zajednica Božjega naroda kojoj su institucije dane kako bi služile njezinu poslanju.

Takvo razumijevanje transparentnosti ne može se zaustaviti samo na pitanju seksualnih zlostavljanja. Ono mora postati načelo svih područja crkvenoga života. Transparentnost se odnosi na financijsko poslovanje, upravljanje crkvenom imovinom, donošenje važnih odluka, rad vijeća i drugih tijela, raspodjelu sredstava, upravljanje ustanovama poput karitativnih ustanova, katoličkih škola itd. te način vršenja crkvene vlasti, uspostavu novih redovničkih zajednica, poštivanje principa saslušanja i druge strane u kaznenim parnicama te svih svjedoka, stavljanja kolektivne krivnje na čitave zajednice itd. Vjernici imaju pravo znati kako se upravlja dobrima koja su povjerena Crkvi jer ta dobra nisu privatno vlasništvo pojedinaca, nego sredstva namijenjena ostvarivanju njezina poslanja. Financijska transparentnost stoga nije izraz nepovjerenja prema pastirima, nego znak poštovanja prema zajednici kojoj služe.

Jednako tako, transparentnost mora zahvatiti i područje crkvenih imenovanja. Svećenička i župnička služba nije povlastica niti nagrada za osobne zasluge, nego pastoralno poslanje. Temeljni kriteriji pri raspoređivanju svećenika trebaju biti potrebe Božjega naroda, sposobnosti pojedinoga svećenika i dobro mjesne Crkve, a ne osobne želje, neformalne mreže utjecaja ili pogodovanje pojedincima. Kada se službe počnu promatrati kao poželjnije ili manje poželjne zbog materijalnih ili društvenih pogodnosti, logika služenja lako ustupa mjesto logici karijere. Papa Franjo upravo zato upozorava na opasnost klerikalizma i karijerizma koji službu pretvaraju u oblik društvenoga napredovanja, umjesto u nasljedovanje Krista koji je došao „ne da bude služen, nego da služi“ (Mk 10,45).

Transparentnost se mora očitovati i u načinu upravljanja biskupijama, župama i crkvenim ustanovama. Redovita financijska izvješća, uključivanje kompetentnih laika u ekonomska i pastoralna vijeća, jasno definirani postupci odlučivanja te spremnost nositelja vlasti da obrazlože i preuzmu odgovornost za svoje odluke nisu ustupak suvremenim organizacijskim modelima, nego konkretna primjena načela zajedničke odgovornosti svih krštenika za život Crkve. Sinodalni put koji papa Franjo predlaže ne umanjuje biskupsku službu, nego je evanđeoski pročišćuje. Autoritet nije oslabljen kada sluša, nego kada prestane slušati.

Upravo zato transparentnost treba promatrati kao izraz ljubavi prema Crkvi, a ne kao napad na nju. Šutnja nikada nije zaštitila Crkvu; štitila je samo privid. Istina može biti bolna, ali jedino ona omogućuje ozdravljenje. Papa Franjo često upozorava da je klerikalizam oblik duhovne svjetovnosti koji vlastitu moć stavlja ispred Evanđelja. Nasuprot tomu, primjer nadbiskupa Uzinića pokazuje kako se autoritet može vršiti drukčije: ne prikrivanjem pogrešaka, nego hrabrošću da se istini dopusti pročistiti Crkvu.

Transparentnost stoga nije tek jedna od pastoralnih strategija XXI. stoljeća. Ona proizlazi iz same naravi Crkve. Crkva koja naviješta Krista kao Istinu ne može se bojati istine o sebi. Autoritet koji služi istini služi i Crkvi. Autoritet koji štiti sebe od istine prestaje služiti Crkvi i počinje služiti vlastitomu opstanku. Upravo se u tome nalazi temeljna razlika između evanđeskog autoriteta i klerikalizma: prvi gradi zajedništvo u istini, a drugi čuva instituciju pod cijenu gubitka vjerodostojnosti. Dugoročno, Crkvu neće obnoviti zatvoreni sustavi ni pažljivo čuvana slika o sebi, nego hrabrost da, slijedeći Krista, uvijek iznova izabere istinu prije ugleda, čovjeka prije institucije i služenje prije moći.

