Rođenje sv. Ivana Krstitelja – Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana
„Hoćemo Boga“: Sveti Ivan Krstitelj, Podmilačje i istinski življeni Koncil
Dragi čitatelju,
Kada Crkva slavi rođenje svetoga Ivana Krstitelja, slavi čovjeka koji je cijelim svojim životom pokazivao na Krista. Ivan nije okupljao ljude oko sebe, nego ih je pripremao za Onoga koji dolazi. Zato njegove riječi ostaju trajni program Crkve: „On treba rasti, a ja se umanjivati“ (Iv 3,30).
Možda upravo zato blagdan svetoga Ive u Podmilačju predstavlja jedno od najljepših mjesta za razumijevanje identiteta Crkve na našim prostorima. Tko danas pogleda snimku u prilogu, hodočašća iz 1969. godine, ne vidi samo pobožnu manifestaciju. Vidi narod koji vjeruje.
Ne vjeruje kao sociološka kategorija. Ne vjeruje kao kulturna tradicija. Ne vjeruje zato što je to dio nacionalnog identiteta. Vjeruje zato što vjeruje da je Bog stvaran. Vjeruje da Krist djeluje. Vjeruje da Bog može ozdraviti bolesnika, podići slomljena čovjeka, oprostiti grijehe i dati smisao patnji.
U središtu propovijedi toga dana nalazi se jednostavna, ali duboka misao: „Sveti Ivan Krstitelj u Isusu Kristu prepoznao je Boga i dok je išao zemljom i pripravljao put za dolazak Kristov on je tražio od ljudi da budu ljudi.“
Na prvi pogled ta rečenica zvuči gotovo prejednostavno. Međutim, ona otvara jedno od najdubljih pitanja kršćanske antropologije: što zapravo znači biti čovjek?
Današnji svijet često polazi od pretpostavke da je čovjek sam sebi mjera. Dovoljno je roditi se kao čovjek da bi se bilo potpuno čovjekom. Kršćanska objava ide mnogo dalje. Čovjek jest stvoren na sliku Božju (imago Dei), ali je ta slika ranjena grijehom i pozvana na rast. Čovještvo nije dovršen projekt nego poziv.
Zato Drugi vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes donosi jednu od najvažnijih misli suvremene teologije: „Otajstvo čovjeka postaje doista jasno jedino u otajstvu utjelovljene Riječi.“ Isus Krist nije samo pravi Bog nego i savršeni čovjek – perfectus homo. U njemu čovještvo doseže svoju puninu. U njemu vidimo što znači živjeti u istini, ljubavi, poslušnosti Ocu i milosrđu prema bližnjemu. Zato sveti Pavao govori da je cilj kršćanskoga života: „Doći do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13).
To je ključ za razumijevanje i Ivana Krstitelja i Podmilačja. Kršćanin nije pozvan samo vjerovati u Krista. Pozvan je rasti u Krista. Što je bliže Kristu, to je istinskije čovjek. Što se više udaljava od Krista, to se više udaljava od vlastite punine.
Kada propovjednik kaže da je Ivan tražio od ljudi da budu ljudi, on zapravo govori ono što govori cijelo Evanđelje: postanite ono za što ste stvoreni. Ne živite ispod vlastitoga dostojanstva. To nije poziv na apstraktnu humanost i velike riječi lišene konkretnosti, nego na svetost, a svetost nije bijeg od čovještva nego njegova punina.
Zato propovjednik odmah povezuje vjeru i ljubav prema bližnjemu: „Mi ćemo dokazati ovog časa da vjerujemo u Boga samo onda ako svoju braću volimo.“ To je logika Evanđelja. Prava pobožnost nikada ne udaljava od čovjeka nego ga približava čovjeku.
