Kada kuća zaboravi svoga Gospodara - sablazan (ne)vjere u srcu Crkve

„Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su tebi poslani! Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća.“

Uvod

Malo je mjesta u Evanđelju gdje Isus govori s toliko boli kao u ovom trenutku. Njegove riječi nisu izrečene u gnjevu pobjednika nad poraženima niti kao osuda iz daljine. To je plač Zaručnika nad Zaručnicom, Oca nad djecom, Gospodina nad gradom koji je izabrao da u njemu prebiva njegovo ime. Isus ne govori poganima, ne obraća se rimskim vlastima ni ljudima koji nikada nisu upoznali Boga. Govori Jeruzalemu – gradu Hrama, gradu svećenika, levita, pismoznanaca i starješina, mjestu gdje se svakodnevno prinosila žrtva, naviještao Zakon i zazivao Gospodin.

Upravo zato ove riječi toliko bole. Najveća tragedija povijesti spasenja nije to što je svijet odbacio Boga. Najveća tragedija jest kada ga više ne prepoznaje njegova vlastita kuća.

Krist ne napada svetu službu. On ju je ustanovio i poštuje njezino poslanje. Ali razotkriva njezinu trajnu kušnju: da se služba odvoji od Onoga kojemu pripada. Pomazanje nije vlasništvo. Autoritet nije povlastica. Sve što je u Božjem narodu dano kao služba može postati sredstvo samopotvrđivanja ako se izgubi svijest da je sve primljeno na dar. Povijest Izraela upravo je povijest te kušnje.

Kada su kraljevi zaboravljali Savez, Bog nije odustajao od svoga naroda. Podizao je proroke. Kada su zatajili svećenici, podizao je proroke. Kada se Hram pretvarao u mjesto trgovine ili političke moći, podizao je proroke. Oni nisu dolazili razoriti Božju kuću. Dolazili su vratiti je njezinu Gospodaru. Nisu naviještali novu vjeru, nego su podsjećali na izvornu vjernost Savezu. Zato proroci nikada nisu bili neprijatelji Izraela. Oni su bili njegova savjest.

Ali upravo zato postajali su opasni.

Prorok ne dopušta da se izvanjska religioznost zamijeni obraćenjem srca. On ne dopušta da se obred pretvori u zamjenu za pravednost niti da se sveta služba pretvori u sredstvo očuvanja vlastitoga položaja. Lakše je ukloniti proroka nego dopustiti da njegova riječ promijeni srce. Zato Isus ne govori o jednom događaju, nego o obrascu koji prolazi kroz cijelu povijest: „Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani.“

Od proroka do vinogradara ubojica

Ta povijest počinje već s Abelom, prvim pravednikom čija krv viče sa zemlje, a svoj vrhunac doseže u Kristu. Između njih stoje naraštaji proroka koje narod nije htio slušati jer su podsjećali da Bog ne gleda izvanjštinu nego srce.

Isus cijelu tu povijest sažima u prispodobi o vinogradarima. Gospodar podiže vinograd, ograđuje ga, iskopa tijesak, sagradi kulu i povjeri ga upraviteljima. Sve što imaju primili su od njega. Vinograd nije njihov. Oni su samo upravitelji.

Kada gospodar pošalje svoje sluge po plodove, jedne tuku, druge kamenuju, treće ubijaju. Na kraju šalje vlastitoga Sina. Tada vinogradari izgovaraju rečenicu koja razotkriva srce svakoga otpada: „Ovo je baštinik. Ubijmo ga pa će baština biti naša.“

U toj jednoj rečenici sadržana je drama svake religiozne ustanove koja zaboravi da nije vlasnik Božjih darova. Vinogradari više ne misle da služe gospodaru. Počinju misliti da gospodar služi njima. Vinograd, koji je trebao ostati baština Sina, postaje njihov posjed. Služba se pretvara u gospodarenje, odgovornost u pravo, a čuvanje baštine u njezino prisvajanje.

To je razlog zbog kojega Isus ne govori samo o pojedinačnim grijesima, nego o duhu koji se može nastaniti i u onima kojima je najviše povjereno. Kad god se Kristova baština počne doživljavati kao vlastito vlasništvo, prorok postaje prijetnja. Njegova riječ podsjeća da sve pripada Gospodaru, a ne upraviteljima.

