Mediteranska teologija dijaloga i jedinstva u različitosti: Korzika kao paradigma crkvenoga zajedništva - Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana
Dragi čitatelji,
ovih dana imali ste priliku upoznati širinu i veličinu srca Mediterana - Korzike, no taj otok krije puno tajni i uči nas dijalogu, širini, uključivanju, bratstvu i blizini. Danas, donosim još jednu važnu, a skrovitu stvarnost koja se tamo dogodila i možemo je nasloviti:
Korzikanski slučaj kao paradigma integracije zajednice Bratstva sv. Pija X. u mjesnu Crkvu u svjetlu ekleziologije Benedikta XVI.
Pa započnimo: Pontifikat pape Benedikta XVI. obilježen je snažnim nastojanjem oko obnove crkvenoga zajedništva. Za razliku od pristupa koji bi se prvenstveno oslanjao na pravna ili institucionalna rješenja, Benedikt XVI. polazio je od dubokoga ekleziološkog uvjerenja da je Crkva prije svega communio – otajstvo zajedništva utemeljeno na zajedništvu s Isusom Kristom. Crkva nije zajednica okupljena oko određene ideje, liturgijske osjetljivosti ili pastoralnoga programa, nego oko osobe uskrsloga Gospodina koji po Duhu Svetomu okuplja svoj narod u jedinstvu vjere, sakramenata i apostolskoga nasljedstva.
Takvo razumijevanje Crkve posebno se očituje u Benediktovu pristupu zajednicama koje su se tijekom posljednjih desetljeća nalazile na rubu redovitoga crkvenoga života. Među njima posebno mjesto zauzima Svećeničko bratstvo sv. Pija X., čiji je odnos sa Svetom Stolicom bio obilježen dugotrajnim teološkim i kanonskim napetostima. Benedikt XVI. nije to pitanje promatrao isključivo kroz prizmu pravnoga statusa ili liturgijskih sporova, nego je nastojao obnoviti povjerenje i otvoriti put prema punom zajedništvu. U tome se jasno očituje njegova hermeneutika kontinuiteta, prema kojoj se obnova Crkve ostvaruje produbljenim razumijevanjem predaje i njezinim življenjem u suvremenim okolnostima.
Jedan od najzanimljivijih i najmanje istraženih primjera takvoga pristupa dogodio se u biskupiji Ajaccio na Korzici. Dana 11. ožujka 2012. apostolski administrator biskupije, mons. Jean Bonfils, podijelio je sakrament potvrde devetnaestorici mladih okupljenih oko kapele Bratstva sv. Pija X. u La Parati pokraj Ajaccia. Taj događaj nije bio tek rijedak slučaj da jedan dijecezanski biskup slavi sakramente u zajednici Bratstva, nego početak procesa koji je nekoliko mjeseci poslije doveo do uključivanja zajednice i njezina svećenika, vlč. Hervéa Mercuryja, u redoviti život biskupije Ajaccio, pri čemu tradicionalna rimska liturgija nije bila napuštena, nego je nastavila živjeti unutar mjesne Crkve.
Upravo zbog toga korzikanski slučaj predstavlja jedinstven primjer u novijoj povijesti odnosa između Katoličke Crkve i Bratstva sv. Pija X. Za razliku od drugih oblika regularizacije tradicionalnih zajednica, poput osnivanja Svećeničkoga bratstva svetoga Petra, Instituta Krista Kralja Vrhovnoga Svećenika ili Apostolske administrature u Camposu, ovdje nije riječ o rješenju koje je nastalo odlukom Svete Stolice. Proces je započeo u jednoj mjesnoj Crkvi kroz osobni susret biskupa i svećenika te se postupno razvijao na temelju međusobnoga povjerenja i zajedničke pastoralne odgovornosti. Upravo ta činjenica čini korzikanski slučaj iznimno vrijednim primjerom za razumijevanje ekleziologije zajedništva Benedikta XVI.