Od kulture moći prema kulturi služenja

Najveći izazov današnje Crkve nije pronaći učinkovitije administrativne modele niti osmisliti bolje komunikacijske strategije, nego obnoviti evanđeosko razumijevanje autoriteta. Institucionalno zataškavanje, klerikalizam i netransparentnost nisu prvenstveno organizacijski problemi; oni su posljedica pogrešnoga shvaćanja vlasti. Ondje gdje se vlast doživljava kao privilegij, prirodno nastaje potreba za njezinim očuvanjem. Ondje gdje se vlast živi kao služenje, nestaje potreba za prikrivanjem jer istina više nije prijetnja, nego temelj zajedništva.

Papa Franjo često upozorava da je klerikalizam „perverzija Crkve“ jer službu pretvara u oblik moći. U toj se perverziji događa gotovo neprimjetna zamjena: biskupija postaje „moja biskupija“, župa „moja župa“, služba „moj položaj“, a autoritet sredstvo samopotvrđivanja. To neodoljivo podsjeća na stav francuskog kralja Luja XIV. koji je rekao: "Država to sam ja". Time ono što je trebalo biti služenje Božjem narodu postaje instrument zaštite vlastitih interesa. Upravo zato Franjo govori o potrebi trajnog obraćenja nositelja crkvene vlasti, jer se bez obraćenja srca ne može obnoviti nijedna struktura.

U tom je smislu dragocjeno razmišljanje nadbiskupa Mate Uzinića koji je više puta naglasio da se vjerodostojnost Crkve ne može obnoviti prikrivanjem slabosti, nego priznanjem istine. Govoreći o krizi povjerenja rekao je da Crkva mora prihvatiti kako je „važniji čovjek od narušene slike Crkve“. Ta rečenica sažima cijelu ekleziologiju Drugoga vatikanskoga sabora. Crkva nije pozvana čuvati vlastitu sliku, nego biti sakrament Kristove ljubavi ili opći sakrament spasenja kako govori Lumen gentium. Kada slika postane važnija od stvarnosti, nastaje licemjerje; kada ugled postane važniji od čovjeka, nastaje klerikalizam.

To načelo mora prožimati svako područje crkvenoga života. Financijska sredstva moraju biti vođena s najvećom mogućom odgovornošću jer se ne radi o privatnoj imovini pojedinaca, nego o dobrima koja pripadaju poslanju Crkve. Svaki vjernik ima pravo znati kako se upravlja sredstvima koja su darovana za naviještanje Evanđelja, karitativno djelovanje i pastoral. Tajnost ne može biti redoviti način upravljanja crkvenim dobrima. Ondje gdje nema transparentnosti, uvijek postoji opasnost da se razvije nepovjerenje, sumnja ili čak stvarna nepravilnost.

Jednako tako, potrebno je obnoviti i razumijevanje crkvenih službi. Župa nije nagrada za uspješnoga svećenika niti mjesto koje se bira prema osobnim preferencijama. Svećenik nije zaređen za određenu župu, nego za Crkvu. Zato kriterij raspoređivanja mora biti dobro Božjega naroda, pastoralne potrebe zajednice i darovi koje pojedini prezbiter može staviti u službu Crkve. Kada osobni interesi, neformalne skupine ili međusobna pogodovanja počnu određivati imenovanja, služba se pretvara u karijeru, a karijera je uvijek suprotnost evanđeoskom služenju.

Isto vrijedi i za sve druge službe u Crkvi. Povjerenstva, ustanove, katoličke škole, karitativne organizacije, ekonomska vijeća i druga tijela moraju biti vođena kriterijima stručnosti, odgovornosti i služenja zajedničkom dobru, a ne osobnim interesima ili pripadnošću pojedinim skupinama. Sinodalna Crkva, o kojoj govori papa Franjo, nije Crkva u kojoj svi imaju jednaku vlast, nego Crkva u kojoj nitko nema pravo koristiti vlast radi sebe.

