Mediteransko ljetno štivo – preporuke za čitanje

U vremenu kada živimo ljetne dane na Mediteranu, uz predivno more te bogatstva kultura i različitosti, treba iskoristiti vrijeme za čitanje ljetnog štiva jer ljeto je vrijeme odmora, ali i vrijeme kada konačno možemo zastati, uzeti knjigu u ruke i ponovno naučiti misliti. U vremenu neprekidnih objava, brzih sudova, etiketiranja i sve kraćih poruka, čitanje postaje čin otpora površnosti. Zato odlazak u knjižnicu i uzimanje knjige u ruke, može biti početak jedne nove lijepe priče.

Riječi pape Lava XIV. snažno odjekuju i ovo ljetne dane jer nas upozorava da „čitanje hrani um, pomaže razvijati svjesno i formirano kritičko razmišljanje te nas čuva od fundamentalizama i ideoloških prečaca“. U vremenu kada se ljudi sve češće zatvaraju u vlastite svjetove okruženi samo istomišljenicima, taj poziv nije tek kulturna preporuka nego duhovna i društvena potreba.

Papa pritom upozorava na nešto još ozbiljnije: „U naše je vrijeme značenje riječi sve fluidnije, a pojmovi koje predstavljaju sve su dvosmisleniji. Jezik više nije povlašteno sredstvo ljudske naravi za spoznaju i susret nego, u naborima semantičke dvosmislenosti, sve više postaje oružje kojim se obmanjuju ili pogađaju i vrijeđaju protivnici.“

Te riječi gotovo zvuče kao komentar Georgea Orwella. Nije slučajno da se Papa izravno pozvao na „orvelovski prizvuk“ suvremenoga jezika i upozorio na paradoks novoga govora koji se predstavlja kao uključiviji, a završava tako da isključuje.

Možda zato ovoga ljeta vrijedi poslušati i preporuku riječkog nadbiskupa Mate Uzinića koji mladima posebno preporučuje Orwellovu Životinjsku farmu, uz znakovitu opasku: „Naš svijet sve više sliči ponovno na tu farmu.“

Teško je pronaći prikladnije ljetno štivo od Orwellove Životinjske farme i romana 1984.

Životinjska farma nije samo politička satira. Ona je priča o tome kako plemenite parole mogu postati sredstvo dominacije. Kako se pozivanje na jednakost može pretvoriti u privilegij. Kako se ideali mogu koristiti za stvaranje novih podjela. Središnja rečenica romana glasi: „Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih.“ Nije teško prepoznati koliko je ta rečenica bezvremenska.

Koliko često danas slušamo o otvorenosti, uključivosti, dijalogu i pluralizmu, ali samo dok se govori ono što je poželjno čuti? Koliko često se različita mišljenja ne pobijaju argumentima, nego etiketama? Koliko puta se čovjeka najprije svrsta u određenu skupinu, a tek onda sluša što zapravo govori?

No Orwell u 1984. ide mnogo dalje. Tamo više nije riječ samo o manipulaciji događajima nego o manipulaciji samom stvarnošću.

Središnja institucija zove se Ministarstvo istine. Njegova zadaća nije tragati za istinom. Njegova zadaća jest određivati što će se smatrati istinom. Prošlost se neprestano prepravlja. Jučerašnje tvrdnje brišu se i zamjenjuju novima. Dokumenti se korigiraju. Sjećanja se prilagođavaju. Ljudi se potiču da zaborave ono što su jučer tvrdili i prihvate ono što danas moraju vjerovati.

No možda je još važniji drugi Orwellov pojam: zločin mišljenja. U izvorniku thoughtcrime. To je jedan od najgenijalnijih Orwellovih uvida. U totalitarnom sustavu nije problem samo ono što čovjek govori. Problem postaje ono što čovjek misli. Nije potrebno da učini nešto pogrešno. Dovoljno je da razmišlja izvan dopuštenih okvira. Dovoljno je postaviti pitanje. Dovoljno je izraziti sumnju. Dovoljno je odbiti ponavljati ono što svi drugi ponavljaju. Dovoljno je ne uklopiti se. U Orwellovu svijetu upravo je to najveći prijestup.

Zločin mišljenja.