Mons. Jean Bonfils – pastir otvoren dijalogu
Ključna osoba ovoga procesa bio je mons. Jean Bonfils, apostolski administrator biskupije Ajaccio. Njegova odluka da osobno podijeli sakrament potvrde u kapeli Bratstva sv. Pija X. nije bila rezultat improvizacije niti pastoralnoga eksperimenta, nego plod dugoga životnog iskustva i jasno oblikovanoga razumijevanja biskupske službe.
Rođen 1930. godine u Montpellieru, Bonfils je pripadao Družbi afričkih misija (SMA). Nakon svećeničkoga ređenja djelovao je kao misionar i profesor u Beninu, gdje je stekao dragocjeno iskustvo rada u različitim kulturnim i crkvenim sredinama. Kasnije je bio glavni tajnik Konferencije viših redovničkih poglavara Francuske, a od 1987. do 1992. služio je u Kongregaciji za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života u Rimskoj kuriji. To mu je omogućilo duboko razumijevanje različitih karizmi u Crkvi i njihove važnosti za život mjesne i opće Crkve.
Nakon službe u Rimu imenovan je biskupom Viviersa, zatim Nice, a nakon umirovljenja papa Benedikt XVI. povjerio mu je službu apostolskoga administratora biskupije Ajaccio. Njegov pastoralni stil obilježavali su jednostavnost, otvorenost i uvjerenje da mjesni biskup snosi odgovornost za sve katolike koji žive na području njegove biskupije, neovisno o njihovoj liturgijskoj ili pastoralnoj pripadnosti.
To je uvjerenje došlo do izražaja početkom 2012. godine, kada ga je vlč. Hervé Mercury obavijestio da zajednica Bratstva sv. Pija X. očekuje dolazak biskupa Bernarda Fellaya radi podjele sakramenta potvrde. Bonfils je odgovorio da kao mjesni ordinarij upravo on ima dužnost podijeliti taj sakrament te je predložio da to učini prema tradicionalnom pontifikalu iz 1962. godine. Time nije želio osporiti liturgijsku tradiciju zajednice, nego pokazati da tradicionalni rimski obred može biti slavljen u punom zajedništvu s mjesnim biskupom.
Njegova odluka odražava Benediktovo razumijevanje biskupske službe, osobito kako ga je papa izložio u katehezi o munus regendi 26. svibnja 2010. godine. Biskup nije prvenstveno upravitelj institucije, nego pastir koji okuplja Božji narod, vodi ga prema Kristu i čuva jedinstvo mjesne Crkve. Zato Bonfils zajednicu Bratstva sv. Pija X. nije promatrao ponajprije kao kanonski problem, nego kao dio povjerenoga mu Božjeg naroda kojemu je bio dužan pružiti očinsku i sakramentalnu skrb. U središtu njegova djelovanja bili su konkretni mladi ljudi koji su čekali sakrament potvrde. Time je pokazao jednu od temeljnih intuicija Benedikta XVI.: istinska obnova Crkve započinje susretom, povjerenjem i brigom za konkretnoga čovjeka, a tek potom pronalaženjem odgovarajućih pravnih rješenja.
Događaj od 11. ožujka 2012. i govor vlč. Hervéa Mercuryja
Kada je početkom 2012. godine vlč. Hervé Mercury obavijestio mons. Jeana Bonfilsa da će vrhovni poglavar Bratstva sv. Pija X., biskup Bernard Fellay, tijekom svibnja doći na Korziku podijeliti sakrament potvrde mladima okupljenima oko kapele sv. Antuna u La Parati, Bonfils nije reagirao administrativnom zabranom niti kanonskim upozorenjem. Smatrao je da je upravo mjesni biskup pozvan podijeliti taj sakrament vjernicima svoje biskupije te je predložio da to učini prema tradicionalnom pontifikalu iz 1962. godine, poštujući liturgijsku osjetljivost zajednice.
Prije donošenja konačne odluke razgovarao je s jednim kardinalom, članom Papinske komisije Ecclesia Dei, koji ga je ohrabrio smatrajući da takav korak odgovara nastojanjima Svete Stolice oko dijaloga s Bratstvom sv. Pija X. Bonfils je poslije naglašavao da nije želio stvarati presedan niti izazivati polemike, nego jednostavno izvršiti svoju biskupsku dužnost prema svim katolicima povjerenima njegovoj pastoralnoj skrbi.