Možda je upravo ovdje sadržana najveća pouka današnje krize. Bog nikada nije obećao da će Crkva biti bezgrešna. Obećao je da će biti njegova. Povijest Crkve pokazuje da su je najviše obnavljali upravo oni ljudi koji su imali hrabrosti suočiti je s istinom. Sveti Franjo Asiški, sveta Katarina Sijenska, sveti Karlo Boromejski ili sveti Oscar Romero nisu branili Crkvu skrivajući njezine rane, nego su je ljubili toliko da su tražili njezino obraćenje. U filmu o sv. Oscaru Romeru, jedan političar na smetlištu govori svecu svoj stav o Crkvi: "Crkva je poput kurve, širi noge onome koji joj najviše plaća". U toj sceni sumirana je kritika nevjerodostojnosti evanđeoskom poslanju. Ljubiti Crkvu znači ne dopustiti da se daje i privid takve asocijacije.

Stoga se i danas ljubav prema Crkvi ne može mjeriti spremnošću da se prešućuju problemi, nego hrabrošću da se oni rješavaju. Šutnja nije izraz vjernosti. Prava vjernost uvijek traži istinu. Autoritet koji dopušta da ga istina pročisti postaje vjerodostojan; autoritet koji istinu podređuje vlastitom opstanku postupno gubi moralnu snagu. Takav autoritet možda će neko vrijeme sačuvati strukture, ali neće sačuvati povjerenje Božjega naroda.

Upravo zato budućnost Crkve neće ovisiti prvenstveno o broju njezinih ustanova, financijskoj snazi ili društvenom utjecaju. Ovisit će o njezinoj vjerodostojnosti. A vjerodostojnost će uvijek biti plod jedinstva između onoga što Crkva naviješta i onoga što živi. Tek kada istina postane važnija od ugleda, služenje važnije od moći, a čovjek važniji od institucije, Crkva će ponovno moći uvjerljivo naviještati Evanđelje svijetu koji ne traži savršenu Crkvu, nego Crkvu koja ima hrabrosti živjeti istinu koju propovijeda.

Crkva nije korporacija – potreba za promjenom kulture upravljanja

Jedan od temeljnih izazova suvremene Crkve nije samo ispravljanje pojedinačnih nepravdi, nego promjena kulture upravljanja. Institucionalno zataškavanje nije nastalo slučajno. Ono je plod dugotrajnoga razvoja kulture u kojoj se očuvanje institucije postupno počelo poistovjećivati s očuvanjem same Crkve. Upravo se u toj zamjeni krije korijen problema. Crkva nije njezina administracija, nije njezina kurija, nije biskupija, nije župa, nije ni jedan pokret ili zajednica. Sve su to sredstva koja postoje radi ostvarenja njezina poslanja. Kada sredstva postanu cilj, a strukture važnije od ljudi kojima trebaju služiti, nastupa ono što papa Franjo naziva duhovnom svjetovnošću i klerikalizmom.

Takav način razmišljanja lako razvija korporativni mentalitet. Kao što svaka velika organizacija nastoji zaštititi vlastiti ugled, financijsku stabilnost i unutarnju hijerarhiju, tako i crkvene strukture mogu pasti u napast da najveću pozornost posvete vlastitom opstanku. Međutim, Crkva nije gospodarsko društvo koje postoji radi vlastitoga kontinuiteta. Njezino postojanje opravdano je jedino ako služi Kristu i čovjeku. Zato papa Franjo često upozorava da Crkva ne smije postati „samoreferencijalna“, zatvorena u vlastite interese i zabrinuta ponajprije za vlastitu sliku.

