Patokracija i novomučenici 21. stoljeća – žrtve zloporabe moći

Vuk u ovčjoj koži nalazi se u središtu kompozicije, prikazan s vučjom glavom u sredini i glavama ovaca s obje strane. Prizor djeluje kao metaforički prikaz obmane i prikrivanja pravoga identiteta: otvorena vučja čeljust, iz koje se vide oštri zubi, stvara snažan dojam lukavstva i prikrivene prijetnje usred nevinosti i bezazlenosti ovaca. (Konstantin Korobov, 2024.)

Kada vuk nosi ovčju kožu

Postoji jedna vrsta progona o kojoj je Crkvi osobito teško govoriti, upravo zato što progonitelj ne mora uvijek stajati izvan njezinih zidova, ne mora otvoreno mrziti kršćanstvo niti se boriti protiv Evanđelja, nego se nepravda može događati i unutar crkvenih struktura, pod zaštitom položaja, poslušnosti, ugleda i institucionalne šutnje. Zbog toga je ponekad mnogo lakše prepoznati mučenika kada pred njim stoji otvoreni neprijatelj vjere nego kada nasuprot njemu stoji čovjek koji govori jezikom vjere, poziva se na poslušnost, nosi crkvenu službu i raspolaže autoritetom koji mu je sama Crkva povjerila. Upravo zato pitanje zloporabe autoriteta nije neka rubna sociološka ili psihološka tema koju bi Crkva mogla prepustiti stručnjacima, nego duboko teološko pitanje koje se tiče same naravi crkvene vlasti, čovjekove savjesti i vjerodostojnosti crkvenoga navještaja.

To je pitanje posljednjih mjeseci dobilo osobitu težinu i u Crkvi u Hrvatskoj, gdje su pojedini slučajevi, iskazi i javno iznesene tvrdnje ponovno otvorili osjetljivo pitanje načina na koji crkvene strukture reagiraju kada se sumnja na tešku zloporabu, ali i pitanje granica odgovornosti onih kojima je povjereno da takve slučajeve istražuju. Pritom se u javnosti pojavio i slučaj jednoga crkvenog istražitelja, o kojemu se pisalo u medijima, koji dobro pokazuje koliko je važno precizno razlikovati uloge: istražitelj kojemu je povjereno prikupljanje činjenica nikada ne djeluje kao samostalna sudbena vlast niti sam odlučuje o konačnom ishodu, nego djeluje na temelju dobivenoga mandata, prikuplja iskaze, dokumentaciju i druge raspoložive informacije te rezultate svojega rada dostavlja onoj crkvenoj vlasti koja je za predmet nadležna, koja ga je za to (o)vlastila i koja snosi odgovornost za daljnje postupanje. Upravo zato pojedinačne slučajeve ne bi trebalo svoditi na traženje jednoga krivca u lancu postupanja, nego ih promatrati kao povod za mnogo ozbiljnije institucionalno pitanje: gdje završava odgovornost onoga koji prikuplja informacije, a gdje započinje odgovornost onoga koji ima vlast na temelju tih informacija odlučivati i djelovati? Ako istražitelj može istražiti, upozoriti i dostaviti nalaz, ali nema vlast sam poduzeti konačne mjere, tada se pitanje odgovornosti nužno pomiče prema onome komu je nalaz predan i komu je povjerena vlast da postupi. Upravo se tu pojavljuje mnogo šire pitanje koje nadilazi svaku pojedinu osobu, biskupiju ili konkretan slučaj: jesu li u Crkvi dovoljno jasno razdvojeni prikupljanje činjenica, odlučivanje i nadzor nad onima koji odlučuju, odnosno tko provjerava one kojima je povjerena vlast kada se sumnja odnosi upravo na način na koji je ta vlast upotrijebljena ili nije upotrijebljena? To pitanje postaje osobito osjetljivo kada svećenik, redovnica, bogoslov ili laik mora prijaviti problem unutar sustava u kojem se odgovornost za konačno postupanje ponovno vraća prema hijerarhijskoj razini koja nad njime ima neposrednu vlast.

Autoritet koji drugoga čini većim

Odgovor na ta pitanja možda treba započeti od same riječi auctoritas, autoritet, koju se tradicionalno povezuje s latinskim glagolom augere, povećavati, umnažati, promicati rast. Ta nam poveznica omogućuje jednostavan, ali teološki iznimno snažan kriterij prosuđivanja svake vlasti: istinski autoritet nije onaj pod kojim osoba postaje sve manja kako bi poglavar mogao postajati sve većim, nego onaj pod kojim čovjek raste, razvija vlastitu savjest, darove, slobodu i sposobnost preuzimanja odgovornosti. Autoritet u kršćanskom smislu stoga nije ponajprije sposobnost zapovijedanja, nego sposobnost stvaranja prostora u kojem drugi može postati ono na što ga Bog poziva, zbog čega bi možda najjednostavniji ispit savjesti svakoga biskupa, svećenika, redovničkog poglavara, rektora, profesora ili bilo koga drugoga kome je povjerena vlast trebao glasiti: što se događa s ljudima kada im se približi moja vlast – rastu li ili se smanjuju?