Dana 11. ožujka 2012. godine pohodio je kapelu sv. Antuna u La Parati, podijelio sakrament potvrde devetnaestorici kandidata te predslavio svetu misu prema tradicionalnom rimskom pontifikalu. Nakon liturgijskoga slavlja zajednica je zajedno s biskupom sudjelovala na zajedničkom objedu, što je Bonfils kasnije isticao kao jedan od najljepših trenutaka toga dana. Posebno je naglasio kako su roditelji krizmanika s radošću prihvatili njegov dolazak, dok su samo dvije obitelji odlučile izostati.
Reakcije unutar Francuske biskupske konferencije bile su iznenađujuće mirne. Bonfils je izjavio da nije primio nikakve prigovore svojih subraće biskupa, nego više pisama zahvale katolika koji nisu pripadali Bratstvu sv. Pija X., a njegov su čin prepoznali kao vrijedan doprinos pomirenju i izgradnji crkvenoga zajedništva. To ga je učvrstilo u uvjerenju da među vjernicima postoji iskrena želja za jedinstvom.
Govor vlč. Hervéa Mercuryja
Još veće značenje od samoga liturgijskog slavlja imao je pozdravni govor vlč. Hervéa Mercuryja. Taj tekst predstavlja vrijedan dokument za razumijevanje odnosa između Bratstva sv. Pija X. i mjesne Crkve tijekom pontifikata Benedikta XVI., jer otkriva ekleziološku svijest svećenika koji će nekoliko mjeseci poslije ući u puno zajedništvo s biskupijom Ajaccio.
Mercury polazi od temeljnoga načela da je vrhovni cilj Crkve spasenje duša (salus animarum). Time jasno pokazuje da liturgijska i kanonska pitanja imaju smisla samo ako služe tome poslanju. Iz toga proizlazi i njegova druga temeljna tvrdnja: Krist je apostolima i njihovim nasljednicima, biskupima, povjerio upravljanje mjesnim Crkvama. Crkva nije apstraktna stvarnost, nego se ostvaruje u konkretnoj zajednici okupljenoj oko svoga biskupa.
To sažima u riječima: „Preuzvišeni, Vi ste pastir Crkve Isusa Krista na Korzici. Mi to znamo. Mi to vjerujemo.“
Tim riječima Mercury javno priznaje Bonfilsa zakonitim pastirom mjesne Crkve. Ne govori o njemu kao o predstavniku institucije, nego kao o biskupu kojemu je Krist povjerio službu jedinstva. Upravo zato dodaje da mu nije mogao uskratiti pristup zajednici kojoj je služio više od četrnaest godina:
„Upravo zato što vjerujem u djelotvornost Vaše biskupske službe, nisam Vam mogao uskratiti pristup ovoj zajednici.“
Te riječi pokazuju da njegov postupak nije bio rezultat pragmatične procjene ni vanjskoga pritiska, nego dubokoga teološkoga uvjerenja. Ako je mjesni biskup doista pastir Crkve, tada njegovo mjesto među vjernicima ne može biti dovedeno u pitanje.
Mercury pritom priznaje da izvanredne okolnosti mogu opravdati određena izvanredna pastoralna rješenja, ali upozorava da ona ne mogu postati trajni oblik života Crkve. Redoviti oblik uvijek ostaje puno zajedništvo mjesne Crkve okupljene oko vlastitoga biskupa.
Na kraju zahvaljuje Bonfilsu što je prihvatio slaviti svetu liturgiju prema tradicionalnom rimskom obredu. Time pokazuje da tradicionalna liturgija nije prepreka zajedništvu, nego može postati njegovo mjesto i izraz. Ta će se misao ubrzo potvrditi i u njegovu vlastitom životu, kada će napustiti Bratstvo sv. Pija X. i uključiti se u biskupiju Ajaccio, zadržavajući privrženost tradicionalnoj rimskoj liturgiji.