Ne zato što je čovjek učinio nešto loše, nego zato što se usudio misliti drukčije. Orwell je razumio da represija budućnosti neće nužno dolaziti kroz zabrane i cenzuru. Mnogo je učinkovitije stvoriti ozračje u kojem ljudi sami počinju šutjeti. Ne zato što ne smiju govoriti, nego zato što unaprijed znaju kakve će etikete dobiti ako progovore. U takvom ozračju više nije potrebno pobijati argumente. Dovoljno je diskvalificirati govornika. Dovoljno je smjestiti ga u odgovarajuću kategoriju. Dovoljno je sugerirati da pripada „pogrešnoj strani“. Tako se ne pobjeđuje u raspravi, nego se rasprava ukida.

A gdje nestane sloboda mišljenja, vrlo brzo nestaje i sloboda govora. Zato se Orwellu često pripisuje misao: „U vremenu opće prijevare, govoriti istinu revolucionaran je čin.“ Bila ona doslovno njegova ili ne, njezina je poruka duboko orwellovska. Jer najveća revolucija nije nasilje. Najveća revolucija jest odbiti sudjelovati u laži.

Papa Lav XIV. upravo zato upozorava da su nam potrebne riječi koje jasno i nedvosmisleno izražavaju stvarnost. Potrebne su nam riječi koje služe istini, a ne manipulaciji. Potrebne su nam riječi koje povezuju, a ne etiketiraju.

No postoji još jedna opasnost koju Orwell možda nije mogao do kraja predvidjeti. Nije riječ samo o tome da riječi izgube značenje. Ponekad riječi ostanu lijepe. Čak uzvišene. Govori se o dijalogu. Govori se o uključivosti. Govori se o bratstvu. Govori se o slobodi. Govori se o ljubavi. Govori se o miru. Govori se o prihvaćanju različitosti. Govori se o prihvaćanju drugoga i drugačijega. Ali između riječi i života može nastati provalija. Fra Slavko Barbarić zato je izrekao jednu od najjednostavnijih i najdubljih opomena našega vremena: „Što su veće riječi koje izgovaramo, to je prijevara dublja ako ih ne živimo.“

Upravo tu počinje ono što je Orwell razumio bolje od mnogih političara i ideologa. Problem nije samo u laži. Problem je u tome kada riječi postanu zamjena za stvarnost. Kada se o dijalogu govori više nego što se dijalog živi. Kada se o slušanju govori više nego što se sluša. Kada se o uključivosti govori više nego što se uključuje. Kada se o bratstvu govori više nego što se ljubi. Tada riječi postupno gube svoju vjerodostojnost.

A društvo koje izgubi povjerenje u riječi vrlo brzo izgubi povjerenje i u ljude. Zato je papa Lav XIV. s pravom upozorio da nam ponovno trebaju riječi koje će „nedvosmisleno izraziti jasne i razgovijetne stvarnosti“. Orwellov novogovor nije bio samo promjena rječnika. Bio je pokušaj sužavanja prostora mišljenja. Jer čovjek teško može misliti ono za što više nema riječi.

Zato je novogovor uvijek neprijatelj nijansi, složenosti i razlikovanja. On voli jednostavne podjele. Voli tabore. Voli ljude svrstane u uredne kategorije. Voli svijet u kojem postoje samo „naši“ i „njihovi“. Upravo zato svaka kultura etiketiranja nosi u sebi barem sjenu novogovora. Nadbiskup Mate Uzinić na svetkovinu svetoga Vida pozvao je na „obnovu povjerenja u obitelji, školi, župi, Crkvi i društvu“. To je važna poruka.

Jer Orwell je dobro razumio da svaka kriza jezika na kraju postaje kriza povjerenja. Kada ljudi više ne vjeruju riječima, prestaju vjerovati jedni drugima. Kada nestane povjerenja, raste strah. A kada raste strah, tada drugi čovjek postaje prijetnja. Nadbiskup je upravo na to upozorio: „Kad počnemo sumnjati u Božju ljubav, gubimo povjerenje u Boga i Njegov plan s nama. Iz toga se rađa strah od drugih, osobito od onih koji su drugačiji od nas. Tada nam drugi lako postaje prijetnja, a od onih koji bi nam mogli biti prijatelji, braća i sestre, stvaramo neprijatelje.“

Strah od drugih možemo nazvati i heterofobija. Heterofobija je tvorena na isti način kao i homofobija: ἕτερος (héteros) = drugi, različit, drukčiji; φόβος (phóbos) = strah, bojazan, odbojnost, zazor. Doslovno bi značila „strah od drugoga“ ili „strah od različitoga“.

