Meditacija: Ad Cor Christi (Prema Srcu Kristovu)

Današnje evanđelje donosi jedan od najljepših Isusovih poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,29)

Zanimljivo je da Isus ne kaže: učite od moje mudrosti, moje moći ili mojih čudesa. On poziva da učimo od njegova srca. U biblijskom jeziku srce nije tek mjesto osjećaja, nego središte osobe – mjesto iz kojega izviru odluke, ljubav, vjernost i život.

To nas podsjeća na jednog od kanadskih mučenika, sv. Ivana Brebefskog (Jean de Brébeuf), isusovca koji je u prvoj polovici 17. stoljeća gotovo dvadeset i četiri godine naviještao Evanđelje među Huronima u današnjoj Kanadi. Bio je čovjek iznimne tjelesne snage, ali još više iznimne duhovne postojanosti. Naučio je njihov jezik, dijelio njihov težak život, putovao s njima, podnosio glad, hladnoću i bolesti te sastavio prvi rječnik i gramatiku njihova jezika kako bi im mogao što vjernije naviještati Krista. Kada su tijekom ratova između Hurona i Irokeza misijske postaje bile razorene, nije napustio svoj narod, nego je ostao s njime, svjestan da ga to može stajati života.

Godine 1649. pao je u ruke irokeških ratnika zajedno sa subratom Gabrijelom Lalemantom. Podvrgnut je okrutnom mučenju koje je trajalo satima, ali je do posljednjega trenutka hrabrio druge zarobljenike da ostanu vjerni Kristu. Prema suvremenim isusovačkim izvještajima, nakon njegove smrti njegovi su mučitelji izvadili njegovo srce i pojeli ga. Zašto? Zato što je u nekim ratničkim kulturama postojalo vjerovanje da se jedenjem srca iznimno hrabre osobe može na sebe prenijeti njezina snaga, hrabrost i postojanost. U njihovim očima Brebefski nije umirao kao slabi zarobljenik, nego kao čovjek čija je nepokolebljiva hrabrost izazivala divljenje čak i onih koji su ga mučili.

Slična su vjerovanja postojala i u nekim lovačkim kulturama Sibira i Sjeverne Amerike. Primjerice, ponegdje se jelo medvjeđe srce ili drugi njegovi organi vjerujući da će lovac tako zadobiti medvjeđu snagu, izdržljivost ili hrabrost. Iako takvi običaji nisu bili opći niti su postojali u svim narodima, iza njih stoji ista ljudska intuicija: ono što jedeš na neki način postaje dio tebe.

Ta intuicija sama po sebi ne spašava čovjeka. Ali ona može pomoći razumjeti dubinu onoga što je Krist učinio.

Na Posljednjoj večeri Isus nije rekao: „Sjećajte me se.“ Rekao je: „Uzmite i jedite; ovo je tijelo moje… Pijte iz njega svi; ovo je krv moja.“ U Euharistiji ne blagujemo simbol snage, nego samoga uskrsloga Krista. Katolička vjera ispovijeda da se po pretvorbi kruh i vino doista pretvaraju u Kristovo Tijelo i Krv, dok ostaju vanjska obilježja kruha i vina. Primamo živoga Gospodina – njegovo predano Tijelo i njegovo probodeno Srce, iz kojega su na križu potekli krv i voda kao znakovi života Crkve.

Zato je pobožnost Presvetom Srcu Isusovu duboko povezana s Euharistijom. Srce Isusovo nije tek simbol njegovih osjećaja; ono označuje cijelu njegovu osobu, njegovu ljubav koja se do kraja predaje za nas. U svakoj pričesti primamo upravo tu ljubav.

Ali ovdje postoji jedna velika razlika između ljudskih vjerovanja i kršćanske vjere.

Ratnik je vjerovao da će, tako što pojede srce junaka ili životinje, prisvojiti njegovu hrabrost ili snagu. Kršćanin ne prisvaja Kristovu snagu kao nešto što bi mogao posjedovati. Krist nam daruje samoga sebe kako bi nas iznutra preobrazio. U Euharistiji ne osvajamo Boga; Bog osvaja nas.