Iz današnje perspektive Mercuryjev govor nadilazi okvir prigodne riječi dobrodošlice. On predstavlja sažet program ekleziologije zajedništva: priznanje mjesnoga biskupa kao vidljivoga načela jedinstva, stavljanje spasenja duša ispred institucionalnih podjela te uvjerenje da liturgijska tradicija svoju puninu ostvaruje unutar zajedništva Crkve. Upravo će ta načela omogućiti da događaj od 11. ožujka 2012. ne ostane izolirana pastoralna gesta, nego postane početak procesa koji će završiti punim uključivanjem zajednice u redoviti život biskupije Ajaccio.
Korzikanski slučaj u svjetlu učiteljstva Benedikta XVI.
Korzikanski slučaj nije moguće ispravno razumjeti izvan širega konteksta učiteljstva pape Benedikta XVI. Njegova pastoralna gesta nije nastala izolirano, nego se uklapa u dugogodišnje nastojanje Svete Stolice da obnovi puno zajedništvo s vjernicima privrženima tradicionalnoj rimskoj liturgiji. Korijeni toga procesa sežu još u pontifikat svetoga Ivana Pavla II., osobito u apostolsko pismo Ecclesia Dei adflicta iz 1988. godine, u čijoj je pripremi tadašnji kardinal Joseph Ratzinger imao važnu ulogu.
U tome dokumentu Ivan Pavao II. pitanje Bratstva sv. Pija X. nije promatrao isključivo kao disciplinarni problem. Naprotiv, pozvao je cijelu Crkvu na dublje razumijevanje bogatstva različitih liturgijskih i duhovnih tradicija te istaknuo potrebu razvijanja „nove svijesti ne samo o zakonitosti nego i o bogatstvu različitosti karizmi, tradicija duhovnosti i apostolata, koje također tvore ljepotu jedinstva u različitosti“. Upravo ta misao predstavlja ključ za razumijevanje korzikanskoga slučaja. Mons. Bonfils nije tradicionalnu liturgiju smatrao prijetnjom jedinstvu Crkve, nego legitimnim izrazom katoličke predaje koji može živjeti u punom zajedništvu mjesne Crkve.
Na istom tragu nalazi se i drugi važan naglasak dokumenta Ecclesia Dei adflicta, gdje Ivan Pavao II. poziva biskupe da olakšaju crkveno zajedništvo katolicima privrženima prethodnim liturgijskim oblicima latinske tradicije. Taj poziv nije bio usmjeren prema stvaranju paralelnih crkvenih struktura, nego prema pronalaženju pastoralnih putova koji će omogućiti puno zajedništvo uz očuvanje liturgijske baštine. Bonfilsov postupak pokazuje kako se taj poziv mogao ostvariti u konkretnoj mjesnoj Crkvi.
Još jasniji okvir daje motuproprij Summorum Pontificum iz 2007. godine. Benedikt XVI. nije želio stvarati dvije različite liturgijske stvarnosti, nego potvrditi kontinuitet jednoga rimskog obreda koji se može izražavati u redovitom i izvanrednom obliku. U popratnom pismu biskupima naglasio je da ono što je bilo sveto prethodnim naraštajima ne može odjednom postati zabranjeno ili štetno. Time je obnovio svijest o kontinuitetu crkvene predaje.
Korzikanski slučaj predstavlja gotovo paradigmatsku primjenu tih načela. Bonfils nije od zajednice Bratstva sv. Pija X. zahtijevao odricanje od tradicionalnoga obreda kao preduvjet uspostave zajedništva. Naprotiv, upravo je slavlje tradicionalne liturgije postalo mjesto susreta između mjesnoga biskupa i zajednice te početak procesa pomirenja. Time je potvrđeno da liturgijska predaja nije zapreka jedinstvu, nego jedan od njegovih legitimnih izraza.
Događaj dobiva još dublje značenje u svjetlu Benediktove kateheze o biskupskoj službi (munus regendi) od 26. svibnja 2010. Govoreći o službi upravljanja, Benedikt XVI. naglašava da biskup ne upravlja poput zemaljskoga vladara. Njegov autoritet proizlazi iz nasljedovanja Krista Dobroga Pastira te se ostvaruje služenjem, brigom za povjereni narod i izgradnjom jedinstva.