Postaju li ljudi pod mojim vodstvom slobodniji ili uplašeniji, zreliji ili ovisniji, sposobniji govoriti istinu ili sve oprezniji u procjenjivanju onoga što poglavar želi čuti, razvijaju li svoje darove ili ih skrivaju kako ne bi ugrozili nadređenoga, smiju li reći „ne“, smiju li kritizirati i smiju li prijaviti nepravdu bez straha da će izgubiti službu, položaj, mogućnost studija ili dobar glas? Upravo se na tim pitanjima vidi razlika između auctoritas i potestas, između autoriteta i konkretne vlasti odnosno moći upravljanja, jer potestas označava stvarnu sposobnost donošenja odluka i zahtijevanja poslušnosti, dok auctoritas toj moći daje moralni sadržaj i legitimnost. Čovjek stoga može posjedovati sasvim stvarnu i kanonski valjanu vlast, a svojim ponašanjem istodobno teško razoriti vlastiti moralni autoritet kao i onaj svoje službe koju izvrgava time ruglu.

Kršćansko shvaćanje vlasti zato nije ukidanje moći, jer nijedna zajednica ne može postojati bez donošenja odluka, odgovornosti i hijerarhije, nego obraćenje moći u služenje. Krist ne govori učenicima da nitko među njima ne smije biti prvi, nego da onaj koji želi biti prvi mora postati poslužitelj drugima, čime se vlast ne poništava, nego se određuje njezina unutarnja svrha: ona postoji za izgradnju, a ne za rušenje. Kada se iza formalno legitimnog autoriteta počnu pojavljivati strah, ovisnost, poniženje, prisilna šutnja i uništavanje tuđe sposobnosti prosuđivanja, više ne govorimo samo o neugodnom karakteru ili lošem stilu vođenja, nego o ozbiljnom izopačenju same svrhe zbog koje je crkvena vlast nekome povjerena.

Kada autoritet počne proizvoditi strah

Razlika između autoriteta i moći postaje osobito jasna kada u razmatranje uvedemo fenomen straha, jer možda ništa tako dobro ne razotkriva izopačenje crkvenoga autoriteta kao zajednica u kojoj se ljudi svojega poglavara više boje nego što mu vjeruju. Moć sama po sebi nije zlo, ali se počinje izopačavati kada njezin nositelj zaboravi da ona nije njegovo vlasništvo nego povjerena služba, kada više ne doživljava sebe kao čovjeka koji će pred Bogom odgovarati za način na koji je postupao s ljudima, nego počinje smatrati da su mu ljudi povjereni zato da potvrđuju njegov položaj, njegovu važnost i njegovu sliku o sebi. Tada se događa gotovo neprimjetna, ali presudna zamjena: više ne služi poglavar zajednici, nego zajednica počinje služiti psihološkim potrebama poglavara.

Upravo se tu nalazi jedna od najstarijih kršćanskih kritika zloporabe moći. Sveti Grgur Veliki u svojem Pastoralnom pravilu, djelu koje je stoljećima oblikovalo kršćansko razumijevanje pastoralnog vodstva, upozorava na opasnost da poglavar počne uživati u tome da mu se nitko ne protivi, pa postupno počne tolerirati kod sebe i ono što bi kod drugih osuđivao, dok se vlast pretvara u želju za dominacijom. Problem takvoga poglavara nije samo u tome što donosi loše odluke nego u tome što počinje željeti određenu vrstu odnosa s ljudima: želi da ga se boje. Umjesto da svojom službom podređene vodi prema pravednosti i slobodi, počinje uživati u njihovoj nesigurnosti, pokornosti i strahu, pa ono što bi trebalo biti očinsko ili pastoralno vodstvo poprima obilježja dominacije.

Grgurovo je upozorenje osobito pronicljivo zato što pokazuje da strah naposljetku šteti i samome nositelju vlasti. Kada ljudi zaključe da poglavaru nije sigurno govoriti istinu, počinju mu govoriti ono što želi čuti; kada nauče da se protivljenje kažnjava, kritika nestaje; kada laskanje postane sigurnije od iskrenosti, oko moćnika se postupno stvara krug ljudi koji potvrđuju njegovu sliku o sebi. Poglavar tada možda ima sve više formalne vlasti, ali sve manje pristupa istini o sebi i zajednici kojom upravlja. Zato je i sv. Toma Becket, koji je bio prijatelj kralja, ali i njegov kritičar, govorio: „Opasno je za ljude na vlasti kada im nema tko govoriti istinu.“