Zato Isus odmah nakon toga spominje Zahariju: „Da dođe na vas sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednoga Abela do krvi Zaharije, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika.“

Nije slučajno da Isus naglašava mjesto njegove smrti. Zaharija nije ubijen među poganima. Nije ubijen na bojištu. Nije ubijen daleko od Hrama. Ubijen je između Hrama i žrtvenika – na mjestu najveće Božje blizine.

To je jedna od najpotresnijih slika cijeloga Svetoga pisma. Moguće je stajati pred žrtvenikom, služiti svetinji i ipak izgubiti sposobnost prepoznati Božji glas. Svetinja sama po sebi ne čuva čovjeka od otpada. Ako se srce udalji od Boga, moguće je biti vrlo blizu oltaru, a vrlo daleko od Gospodina oltara.

Upravo zato Crkva stoljećima čuva jednu izvanredno duboku molitvu koju svećenik izgovara prije nego što pristupi oltaru. Dok pere ruke, moli riječima Psalma 26:

„Oprat ću među nedužnima ruke svoje i obići ću žrtvenik Tvoj, Gospodine… Ne pogubi s bezbožnima dušu moju, niti s krvnicima život moj; jer u njihovim rukama je bezakonje, a desnica im je puna mita… A ja u nedužnosti svojoj uđoh; otkupi me i smiluj se meni.“

Ta molitva nije tek obredna priprava. Ona je ispit savjesti. Svećenik stoji upravo pred žrtvenikom i moli da njegove ruke nikada ne postanu ruke onih koji služe svetinji, a nose krv na savjesti. Kao da Crkva svakoga svoga službenika podsjeća na Zahariju i uči ga da najveća opasnost nije biti daleko od oltara, nego izgubiti čistoću srca dok stojiš pred njim.

To je duboka liturgijska mudrost. Crkva ne pretpostavlja da sveta služba sama po sebi štiti čovjeka od grijeha. Naprotiv, što je netko bliže svetinji, to više treba moliti za poniznost i čistu savjest. Najveća tragedija nije izgubiti službu. Najveća je tragedija ostati u službi, a izgubiti Gospodina kojemu se služi.

Ta će se tragedija uskoro pokazati u svoj svojoj punini. Isti oni koji svakodnevno čitaju Zakon, prinose žrtve i čuvaju Hram, uskoro će pred Pilatom izgovoriti riječi koje predstavljaju vrhunac religiozne izopačenosti: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti.“

U tom trenutku Božji zakon bit će okrenut protiv samoga Zakonodavca. Dar života postat će sredstvo smrti. A upravo će tu započeti objava najdublje kušnje svake religiozne ustanove: kada se ono što je Bog dao za spasenje čovjeka počne koristiti protiv istine i protiv samoga Krista.

Rečenica koju veliki svećenici izgovaraju pred Pilatom jedna je od najpotresnijih u cijelome Evanđelju: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti.“ (Iv 19,7)

Na prvi pogled zvuči kao izraz vjernosti Bogu. Pozivaju se na Zakon, na objavu, na vjernost Savezu. Ali upravo u tome leži tragedija. Zakon koji je Bog dao da čovjek živi postaje razlog da čovjek bude osuđen na smrt. Dar Stvoritelja okreće se protiv Stvoritelja.

Zakonodavac stoji pred onima koji se pozivaju na njegov Zakon, a oni ga osuđuju upravo u njegovo ime.

To je možda najdublja moguća izopačenost religije.

Ne radi se više samo o tome da čovjek čini zlo. Ljudi su griješili od početka povijesti. Ovdje se događa nešto mnogo strašnije: sveto postaje opravdanje za nepravdu. Obred ostaje. Zakon ostaje. Hram ostaje. Svećeništvo ostaje. Ali nestaje njihov smisao. Ono što je trebalo voditi prema životu počinje donositi smrt. Ono što je trebalo štititi istinu počinje je gušiti.

Upravo je na to stoljećima prije upozoravao prorok Izaija: „Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim; koji od tame prave svjetlost, a od svjetlosti tamu; koji od gorkoga prave slatko, a od slatkoga gorko.“ (Iz 5,20)

To nije opis obične ljudske slabosti. Nije riječ o čovjeku koji zna da je pogriješio i traži oproštenje. Izaija opisuje posljednji stupanj duhovnoga pada. Čovjek više ne skriva svoje zlo. Počinje ga opravdavati. Više ne priznaje da je pogriješio. Uvjerava sebe i druge da je upravo to dobro. Tada se ne mijenjaju samo djela; mijenja se samo mjerilo dobra i zla. Tama se naziva svjetlom, a svjetlo tamom.