Upravo se takvo shvaćanje biskupske službe ostvarilo u Ajacciu. Bonfils nije čekao da se prethodno riješe sva otvorena kanonska pitanja, nego je kao mjesni biskup učinio prvi korak prema zajednici koja je desetljećima živjela na rubu redovitoga života biskupije. Time nije zanijekao važnost kanonskoga poretka, nego je pokazao da pastoralna odgovornost prethodi administrativnim rješenjima. U središtu njegova djelovanja bili su konkretni vjernici kojima je želio pružiti sakramentalnu i očinsku blizinu.
Jednako je važan odgovor vlč. Hervéa Mercuryja. Priznajući Bonfilsa zakonitim pastirom mjesne Crkve, Mercury nije napustio svoju privrženost tradicionalnoj liturgiji niti se odrekao vlastite duhovne baštine. Naprotiv, pokazao je da liturgijska predaja svoju puninu ostvaruje upravo u zajedništvu s mjesnim biskupom i mjesnom Crkvom. Time je potvrđeno da između vjernosti predaji i vjernosti hijerarhijskom ustroju Crkve ne postoji suprotnost, nego međusobna upućenost.
Korzikanski slučaj zato predstavlja iznimno uspjelu primjenu Benediktove hermeneutike kontinuiteta. Umjesto logike suprotstavljanja – predaja ili koncil, tradicionalna liturgija ili mjesna Crkva – ovdje se pojavljuje logika uključivanja. Različitosti nisu uklonjene, nego integrirane u šire zajedništvo Crkve. Time se potvrđuje da se jedinstvo ne ostvaruje uniformnošću, nego zajedništvom različitih darova ukorijenjenih u istoj katoličkoj vjeri i zajedništvu s mjesnim biskupom.
Korzikanski slučaj kao paradigma integracije i zajedništva u različitosti
Iz današnje perspektive jasno je da događaj od 11. ožujka 2012. nije bio tek uspješno pastoralno slavlje niti izolirana gesta jednoga biskupa. Njegova se prava važnost očitovala u procesu koji je uslijedio. Nekoliko mjeseci nakon krizme vlč. Hervé Mercury napustio je Bratstvo sv. Pija X., a 2015. godine službeno je inkardiniran u biskupiju Ajaccio. Povjerena mu je pastoralna skrb za vjernike privržene tradicionalnoj rimskoj liturgiji, koja je nastavila živjeti unutar redovitoga života mjesne Crkve.
Upravo se u tome krije posebnost korzikanskoga slučaja. Za razliku od drugih oblika uključivanja tradicionalnih zajednica – poput Svećeničkoga bratstva svetoga Petra, Instituta Krista Kralja Vrhovnoga Svećenika, Instituta Dobroga Pastira ili Apostolske administrature svetoga Ivana Marije Vianneya u Camposu – proces nije započeo odlukom Svete Stolice niti stvaranjem nove kanonske strukture. Njegovo ishodište bio je susret mjesnoga biskupa i svećenika koji su, unatoč postojećim razlikama, jedan u drugome prepoznali službu i odgovornost za istu Crkvu.
Time je zajedništvo nastalo prije njegova pravnog uređenja. Kanonska regularizacija nije bila polazište, nego potvrda odnosa koji je već bio izgrađen kroz zajedničku liturgiju, međusobno povjerenje i pastoralnu suradnju. Korzikanski slučaj stoga jasno pokazuje razliku između regularizacije i integracije. Regularizacija uređuje kanonski status, dok integracija označava dublji proces prihvaćanja, zajedničkoga života i međusobnoga povjerenja unutar mjesne Crkve.
Jednako je važno istaknuti da takva integracija nije značila asimilaciju. Bonfils nije tražio od zajednice da napusti tradicionalnu liturgiju, a Mercury nije smatrao da prihvaćanjem mjesnoga biskupa izdaje vlastitu liturgijsku baštinu. Naprotiv, obojica su pokazala da različite liturgijske osjetljivosti mogu postati bogatstvo zajedništva kada su ukorijenjene u istoj katoličkoj vjeri. Time se konkretno ostvarila misao svetoga Ivana Pavla II. iz Ecclesia Dei adflicta o „ljepoti jedinstva u različitosti“.