Zbog toga bismo možda jedan od najvažnijih kriterija zdravlja neke crkvene zajednice mogli izraziti vrlo jednostavnim pitanjem: koliko je u toj zajednici dopušteno ne slagati se s poglavarom bez straha od posljedica, naravno poštujući pravilo vjere i Božji zakon? Ako svećenik prije nego što nešto kaže mora razmišljati hoće li zbog toga izgubiti župu, službu ili mogućnost napredovanja, ako bogoslov zna da će otvoreno pitanje biti zapamćeno kao znak „problematičnog karaktera“, ako redovnica mora birati između vlastite savjesti i sigurnosti svojega položaja, ako djelatnici neke crkvene ustanove nauče da je mudrije šutjeti nego upozoravati na pogrešku i ako ljudi nakon sastanaka privatno govore suprotno od onoga što su rekli pred poglavarom, tada strah više nije samo slučajna psihološka posljedica nego može postati mehanizam upravljanja.

Upravo na toj točki zloporaba vlasti susreće narcističku dinamiku, jer osoba s izraženom potrebom za potvrđivanjem vlastite važnosti može teško podnositi korekciju ne zato što je svaka kritika objektivno opasna, nego zato što je doživljava kao ugrožavanje slike koju ima o sebi. U zdravoga poglavara kritika može izazvati nelagodu, ljutnju ili obrambenu reakciju, ali on je ipak sposoban naknadno se pitati je li kritičar možda u pravu; u nezdravoj dinamici sama činjenica da se netko usudio proturječiti postaje važnija od sadržaja njegova prigovora. Tada se ljudi više ne dijele prema tome govore li istinu ili neistinu, nego prema tome jesu li „lojalni“ ili „nelojalni“, podržavaju li poglavara ili ga „napadaju“, dok se institucija postupno organizira tako da napreduju oni koji dobro čitaju psihologiju moćnika, a neugodni, samostalni i kritički glasovi bivaju marginalizirani.

Patokracija, tamna trijada i narcizam – kada služba postane izvor identiteta i moći

Tu postaje razumljiv pojam patokracije, koji je razvio poljski psihijatar Andrzej Łobaczewski kako bi opisao sustave u kojima osobe s patološkim crtama postupno zauzimaju ključna mjesta moći i zatim instituciju prilagođavaju logici vlastite psihološke strukture. Taj pojam ne treba nekritički pretvarati u dijagnozu Crkve niti ga predstavljati kao općeprihvaćeni model suvremene psihologije ili politologije, ali pitanje koje postavlja ostaje neugodno relevantno za svaku hijerarhijsku instituciju: može li sustav koji nedovoljno provjerava vlastite mehanizme selekcije i promocije početi nenamjerno nagrađivati upravo osobine koje su korisne za stjecanje vlasti, ali mogu postati vrlo štetne u njezinu vršenju?

U suvremenoj psihologiji u tom se kontekstu često govori o takozvanoj tamnoj trijadi, odnosno o narcizmu, makijavelizmu i psihopatiji kao različitim, ali djelomično povezanim crtama ličnosti. Narcizam uključuje naglašenu potrebu za potvrđivanjem vlastite važnosti i divljenjem, makijavelizam instrumentalno i manipulativno postupanje prema drugima radi postizanja cilja, dok se psihopatske crte povezuju s emocionalnom hladnoćom, manjkom empatije i smanjenim osjećajem krivnje. Pritom treba biti vrlo oprezan: govorimo o dimenzijama osobnosti koje se mogu pojavljivati u različitim stupnjevima, a ne o pravu da se pojedine crkvene osobe na temelju njihova javnog ponašanja proglašava psihopatima ili osobama s narcističkim poremećajem ličnosti.

Za pitanje crkvene vlasti osobito je zanimljiv narcizam, jer neke osobine koje čovjeku mogu olakšati uspon prema vodećem položaju nisu nužno iste osobine koje ga čine dobrim poglavarom. Samouvjerenost, snažna javna prisutnost, uvjerljiv nastup, karizma, potreba za postignućem, sposobnost samopromocije i izrazita sigurnost u vlastite prosudbe mogu u procesu izbora ili promocije izgledati kao znakovi sposobnosti vodstva, dok se tek nakon dobivanja stvarne vlasti može pokazati kako osoba reagira na kritiku, granice, frustraciju i protivljenje. Upravo zato treba razlikovati sposobnost zadobivanja položaja od sposobnosti zdravoga vršenja vlasti.

Ovo pitanje nipošto nije strano crkvenoj psihologiji. Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu od 1971. ima Institut za psihologiju kojemu je jedna od temeljnih zadaća obrazovanje stručnjaka sposobnih povezivati psihološku i duhovnu dimenziju upravo u područjima poput svećeničke i redovničke formacije, duhovnog vodstva i odgoja budućih formatora. Institut za psihologiju Papinskoga sveučilišta Gregoriana obrađuje psihološke zapreke zreloj svećeničkoj i posvećenoj osobnosti, uključujući rigidnost i narcizam, ali i mogućnost da ozbiljne poteškoće budu povezane s duhovnim, seksualnim i drugim zloporabama moći.

