Djelovanje zla u srcu Božjih pomazanika i izabranika

Uvod

Crkva vjeruje da je svaka sveta služba darovana radi izgrađivanja Božjega naroda. Ipak, Sveto pismo i liturgijska predaja jasno upozoravaju da pomazanje, izabranje i crkveno dostojanstvo sami po sebi ne jamče svetost srca. Šaul, Juda, Herod i Kajfa pokazuju da se čovjek može skrivati iza službe, pobožnoga jezika i javnoga dobra, dok mu se nutrina sve više zakrivljuje prema vlasti, strahu, pohlepi i samoočuvanju.

Upravo tu nastaje prostor za duhovnu sljepoću, manipulaciju i djelovanje Zloga. Zato je potrebno razlikovati svetu službu od grijeha njezina nositelja, poštovati pomazanje bez pristajanja na zloporabu te čuvati Crkvu ne zataškavanjem zla, nego istinom, pravdom i zaštitom onih koji su ranjeni.

Egzorcizam kao teološko mjesto upozorenja

Stari obrazac egzorcizma iz Rimskoga obrednika obraća se Zlomu podsjećajući ga na njegove povijesne poraze:

„Pokori se Bogu, koji je tebe i tvoju zlobu u faraonu i njegovoj vojsci potopio u bezdan po svojem slugi Mojsiju. Pokori se Bogu, koji te je po svojem vjernom slugi Davidu iz kralja Šaula duhovnim popijevkama izagnao i protjerao. Pokori se Bogu koji te je osudio u izdajniku Judi Iškariotskom.“

U nastavku egzorcizam zaziva Duha Svetoga:

„Koji je osudio tvoju prijevarnost u Ananiji i Safiri; koji te je ošinuo u kralju Herodu, što nije davao časti Bogu; koji te je udario u vračaru Elimi po svojem apostolu Pavlu mrakom sljepoće.“

Egzorcizam tako ne govori o zlu samo kao o apstraktnoj sili. On pokazuje kako se Zli služi ljudskom ohološću, strahom, pohlepom, zavišću, požudom, laži i izdajom. Još je potresnije što se među ljudima u kojima se očituje njegovo djelovanje ne nalaze samo otvoreni neprijatelji Božjega naroda, poput faraona, nego i osobe koje su primile Božji izbor, pomazanje, službu ili dostojanstvo.

Šaul je bio pomazani kralj Izraela. Juda je bio izabran među Dvanaestoricu. Herod je nosio kraljevsko dostojanstvo i vladao zemljom Božjega naroda. Kajfa je bio veliki svećenik. Šimun čarobnjak primio je krštenje i nalazio se u apostolskoj zajednici. Ananija i Safira bili su članovi prve Crkve.

Njihovi primjeri pokazuju da blizina svetim stvarima, primljena služba, duhovni dar ili crkveni položaj sami po sebi ne jamče svetost života.

Božji izbor nije čarobna zaštita koja čovjeku oduzima slobodu i onemogućuje mu pad. Pomazanje je dar i poslanje, ali je istodobno velika odgovornost. Ono daje milost potrebnu za službu, no ne ukida potrebu za obraćenjem, poniznošću, pokorom i duhovnom borbom.

Zato je moguće da osoba nosi sveti biljeg službe, a da joj se srce postupno udaljava od Boga. Moguće je da djeluje unutar svetoga poretka, a da svoje darove upotrebljava protiv svrhe radi koje ih je primila. Moguće je da Bog preko službe daje milost svojemu narodu, dok se sam službenik opire toj milosti i postaje zarobljenik vlastite nutarnje izopačenosti.

Egzorcizam zato izriče strašnu, ali biblijski utemeljenu istinu: u srce Božjega izabranika može ući zavist, laž, požuda i pohlepa, a preko dragovoljno prihvaćene laži može se otvoriti prostor i djelovanju Zloga.

Šaul: pomazanik čije se srce zakrivljuje prema sebi

Šaul nije prikazan kao čovjek koji je od početka bio zao. Izabran je dok se u vlastitim očima činio malenim. Prilikom njegova izbora Samuel ga podsjeća da je bio neznatan u vlastitim očima, ali da ga je Bog postavio glavom Izraelovih plemena.

Njegova se tragedija razvija postupno. U početku prima pomazanje, na njega silazi Duh Gospodnji i on djeluje kao Božji izabranik. Međutim, s vremenom u njegovu srcu jačaju neposluh, strah pred ljudima, želja za očuvanjem vlasti, taština i zavist.

Nakon neposluha Božjoj zapovijedi Šaul priznaje da je sagriješio, ali odmah traži od Samuela: „Počasti me sada pred starješinama moga naroda i pred Izraelom“ (1 Sam 15,30).

U tom trenutku postaje vidljiva njegova nutarnja podijeljenost. Čak i kada priznaje grijeh, više ga zaokuplja vlastiti ugled nego istinsko obraćenje. Ne pita prije svega kako će se vratiti Bogu, nego kako će sačuvati svoju sliku pred ljudima.

Ovdje se očituje ono što se može nazvati amor curvus, ljubav zakrivljena prema samoj sebi. Umjesto da sebe, službu i druge prima kao Božje darove, čovjek sve počinje privlačiti u orbitu vlastitoga ega. Služba više nije mjesto predanja, nego sredstvo samopotvrđivanja. Dar više nije primljen za druge, nego se pretvara u osobni posjed. Čovjek ne čuva službu zato što pripada Bogu, nego zato što mu daje ugled, sigurnost i moć.