Sv. Augustin to izražava riječima koje su među najljepšima u cijeloj kršćanskoj tradiciji: „I nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene.” (Ispovijesti VII, 10, 16: PL 32, 742)

U običnoj hrani čovjek pretvara hranu u sebe. U Euharistiji događa se obrnuto: Krist pretvara nas u sebe. Zato pričest nije samo duhovna utjeha niti pobožni čin. Ona je preobrazba. Primajući Krista, učimo misliti poput njega, ljubiti poput njega, opraštati poput njega i nositi križ poput njega.

Možda je upravo zato Isus u evanđelju rekao: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Ne poziva nas da preuzmemo njegovu moć, nego njegovo Srce. A to se na najdublji način događa upravo u Euharistiji. Tamo primamo Krista da bismo postali slični Kristu; blagujemo njegovo Srce da bi naše srce postalo krotko, ponizno i sposobno ljubiti kao njegovo.

To je jedina „snaga“ koju kršćanin želi primiti – ne snagu koja pobjeđuje druge, nego snagu ljubavi koja pobjeđuje zlo.

Na jednom permanentnom obrazovanju mladih svećenika, dok je vikar za kler govorio o važnosti euharistijskog klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom, nadbiskup Mate dodao je kako je njemu osobito bliska duhovnost pričešćivanja. Ta kratka opaska otvara jednu vrlo važnu dimenziju euharistijskog života. Nije dovoljno samo pristupiti oltaru i primiti Kristovo Tijelo. Presudno je s kakvim srcem pristupamo i što u tom trenutku molimo. Pričest nije samo primanje dara, nego molitva da nas Onaj kojega primamo iznutra preobrazi. Zato Mons. Ivan Šaško u knjizi „Liturgijski simbolički govor“ piše da čovjek pred Bogom ulazi u molitvu klanjanja i spontano pada na koljena, da bi se u zajednici i općinstvu svetih, dakle u Crkvi, osjetio pridignutim spašenikom i slavljenikom. Čak i vanjska gesta primanja pričesti označava primanje dara. Mi nju ne uzimamo, nego primamo. U tom smislu, primanje na ruku, iako dopušteno, s jedne strane prekida tu logiku jer nam primljenu hostiju stavlja na svojevrsno slobodno raspolaganje. Kratko iza 2. vatikanskog sabora, bila je dopuštena pričest gdje se sam pričesnik posluživao s hostijom iz ciborija, pristupajući oltaru, dok bi slavitelj samo rekao Tijelo Kristovo. To je danas zabranjeno, ne samo zbog vanjske stvarnosti nego prije svega zbog udaljavanja od nutarnje logike primanja dara koja je označena u Euharistiji. Euharistija nije nešto s čime možemo slobodno raspolagati, nego nešto što primamo. Latinsko accipite vjerno prenosi grčki imperativ λάβετε (labete), koji znači i „uzmite” i „primite”. U načinu izražavanja nema oštre razlike između ta dva značenja: uzeti ono što netko pruža ujedno znači primiti njegov dar. Zato Isusove riječi nad kruhom i kaležom nisu tek poziv na fizičko uzimanje, nego na prihvaćanje dara koji on daje. U tom smislu latinsko accipite čuva obje nijanse značenja, dok prijevod „primite” osobito ističe euharistiju kao Kristov dar koji vjernici prihvaćaju u vjeri.