Upravo se to događa na Kristovu suđenju. Veliko vijeće nije reklo: „Znamo da činimo nepravdu.“ Naprotiv, bilo je uvjereno da brani Boga, Hram i Zakon. U tome je najveća tragedija. Čovjek može biti toliko siguran u vlastitu pravednost da više ne prepoznaje Pravednika kada stoji pred njim.

Sveto pismo pokazuje da se obrazac koji će svoj vrhunac dosegnuti u Kristovu suđenju nije pojavio prvi put na Veliki petak. Stoljećima prije razotkriva ga Knjiga proroka Daniela u pripovijesti o Suzani, koja nije tek priča o jednoj lažno optuženoj ženi, nego duboka objava o krizi onih kojima je povjerena sveta služba i odgovornost za Božji narod.

Pripovijest započinje riječima koje određuju sve što slijedi: „One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reče Gospod: ‘Bezakonje izađe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljačima naroda.’“

Te su riječi zapanjujuće. Bog ne kaže da je bezakonje došlo od poganskih naroda ili neprijatelja Izraela. Kaže da je izašlo po starješinama, po onima kojima je povjerio da budu čuvari Zakona i služitelji pravde. Time pripovijest odmah dobiva univerzalno značenje. Najveća opasnost za Božji narod nije kada zlo dolazi izvana, nego kada se nastani u srcu onih koji su pozvani voditi druge.

To je jedna od najtežih opomena Svetoga pisma. Kada zakažu oni kojima je povjereno vodstvo, njihov grijeh ne ostaje osobna stvar. On ranjava cijelu zajednicu. Oni koji su trebali biti čuvari pravednosti postaju izvor nepravde, a oni koji su trebali biti zaštitnici slabih postaju uzrok njihova straha.

U tome se otkriva trajno biblijsko shvaćanje službe. Bog od onih kojima povjerava vodstvo nikada ne traži prvenstveno moć, nego svetost života. Zato će apostol Petar, obraćajući se prezbiterima Crkve, napisati: „Pasite stado Božje koje vam je povjereno... ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada.“ (1 Pt 5,2-3)

To je mjerilo svake svete službe. Pastir nije postavljen da bi gospodario stadom, nego da bi ga vodio vlastitim životom. Autoritet u Božjem narodu nije pravo na vlast, nego odgovornost za povjereno stado. Onoga trenutka kada služenje preraste u gospodarenje, a primjer ustupi mjesto samodostatnosti, započinje isti proces koji Sveto pismo razotkriva od Staroga do Novoga zavjeta.

Prorok Daniel

Upravo se to događa u Danielovoj pripovijesti. Dvojica starješina ne padaju u trenutku kada podižu lažno svjedočanstvo protiv Suzane. Njihov pad započeo je mnogo ranije. Kada Suzana odbija sudjelovati u njihovu grijehu, oni ne prihvaćaju vlastitu odgovornost, nego iskorištavaju autoritet koji im je povjeren. Znaju da će narod prije vjerovati njima nego jednoj ženi. Položaj postaje važniji od istine, a ugled važniji od pravde.

Daniel zato ne razotkriva samo njihovu laž, nego i njezin korijen. Nakon što se njihova svjedočanstva raspadnu pod težinom vlastitih proturječja, izgovara riječi koje odzvanjaju kao proročki sud: „Ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula! Ovako ste radili s kćerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kći Judina ne podloži vašem bezakonju.“

U tim se riječima nalazi prava dijagnoza njihova pada. „Strast ti srce okrenula.“ Sve počinje u srcu. Prije nego što se izopače presude, izopači se savjest. Prije nego što se krivotvore zapisnici, krivotvori se nutrina čovjeka. Nepravda nikada ne nastaje u dokumentima. Nastaje u srcu koje se udaljilo od Boga. Tek tada se izokreću riječi, sudovi i naposljetku same ustanove.

Daniel dodaje još jednu bolnu pojedinost:„Ovako ste radili s kćerima Izraelovim.“

To nije bio prvi put. Zlo koje ostane nepriznato ne ostaje izdvojeni čin. Ono postaje obrazac, navika i način djelovanja. Savjest postupno otupljuje, sve dok više ne razlikuje dobro od zla. Upravo tu počinju vrijediti Izaijine riječi: dobro se naziva zlim, a zlo dobrim; tama svjetlom, a svjetlo tamom.