Takva nutarnja zakrivljenost ne ostaje skrivena. Ona mijenja čovjekov sud. David, koji je trebao biti znak Božje vjernosti i budućnosti Izraela, u Šaulovim očima postaje prijetnja. Dobro drugoga on više ne može doživjeti kao razlog za radost, nego kao vlastiti gubitak.

Kada žene pjevaju da je Šaul pobio svoje tisuće, a David svoje desetke tisuća, u Šaulu se budi zavist. Od toga dana počinje Davida gledati poprijeko. Zavist mu pomračuje pogled: ono što je dobro za Izrael postaje zlo za njega jer ugrožava njegov položaj.

Šaul pritom svoje osobno neprijateljstvo ne predstavlja kao zavist, nego kao brigu za kraljevstvo. David se prikazuje kao prijetnja poretku, kraljevskoj vlasti i sigurnosti naroda. Vlastiti strah od gubitka položaja Šaul pretvara u navodnu državničku odgovornost.

To je važan manipulativni obrazac. Čovjek rijetko kaže: „Progonim ga jer sam zavidan.“ Umjesto toga govori: „Štitim kraljevstvo. Čuvam poredak. Sprečavam pobunu. Branim zakonitu vlast.“ Privatna strast tako oblači odjeću javnoga dobra.

Šaul ne govori samo laž drugima. On postupno laže i samomu sebi. Uvjerava se da je obrana njegova položaja isto što i obrana Božjega naroda. Vlastitu osobu poistovjećuje sa službom, a svaku kritiku ili pojavu boljega čovjeka tumači kao napad na samu kraljevsku ustanovu.

Tako djeluje duhovno zaslijepljeno srce: „Moja čast“ postaje „čast službe“, „moj položaj“ postaje „dobro naroda“, a „moj neprijatelj“ postaje „neprijatelj poretka“.

Egzorcizam podsjeća da je Bog po Davidovim duhovnim popijevkama iz Šaula izgonio zloga duha. Davidova glazba donosila mu je olakšanje. Međutim, to olakšanje nije dovelo do trajne preobrazbe jer Šaul nije dopustio da se promijeni korijen njegova odnosa prema Bogu, Davidu i kraljevskoj vlasti.

Milost ga dotiče izvana, ali se on iznutra sve čvršće veže uz zavist, strah i potrebu za nadzorom. David mu svira, a Šaul na njega baca koplje. Čovjek koji mu donosi olakšanje postaje predmet njegove mržnje.

Šaulova tragedija pokazuje da pomazanje i karizma mogu ostati znak stvarnoga Božjeg poziva, dok se moralno i duhovno središte osobe raspada. Njegova služba nije bila prividna, ali je on svoj odnos prema njoj izopačio.

Juda: apostolski darovi i manipulativna briga za siromahe

Juda je još snažnije upozorenje. On nije bio slučajni promatrač Isusova djelovanja, nego jedan od Dvanaestorice. Slušao je Kristove riječi, bio svjedok njegovih znakova, živio u njegovoj blizini i sudjelovao u apostolskom poslanju.

Kada Krist šalje Dvanaestoricu da propovijedaju, liječe bolesne i izgone zloduhe, Evanđelje ne izdvaja Judu kao onoga koji nije primio tu vlast. To znači da je moguće primiti stvarne darove za službu i njima stvarno djelovati, a ipak ne dopustiti da ti darovi preobraze srce.

Dar nije isto što i svetost. Karizma nije isto što i krepost. Uspješno djelovanje u službi nije dokaz da je čovjekova nutrina zdrava.

U Judi se prostor tami otvara postupno. Ivanovo evanđelje kaže da je bio kradljivac i da je uzimao iz zajedničke blagajne. To sitno i prikriveno prisvajanje nije odvojeno od konačne izdaje. Ono je njezina priprava.

Prije nego što je prodao Učitelja, Juda je navikao uzimati ono što mu nije pripadalo. Prije nego što je predao Kristovo tijelo, prisvajao je dobra povjerena apostolskoj zajednici. Prije nego što je izdao odnos s Isusom, u sebi je već prihvatio dvostruki život.

Kada Marija pomazuje Isusove noge dragocjenom pomasti, Juda prosvjeduje: „Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?“ (Iv 12,5).

Evanđelist odmah razotkriva njegovu nutrinu: „To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac“ (Iv 12,6).

Juda ne govori jezikom otvorene pohlepe. Ne kaže: „Želim taj novac za sebe.“ Govori jezikom socijalne osjetljivosti, pravednosti i brige za siromahe. Vlastiti interes skriva iza moralno uzvišene tvrdnje.

To je bit manipulacije: ne predstaviti zlo u njegovu pravom obliku, nego ga zamotati u jezik dobra.

Juda zna koji će argument kod drugih izazvati moralnu nelagodu. Ne napada Mariju samo zbog rasipnosti, nego se služi siromasima kao sredstvom pritiska. Onaj tko bi branio njezin čin može sada izgledati kao da nema osjećaja za potrebite.

Tako manipulativna osoba ne skriva samo svoju nakanu nego nastoji moralno diskreditirati one koji joj se suprotstave. Protivnika ne pobija istinom, nego ga prisiljava da se opravdava pred prividno uzvišenim ciljem.