Nije li upravo to mehanizam koji Orwell opisuje?

Najprije se stvara podjela. Zatim sumnja. Potom etiketa. Na kraju neprijatelj. A kada čovjek jednom postane etiketa, više ga nije potrebno slušati.

Zato nadbiskup podsjeća:

„Dijalog nije poistovjećivanje, ali i nije samo govor. Dijalog je i slušanje.“

To je možda najkraći odgovor na novogovor. Jer novogovor ne podnosi slušanje. On podnosi samo potvrđivanje. Ne podnosi pitanja. Ne podnosi nijanse. Ne podnosi složenost. Ne podnosi mogućnost da druga strana možda ima nešto vrijedno za reći.

U tom svjetlu posebno snažno zvuče riječi svetoga Oscara Romera, mučenika istine i slobode Crkve.

Pod pritiscima političkih i gospodarskih moćnika govorio je da bi radije bio uklonjen sa službe i otišao uzdignute glave nego predao Crkvu u ruke moćnika ovoga svijeta.

Još snažnije odjekuje njegova opomena: „Crkva koja ne trpi progonstvo, nego uživa povlastice i potporu zemaljskih sila, pazite – nije prava Crkva Isusa Krista.“

Romero je razumio da Crkva gubi svoju proročku slobodu onoga trenutka kada se previše veže uz bilo koji centar moći.

Zato je govorio: „Crkva se ne može vjenčati ni s jednom organizacijom; mora sačuvati slobodu podupirati ono što je ispravno i prokazivati ono što je nepravedno.“

To je zapravo ista lekcija koju nalazimo kod Orwella. Istina mora ostati slobodna. Ne smije postati vlasništvo nijedne skupine. Nijedne ideologije. Nijedne stranke. Nijedne interesne mreže. Nijednog tabora. Jer onoga trenutka kada se istina počne mjeriti pripadnošću, a ne argumentima, tada nastaje prostor za novogovor, za etiketiranje i za zločin mišljenja.

Papa Lav XIV. upozorio je da novi jezik s „orvelovskim prizvukom“ često govori u ime uključivosti, a završava isključivanjem. Nadbiskup Mate Uzinić podsjeća da „dijalog nije poistovjećivanje, ali i nije samo govor. Dijalog je i slušanje“. Između te dvije rečenice nalazi se možda najvažnija lekcija za naše vrijeme.

Nije problem što ljudi misle različito. Problem nastaje kada se različitost počne doživljavati kao prijetnja. Tada se rađa potreba za etiketama. Tada se rađa potreba za svrstavanjem. Tada se rađa napast da se o ljudima govori umjesto da se s njima razgovara.

Na kraju, možda su za naše vrijeme posebno važne i riječi nadbiskupa Mate da Isus nije bio osuđen zato što je činio zlo, nego zato što je činio dobro koje se „nije uklapalo u svijet straha, podjela, interesa i mržnje“.

Orwell bi to razumio.

Jer najveći grijeh u njegovu svijetu nije bio zločin.

Najveći grijeh bilo je ne uklapati se.

Orwell je umro 1950. godine, ali njegovi likovi još uvijek žive među nama. Ne prepoznajemo ih po uniformama ni po partijskim iskaznicama. Prepoznajemo ih po uvjerenju da je drugačije mišljenje problem koji treba ukloniti, a ne sugovornik kojeg treba saslušati.

Zato je možda najbolja ljetna preporuka upravo ona koju nam daju i Papa i naš nadbiskup: čitajte. Čitajte mnogo. Čitajte one s kojima se slažete, ali još više one s kojima se ne slažete.

Jer sloboda ne umire onda kada nestanu knjige.

Sloboda umire onda kada ljudi prestanu čitati, prestanu misliti i počnu vjerovati da je svako pitanje znak neprijateljstva, a svaka kritika dokaz nepripadanja.

Jer istina nema razloga bojati se pitanja.

A dijalog nema razloga bojati se drukčijega mišljenja.