Nastavljajući propovijed, svećenik pogled usmjerava prema bolesnicima okupljenima oko svetišta: „Ovdje su došla naša braća da potraže lijeka kojega nisu mogla naći među ljudima, da potraže zdravlje kod onoga koji i daje život i šalje smrt i koji ljudima oduzima zdravlje i širokom rukom im ga pruža.“
Potom dodaje: „Ono čime mi ovdje liječimo jest naša vjera u Boga, jest naša molitva i jesu naši postovi.“
Te riječi danas možda zvuče neobično suvremenom čovjeku koji je naviknuo vjerovati gotovo isključivo u tehnički napredak, medicinu i znanost. Međutim, bilo bi pogrešno u njima vidjeti odbacivanje liječnika ili medicine. Propovjednik upravo kaže da su ti ljudi već bili kod liječnika. Išli su od mjesta do mjesta. Tražili su pomoć. Iscrpili su ljudske mogućnosti. Podmilačje nije bilo mjesto bijega od medicine. Bilo je mjesto na kojemu se čovjek, nakon što je učinio sve što je mogao, obraćao Onome koji ostaje gospodar života i smrti.
U tome se krije jedna duboko kršćanska istina. Katolička vjera nikada nije suprotstavljala vjeru i razum, molitvu i medicinu, milost i ljudski trud. Naprotiv. Liječnik liječi, ali Bog ozdravlja. Medicina služi životu, ali život ostaje dar. Čovjek može liječiti tijelo, ali ne može stvoriti život. Može produžiti život, ali ne može pobijediti smrt. Zato bolesnici dolaze u Podmilačje. Ne zato što odbacuju liječnike, več zato što znaju da ni najbolji liječnik nije Bog.
Podmilačje nije bilo jedino mjesto na kojemu su se susreli vjera puka i skepticizam modernoga svijeta. Gotovo identične prizore Europa je već upoznala u Lourdesu: bolesnike na nosilima, narod koji moli, procesije, ispovijedi i nepokolebljivu vjeru običnih ljudi. Nije slučajno da je upravo Lourdes izazivao podsmijeh dijela tadašnjih intelektualnih elita. Među njima je bio i poznati francuski književnik Émile Zola, jedan od najpoznatijih predstavnika naturalizma i čovjek duboko obilježen racionalizmom svoga vremena. Zola je bio povezan s intelektualnim krugovima koji su vjerovali da će znanost, napredak i razum postupno istisnuti religiju iz javnoga života. U takvom ozračju nastajala je i snažna povezanost dijela francuskih intelektualnih elita s masonerijom, koja je u tadašnjoj Francuskoj često djelovala u izrazito antiklerikalnom duhu.
Kada je Zola došao u Lourdes, očekivao je pronaći praznovjerje, sugestiju mase i religioznu iluziju. Umjesto toga susreo se s nečim što nije mogao lako objasniti: s vjerom običnih ljudi. Susreo se s bolesnicima koji su, usprkos patnji, zračili nadom. Susreo se s ljudima koji su u molitvi nalazili snagu koju nije bilo moguće svesti na psihologiju ili društvene okolnosti. Upravo je iskustvo Lourdesa i kasnija osobna bolest postupno počelo nagrizati sigurnost njegovih dotadašnjih uvjerenja. Čovjek koji je došao ismijati vjeru puka bio je prisiljen suočiti se s vlastitom nemoćit te je na kraju priznao zabludu svojih ranijih stavova, odbacio masoneriju i otvorio se Bogu kojega je godinama odbacivao.
Bilo da se promatra kao povijesna činjenica ili kao snažna duhovna pouka, Zolina priča nosi važnu poruku. Nije najteže objasniti čudo. Najteže je objasniti vjeru. Kako objasniti tisuće bolesnika koji dolaze s nadom? Kako objasniti narod koji kleči satima u molitvi? Kako objasniti ljude koji se tiskaju uz oltarnu ogradu da bi primili Krista? Kako objasniti mnoštvo koje jednodušno pjeva „Hoćemo Boga“?
U tome su Lourdes i Podmilačje gotovo blizanci. Oboje pokazuju da se vjera puka ne može svesti na folklor ili sociološki fenomen. Na starim snimkama vidimo nosila, bolesnike, nemoćne i one koji dolaze posljednjim snagama. Vidimo obitelji koje dovode svoje najteže bolesnike. Vidimo ljude za koje bi se danas reklo da žive na rubovima društva. Upravo su oni najbliže svetom Ivi. Upravo su oni najbliže oltaru. To nije slučajnost. To je Evanđelje.