Nasuprot toj pokvarenosti stoji Daniel. On nema položaj starješina, nema njihovu moć ni ugled. Ali ima ono što oni više nemaju – slobodnu savjest. Zanimljivo je da ne traži osvetu niti rušenje ustanove. Traži samo ono što bi trebalo biti temelj svake pravednosti: da se svjedoci razdvoje i saslušaju.

Koliko je jednostavan njegov zahtjev. Koliko je duboka njegova poruka.

Istina se ne boji pitanja. Laž ih se boji.

Jedno jedino pitanje bilo je dovoljno da se sruši cijela konstrukcija laži: „Pod kojim ste stablom vidjeli Suzanu?“

Jedan odgovara jedno. Drugi drugo.

Laž se raspada sama od sebe čim je izložena svjetlu.

Bog upravo preko Daniela pokazuje da je pravednost nerazdvojiva od istine. Pravi autoritet ne boji se ispitivanja. Ne boji se svjedoka. Ne boji se svjetla. Samo nepravda traži unaprijed donesenu presudu i boji se da će istina biti doista saslušana.

Koliko je to velika pouka za svako vrijeme. Kada se unaprijed odluči tko mora biti u pravu, a tko u krivu, kada se postupak vodi tako da potvrdi već doneseni zaključak umjesto da traži istinu, tada se više ne služi pravdi nego vlastitom interesu. To više nije Danielov duh. To je duh starješina.

Zato Danielova pripovijest nije samo povijest dvojice pokvarenih sudaca. Ona je proročka opomena svim naraštajima kojima je povjereno voditi Božji narod. Pastir koji prestane biti uzor stada lako može postati njegov gospodar. A kada zaboravi da stado pripada Bogu, počinje ista tragedija koju će Isus kasnije prikazati u prispodobi o vinogradarima: upravitelji prisvajaju baštinu koja nikada nije bila njihova. Od Daniela do Kristova suđenja proteže se ista nit – autoritet koji zaboravi da postoji radi istine prije ili kasnije pokušava ušutkati onoga koji je svjedoči.

I upravo zato tako često bivaju odbačeni.

Nepravda je uklonila pravednika - a nitko to ne uzima k srcu

Nije slučajno da Crkva upravo tijekom Velikoga tjedna pjeva drevni responsorij Ecce quomodo moritur iustus – „Evo kako pravednik umire.“

Tekst, preuzet iz proroka Izaije, glasi: „Evo kako pravednik umire, i nitko to ne uzima k srcu; pravedni ljudi bivaju odneseni, i nitko o tome ne razmišlja. Pred bezakonjem je pravednik uklonjen.“

Liturgija ovdje ne govori samo o Kristovoj smrti. Ona govori o cijeloj povijesti pravednika koji su bili uklonjeni zato što su svojom prisutnošću razotkrivali bezakonje. Abel, Zaharija, proroci, Ivan Krstitelj – svi oni nalaze svoje ispunjenje u Kristu.

Ali možda je najpotresnija upravo rečenica: „Nitko to ne uzima k srcu.“

To je strašnije od same smrti pravednika. Nepravda postaje toliko uobičajena da više nikoga ne potresa. Savjest otupljuje. Pravednik nestaje. A život ide dalje.

Obredi se nastavljaju. Žrtve se prinose. Sustav funkcionira. Kao da se ništa nije dogodilo.

Izaija kaže još snažnije: „Pred bezakonjem je pravednik uklonjen.“

Nepravda ne pobjeđuje zato što postane istina. Pobjeđuje onda kada ukloni onoga koji istinu svjedoči.

To je Zaharija između Hrama i žrtvenika. To je Suzana koja bi umrla da Bog nije podigao Daniela. To je Ivan Krstitelj. To je Krist pred Pilatom.

I zato Veliki tjedan nije samo spomen Kristove muke. On je ispit savjesti Crkve. Liturgija svake godine postavlja isto pitanje: prepoznajemo li Pravednika ili smo se toliko navikli na nepravdu da je više ne uzimamo k srcu?

Odgovor na to pitanje daje Psalam 94. On ne govori samo o nasilju, nego razotkriva njegov pravi korijen. Jer svaka nepravda započinje jednom jedinom mišlju: „Gospodin ne vidi.“

Psalam 94. ne opisuje samo nasilje koje se događa u Božjem narodu. On razotkriva njegov duhovni korijen.