U Judi se vidi kako grijeh zasljepljuje sud srca. On još uvijek govori moralnim jezikom. Poziva se na siromahe, pravednost i odgovorno raspolaganje dobrima. Ali taj jezik više nije u službi istine. Njime skriva vlastitu pohlepu.

To je jedna od najopasnijih faza duhovnoga pada: čovjek više ne čini samo zlo nego proizvodi moralna opravdanja kojima zlo počinje nazivati dobrim. Pohlepu predstavlja kao brigu za siromahe. Nevjeru kao razboritost. Izdaju kao nužnost. Kontrolu kao odgovornost.

Na Judu se stoga može primijeniti upozorenje proroka Izaije: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom; koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5,20).

Upravo zato stara molitva pri biskupskom posvećenju moli: „Neka ne proglašava svjetlo tamom ni tamu svjetlom; neka ne naziva zlo dobrim, ni dobro zlim.“

Crkva to ne moli zato što pretpostavlja da je zaređeni službenik nesposoban za takvu zamjenu. Moli upravo zato što zna da je ona moguća.

Pomazanik može progon nazvati razboritošću, strah mirom, prikrivanje zaštitom Crkve, manipulaciju poslušnošću, vlastitu požudu pastoralnom blizinom, a obranu vlastitoga položaja brigom za jedinstvo.

Kada Ivan kaže da je nakon zalogaja u Judu ušao Sotona, ne prikazuje Judu kao osobu bez slobode i odgovornosti. Taj ulazak dolazi na kraju niza slobodnih pristajanja. Juda je dugo pripremao prostor u kojem će se konačna izdaja dogoditi.

Zlo se ne mora najprije pojaviti spektakularno. Ono često ulazi kroz mali, ponavljani kompromis, kroz skrivenu vezanost, kroz laž koju čovjek više ne želi priznati i kroz dvostruki život koji postupno postaje njegovo trajno prebivalište.

Herod: strah vlasti pred dolaskom istinskoga Kralja

Egzorcizam izričito spominje kralja Heroda: „Koji te je ošinuo u kralju Herodu, što nije davao časti Bogu.“

Neposredni biblijski oslonac tih riječi nalazi se u Djelima apostolskim, gdje Herod prima laskanje naroda koji viče da govori glasom božjim, a ne ljudskim. Budući da nije dao slavu Bogu, anđeo ga Gospodnji udara (Dj 12,21–23).

Herod želi primiti čast koja pripada Bogu. Njegova vlast više nije služenje povjerenom narodu, nego zahtjev za gotovo božanskim priznanjem. Time se ponovno očituje amor curvus: služba se zakrivljuje prema osobi službenika, a dostojanstvo postaje sredstvo samouzvisivanja.

No herodovski obrazac vidljiv je već u pripovijesti o Kristovu rođenju. Kada mudraci dolaze u Jeruzalem i pitaju: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski?“

Evanđelje kaže: „Kad je to čuo kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime“ (Mt 2,3).

Dolazak Krista trebao je biti radosna vijest. Rođen je očekivani Mesija. Ipak, Herod ga ne doživljava kao ispunjenje Božjega obećanja, nego kao prijetnju vlastitu položaju.

Čovjek zakrivljen prema sebi Božje djelovanje prosuđuje prema tome koristi li njegovu opstanku. Ako ga potvrđuje, proglasit će ga blagoslovom. Ako ga poziva na obraćenje ili ugrožava njegov nadzor, proglasit će ga opasnošću.

Uznemiren je Herod, ali s njime i sav Jeruzalem. Strah poglavara prelijeva se na cijeli grad. Kada vlastodržac svoju osobnu nesigurnost predstavi kao opću opasnost, čitav sustav počinje osjećati da njegov opstanak ovisi o opstanku vođe.

Jeruzalem se ne uznemiruje samo zato što dolazi kralj, nego zato što zna kako Herod reagira na prijetnju. Njegov strah postaje strah svih. Njegova nesigurnost postaje politička atmosfera grada.

To je važan obrazac i za crkvene ustanove. Kada se predstojnik ili ugledni službenik osjeti ugroženim, cijela zajednica može biti navedena da njegovu osobnu krizu doživljava kao napad na ustanovu, red, tradiciju ili samu Crkvu.

Herod zatim poziva pismoznance i raspituje se gdje se Krist treba roditi. Služi se Pismom, znanjem vjerskih stručnjaka i pobožnim jezikom, ali ne zato da bi se poklonio Mesiji. Mudracima govori: „Pođite i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim“ (Mt 2,8).

Njegove riječi zvuče pobožno. Govori o klanjanju. Pokazuje zanimanje za proročanstva. Surađuje s vjerskim znalcima. Ali njegova je stvarna namjera ubojstvo.

Herod je zato snažan biblijski primjer religiozne i političke manipulacije. On koristi sveti jezik kako bi proveo nesveti naum. Pobožnost mu postaje maska. Mudrace pokušava pretvoriti u nesvjesne doušnike, a Pismo u sredstvo lociranja žrtve.

Kao što Juda skriva pohlepu iza siromaha, Herod skriva ubojitu namjeru iza želje da se pokloni. Kao što Šaul skriva zavist iza obrane kraljevstva, Herod skriva strah za vlast iza brige za poredak.