Krist nije započeo svoje poslanje među moćnicima Jeruzalema. Počeo ga je među slijepima, hromima, gubavcima, grešnicima i odbačenima. Njegovo kraljevstvo uvijek počinje od onih koje svijet najmanje primjećuje.
Zato Podmilačje predstavlja ono što će mnogo desetljeća kasnije papa Franjo nazivati Crkvom periferija. U Podmilačju oni koji su na rubu društva nisu na rubu zajednice. Oni su u njezinu središtu.
To nije relativizam. To nije lažni irenizam. To nije odricanje od katoličkog identiteta. Naprotiv. Središte ostaje Krist. Euharistija ostaje središte. Ali upravo zato što je ukorijenjeno u Kristu, svetište postaje otvoreno svakom čovjeku. To je logika Evanđelja. To je logika milosrdnog Samarijanca. To je logika utjelovljenja.
Posebno snažno odjekuje trenutak kada propovjednik pita:
„Vjerujete li u Boga?“
Iz mnoštva se snažno i jednoglasno podiže odgovor:
„Vjerujemo!“
Na pitanje vjeruju li da je Bog gospodar života i smrti te može pomoći bolesnicima, odgovor je istim intenzitetom:
„Vjerujemo!“
To nije publika. To nije masa. To nije folklor. To je narod Božji koji ispovijeda vjeru. Posebno snažno odjekuje pjesma koja se više puta čuje među hodočasnicima: „Hoćemo Boga.“
Ta pjesma nije samo pobožna pjesma. Ona je ispovijest jednoga naroda. U vremenu kada je društvo živjelo pod pritiskom službenoga ateizma, tisuće ljudi pjevaju jednostavnu i jasnu poruku: Hoćemo Boga.
Oni ne traže ideologiju. Ne traže politički program. Ne traže moć. Traže Boga. U toj pjesmi sažeta je ona ista čežnja koju je sveti Augustin izrazio riječima: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Kada danas promatramo Podmilačje iz 1969., teško je ne postaviti pitanje: nije li upravo to ono što je Drugi vatikanski sabor želio?
Koncil je želio narod Božji okupljen oko oltara, vjernike koji svjesno i djelatno sudjeluju u liturgiji te Crkvu koja živi iz euharistije. Upravo to vidimo u Podmilačju: narod koji moli, pjeva, ispovijeda se, pričešćuje i vjeruje. Taj se pojam često pogrešno svodi na vanjsku aktivnost. No Podmilačje pokazuje njegovo pravo značenje. Narod ne sudjeluje zato što nešto radi. Narod sudjeluje zato što vjeruje.
Narod ne promatra liturgiju izvana. Narod ulazi u otajstvo. To je življeni Koncil. Možda narod nije nikada čitao Lumen gentium ni Sacrosanctum Concilium. Ali ih je živio. Upravo se ovdje otvara jedno dublje ekleziološko pitanje. U pozadini mnogih suvremenih rasprava o Crkvi krije se pitanje što je zapravo Drugi vatikanski sabor želio postići.
Za neke je Koncil prije svega događaj prekida, gotovo nova polazna točka od koje Crkva započinje drukčiji put. U takvoj perspektivi sve što podsjeća na snažnu pučku pobožnost, procesije, zavjete, klečanje, hodočašća ili tradicionalne izraze vjere lako postaje predmet sumnje. Smatra ih se ostacima prošlosti koje treba postupno zamijeniti „zrelijim“ i suvremenijim oblicima religioznosti.
No upravo je protiv takvoga tumačenja upozoravao Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI. Govorio je o opasnosti „hermeneutike prekida“, odnosno čitanja Koncila kao raskida s cjelokupnom prethodnom tradicijom Crkve. Nasuprot tome predlagao je „hermeneutiku reforme u kontinuitetu“. Koncil nije želio stvoriti novu Crkvu. Želio je obnoviti istu Crkvu.