„Tlače narod tvoj, Gospodine, i baštinu tvoju pritišću; kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju. Govore: ‘Gospodin ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev!’“

Psalmist ne govori o ljudima koji ne vjeruju u Boga. Govori o ljudima koji izgovaraju njegovo ime, a žive kao da ga nema. To je najveća iluzija svakoga pokvarenoga sustava.

Ne samo činiti zlo.

Nego početi vjerovati da ga Bog ne vidi.

Upravo zato njegov odgovor dolazi gotovo sa zaprepaštenjem: „Shvatite, lude u narodu! Bezumni, kad ćete se urazumiti? Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi? Onaj što odgaja narode da ne kazni — Onaj što ljude uči mudrosti?“

To je pitanje koje razara svaku iluziju. Kako bi Onaj koji je stvorio ljudsko oko mogao biti slijep? Kako bi Onaj koji je čovjeku dao sluh mogao ne čuti vapaj nevinih? Kako bi Onaj koji poznaje dubine srca mogao ostati zavaran ljudskim opravdanjima?

Najveća tragedija nije u tome što čovjek griješi. Najveća je tragedija kada toliko dugo živi dvostrukim životom da izgubi svijest o Božjoj prisutnosti. Tada može govoriti o Bogu, a ponašati se kao da Boga nema. Može vršiti svetu službu, a donositi nepravedne sudove. Može stajati pred oltarom, a zatvarati oči pred vapajem čovjeka. Može se zaklinjati u Evanđelje, a ušutkavati istinu.

Bog živi u srcu osobe - njezinoj savjesti 

To je upravo ono stanje koje proroci neprestano razotkrivaju. Ne zato što žele poniziti Božji narod, nego zato što žele probuditi njegovu savjest.

U tome svjetlu posebno snažno odjekuje iskustvo svete Katarine Sijenske. Prolazila je kroz razdoblje teških napasti, tame i nutarnjih borbi. Kada je sve završilo, upitala je Krista: „Gospodine, gdje si bio dok sam te tražila?“

Očekivala je da će joj odgovoriti kako ju je promatrao izdaleka ili kako ju je nevidljivo štitio. Njegov odgovor bio je mnogo dublji: „Bio sam u tvome srcu.“

Katarina nije razumjela. Kako može biti u njezinu srcu kada je osjećala samo tamu i napast?

Krist joj tada objašnjava da njegova prisutnost nije bila u osjećajima, nego u njezinu gađenju prema grijehu, u otporu zlu i u boli što ga ne želi uvrijediti. Upravo je ta bol bila znak njegove prisutnosti.

To je jedna od najvažnijih pouka cijeloga duhovnog života. Najveća opasnost nije napast.

Najveća je opasnost izgubiti odvratnost prema zlu.

Dok savjest još boli zbog grijeha, Krist govori u čovjeku. Dok čovjek još osjeća stid, dok ga istina može uznemiriti, dok se može pokajati, nada nije izgubljena.

Ali što se događa kada toga više nema? Kada laž postane normalna? Kada manipulacija postane prihvatljiva metoda upravljanja? Kada se zataškavanje počne opravdavati kao razboritost? Kada se više ne štiti istina, nego ugled?

Tada Krist više nije progonjen samo izvana. On je razapet u ljudskoj savjesti. Razapet je svaki put kada se istina svjesno potiskuje. Razapet je svaki put kada se nepravda opravdava višim interesima. Razapet je svaki put kada čovjek zna istinu, ali je skriva.

Naravno, Kristova otkupiteljska žrtva na Kalvariji jedinstvena je i neponovljiva. Ona se ne ponavlja. Ali njegovo Tijelo, koje je Crkva, i dalje trpi rane svojih udova. Sam je rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

Zato svaka nepravda učinjena čovjeku ranjava i Tijelo Kristovo.

Ovdje nije riječ o osudi pojedinih osoba ni o donošenju presuda o konkretnim slučajevima. Riječ je o razotkrivanju duhovnoga obrasca koji Sveto pismo poznaje od početka. Kada se radi očuvanja položaja ili ugleda zanemari istina i dostojanstvo osobe, ponovno se pojavljuje isti duh protiv kojega su govorili proroci.

To je isti duh koji je stao protiv Abela. Isti duh koji je ubio Zahariju između Hrama i žrtvenika. Isti duh koji je pokušao osuditi Suzanu. Isti duh koji je rekao: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti.“

Ne zato što su isti ljudi. Nego zato što je ista napast. Napast da se vlastita sigurnost stavi ispred istine. Napast da se autoritet stavi ispred pravednosti. Napast da se ustanova počne čuvati više nego njezin Gospodin.