Upravo zbog toga transparentnost ne može biti ograničena samo na krizne situacije ili slučajeve zlostavljanja. Ona mora postati način života Crkve. To znači da transparentnost mora obuhvatiti financijsko poslovanje svih crkvenih ustanova, javno i odgovorno upravljanje crkvenim dobrima, jasne kriterije zapošljavanja i imenovanja, odgovorno raspolaganje donacijama, transparentne natječaje ondje gdje je to moguće te redovito polaganje računa vjernicima i civilnom tj. građanskom društvo. Crkvena dobra nisu privatna dobra pojedinih službenika, nego dobra povjerena Crkvi radi navještaja Evanđelja, liturgije i karitativnoga djelovanja.

Jednako je važna transparentnost u vršenju vlasti. U mnogim mjesnim Crkvama još uvijek postoji dojam da pojedine službe ovise o osobnim odnosima, neformalnim utjecajima ili dugogodišnjim mrežama poznanstava. Takva percepcija, bez obzira na to koliko bila utemeljena u pojedinom slučaju, sama po sebi razara povjerenje. Crkva mora pokazati da se odgovorne službe povjeravaju prema objektivnim kriterijima: duhovnoj zrelosti, pastoralnoj sposobnosti, moralnom integritetu i stvarnim potrebama zajednice. Posebno to vrijedi za imenovanje župnika. Župa nije beneficij niti osobni posjed. Ona je konkretna zajednica Božjega naroda kojoj Crkva šalje pastira. Stoga kriterij ne može biti što pojedini svećenik želi ili što mu je ugodnije, nego što je potrebno zajednici kojoj je poslan.

To zahtijeva i drukčije razumijevanje biskupske službe. Biskup nije upravitelj koji raspoređuje resurse prema osobnim procjenama niti zaštitnik institucije pod svaku cijenu. On je, prema učenju Drugoga vatikanskoga sabora, vidljivo načelo jedinstva svoje mjesne Crkve. Upravo zato njegova vjerodostojnost ne proizlazi iz moći odlučivanja, nego iz pravednosti, transparentnosti i spremnosti da sluša. Autoritet koji sluša ne gubi autoritet; naprotiv, postaje vjerodostojniji jer pokazuje da se ne boji istine.

Nadbiskup Mate Uzinić upravo je u tome pokazao važan smjer za hrvatsku Crkvu. Njegova spremnost da javno progovori o financijskoj transparentnosti, o potrebi suočavanja sa seksualnim zlostavljanjima, o odgovornosti biskupa i o stavljanju žrtve ispred ugleda institucije označila je početak drukčijega načina razmišljanja. Nije slučajno da je često ponavljao kako Crkva ne smije braniti svoj ugled po cijenu istine, jer se ugled koji počiva na šutnji prije ili poslije urušava. Istinski ugled Crkve ne proizlazi iz dojma nepogrešivosti, nego iz sposobnosti da ponizno prizna vlastite pogreške i dopusti da je Evanđelje neprestano pročišćuje.

Upravo će o tome ovisiti budućnost Crkve. Ljudi neće ostati u Crkvi zato što je savršena, nego zato što u njoj prepoznaju Krista. Svećenici neće ustrajati u službi zato što je sustav besprijekoran, nego zato što osjećaju da služe zajednici u kojoj istina ima prednost pred interesom, a pravda pred privilegijem. Mladi neće prihvatiti Evanđelje zato što Crkva posjeduje društveni autoritet, nego zato što će u njezinim pastirima prepoznati vjerodostojne svjedoke.

Na kraju, pitanje transparentnosti nije pitanje upravljanja, nego pitanje svetosti. Crkva se ne obnavlja prije svega novim zakonima, nego obraćenjem svojih članova. Međutim, obraćenje uvijek traži i promjenu struktura koje omogućuju ili onemogućuju evanđeoski način života. Zato će se istinska reforma Crkve dogoditi onda kada svaka njezina ustanova, svaka biskupija, svaka župa i svaka služba prihvate da nisu svrha same sebi, nego sredstva po kojima Krist nastavlja služiti svome narodu. Tek tada autoritet ponovno postaje služenje, institucija ponovno postaje zajednica, a Crkva ponovno postaje vjerodostojan znak Božje prisutnosti u svijetu.