Euharistija nije čarobni čin koji djeluje mimo naše slobode, nego sakrament koji traži otvoreno srce i spremnost na obraćenje. Zato svaka pričest može postati tiha molitva: „Gospodine, pretvori i mene u sebe.“ U euharistijskim molitvama Rimskog misala, nakon epikleze nad darovima slijedi epikleza nad zajednicom, koja pokazuje da Duh Sveti ne preobražava samo kruh i vino, nego i okupljenu Crkvu. U Drugoj euharistijskoj molitvi Crkva moli: „Ponizno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno.” U Trećoj moli da nas Duh Sveti „učini vječnim darom za tebe” te da budemo „u Kristu jedno tijelo i jedan duh”. U Četvrtoj se zaziva da svi koji blaguju od jednoga kruha i piju iz jednoga kaleža „budu sabrani u jedno tijelo po Duhu Svetom” te postanu „živa žrtva na hvalu slave tvoje”. Prva euharistijska molitva (Rimski kanon), iako nema izričitu epiklezu u obliku kasnijih anafora, istu stvarnost izražava molitvom da svi koji sudjeluju na oltaru, primajući presveto Tijelo i Krv Kristovu, budu ispunjeni „svakim nebeskim blagoslovom i milošću”. Sve četiri euharistijske molitve tako svjedoče da euharistija ne završava posvećenjem darova, nego po djelovanju Duha Svetoga preobražava i zajednicu vjernika, koja se sjedinjuje s Kristovom jedinom žrtvom te postaje prinos Ocu, jedno tijelo i jedan duh u Kristu.

Upravo je to ono na što misli sveti Pavao kada potiče vjernike: „Obnavljajte se duhom svoje pameti i obucite novoga čovjeka“ (Ef 4,23–24). Izraz duh pameti ne odnosi se samo na razum, nego na cijeli nutarnji način razmišljanja, prosuđivanja i življenja. Primajući Krista u pričesti, molimo da on preobrazi naš um, našu volju i naše srce, kako bismo sve više mislili njegovim mislima, ljubili njegovom ljubavlju i živjeli njegovim životom. Euharistija tako postaje mjesto na kojem Krist malo-pomalo oblikuje u nama novoga čovjeka, suobličena njegovu Srcu, krotkom i poniznom.

Nije slučajno da je liturgijska predaja upravo u molitvama oblačenja svetoga ruha i priprave za misu sačuvala tako duboku teologiju Euharistije. Prije nego što pristupi oltaru, službenik Crkve moli da ga Bog iznutra preobrazi. U tradicionalnom Rimskom pontifikalu biskup, skidajući cappa magnu, moli: „Exue me, Domine, veterem hominem cum moribus et actibus suis; et indue me novum hominem, qui secundum Deum creatus est in iustitia et sanctitate veritatis.“ – „Svuci sa mene, Gospodine, staroga čovjeka s njegovim djelima i navikama te me odjeni novim čovjekom, koji je prema Bogu stvoren u pravednosti i svetosti istine“ (usp. Ef 4,24). Kod oblačenja albe moli: „Dealba me, Domine, et munda cor meum“ – „Izbijeli me, Gospodine, i očisti moje srce“, a pri opasivanju cingulom: „Praecinge me, Domine, cingulo puritatis“ – „Opaši me, Gospodine, pojasom čistoće.“

Posebno je znakovita tradicionalna molitva pri oblačenju misnice (kazule), sačuvana u srednjovjekovnim liturgijskim predajama, među ostalim u Misalu iz Uppsale i Redu iz Reichenaua: "Indue me, Domine, ornamento humilitatis, caritatis ac pacis, ut undique munitus virtutibus, possim resistere vitiis et hostibus mentis et corporis. Per Christum Dominum nostrum. Amen". – „Odjeni me, Gospodine, uresom poniznosti, ljubavi i mira, kako bih, sa svih strana zaštićen krepostima, mogao odoljeti porocima i neprijateljima duše i tijela. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.“ Stara zagrebačka liturgijska predaja na istome mjestu donosi sažetiji, ali jednako snažan obrazac: Indue me, Domine, ornamento humilitatis, caritatis et pacis – „Odjeni me, Gospodine, uresom poniznosti, ljubavi i mira“, kao jasan odjek Kristova poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ U tradicionalnom Rimskom misalu, u obrascu za oblačenje misnice, svećenik moli: Domine, qui dixisti: Iugum meum suave est et onus meum leve: fac, ut istud portare sic valeam, quod consequar tuam gratiam – „Gospodine, koji si rekao: ‘Jaram je moj sladak i breme moje lako’, daj da ga tako nosim te zavrijedim tvoju milost.“ Tako se liturgijsko ruho ne shvaća kao znak časti ili dostojanstva, nego kao vidljivi izraz prihvaćanja Kristova načina života – njegova jarma poniznosti, blagosti i ljubavi. Ove molitve pokazuju da liturgijsko ruho nije tek vanjski znak službe, nego simbol unutarnje preobrazbe služitelja koji se, prije nego što prinese euharistijsku žrtvu, i sam želi suobličiti Kristu, nositi njegov jaram te postati živi prinos Bogu.