Istodobno, cijeli proces predstavlja gotovo idealnu ilustraciju Benediktove hermeneutike kontinuiteta. Tradicionalna liturgija nije bila suprotstavljena koncilskoj obnovi, niti je zajedništvo s mjesnim biskupom zahtijevalo napuštanje liturgijske predaje. Umjesto logike pobjede jedne strane nad drugom, prevladala je logika zajedničkoga hoda prema Kristu. Bonfils nije nastupio kao nositelj jurisdikcije koji želi nametnuti rješenje, niti je Mercury nastupio kao predstavnik skupine koja traži ustupke. Obojica su u središte stavila dobro konkretnih vjernika i jedinstvo Crkve.
U tome se očituje jedna od temeljnih intuicija Benedikta XVI. Crkva nije zajednica okupljena oko određenoga liturgijskog oblika, pastoralne strategije ili ideološkoga opredjeljenja. U njezinu središtu uvijek stoji Isus Krist. Kada je Krist doista središte crkvenoga života, liturgijske i duhovne različitosti prestaju biti razlog podjela te postaju različiti načini sudjelovanja u istome otajstvu spasenja.
Korzikanski slučaj može se stoga sažeti u četiri međusobno povezana koraka. Prvi je inicijativa mjesnoga biskupa koji je učinio prvi korak prema zajednici na rubu redovitoga života biskupije. Drugi je otvorenost vlč. Hervéa Mercuryja, koji je u biskupu prepoznao zakonitoga pastira mjesne Crkve. Treći je postupna izgradnja međusobnoga povjerenja kroz zajedničko liturgijsko i pastoralno iskustvo. Četvrti je konačna integracija zajednice u redoviti život biskupije bez gubitka vlastitoga liturgijskog identiteta.
Zbog toga korzikanski slučaj nadilazi lokalne okvire i postaje vrijedan pastoralni model. Pokazuje da se jedinstvo Crkve ne ostvaruje administrativnim odlukama niti jednostavnim rješavanjem kanonskih pitanja, nego susretom, dijalogom i zajedničkim usmjerenjem prema Kristu. Upravo u tome leži njegova trajna vrijednost za razumijevanje ekleziologije Benedikta XVI. i mogućih putova prevladavanja podjela unutar Crkve.
Zaključak
Korzikanski slučaj predstavlja jednu od najuvjerljivijih konkretnih primjena ekleziologije zajedništva Benedikta XVI. Premda je započeo podjelom sakramenta potvrde u zajednici Bratstva sv. Pija X., njegovo pravo značenje nalazi se u procesu koji je uslijedio. Pastoralna osjetljivost mons. Jeana Bonfilsa i ekleziološka zrelost vlč. Hervéa Mercuryja omogućile su da zajednica, bez odricanja od vlastite liturgijske baštine, pronađe svoje mjesto u redovitom životu mjesne Crkve.
Ovaj događaj potvrđuje da se autentično crkveno zajedništvo ne gradi prvenstveno administrativnim rješenjima, nego susretom, međusobnim povjerenjem i zajedničkim priznanjem Krista kao jedinoga središta Crkve. Upravo zato korzikanski slučaj nije samo zanimljiva povijesna epizoda, nego pastoralni model koji pokazuje kako različite liturgijske tradicije mogu živjeti u punom zajedništvu iste mjesne Crkve, okupljene oko svoga biskupa i sjedinjene u istoj katoličkoj vjeri.
U vremenu kada se različitosti često doživljavaju kao prijetnja jedinstvu, iskustvo Ajaccia pokazuje da upravo prihvaćanje legitimnih različitosti može postati put prema dubljem zajedništvu. Time korzikanski slučaj ostaje vrijedan doprinos ne samo razumijevanju odnosa s Bratstvom sv. Pija X., nego i suvremenom promišljanju naravi Crkve kao zajednice koja raste kroz dijalog, pomirenje i zajedništvo u različitosti.