Evo, napuštena vam kuća - kada se izgubi povjerenje...

Možda se upravo u tome krije najdublje značenje Isusovih riječi: „Evo, napuštena vam kuća.“ Kuća ne postaje pusta samo zato što joj ljudi fizički okreću leđa. Ona postaje pusta onda kada izgubi povjerenje onih kojima je poslana. Crkva je od svojih početaka živjela od povjerenja. Roditelji su joj s vjerom povjeravali svoju djecu, vjerujući svećenicima i Crkvi. Mladići su ulazili u sjemeništa i bogoslovije noseći u srcu ideal služenja Bogu i njegovu narodu. Djevojke su ulazile u redovničke zajednice želeći sav svoj život položiti pred Gospodina. Vjernici su otvarali svoje savjesti u ispovijedi jer su vjerovali da će u službeniku Crkve susresti Kristovo milosrđe.

To povjerenje nije plod ljudske organizacije niti ugleda neke ustanove. Ono je plod vjere da Krist djeluje u svojoj Crkvi. Upravo zato svaka teška izdaja toga povjerenja ostavlja ranu koja daleko nadilazi pojedinačni događaj. Kada čovjek ondje gdje je tražio Krista doživi tešku nepravdu, zloporabu ili duboko licemjerje, ne narušava se samo njegov odnos prema pojedincu. Nerijetko se ranjava i njegova sposobnost da ponovno povjeruje. Neki izgube sigurnost s kojom su predali svoju djecu. Neki, nakon što su ušli u bogosloviju ili redovničku zajednicu s iskrenom željom da služe Kristu, suočeni s teškim oblicima nepravde, manipulacije ili licemjerja, napuštaju put na koji su vjerovali da ih je Bog pozvao. Drugi, nakon iskustva dubokoga razočaranja, udalje se od crkvenoga života jer više ne uspijevaju razlikovati lice Krista od rana koje su doživjeli.

To ne znači da je Krist iznevjerio svoje obećanje niti da je njegova Crkva prestala biti sveta. Ali pokazuje koliko je velika odgovornost onih kojima je povjereno voditi Božji narod. Njihova vjernost ili nevjernost nikada ne ostaje samo njihova osobna stvar. Ona oblikuje ili ranjava vjeru drugih. Upravo zato Sveto pismo toliko ozbiljno govori o pastirima, sucima i starješinama. Njihova služba nije samo pitanje upravljanja ustanovom. Njihova služba dodiruje ono najkrhkije što čovjek može dati – svoje povjerenje.

Zato riječi apostola Petra dobivaju posebnu težinu: „Pasite stado Božje koje vam je povjereno… ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada.“ Povjerenje se ne može sačuvati autoritetom, položajem ni ugledom. Ono se čuva jedino životom koji postaje uzor. Pastir ne vodi stado zato što ima vlast nad njim, nego zato što ga svojim životom vodi prema Kristu. Kada se izgubi taj primjer, ne slabi samo ugled pojedinaca; slabi vjerodostojnost poslanja same Crkve pred svijetom.

U tome svjetlu Isusove riječi više nisu samo proročanstvo o razorenju Jeruzalema. One postaju trajno upozorenje svakoj generaciji: „Evo, napuštena vam kuća.“ Kuća se prazni onda kada ljudi, tražeći Krista, više ne nalaze lice Dobroga Pastira. Zato je najveća obnova Crkve uvijek obnova svetosti njezinih pastira. Ne zato što bi Crkva pripadala njima, nego zato što pripada Kristu, koji ju je stekao vlastitom krvlju i povjerio im da je čuvaju kao službenici, a ne kao vlasnici.

Upravo zato Isusove završne riječi dobivaju tako duboko značenje: „Evo, napuštena vam kuća.“

Ne kaže više: „Očeva kuća.“ Kaže: „Vaša kuća.“

To nije Božja osveta. To je posljedica dugotrajnoga odbijanja njegova glasa. Kuća ostaje bez Onoga koji joj daje život jer je odbila njegove proroke.

Te riječi i danas ostaju ozbiljan ispit savjesti. Crkva nije prije svega ustanova ni skup građevina. Ona je Tijelo Kristovo. Ona živi od povjerenja.