Sva trojica imaju isti obrazac: osobni interes prikazuju kao viši cilj.

Herod ne kaže: „Bojim se da ću izgubiti prijestolje.“ On djeluje kao da brani kraljevstvo.

Šaul ne kaže: „Zavidim Davidu.“ On djeluje kao da sprečava pobunu.

Juda ne kaže: „Želim novac.“ On govori o siromasima.

U njima se vidi psihološka složenost zla. Manipulativna osoba često dobro poznaje jezik vrline, službe i odgovornosti. Upravo zato može biti uvjerljiva. Ona ne nastupa nužno kao otvoreni protivnik dobra, nego kao njegov navodni zaštitnik.

Skrivanje iza službe, dostojanstva i časti

Šaul, Juda i Herod pokazuju zajednički princip: čovjek može sakriti svoje zlo iza službe, dostojanstva, pobožnosti ili navodne brige za druge.

Šaul svoje kraljevsko dostojanstvo poistovjećuje sa sobom. Napad na njega postaje napad na kraljevstvo. Kritika njegovih postupaka postaje pobuna protiv pomazanika. Davidova vjernost i uspjeh postaju politička prijetnja.

Herod svoj položaj prikazuje kao poredak koji treba štititi. Dolazak istinskoga Kralja ne tumači kao Božje spasenje, nego kao destabilizaciju. Njegova osobna nesigurnost postaje navodna briga za državu.

Juda svoju pohlepu skriva iza brige za siromahe. Vlastiti interes prikazuje kao moralnu osjetljivost, a Marijinu ljubav prema Kristu kao neodgovorno rasipanje.

Isti obrazac pojavljuje se kada se crkveni službenik skriva iza svoga ređenja, položaja, naslova ili ugleda. Tada svako pitanje o njegovu ponašanju može proglasiti napadom na svećeništvo, biskupstvo, autoritet, jedinstvo ili čast Crkve.

No kritika zloporabe službe nije isto što i napad na službu.

Upravo suprotno: onaj tko zlorabi službu sam napada njezinu čast.

Svećenik koji zlostavlja ne štiti svećeništvo, nego ga obeščašćuje.

Biskup koji prikriva zločin ne brani biskupsku službu, nego joj proturječi.

Poglavar koji manipulira savjestima ne čuva poslušnost, nego je izopačuje.

Onaj tko kažnjava svjedoka ne čuva jedinstvo, nego stvara lažno jedinstvo utemeljeno na strahu.

Čast službe ne čuva se prikrivanjem zla, nego vjernošću istini radi koje je služba ustanovljena.

Kada se razotkrivanje grijeha proglašava napadom na službu, događa se zamjena subjekta i predmeta. U središtu više nije povrijeđena osoba ni istina, nego ugled službenika. Počinitelj se predstavlja kao žrtva, a žrtva i svjedok kao napadači.

To je osobito snažan oblik manipulacije. Onaj tko je zlorabio moć sada se koristi istom moći da bi sebe prikazao ugroženim.

Može govoriti: „Napadaju Crkvu.“, „Žele uništiti moje dobro ime.“, „Ovo je udar na autoritet.“, „Sablaznit će se vjernici.“, „Treba čuvati jedinstvo.“, „Ne smijemo prati prljavo rublje pred svijetom.“

Takve tvrdnje mogu sadržavati pojmove koji su sami po sebi dobri: čast, autoritet, jedinstvo, izbjegavanje sablazni. Ali u manipulativnom kontekstu ti pojmovi postaju sredstva zaštite zla.

Istinska čast službe ne stoji iznad istine. Ona ovisi o istini. Istinsko jedinstvo nije zajedništvo u šutnji, nego zajedništvo u Kristu. Istinska zaštita Crkve nije zaštita njezina ugleda pod svaku cijenu, nego zaštita njezinih najmanjih i najranjivijih članova.

Psihološka dimenzija manipulativne osobe

Duhovna analiza zla ne isključuje psihološku dimenziju. Naprotiv, zlo se često služi stvarnim psihološkim mehanizmima: potrebom za divljenjem, narcističkom povredljivošću, strahom od gubitka nadzora, projekcijom, emocionalnom ucjenom, stvaranjem ovisnosti i sposobnošću prilagođavanja slike o sebi različitim ljudima.

Manipulativna osoba može biti veoma sposobna čitati tuđe potrebe, strahove i čežnje. No to znanje ne koristi radi služenja, nego radi nadzora.

Ona jednoj osobi pokazuje nježnost, drugoj autoritet, trećoj ranjivost, četvrtoj prijetnju. Svakomu daje onu sliku sebe koja će mu omogućiti najveći utjecaj.

Takva osoba može graditi krug odanih ljudi kojima daje osjećaj posebnosti. Oni vjeruju da pripadaju užemu krugu, da razumiju vođu bolje od drugih i da sudjeluju u velikom poslanju. Zauzvrat se od njih očekuje šutnja, obrana njegova ugleda i nepovjerenje prema kritičarima.

Kritika se zatim tumači kao izdaja. Granice kao neposluh. Samostalno mišljenje kao oholost. Traženje vanjske pomoći kao nevjernost zajednici.

Manipulativna osoba često stvara podijeljenu sliku svijeta: postoje vjerni i nevjerni, prijatelji i neprijatelji, oni koji razumiju poslanje i oni koji ga ugrožavaju. Time sprječava razborito propitivanje i učvršćuje ovisnost.