Istu misao nalazimo i u pripravnim molitvama Lionskoga obreda, koji je gotovo cijeloga svoga svećeničkog života svakodnevno slavio sv. Ivan Marija Vianney, arški župnik. Svećenik ondje najprije moli: „Conscientias nostras, quaesumus, Domine, visitando purifica, ut veniens Dominus noster Iesus Christus paratam sibi in nobis inveniat mansionem.“ – „Očisti, Gospodine, svojim pohodom naše savjesti, da naš Gospodin Isus Krist, kada dođe, nađe u nama pripravljeno prebivalište.“ Potom, stojeći pred oltarom, izgovara jednu od najdirljivijih molitava čitave zapadne liturgijske baštine: „Deus, qui non mortem, sed paenitentiam desideras peccatorum…“ – „O Bože, koji ne želiš smrti grešnika, nego njegovo obraćenje, ne gledaj na moje pogreške, moje bezakonje ni na nečiste i sramotne misli koje me udaljuju od tvoje volje; nego po svome milosrđu učini me, premda nedostojna, dostojnim posrednikom između tebe i tvoga naroda te sjedini naše glasove s glasovima svojih anđela.“ Prije nego što će prinijeti svetu Žrtvu, svećenik moli da mu Bog očisti srce, oprosti grijehe i učini ga prikladnim prebivalištem Kristovim.

Sve te molitve – rimske, zagrebačke i lionske – govore istim jezikom. Cilj Euharistije nije samo valjano izvršiti obred, nego dopustiti da Krist preobrazi onoga koji ga slavi i onoga koji ga prima. Zato sv. Augustin kaže: „Nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene.“ Euharistija nije samo Kristov dolazak u naš život; ona je naše odijevanje u Krista. Liturgija zato neprestano moli: svuci staroga čovjeka, odjeni novoga čovjeka, očisti moje srce, odjeni me poniznošću, ljubavlju i mirom, učini da moje srce postane dostojno prebivalište tvoga Sina. To je najdublje ostvarenje Isusova poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

Upravo zato Isus u svojim objavama svetoj Margareti Mariji Alacoque ne tuži se prvenstveno zato što ljudi ne dolaze k njemu, nego zato što na njegovu beskrajnu ljubav odgovaraju ravnodušnošću. Pokazujući joj svoje Presveto Srce rekao je: „Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude... a zauzvrat od većine primam samo nezahvalnost, zaborav, prezir, svetogrđa i hladnoću u ovom sakramentu ljubavi.“ Nije ga boljelo samo odsustvo ljudi, nego hladnoća srca onih koji mu pristupaju.