Zaključak: Crkva budućnosti bit će vjerodostojna ili je neće biti

Suvremena kriza Crkve nije prije svega kriza struktura, financija, manjka zvanja ili društvenoga utjecaja. U svojoj srži ona je kriza vjerodostojnosti. Povijest pokazuje da je Crkva preživjela progone, siromaštvo, političke sustave i kulturne promjene. Ono što ju je uvijek najdublje ranjavalo nije dolazilo izvana, nego iznutra – onda kada je zaboravila da joj je jedina snaga Evanđelje, a ne vlastiti ugled ili društveni položaj.

Današnji čovjek ne očekuje od Crkve da bude bez pogreške. Očekuje da bude iskrena. Ne traži zajednicu bez grešnika, nego zajednicu koja ima hrabrosti priznati vlastite pogreške i iz njih učiti. Upravo zato najveća prijetnja vjerodostojnosti Crkve nisu pojedinačni grijesi njezinih članova, nego kultura u kojoj se ti grijesi prikrivaju, relativiziraju ili opravdavaju radi zaštite institucije. Povjerenje se ne gubi zato što Crkva priznaje vlastite slabosti; ono se gubi onda kada ostavlja dojam da joj je važniji vlastiti ugled od istine.

Papa Franjo upravo zato neprestano poziva na obraćenje načina vršenja vlasti. Njegova kritika klerikalizma nije kritika hijerarhije, nego kritika njezina izobličenja. Hijerarhija je nužna za život Crkve, ali samo onda kada ostaje u službi Božjega naroda. U trenutku kada autoritet počne služiti samome sebi, kada se institucija zatvori u vlastito samoočuvanje ili kada dobro pojedine skupine postane važnije od dobra cijele Crkve, prestaje biti znak Kristove prisutnosti i postaje prepreka Evanđelju.

Upravo zato transparentnost nije prolazni zahtjev suvremenoga društva niti prilagodba zapadnim standardima upravljanja. Ona proizlazi iz same naravi Evanđelja. Krist nije ostavio svojim učenicima model vlasti utemeljen na tajnosti i privilegiju, nego je rekao: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori“ (Mt 5,14). Crkva koja naviješta svjetlo ne može živjeti u tami. Ona koja naviješta istinu ne može se bojati istine o sebi.

Možda je upravo zato današnja kriza i veliki kairos – povlašteno vrijeme milosti. Ona prisiljava Crkvu da se vrati svojim izvorima. Da ponovno pročita Evanđelje bez obrambenih mehanizama. Da ponovno otkrije da autoritet nije moć nego služenje, da vodstvo nije upravljanje nego pastirska briga, da ugled nije nešto što se čuva, nego nešto što se stječe svetošću života.

Ako ova kriza dovede do takvoga obraćenja, tada neće biti samo razdoblje boli nego i početak istinske obnove. Tada će Crkva ponovno postati ono što je pozvana biti: zajednica u kojoj se istina ne skriva, pravda ne odgađa, odgovornost ne izbjegava, a dostojanstvo svake osobe ima prednost pred svakim institucionalnim interesom. Tek će tada riječi pape Franje o sinodalnoj Crkvi dobiti svoje puno značenje, jer će Crkva ponovno hodati zajedno, ne okupljena oko vlastite moći, nego oko Krista koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14,6).

Na kraju, budućnost Crkve neće odlučiti broj njezinih institucija, vrijednost njezine imovine ni društveni utjecaj njezinih predstavnika. O njezinoj će budućnosti odlučiti jedno mnogo jednostavnije pitanje: hoće li ljudi u njoj ponovno prepoznati lice Krista. Ako u njezinim pastirima budu prepoznavali poniznost umjesto moći, služenje umjesto privilegija, odgovornost umjesto zataškavanja i istinu umjesto privida, Crkva neće izgubiti svoju budućnost. Ako to izostane, nijedna reforma, nijedan zakon ni jedna strategija neće moći nadoknaditi izgubljeno povjerenje. Jer Crkva budućnosti neće biti vjerodostojna zato što će biti savršena, nego zato što će imati hrabrosti živjeti istinu koju naviješta.