Šaul oko Davida vidi zavjeru jer ne može podnijeti da drugi bude ljubljen i uspješan.

Herod u novorođenom djetetu vidi političkoga suparnika jer ne može zamisliti kraljevstvo koje ne postoji radi njega.

Juda Marijinu ljubav prikazuje kao moralni problem jer njezin čin razotkriva njegovu hladnoću i pohlepu.

Manipulativna osoba često se posebno snažno protivi onima čija dobrota nenamjerno raskrinkava njezinu laž. David ne mora napadati Šaula; sama njegova vjernost razotkriva kraljevu nevjernost. Marija ne optužuje Judu; sama njezina velikodušnost razotkriva njegovu pohlepu. Krist kao istinski Kralj ne mora zaprijetiti Herodu; samo njegovo postojanje razotkriva lažnost Herodove moći.

Zato zlo mrzi svjetlo ne samo zato što ga svjetlo osuđuje, nego zato što ga čini vidljivim.

Pomazanje nije jamstvo osobne svetosti

Katolička vjera razlikuje objektivnu milost službe od osobne svetosti službenika.

Sakrament svetoga reda utiskuje neizbrisivi biljeg i osposobljava zaređenoga da u određenim činima djeluje u Kristovo ime. Valjanost sakramenta ne ovisi o tome je li službenik osobno svet. Krist može svojemu narodu dati milost i preko grešnoga službenika.

Ali to ne znači da Duh Sveti jednako jamči sve njegove riječi, odluke, procjene i postupke. Sakramentalna milost nije potvrda svake privatne prosudbe. Ređenje ne čini čovjeka bezgrešnim, psihološki zdravim niti razboritim u svakoj odluci.

Ređenje ne uništava oholost, požudu, strah, ambiciju, pohlepu ni sposobnost samozavaravanja. Ono daje milost za borbu protiv njih, ali službenik mora s tom milošću surađivati.

Što je dar veći, to je veća odgovornost. Što je služba uzvišenija, to je strašnija mogućnost njezine zloporabe.

Stari Rimski pontifikal u molitvi nad biskupom kaže: „Podaj mu, Gospodine, ključeve kraljevstva nebeskoga, da se njima služi, a ne da se njima razmeće; vlast koju mu daješ neka upotrebljava za izgrađivanje, a ne za razaranje.“

Liturgija jasno razlikuje služenje vlašću od razmetanja vlašću, izgrađivanje od razaranja. Time priznaje da se ista vlast koja je darovana radi spasenja ljudi može u srcu službenika izopačiti u sredstvo taštine, nadzora i samopotvrđivanja.

Moli se i: „Neka bude neumoran u revnosti, gorljiv u duhu; neka mrzi oholost, a ljubi poniznost i istinu, te neka ih nikada ne napusti, ni svladan pohvalama ni strahom.“

Dvije velike kušnje pastira ovdje su izravno imenovane: pohvala i strah.

Jedan se pastir izopačuje zato što želi biti slavljen. Drugi zato što se boji izgubiti položaj, ugled, naklonost moćnih ili pripadnost određenoj skupini. Jedan izgrađuje kult vlastite osobe. Drugi šuti pred zlom kako ne bi ugrozio sebe. U oba slučaja istina biva žrtvovana radi samoodržanja.

Zato pontifikal ne moli samo da Duh siđe na glavu, usne i vanjštinu pomazanika, nego da ispuni njegovu nutrinu: „Neka se ovo, Gospodine, obilno izlije na njegovu glavu; neka se spusti na njegove usne; neka siđe do najudaljenijih dijelova njegova tijela, kako bi snaga tvoga Duha ispunila njegovu nutrinu i obuhvatila svu njegovu vanjštinu.“

Vanjski znakovi službe nisu dovoljni. Mitra, prsten, štap, naslov, jurisdikcija i apostolsko nasljedstvo ne mogu zamijeniti obraćeno srce.

Kako zlo zasljepljuje sud srca

Prema katoličkom nauku, grijeh nije samo kršenje izvana nametnute zapovijedi. On ranjava razum, volju i savjest. Izopačena privrženost stvorenim dobrima mijenja način na koji čovjek prosuđuje stvarnost.

Čovjek ne postaje slijep bez razloga. Njegov sud najčešće postaje slijep ondje gdje njegovo srce nešto neuredno želi.

Najprije se pojavljuje neuredna želja: za užitkom, ugledom, novcem, nadzorom, emocionalnom ovisnošću, moći ili nedodirljivošću. Zatim razum, umjesto da tu želju prosudi prema istini, počinje služiti želji.

Razum tada proizvodi opravdanja. Čovjek počinje uklanjati one koji mu govore istinu i okupljati one koji potvrđuju njegovu sliku o sebi. Na kraju se oblikuje cijeli sustav jezika u kojem se zlo više ne prepoznaje kao zlo.

Seksualno iskorištavanje može se nazvati posebnim duhovnim odnosom. Emocionalno vezivanje duhovnim očinstvom. Kontrola savjesti poslušnošću. Uklanjanje svjedoka izbjegavanjem sablazni. Zaštita ugleda počinitelja brigom za dobro Crkve. Premještanje zlostavljača davanjem nove prilike. Šutnja mirom. Strah razboritošću.