Posebno je zanimljiv rad Babua Sebastiana, CMF, profesora povezanog s Institutom za psihologiju Papinskoga sveučilišta Gregoriana i Centrom sv. Petra Favrea za odgojitelje za svećeništvo i redovnički život. Sebastian se izravno bavio narcističkim tendencijama među posvećenim osobama, među ostalim u radu o narcističkim tendencijama promatranima u svjetlu psihologije sebstva Heinza Kohuta, a u svojim se radovima bavio i psihodinamikom dvostrukoga života, moralnim licemjerjem među posvećenim osobama te redovničkom poslušnošću iz psihološko-duhovne perspektive. Već sama činjenica da se takve teme sustavno istražuju unutar crkvenoga akademskog okruženja pokazuje koliko bi bilo pogrešno pitanje psiholoških struktura svećenika i poglavara smatrati nečim nevažnim za duhovni život.

U istom kontekstu treba spomenuti i Amedea Cencinija, svećenika i psihologa koji se desetljećima bavi psihološkom i duhovnom zrelošću kandidata za svećeništvo i posvećeni život. Kod Cencinija je osobito važna ideja da formacija ne smije čovjeku samo dati pravila i ideal kojemu treba težiti, nego ga mora dovesti do istine o samome sebi, uključujući njegove rane, slabosti, nesvjesne motivacije i one skrivene dijelove osobnosti koji, ako ostanu neprepoznati, mogu poslije djelovati iz sjene. Formacija prema takvom shvaćanju ne znači stvaranje idealizirane slike o sebi nego upoznavanje i onih dijelova vlastite osobnosti koje čovjek najradije ne bi vidio.

To je posebno važno za našu temu zato što ređenje ili redovnički zavjet sami po sebi ne uklanjaju nezrelu psihološku strukturu. Ako čovjek prije preuzimanja crkvene uloge nije upoznao vlastitu potrebu za divljenjem, kontrolom, potvrđivanjem, emocionalnom ovisnošću ili dominacijom, te potrebe ne moraju nestati kada postane svećenik ili poglavar; naprotiv, mogu dobiti novi, religijski prihvatljiv jezik. Potreba da budem važan može se predstaviti kao „revnost za Crkvu“, potreba da me drugi trebaju kao „pastoralna požrtvovnost“, potreba da kontroliram kao „briga za duše“, nemogućnost prihvaćanja kritike kao „obrana crkvenog autoriteta“, a zahtjev da mi drugi budu bezuvjetno poslušni kao „vjernost Božjoj volji“. Upravo tu nastaje jedna od najopasnijih mogućnosti duhovne zloporabe: psihološka potreba pojedinca može se sakralizirati, tako da je više ne štiti samo njegova osobnost nego i njegov položaj.

Cencinijevo inzistiranje na afektivnoj zrelosti i trajnoj formaciji ovdje je posebno dragocjeno, jer pitanje nije samo ima li netko neku slabost – slabosti imaju svi – nego poznaje li je, dopušta li da bude korigiran i što se događa s tom slabošću kada čovjek dobije moć. Tu se njegova razmišljanja susreću sa Sebastianovim proučavanjem narcističkih tendencija među posvećenima: psihološka ranjivost sama po sebi još ne čini čovjeka zlostavljačem, ali neprepoznata ranjivost povezana s velikom moći, nedostatkom korekcije i sakralizacijom vlastite uloge može postati opasna kombinacija.

Tu se nalazi presudna razlika između nezrelosti i opasne strukture vlasti. Čovjek može imati narcističke potrebe i istodobno ih poznavati, raditi na njima, dopuštati drugima da ga ispravljaju i postupno sazrijevati; mnogo opasnija situacija nastaje kada se unutarnja ranjivost susretne s položajem na kojemu više gotovo nitko nema mogućnost čovjeku reći „ne“. Tada služba koja je trebala biti mjesto davanja može postati sredstvo reguliranja vlastite nesigurnosti, a podređeni ljudi neprimjetno mogu postati ogledala u kojima poglavar održava sliku o sebi.

Upravo zato pitanje psihološke zrelosti ne završava ređenjem. Cencinijevo inzistiranje na trajnoj formaciji posebno je važno jer čovjek nije dovršena osobnost onoga dana kada primi sakrament reda ili preuzme poglavarsku službu. Moć sama stvara nova iskušenja, a dugotrajna izloženost poštovanju, titulama, poslušnosti drugih i okruženju u kojem sve manje ljudi otvoreno proturječi može postupno promijeniti način na koji osoba doživljava sebe. Zato psihološka i duhovna provjera ne bi smjela postojati samo na ulazu u bogosloviju, nego bi morala pratiti čovjeka upravo onda kada mu se povjerava sve veća odgovornost, slično kao što se traži opetovana ispovijest vjere prilikom primanja službi.