U tom svjetlu Podmilačje postaje zanimljiv test. Ako je narod okupljen oko euharistije, ako se ispovijeda, moli, posti, pjeva, sudjeluje u liturgiji, brine za bolesnike, živi zajedništvo i raste u vjeri, što je tu zapravo suprotno Koncilu? Nije li upravo to ono što je Koncil želio?
Ponekad se stječe dojam da pojedini kritičari pučke pobožnosti imaju poteškoća ne toliko s njezinim mogućim pretjerivanjima koliko sa samom činjenicom da narod vjeruje na način koji ne prolazi uvijek kroz akademske kategorije. Vjera puka nije uvijek konceptualno precizna. Ona je simbolična, utjelovljena i iskustvena. Ona kleči, pjeva, nosi zavjete, dotiče kip, pali svijeću i hodočasti.
Papa Franjo upravo je u tome vidio jedno od najvećih bogatstava Crkve. Pučku pobožnost nije smatrao problemom koji treba ispraviti, nego djelovanjem Duha Svetoga u Božjem narodu. Zato ju je nazivao „mistikom naroda“ i „teološkim mjestom“.
Crkva nije prvenstveno projekt koji oblikuju stručnjaci. Crkva nije laboratorij pastoralnih eksperimenata. Crkva nije ideološki program. Crkva je prije svega otajstvo zajedništva – mysterium communionis – narod okupljen oko Krista.
Zato se autentična obnova Crkve ne događa kada narod prestane klečati, nego kada ponovno otkrije zašto kleči. Ne događa se kada nestanu procesije, nego kada procesije ponovno postanu put prema Kristu. Ne događa se kada se uklone znakovi pobožnosti, nego kada se oni pročiste i još snažnije povežu s Evanđeljem. Možda se zato prava borba našega vremena ne vodi oko toga treba li oltar biti ovako ili onako, treba li ruho biti ovakvo ili drukčije, treba li glazba zvučati ovako ili drukčije. Prava se borba vodi oko pitanja kakvu Crkvu želimo.
Je li Crkva prije svega institucija koju treba neprestano prilagođavati svijetu? Ili je Crkva prije svega otajstvo koje treba neprestano obraćati Kristu?Jer ondje gdje je Krist u središtu, ima mjesta i za liturgiju i za pučku pobožnost, i za teologiju i za molitvu, i za tradiciju i za obnovu, i za svetost i za milosrđe. Ondje gdje je Krist u središtu, Crkva ne postaje ideološki projekt nego zajednica spasenja.
A upravo takvu Crkvu vidimo u Podmilačju.
Kada slušamo papu Franju kako govori o Crkvi koja izlazi na periferije, o Crkvi koja je poput poljske bolnice nakon bitke, o pastirima koji trebaju „mirisati po ovcama“, ne opisuje li on zapravo nešto što se u Podmilačju već događalo? Jer tko je bio u središtu Podmilačja? Bolesnici. Siromašni. Slabi. Ljudi koji su tražili pomoć. Ljudi koji su nosili svoje križeve. Ljudi koji su dolazili iz svih krajeva. Ljudi koji su tražili Boga.
A gdje su bili svećenici? Nisu bili zatvoreni u uredima. Nisu bili udaljeni od naroda. Bili su među ljudima. Ispovijedali su satima. Molili nad bolesnicima. Blagoslivljali. Razgovarali. Hodali među narodom. Bili su uronjeni u život svojih vjernika.
Kada papa Franjo govori o pastirima koji trebaju mirisati po ovcama, teško je ne pomisliti upravo na takve prizore. To nisu bili administratori. To nisu bili religijski menadžeri. To su bili pastiri. Poznavali su svoj narod. Poznavali su njegove patnje. Poznavali su njegove bolesti. Poznavali su njegove suze. I narod je poznavao njih kao i njihovo pastirsko srce, toplinu, očinsku brigu i skrb. U tome se krije jedna važna istina. Podmilačje stoga nije bilo samo mjesto na kojemu je narod pokazivao svoju vjeru. Bilo je i mjesto na kojemu su pastiri pokazivali svoje očinstvo.