To je sljepoća srca: ne puki nedostatak informacija, nego moralna nesposobnost da se istina primi zato što bi istina zahtijevala obraćenje, priznanje krivnje, gubitak povlastice i prihvaćanje posljedica.

Takva sljepoća nije uvijek potpuno nesvjesna. Čovjek može toliko dugo odbijati svjetlo da na kraju doista više ne razlikuje dobro od zla. Ali njegova sljepoća ostaje povezana s prijašnjim slobodnim odbijanjima istine.

Zato Isus kaže: „Svjetlost dođe na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (Iv 3,19).

Sljepoća započinje ljubavlju prema tami.

Djelovanje Zloga i ljudska odgovornost

Govoreći o djelovanju Zloga kroz posvećenu osobu, potrebno je izbjeći dvije suprotne pogreške.

Prva je svesti zlo samo na psihologiju, okolnosti i institucije. Biblija i liturgija takvu redukciju ne dopuštaju. Krist Zloga naziva lašcem i ubojicom od početka. Apostol Pavao upozorava da se čovjekova borba ne vodi samo protiv krvi i mesa.

Druga je pogreška olako proglašavati pojedine grešnike opsjednutima i time umanjivati njihovu moralnu ili kaznenu odgovornost. Za konkretne počinitelje zlostavljanja nije potrebno niti je bez crkvenoga razlučivanja dopušteno tvrditi da su bili opsjednuti.

Đavolsko djelovanje mnogo se češće očituje redovitim putem: kroz napast, laž, zavist, požudu, očaj, duhovnu oholost, pohlepu i stvaranje struktura grijeha.

Zli duh nagovara, zavodi, dijeli i laže. Čovjek ostaje odgovoran jer pristaje.

Šaul je odgovoran za koplje koje baca na Davida. Juda je odgovoran za srebrnjake koje prima i poljubac kojim izdaje. Herod je odgovoran za pokolj nevine djece i za prisvajanje časti koja pripada Bogu. Kajfa je odgovoran za sudjelovanje u osudi nedužnoga.

Sotonsko djelovanje ne poništava ljudsku odgovornost, nego se s njom povezuje preko slobodno prihvaćene laži.

Zlostavljanje u Crkvi kao izopačenje svete službe

Suvremeni slučajevi zlostavljanja i zataškavanja u Crkvi pokazuju istu duhovnu strukturu. Ne može se svaka pojedinost tih slučajeva izravno izjednačiti sa Šaulom, Judom ili Herodom, ali biblijska matrica pomaže razumjeti kako se sveti darovi mogu upotrijebiti protiv onih radi kojih su dani.

U slučajevima Theodorea McCarricka, Marciala Maciela i Fernanda Karadime vidi se kako se autoritet, karizma, društveni utjecaj, sposobnost okupljanja ljudi i jezik duhovnosti mogu pretvoriti u zaštitni omotač oko dvostrukoga života.

Počinitelj se pritom često ne predstavlja kao neprijatelj Crkve, nego kao njezin osobito zaslužan služitelj. Njegova djela, veze, novac, zvanja ili ugled postaju razlog zbog kojega drugi oklijevaju povjerovati žrtvama.

Tada se ponavlja herodovski princip: osobni opstanak službenika poistovjećuje se s dobrom ustanove.

Ponavlja se šaulovski princip: kritičar se proglašava prijetnjom poretku.

Ponavlja se Judin princip: vlastiti interes skriva se iza moralno uzvišenoga jezika.

Kada drugi službenici počnu štititi ugled ustanove nauštrb žrtava, grijeh postaje strukturalan. Laž jednoga čovjeka dobiva tijelo u šutnji mnogih.

Kako se darovi upotrebljavaju za zlo

Najstrašnija mogućnost nije samo da čovjek zanemari svoje darove nego da ih aktivno stavi u službu zla.

Inteligencija se može upotrijebiti za racionalizaciju grijeha. Govorništvo za zavođenje. Poznavanje teologije za zastrašivanje savjesti. Dar duhovnoga vodstva za stvaranje ovisnosti. Ispovjedna ili pastoralna blizina za otkrivanje ranjivosti. Ugled pravovjernosti za uklanjanje sumnje. Velika apostolska djela za kupovanje šutnje. Hijerarhijska vlast za premještanje, zataškavanje i kažnjavanje onih koji govore.

Čovjek ne postaje manje opasan zato što ima velike darove. Ako mu je srce izopačeno, upravo ga darovi mogu učiniti sposobnijim za zlo.

Karizmatična osoba može lakše zadobiti povjerenje. Inteligentna osoba može uvjerljivije opravdati laž. Utjecajna osoba može učinkovitije ušutkati žrtvu. Čovjek svetoga položaja može dublje raniti jer se njegovoj riječi pripisuje Božji autoritet.

Tada se ostvaruje izopačena suprotnost prispodobi o vjernom sluzi. Sluga ne zakapa samo dar nego njime udara druge sluge. Ono što je primio za hranjenje doma počinje koristiti kako bi proždirao dom.

Zato pontifikal moli: „Neka bude vjerni i razboriti sluga kojega ćeš, Gospodine, postaviti nad svojom obitelji da im u pravo vrijeme daje hranu i svakoga čovjeka privodi savršenstvu.“

Hrana nije vlasništvo sluge. Obitelj nije njegova. Vlast nije dana radi njega.