Na toj se točki ponovno vraćamo patokraciji i negativnoj selekciji. Problem više nije samo narcistički poglavar nego sustav koji se počinje prilagođavati njegovoj potrebi za potvrđivanjem: ljudi koji upozoravaju na probleme bivaju obeshrabreni ili uklonjeni, oni koji šute opstaju, a oni koji potvrđuju poglavara napreduju. Nakon nekog vremena vrh institucije više nema stvarnu sliku onoga što se događa jer su između njega i stvarnosti ostali gotovo isključivo ljudi koji su naučili da se istina dozira prema tome što je nadređeni spreman čuti. Paradoks je takve moći da čovjek koji formalno ima sve više informacija zapravo zna sve manje, jer mu se nitko više ne usuđuje govoriti istinu.

Tako dolazi do svojevrsne epistemološke katastrofe moći: moćnik gubi dodir sa stvarnošću upravo zato što je postao dovoljno moćan da ljudi pred njim počnu uređivati stvarnost. Okružen laskavcima, čovjek naposljetku može početi vjerovati da je onakav kakvim ga oni predstavljaju, a ne onakav kakav uistinu jest pred Bogom. Narcizam tada prestaje biti samo osobni moralni problem i postaje institucionalni problem istine, jer zajednica u kojoj se poglavaru ne smije proturječiti postupno gubi mehanizam kojim razlikuje stvarnost od slike koju je sama o sebi proizvela.

Zato možda najvažnije pitanje nije ima li budući poglavar narcističke crte, nego nešto mnogo ozbiljnije: što čini kada mu se narcistička potreba povrijedi? Može li podnijeti da mu netko proturječi, može li priznati pogrešku, može li ostaviti na položaju čovjeka koji ga je kritizirao, može li čuti neugodnu istinu bez kažnjavanja glasnika, može li razlikovati vlastiti ugled od dobra Crkve i, možda najvažnije, može li prihvatiti da služba koju je primio postoji kako bi drugi rasli, a ne kako bi drugi postali potvrda njegove veličine?

Upravo se tu psihologija Cencinija i Sebastiana ponovno susreće s teologijom auctoritas i augere: zdrava formacija mora pomoći čovjeku upoznati istinu o sebi prije nego što dobije mogućnost svoju nepoznatu tamu nametati drugima, dok zdrava institucija mora biti uređena tako da ni svetost službe ni dostojanstvo položaja nikada ne učine njezina nositelja nedodirljivim. Jer što je neka vlast svetija po svojoj svrsi, to ozbiljnije moraju biti provjere kojima se osigurava da ona doista ostane služenje rastu drugoga, a ne sredstvo kojim čovjek liječi vlastitu potrebu za veličinom.

Poslušnost Bogu ili poslušnost čovjeku?

Upravo je zato izvanredno aktualan tekst kardinala Gabriela-Marie Garronea, tadašnjeg prefekta Kongregacije za katolički odgoj, Poslušnost i odgoj za poslušnost iz 1969., premda je nastao mnogo prije suvremenih rasprava o duhovnom zlostavljanju. Njegovo je polazište radikalno jasno: u konačnici nema poslušnosti osim poslušnosti Bogu, zbog čega ljudski poglavar nije cilj poslušnosti nego njezin posrednik te mora omogućiti da se kroz njega vidi izvor autoriteta, a ne zarobiti poslušnost u vlastitu korist.

Još snažnije zvuči Garroneova tvrdnja da nitko nema prava nad savješću drugoga, jer jedino Bog može od ljudske savjesti zahtijevati poslušnost. Poglavar koji to zaboravlja, kaže Garrone, izopačuje sve, jer umjesto da čovjeka povezuje s Bogom počinje ga vezivati uz sebe. Upravo zato dolazi do gotovo paradoksalne tvrdnje koja bi mogla stajati nad vratima svakoga biskupskog i poglavarskog ureda: „Onaj koji sluša mora si moći dati računa da onaj koji mu zapovijeda sluša više od njega.“ – dodao bih – osobito odluke viših vlasti i same Svete Stolice.

To potpuno mijenja razumijevanje crkvene hijerarhije, jer biskup nije čovjek koji je oslobođen poslušnosti zato što je stigao na vrh, nego čovjek čija bi poslušnost Bogu, istini, pravu i dobru povjerenih ljudi morala biti veća upravo zato što ima veću vlast. Što se čovjek više penje u hijerarhiji, to njegova sloboda da postupa proizvoljno mora postajati manja, a ne veća, jer raste broj ljudi čiji životi mogu biti pogođeni njegovim odlukama.