Roditelji donose svoju djecu na krštenje jer vjeruju da ih povjeravaju Kristu. Šalju ih na vjeronauk jer vjeruju da će ondje upoznati Evanđelje. Povjeravaju sinove sjemeništima i kćeri redovničkim zajednicama jer vjeruju da ih predaju kući u kojoj će njihov poziv sazrijevati pred Bogom. Mladi odgovaraju na zvanje jer vjeruju da ih Krist poziva. Vjernici prilaze ispovijedi jer vjeruju da će preko službenika Crkve susresti Kristovo milosrđe.

Sve to počiva na jednom nevidljivom temelju. Na povjerenju. Povjerenje je najveći kapital Crkve.

Ona ne živi od svojih građevina, od svojih ustanova ni od svoje društvene snage. Živi od vjerodostojnosti svjedočanstva da je Krist doista prisutan u njezinoj sredini.

Zato svaka ozbiljna povreda toga povjerenja ostavlja duboku ranu. Kada se povjerenje uruši, ne gubi se samo ugled pojedinaca ili ustanova. Ranjava se vjerodostojnost poslanja. Mnogi ljudi ne prestaju tražiti Krista, ali ga više ne uspijevaju prepoznati ondje gdje su ga došli susresti.

Tada Isusove riječi ponovno odjekuju: „Evo, napuštena vam kuća.“

Kuća ostaje. Ali se polako prazni. Ne zato što je Krist prestao biti vjeran. Nego zato što ljudi više ne prepoznaju njegovo lice ondje gdje su ga očekivali naći.

Ipak, upravo na tom mjestu Sveto pismo ne završava očajem.

Psalmist naviješta: „Neće Gospodin odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti; jer će se pravo dosuditi pravednosti, i za njom će ići svi čestiti srcem.“

To je nada cijele povijesti spasenja. Bog neće napustiti svoju Crkvu. Neće napustiti svoju baštinu. Neće napustiti oltar.

Ali neće ni dopustiti da laž bude posljednja riječ. On vidi ono što ljudi ne vide. On čuje ono što drugi ne žele čuti.

I zato uvijek iznova podiže proroke. Ne da razore njegovu kuću. Nego da je vrate njezinu Gospodaru.

Jer najveća opasnost za Crkvu nije postojanje proroka. Najveća je opasnost kada ih ponovno prestane slušati.

Proroci - savjest Božjeg naroda i svjedoci Božje ljubavi

Tada Krist ponovno stoji pred svojim Jeruzalemom, ne kao neprijatelj, nego kao Zaručnik koji ljubi do kraja, i istim glasom punim boli govori: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“

Na kraju ostaje pitanje koje prolazi kroz cijelo Sveto pismo: zašto Bog ne prestaje slati proroke kada zna da će ih ljudi odbacivati? Odgovor nije u prorocima.

Odgovor je u Božjoj ljubavi.

Bog ne šalje proroke zato što želi osuditi svoj narod, nego zato što ga ne želi izgubiti. Svaki prorok posljednji je pokušaj da se srce vrati Savezu. Svaki prorok znak je da Bog još nije odustao od svoje kuće. Da jest, više ne bi govorio. Njegova bi šutnja bila znak konačnoga suda. Zato je i Isusov plač nad Jeruzalemom znak nade. On plače upravo zato što još uvijek ljubi.

To je razlog zbog kojega ni proroci ni Krist nikada nisu govorili protiv Božjega naroda iz mržnje. Jeremija plače nad Jeruzalemom. Izaija plače nad Jeruzalemom. Ezekiel plače nad Jeruzalemom. Isus plače nad Jeruzalemom. Njihova je riječ oštra upravo zato što je njihova ljubav velika. Prava ljubav ne zatvara oči pred bolešću. Ona je želi izliječiti.

U tome je smislu duboka misao kardinala Josepha Ratzingera, koji je više puta upozoravao da najveće rane Crkvi ne nanose njezini neprijatelji izvana, nego grijesi koji nastaju u njezinoj vlastitoj nutrini, osobito kada zakažu oni koji su pozvani biti pastiri. To nije poziv na nepovjerenje prema Crkvi, nego na njezino trajno obraćenje. Crkva nije ljudska ustanova koja postoji radi vlastitoga opstanka. Ona postoji da bi svijetu pokazivala lice Kristovo. Kada se udalji od toga poslanja, ne gubi samo vlastiti ugled; zamračuje lice Onoga kojega je pozvana naviještati.