Vidimo procesije. Vidimo zavjete. Vidimo kipove. Vidimo klečanje. Vidimo ispovijedi. Vidimo tolike pričesti. Vidimo pučku pobožnost. Ali istodobno vidimo Crkvu koja prima ranjene. Crkvu koja prima bolesne. Crkvu koja prima one na rubovima. Crkvu koja ne pita najprije tko si, nego što te boli. Drugim riječima, vidimo ono što će papa Franjo mnogo kasnije nazivati Crkvom periferija. I tu dolazimo do zanimljivog paradoksa.
Mnogi danas zamišljaju da su pučka pobožnost, tradicionalni oblici vjere i Franjina vizija Crkve suprotnosti. Podmilačje pokazuje upravo suprotno. Ondje su bili zajedno. Narod kleči pred Presvetim. Narod ljubi križ. Narod dotiče kip svetoga Ive. Narod pjeva „Hoćemo Boga“. A istodobno su u središtu događaja bolesnici, siromašni, slabi i marginalizirani. Nije li upravo to ono što Franjo traži? Nije li upravo to Crkva koja miriše po ovcama? Nije li upravo to Crkva koja izlazi na periferije? Nije li upravo to Crkva koja nije zaokupljena sobom nego Kristom? Možda bi se zato moglo reći:
Podmilačje 1969. nije samo uspomena na jednu prošlu Crkvu.
Podmilačje 1969. jedno je od najljepših ostvarenja onoga što je Drugi vatikanski sabor želio i onoga što papa Franjo danas naziva misijskom Crkvom koja izlazi, Crkvom periferija i Crkvom koja miriše po ovcama.
Gledajući Podmilačje iz 1969. godine ne vidimo samo jedno veliko hodočašće. Vidimo narod koji vjeruje. Vidimo narod koji zna da nije sam sebi dovoljan. Vidimo narod koji priznaje da mu treba milost. Vidimo narod koji traži Boga. Vidimo narod koji raste prema „mjeri uzrasta punine Kristove“. Vidimo ono što je Koncil želio. Vidimo ono što je Ivan Krstitelj propovijedao. Vidimo ono što papa Franjo naziva mistikom naroda. Vidimo ono što je Benedikt XVI. nazivao živom predajom Crkve. Vidimo Crkvu koja nije zaokupljena sobom, nego Kristom.
U toj Crkvi ima mjesta za bolesnika koji traži ozdravljenje. Za grešnika koji traži oproštenje. Za siromaha koji traži dostojanstvo. Za čovjeka druge vjere koji traži utjehu. Za umornoga hodočasnika koji traži smisao. U toj Crkvi nitko nije suvišan jer je svatko pozvan postati dionikom istoga spasenja.
Zato Podmilačje nije tek pobožna uspomena jednoga naroda. Ono je ekleziološka lekcija. Ono pokazuje kako izgleda Crkva kada je Krist doista u središtu. Crkva koja moli i klanja se. Crkva koja posti i vjeruje. Crkva koja se ispovijeda i pričešćuje. Crkva koja ljubi svoje siromašne, bolesne i ranjene. Crkva koja ne bira između liturgije i milosrđa, između tradicije i obnove, između pobožnosti i pastorala, nego sve to sjedinjuje u Kristu.
Jer na kraju, i Ivanova poruka i poruka Podmilačja mogu se sažeti u jednu jedinu rečenicu: Budimo ljudi.
A to za kršćanina znači: Budimo poput Krista, savršenoga čovjeka (perfectus homo), da bismo u njemu dosegli puninu čovještva i puninu života.
To je bio poziv Ivana Krstitelja. To je bila poruka Podmilačja. To je bio san Drugoga vatikanskog sabora. To je ono što papa Franjo naziva misijskom Crkvom. I to ostaje trajni zadatak Crkve u svakom vremenu.
Niže je video proslave sv. Ive u Podmilačju 1969.