Isto naglašava i Isus u objavama svetoj Faustini Kowalskoj: „Želim se sjediniti s ljudskim dušama. Pričinja mi radost sjedinjenost s dušama. Znaj ovo, kćeri moja: kada dolazim u sv. Pričesti u ljudsko srce, imam pune ruke svekolikih milosti i želim ih darovati dušama, ali duše čak ni ne obraćaju pažnju na mene, ostavljaju me samog i zaokupljene su drugim stvarima. Ah, kako sam tužan što duše ne žele upoznati Ljubav. Ponašaju se prema meni kao da sam nešto beživotno.“ (Dnevnik, 1385). Isus čezne za pričesti koja nije samo izvanjski čin, nego istinsko sjedinjenje dvaju srdaca. Zato prava priprava za pričest nije samo ispit savjesti, nego i nutarnja molitva: „Gospodine, učini da ova pričest promijeni moj život.“

Upravo nam duhovnost kanadskih mučenika pokazuje što znači tako se pričešćivati. Njihova je duhovnost bila duboko euharistijska. Predaja svjedoči da su pojedini isusovački misionari tijekom mise, osobito za vrijeme euharistijskog kanona, molili za milost ustrajnosti i, ako to bude Božja volja, za milost mučeništva. Ta molitva nije proizlazila iz traženja patnje, nego iz želje za potpunim suobličenjem Kristu. U duhu ignacijanske predanosti nisu željeli biti samo služitelji oltara koji prinose Kristovu žrtvu, nego su molili da ih Krist preobrazi tako da i sami postanu ono što slave: istinski svećenici suobličeni Velikom Svećeniku, ali i žrtva – hostija sjedinjena s Kristovom jedinom žrtvom – pa čak i oltar na kojem će se njihov život potpuno prinijeti Ocu. Za njih euharistijski kanon nije bio samo trenutak pretvorbe kruha i vina, nego i osobna molitva: „Gospodine, pretvori i mene u sebe.“ Nisu željeli da se na oltaru promijene samo euharistijski darovi, nego da se zajedno s njima mijenja i njihovo vlastito srce. Zato njihovo mučeništvo nije predstavljalo prekid euharistije, nego njezin nastavak i dovršetak u njihovu vlastitom životu.

Takva je duhovnost duboko ukorijenjena u ignacijanskoj tradiciji. Molitva Suscipe svetoga Ignacija Lojolskog: „Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moje pamćenje, moj razum i svu moju volju... Daj mi samo svoju ljubav i svoju milost i to mi je dosta“ nije ništa drugo nego euharistijska molitva srca koje želi biti potpuno Kristovo. Jednako tako i Anima Christi moli: „Dušo Kristova, posveti me. Tijelo Kristovo, spasi me. Krvi Kristova, napoji me...“ To nije samo pobožna molitva nakon pričesti, nego vapaj da Kristov život postane naš život.

Sveti Pavao u poslanici Rimljanima daje ključ za razumijevanje Isusovih riječi iz Evanđelja koje nas ne pozivaju na ljudski napor ni na oslanjanje na vlastitu snagu, nego na život u Duhu: „Ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.“ To znači da se stari čovjek ne pobjeđuje snagom volje, nego dopuštajući Duhu Svetomu da nas iznutra preobrazi. Možda upravo zato Isus u današnjem evanđelju ne kaže: „Učite se od moje moći“, nego: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ U euharistiji ne primamo Krista kako bismo bili jači od drugih, nego da bismo postali slični njemu. Primamo njegovo Srce kako bi naše srce, po djelovanju Duha Svetoga, postalo krotko, ponizno i sposobno ljubiti poput njegova. To je jedina snaga koju kršćanin želi primiti: ne snagu koja pobjeđuje druge, nego snagu ljubavi koja pobjeđuje zlo. Kanadski mučenici to su shvatili do kraja. Ono što su blagovali na oltaru postalo je njihov život; ono što su slavili u euharistiji dovršili su u svome mučeništvu. Možda je upravo to bit duhovnosti pričešćivanja. Ne dolazimo na pričest samo zato da primimo Krista, nego da dopustimo Kristu da nas preobrazi, da se njime zaodjenemo. Svaka pričest trebala bi biti popraćena tihom molitvom: „Gospodine, pretvori i mene u sebe. Učini moje srce sličnim svome Srcu – krotkim, poniznim i spremnim darovati se do kraja.“ Upravo takvu pričest Isus očekuje i za njom čezne.