Garrone zatim izričito kaže da autoritet postoji radi zajedničkoga dobra i da, kada počne zahtijevati nešto što nije usmjereno prema zajedničkom dobru, postaje zloporabom vlasti. Još je važnije što odbacuje karikaturu „slijepe poslušnosti“ ako se pod njome razumije odricanje od razuma, jer Bog nije ljude stvorio razumnima da bi slušali poput životinja; poslušnost mora ostati ljudska, što znači da mora uključivati razum, slobodu i savjest.

To je od presudne važnosti za razumijevanje duhovnog zlostavljanja. Kada poglavar od podređenoga ne traži samo izvršenje legitimne odluke nego i odricanje od vlastite percepcije stvarnosti, kada kritičko pitanje proglašava nedostatkom vjere, kada zahtijeva da osoba vjeruje njegovu tumačenju njezina vlastitoga iskustva više nego vlastitoj savjesti i kada se Božja volja počne automatski poistovjećivati s osobnom voljom poglavara, tada više ne odgaja za poslušnost nego proizvodi ovisnost. Zdrava poslušnost čovjeka u konačnici čini sposobnijim za slobodu, dok zlostavljačka poslušnost proizvodi čovjeka koji se boji misliti bez dopuštenja.

Garrone zato nudi formulaciju koja se gotovo savršeno podudara s kriterijem augere, povećavati: istinski ideal zajednice jest stvoriti sredinu u kojoj svatko može dosegnuti razinu na koju je pozvan, dok zadaća poglavara nije toliko nadopunjavati ono što drugome nedostaje koliko mu pomoći otkriti za što je sposoban. Autoritet koji guši inicijativu, proizvodi strah i oko sebe želi pasivne izvršitelje prema tome nije samo psihološki loš način upravljanja nego promašuje samu svrhu crkvenoga autoriteta.

„Kao brižna majka“ – odgovornost i za ono što je propušteno

Upravo u tom kontekstu iznimno je važan dokument pape Franje Kao brižna majka od 4. lipnja 2016., koji polazi od toga da Crkva poput brižne majke voli svu svoju djecu, ali osobitom ljubavlju skrbi za najmanje i nezaštićene, pri čemu ta zadaća pripada cijeloj kršćanskoj zajednici, a na poseban način njezinim pastirima.

Već se u tom polazištu događa važan teološki obrat, jer se biskupska vlast ne promatra samo polazeći od prava biskupa da mu drugi budu poslušni, nego i od prava najslabijih da ih biskup štiti, pa se središte promatranja pomiče s onoga koji ima vlast prema onome nad kim se vlast vrši. Drugim riječima, nije prvo pitanje koliko ljudi mora slušati biskupa, nego koliko je biskup odgovoran za ljude koji su mu povjereni.

Dokument određuje da dijecezanski biskup, eparh ili druga osoba odgovorna za partikularnu Crkvu može biti zakonito uklonjena iz službe ako je zbog nemara nešto učinila ili propustila učiniti te je time drugima prouzročena teška šteta, koja može biti fizička, moralna, duhovna ili imovinska. Ta je formulacija od iznimne važnosti za razumijevanje institucionalne odgovornosti jer pokazuje da biskup nije samo pojedinac čija se savjest prosuđuje prema tome je li osobno želio zlo, nego nositelj službe čija odgovornost uključuje i ono što je bio dužan učiniti, a nije učinio. Pastoralna vlast prema toj logici nije privilegij koji čovjek posjeduje nego odgovornost za čije se izvršavanje može tražiti račun.

Zbog toga dokument Kao brižna majka (Come una madre amorevole) postaje presudan kada govorimo o mogućem zataškavanju, jer odgovornost ne započinje tek pitanjem: „Je li poglavar osobno počinio zlostavljanje?“, nego se mora pitati i: što je učinio kada je doznao, što je prema svojoj službi bio dužan učiniti, je li zaštitio ranjivu osobu, je li omogućio odgovarajuću istragu, je li osigurao da se prikupljene informacije ozbiljno razmotre i je li u konkretnom trenutku prvenstveno štitio ugroženoga čovjeka ili ugled institucije? Naravno, ustvrditi je li obavijestio civilne vlasti, poštujući sekularno pravno uređenje i zakone svoje zemlje.

Od moralnog upozorenja do kaznenoga prava – reforma VI. knjige Zakonika

Suvremena Crkva pritom nije ostala samo na moralnim upozorenjima, jer je papa Franjo 2021. apostolskom konstitucijom Pasite stado Božje (Pascite gregem) proglasio reformu VI. knjige Zakonika kanonskoga prava, posvećene kaznenim odredbama u Crkvi. Franjo ondje naglašava da pastiri upravljaju savjetom, uvjeravanjem i primjerom, ali također autoritetom i svetom vlašću, te da primjena kaznenoga prava, kada je potrebna radi dobra vjernika, pripada pastoralnoj službi i zahtjevu pravednosti.