Kada službenik zaboravi da je sluga, počinje postupati kao vlasnik. Kada sebe proglasi vlasnikom ljudi, njihovih savjesti, tijela i sudbina, pastirska se vlast pretvara u predatorsku vlast.

Dobri pastir daje život, a loši pastir oduzima život

Krist kaže: „Dobri pastir život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11).

U toj rečenici nalazi se konačno mjerilo svake crkvene službe.

Dobri pastir troši sebe da bi ovce živjele. Odriče se vlastite udobnosti kako bi zaštitio slaboga. Spreman je izgubiti ugled kako bi istina izašla na vidjelo. Priznaje pogrešku. Sluša ranjenoga. Ne žrtvuje žrtvu radi očuvanja ustanove. Njegova vlast poprima oblik križa.

Loši pastir postupa obrnuto. Troši ovce da bi on živio. Njihova tijela, njihovu vjeru, njihovu šutnju, odanost i savjest upotrebljava za vlastito zadovoljenje i održavanje položaja.

Kada se pojavi prijetnja razotkrivanja, spreman je žrtvovati žrtvu, njezin ugled, njezinu obitelj i njezin odnos prema Crkvi kako bi zaštitio sebe.

Dobri pastir daje svoj život ovcama. Loši pastir oduzima život ovcama: ponekad tjelesni, a često duševni i duhovni. Oduzima im povjerenje, sposobnost molitve, osjećaj vlastite vrijednosti, pripadnost zajednici i zdravu sliku Boga.

Takav pastir postaje nalik kradljivcu o kojem Krist kaže da dolazi „da ukrade, zakolje i pogubi“.

Vanjski može ostati u ovčjoj odjeći. Može govoriti crkvenim jezikom. Može valjano vršiti sakramentalne čine. Ali je nutarnja logika njegova djelovanja suprotna Kristovoj.

David pred Šaulom: poštovanje pomazanja bez poslušnosti zlu

Davidov odnos prema Šaulu osobito je važan za razumijevanje stava prema grešnom pomazaniku.

David zna da je Šaul Božji pomazanik. Zbog toga ga ne želi ubiti ni kada mu se pruži prilika, niti kada njegovi ljudi tu priliku tumače kao znak Božje providnosti.

David ne postavlja samoga sebe za Šaulova krvnika. Ne prisvaja si Božju vlast nad pomazanikom. Ne uzima kraljevstvo nasiljem premda zna da je i sam pomazan za budućega kralja.

Ali Davidovo poštovanje Šaulova pomazanja nije slijepa poslušnost Šaulovu grijehu.

David bježi od njega. Ne dopušta da ga Šaul ubije. Razotkriva njegovu nepravdu. Javno svjedoči da nije kriv za pobunu koju mu Šaul pripisuje. Poziva Šaula da prizna istinu i prepušta presudu Bogu.

David ne ubija pomazanika, ali se ne predaje njegovoj samovolji. Ne ruši kralja, ali odbija sudjelovati u kraljevoj laži. Ne prezire službu, ali se štiti od njezine zloporabe.

Davidovo držanje zato se ne može upotrijebiti kao argument kojim bi se žrtvama zabranilo da se udalje od zlostavljača, prijave zločin ili zatraže zaštitu.

Poštovanje pomazanja ne znači stajati pred kopljem i dopuštati da ono probode nedužnoga.

Krist pred Kajfom i učiteljima Zakona

Krist nije pozvao učenike da nasilno uklone Kajfu niti da zbog licemjerja učitelja Zakona odbace Mojsijevu stolicu. Govori: „Na Mojsijevu stolicu zasjeli su pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine“ (Mt 23,2–3).

Krist razlikuje zakonitu učiteljsku službu od licemjernoga života njezinih nositelja.

Treba poslušati istinu koju služba prenosi, ali ne treba oponašati grijeh službenika. Treba poštovati Mojsijevu stolicu, ali ne treba dopustiti da njezina svetost postane pokriće za tlačenje, taštinu i licemjerje.

Krist ne ruši svetu službu, ali ne šuti pred grijehom njezinih nositelja. Ne govori da je svaka njihova odluka sveta zato što nose svetu službu.

To je obrazac crkvenoga razlučivanja: slušati istinu, ali ne slijediti zlo; poštovati službu, ali ne obožavati službenika; čuvati zajedništvo, ali ne pristajati na laž.

Sveta Katarina Sijenska: odanost koja se usuđuje koriti

Sveta Katarina Sijenska daje izniman primjer takva odnosa prema crkvenoj vlasti.

Papu naziva „slatkim Kristom na zemlji“, ali ga upravo zbog uzvišenosti njegove službe poziva na obraćenje, hrabrost i ispunjenje dužnosti.

Njezino poštovanje prema papi nije sentimentalno laskanje. U Petrovoj službi vidi Kristov dar Crkvi, ali papinu osobu ne smatra oslobođenom ljudske slabosti, pogrešnih procjena, straha ili neodlučnosti.

Poput Davida, ne poseže za rušenjem pomazanika. Poput Krista, razlikuje službu od djela njezina nositelja. Ne dovodi u pitanje Petrovu stolicu, nego otvoreno govori Petru svojega vremena da mora živjeti u skladu sa službom koju je primio.