Upravo zato prorok nikada nije neprijatelj Crkve. On je njezina savjest. On podsjeća da Krist ostaje jedini Gospodar vinograda i da nitko nema pravo prisvajati ono što je stečeno njegovom krvlju. On podsjeća da služba nije vlasništvo, nego povjerenje. Da autoritet nije zaštita od istine, nego obveza da joj služi.

To je i razlog zbog kojega se povijest spasenja uvijek vraća na pitanje savjesti. Daniel nije spasio Suzanu snagom položaja, nego slobodom savjesti. Katarina Sijenska nije pobijedila napasti zato što ih nije osjećala, nego zato što nije prestala mrziti grijeh. Isus nije pobijedio zlo silom, nego poslušnošću Ocu. Proroci nisu mijenjali povijest političkom moći, nego vjernošću istini.

Na kraju se uvijek pokazuje da jedino istina oslobađa. Laž može neko vrijeme pobijediti. Može napisati presudu. Može ušutkati proroka. Može ukloniti pravednika. Može čak pribiti Krista na križ. Ali ne može pobijediti Boga.

Zato je Uskrs Božji odgovor na cijelu povijest ubijanja proroka. Križ nije posljednja riječ. Posljednja riječ pripada Ocu koji uskrisuje Sina. Time Bog objavljuje da nijedna lažna presuda nije konačna, da nijedna nepravda nema posljednju riječ i da nijedan prorok nije uzalud govorio.

To daje potpuno novo značenje riječima Psalma 94.: „Neće Gospodin odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti; jer će se pravo dosuditi pravednosti, i za njom će ići svi čestiti srcem.“

Bog neće odbaciti svoju baštinu. Neće napustiti svoju Crkvu. Neće napustiti svetu službu. Neće napustiti oltar. Ali neće ni dopustiti da laž postane temelj njegova doma.

On vidi ono što ljudi ne vide. On vidi ono što se skriva iza ugleda. On vidi ono što se skriva iza položaja. On vidi ono što se skriva iza službe. On vidi ono što se skriva iza zatvorenih vrata. On vidi ono što se skriva u savjesti.

Zato psalmist s pravom pita: „Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi?“

Ništa nije skriveno pred Onim koji je čovjeku dao oči i srce.

Upravo zato nada Crkve nikada nije u njezinoj organizaciji, njezinim strukturama ili ljudskoj snazi. Njezina je nada u Kristu koji ostaje vjeran svojoj Zaručnici čak i onda kada ona treba obraćenje. Zato on nikada ne prestaje podizati proroke. Ne da razore njegovu kuću, nego da je vrate njezinu Gospodaru.

Zaključak

Možda je upravo to najvažnija poruka cijeloga Svetoga pisma. Najveća opasnost za Crkvu nije postojanje proroka. Najveća je opasnost kada ih ponovno počne odbacivati. Ne uvijek kamenjem. Ponekad šutnjom. Ponekad ravnodušnošću. Ponekad uvjeravanjem da je mir važniji od istine. Ponekad zaboravom da je jedinstvo bez istine samo privid.

Tada se ponovno ostvaruje Izaijino upozorenje: dobro se naziva zlim, a zlo dobrim; tama se proglašava svjetlom, a svjetlo tamom. Tada se ponovno čuje: „Mi imamo Zakon…“, kao da je moguće braniti Boga protiv Boga. Tada se ponovno uklanja pravednik „pred bezakonjem“, kako pjeva liturgija Velikoga tjedna u responsoriju Ecce quomodo moritur iustus. Tada se ponovno zaboravlja da je Krist prisutan upravo u onima koje svijet smatra najmanjima i najslabijima.

Ali posljednja riječ ipak ne pripada ljudskoj nevjernosti. Posljednja riječ pripada Kristu. On i danas stoji pred svojim Jeruzalemom. Ne prijeti. Ne likuje. Ne odustaje.

Plače.

I poziva.

Jer dok Krist još uvijek plače nad svojom kućom, znači da je još uvijek ljubi. A dok je ljubi, znači da joj još uvijek šalje proroke.

Zato završna riječ ovoga razmatranja nije riječ osude, nego molitve. Molitve da nam Bog podari poniznost Daniela, čistoću Zaharijine vjernosti, budnost Katarinine savjesti, hrabrost proroka i srce koje će, prije svega, znati prepoznati Kristov glas kada ponovno pokuca na vrata svoje kuće. Jer samo će tako ona ostati njegova kuća, a ne naša.