Time se ruši vrlo opasna zamjena pojmova prema kojoj bi bilo „milosrdnije“ problem riješiti tiho, izbjeći sankciju, premjestiti počinitelja ili zaštititi ugled institucije. Kršćansko milosrđe ne može se graditi na račun pravde prema žrtvi, jer popravljanje sablazni, ponovno uspostavljanje pravednosti i popravljanje štete ponekad upravo zahtijevaju primjenu kaznenoga prava.

Za našu je temu osobito važan obnovljeni kanon 1378, koji predviđa kažnjavanje osobe koja, izvan drugih slučajeva koje pravo posebno uređuje, zlorabi crkvenu vlast, službu ili zadaću, prema težini čina ili propusta, ne isključujući gubitak službe ili zadaće, uz obvezu popravljanja nastale štete. Pravna odgovornost pritom nije ograničena samo na aktivnu zloporabu: kanonsko pravo pod određenim uvjetima sankcionira i skrivljenu nepažnju kojom se nezakonitim činjenjem ili propuštanjem čina crkvene vlasti, službe ili zadaće drugome nanese šteta ili izazove sablazan.

Ta je činjenica iznimno važna za razumijevanje institucionalnog zataškavanja jer se pravna i moralna odgovornost ne iscrpljuju pitanjem tko je osobno počinio prvotni čin zlostavljanja. Kada netko primi vjerodostojne informacije upravo zato što mu je povjerena služba koja zahtijeva postupanje, tada nastaje drugo pitanje odgovornosti: što je s tom informacijom učinio?

Tu se ponovno vraćamo ulozi crkvenoga istražitelja. Ako je njegov mandat prikupiti činjenice, saslušati osobe, prikupiti dokumentaciju i svoja saznanja predati nadležnom poglavaru, tada ne smijemo njegovu ulogu poistovjetiti s ulogom onoga koji ima kanonsku (o)vlast donijeti konačnu odluku. Ali upravo zbog toga još jasnije postaje pitanje odgovornosti nadležne vlasti: ako je informacija prikupljena i predana, što je onaj koji ima vlast s njome učinio? U toj točki pitanje prestaje biti samo pitanje istrage i postaje pitanje vršenja (o)vlasti.

Rupnik i perverzija duhovnog autoriteta

Slučaj Marka Ivana Rupnika zbog toga nije važan samo zbog težine optužbi za seksualno, psihološko i duhovno zlostavljanje žena nego zato što postavlja mnogo neugodnije pitanje o sustavu koji je osobi s golemim duhovnim, umjetničkim i institucionalnim ugledom omogućavao izniman autoritet nad drugima. Pritom valja zadržati nužnu pravnu razliku između javno iznesenih optužbi i odgovornosti koja mora biti utvrđena u odgovarajućem postupku. Međutim, iskustva žena povezanih sa Zajednicom Loyola otvaraju mnogo šire pitanje o tome koliko duhovni autoritet može postati opasan kada se granice između Božje volje i volje poglavara počnu brisati, jer tada se otpor poglavaru može protumačiti kao duhovna nezrelost, neposlušnost ili nedostatak otvorenosti Bogu, čime se osobi postupno oduzima posljednje unutarnje utočište – povjerenje u vlastitu savjest.

Upravo tu dokument Kao brižna majka dobiva još dublje značenje jer među vrstama štete nastale nemarom crkvenoga poglavara izričito navodi i duhovnu štetu. To nije pobožan dodatak fizičkoj ili psihičkoj šteti, jer čovjek može biti duboko duhovno ranjen upravo onda kada mu se Bog, savjest, poslušnost, sakrament, duhovno vodstvo ili redovnički zavjet upotrijebe kao sredstva kontrole, pa ono što bi ga trebalo voditi prema slobodi djece Božje postane sredstvo njegova zarobljavanja.

Iskustva sestara i bivših članica Zajednice Loyola zato nadilaze pitanje individualne odgovornosti jedne osobe i postaju pitanje institucionalne sposobnosti Crkve da čuje čovjeka koji se nalazi na slabijoj strani odnosa moći. To nas ponovno vraća temeljnome pitanju: što znači da Crkva poput majke osobitom ljubavlju štiti najmanje i nezaštićene ako upravo najmanji moraju najdulje dokazivati da zaslužuju biti saslušani?

Novomučenici zloporabe moći – svjedoci istine pred zloporabom moći

Papa Lav XIV. 16. rujna 2026. primio je sudionike skupa „21. stoljeće: novo vrijeme mučenika?“ i govorio o „novim svjedocima vjere“. Posebno je istaknuo da su neki od njih ubijeni upravo kao posljedica zloporabe moći, jer su se kao kršćani suprotstavili nepravdi u ime Evanđelja.