Grguru XI. govori da treba biti pravi pastir, spreman položiti ne jedan nego i stotinu tisuća života za Božju čast i spasenje duša. Obraća mu se nježnošću duhovne kćeri, ali i proročkom odlučnošću: „Budite mi hrabri čovjek, a ne plašljiv.“

Katarina ne prihvaća mogućnost da se papin strah sakrije iza dostojanstva službe. Upravo zato što poštuje službu, zahtijeva da joj čovjek bude vjeran.

Ona ne govori papi: „Ja ću zauzeti tvoje mjesto.“ Govori mu: „Budi ono za što te Bog postavio.“

Za nju bi šutnja pred papinim strahom ili pogreškom bila manjak ljubavi, a ne znak odanosti. Lažni prijatelj potvrđuje poglavara u njegovoj slabosti. Pravi prijatelj govori istinu kako poglavar ne bi izdao vlastito poslanje.

Liturgija moli jer zna da je pad moguć

Molitve Rimskoga pontifikala nisu samo pohvale uzvišenosti biskupske službe. One su molbe za očuvanje od onoga što se može dogoditi kada služba ne prodre u srce:

„Neka u njemu obiluje postojanost vjere, čistoća ljubavi i iskrenost mira.“

„Podaj mu, Gospodine, ključeve kraljevstva nebeskoga, da se njima služi, a ne da se njima razmeće.“

„Vlast koju mu daješ neka upotrebljava za izgrađivanje, a ne za razaranje.“

„Neka mrzi oholost, a ljubi poniznost i istinu.“

„Neka ih nikada ne napusti, ni svladan pohvalama ni strahom.“

„Neka ne proglašava svjetlo tamom ni tamu svjetlom; neka ne naziva zlo dobrim, ni dobro zlim.“

„Budi mu autoritet, budi mu vlast, budi mu snaga.“

Biskup ne treba postati vlast samome sebi. Bog mora biti njegov autoritet, njegova vlast i njegova snaga.

Čim službenik počne sebe doživljavati kao izvor vlasti, umjesto kao njezina slugu, sveta služba može postati tlo narcizma, samovolje i duhovnoga nasilja.

Liturgija zato ne govori: pomazan je, dakle sigurno će biti svet. Ona moli da Duh ispuni njegovu nutrinu, da ostane u vjeri, da ljubi istinu, da se ne podloži pohvali ni strahu, da ne zamijeni svjetlo tamom i da vlast ne upotrijebi za razaranje.

Sama molitva pokazuje da je suprotno moguće.

Zaključak

Egzorcizam Rimskoga obrednika spominje Šaula, Judu i Heroda jer u njima prepoznaje osobito opasan oblik djelovanja zla: zlo koje se skriva iza vlasti, pomazanja, apostolskoga poziva, kraljevskoga dostojanstva i moralno uzvišenoga jezika.

Šaul je primio pomazanje, ali je dopustio da mu zavist, strah i želja za očuvanjem vlasti zakrive srce. Vlastitu ljubomoru prikazivao je kao obranu kraljevstva.

Juda je primio apostolski poziv i darove, ali je preko pohlepe, krađe i laži postupno pripravio mjesto izdaji. Vlastiti interes skrivao je iza brige za siromahe.

Herod je nosio kraljevsko dostojanstvo, ali se uznemirio pred dolaskom istinskoga Kralja. Vlastiti strah za prijestolje sakrio je iza brige za poredak, a želju za ubojstvom iza pobožne tvrdnje da se želi pokloniti djetetu.

U sva tri slučaja zlo je manipulativno. Ono ne izlazi pred čovjeka uvijek s otvorenim licem. Često uzima jezik dobra, službe, reda, siromašnih, jedinstva, časti i odgovornosti.

Isti se obrazac pojavljuje kada se crkveni službenik iza svojega položaja skriva od istine. Kritiku svojega ponašanja prikazuje kao napad na službu. Traženje odgovornosti kao rušenje autoriteta. Obranu žrtve kao napad na Crkvu.

Ali onaj tko zlorabi svetu službu nije njezin branitelj. On joj proturječi.

Čast službe ne čuva se šutnjom pred zlom, nego vjernošću Kristu.

Pastir nije vlasnik stada. Ključevi mu nisu dani da se njima razmeće. Vlast mu je dana za izgrađivanje, a ne za razaranje.

Konačno mjerilo ostaje Krist: Dobri pastir daje život svoj za ovce.
Loš pastir oduzima život ovcama kako bi sačuvao sebe.

David poštuje Šaulovo pomazanje, ali ne ostaje pred njegovim kopljem.

Krist priznaje Mojsijevu stolicu, ali zapovijeda učenicima da ne slijede zla djela njezinih nositelja.

Katarina Sijenska naziva papu „slatkim Kristom na zemlji“, ali ga oštro kori, poziva na hrabrost i u Božje ga ime podsjeća na njegovu obvezu.

Jer služba nije jamstvo osobne svetosti. Pomazanje nije čarobni štit protiv napasti. U srce izabranika može ući laž, a preko prihvaćene laži i djelovanje Zloga.

No ondje gdje se istina prizna, gdje se žrtva zaštiti, gdje se grijeh imenuje, gdje se vlast vrati logici križa i gdje se čovjek ponizno obrati, Krist ponovno oslobađa svoje stado i vraća pastirsku službu njezinu jedinom smislu: da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.