Tu se napokon susreću patokracija i tema novomučenika. Ne bi bilo teološki ispravno svaku žrtvu crkvene zloporabe nazivati mučenikom u strogom kanonskom smislu, jer mučeništvo ima precizno značenje, ali grčka riječ martyria znači svjedočanstvo i upravo nam ona dopušta vidjeti jednu drugu vrstu svjedočenja koja obilježava naše vrijeme: svjedočenje čovjeka koji pristaje platiti cijenu zato što odbija šutjeti pred zlom.

Takav svjedok može biti svećenik koji govori istinu premda zna da time možda zatvara vrata vlastitoj crkvenoj karijeri, bivša redovnica koja nakon desetljeća progovara o onome što joj je učinjeno premda joj je nekada objašnjavano da je šutnja znak poslušnosti (poput moje hrabre profesorice s Gregorijane, Mirjam), laik koji odbija poistovjetiti Boga s ponašanjem nekoga Božjeg službenika ili žrtva koja nakon dvadeset ili trideset godina ponovno pronalazi vlastiti glas. Njih ne treba brzopleto kanonizirati niti svaki sukob s autoritetom pretvoriti u mučeništvo, ali njihova spremnost da radi istine izgube sigurnost, položaj, pripadnost ili ugled može predstavljati autentično svjedočanstvo, koje Crkvu podsjeća da institucija ne postoji radi zaštite same sebe nego radi Evanđelja.

Kršćanski odgovor na zloporabu zato nije ni osveta ni zataškavanje, jer blagost ne znači pasivnost pred nepravdom, kao što ni Kristova nenasilnost nikada nije značila pristajanje na laž. Krist koji ne uzvraća udarac istodobno pita: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo; ako li pravo, zašto me udaraš?“ Upravo se u toj rečenici nalazi mogućnost kršćanske borbe protiv zloporabe koja ne postaje zrcalna slika zlostavljača: čovjek ne mora mrziti da bi odbio šutjeti, ne mora se osvećivati da bi zahtijevao pravdu i ne mora rušiti Crkvu da bi zahtijevao da se Crkva obrati.

Strah kao institucionalni alarm

Zbog svega toga trebalo bi mnogo ozbiljnije shvatiti strah kao institucionalni podatak. Naravno, nije svaki strah dokaz zloporabe, jer čovjek se može bojati legitimne korekcije, posljedica vlastite pogreške ili jednostavno autoriteta kao takvoga; međutim, ako se u određenoj zajednici strah pojavljuje sustavno, ako različiti ljudi neovisno jedni o drugima govore da se boje nešto prijaviti, ako svećenici razgovaraju otvoreno samo kada su sigurni da njihov razgovor neće doći do ordinarija, ako se kritika izriče anonimno i ako ljudi nakon sastanaka privatno govore suprotno od onoga što su rekli pred poglavarom, tada strah više nije individualna slabost nego pokazatelj kulture institucije.

Upravo bi to mogao biti jedan od elemenata budućih sustava procjene crkvenih poglavara. Ne treba samo pitati jesu li financije uredne, administracija učinkovita i kanonske vizitacije provedene, nego također: boje li se ljudi ovoga čovjeka? Mogu li mu reći da nije u pravu? Što se dogodilo posljednjoj osobi koja mu se ozbiljno usprotivila? Jesu li ljudi koji ga okružuju sposobni slobodno govoriti ili su naučili unaprijed pogađati njegove želje? Postoje li oko njega ljudi koji su mu dovoljno bliski da mu mogu reći istinu koju ne želi čuti? Kakav je trag njegova upravljanja na ljudima koji su mu godinama bili podređeni?

Takva pitanja nisu napad na hijerarhiju nego njezina zaštita, jer Garrone izričito naglašava da autoritet mora nastupati sa strahopoštovanjem pred osobom i da dobro shvaćena poslušnost čovjeka ne smanjuje nego ga čini većim. Njegov zaključak gotovo se savršeno podudara s našom polazišnom tezom: „Istinska poslušnost, daleko od toga da smanjuje, ona čini čovjeka većim.“ Ako poslušnost sustavno smanjuje čovjeka, onda treba ozbiljno pitati je li ono što nazivamo poslušnošću uopće još kršćanska poslušnost.

Tko čuva čuvare?

Sve nas to napokon vraća možda najneugodnijem praktičnom pitanju: tko provjerava one koji u Crkvi dobivaju vlast nad drugima? Ako prihvatimo da moć može deformirati čovjekovu percepciju sebe, da određene narcističke crte mogu pogodovati usponu prema vodećim položajima, da strah može utišati korektivne glasove, da poslušnost može biti duhovno instrumentalizirana i da se oko moćnika može razviti negativna selekcija poslušnih i laskavih suradnika, tada nije dovoljno osloniti se na pretpostavku da će dobar odgoj prije ređenja automatski proizvesti dobroga poglavara dvadeset ili trideset godina poslije.

Upravo zato psihološko testiranje treba promatrati ne kao potragu za „nenormalnima“ niti kao pokušaj da psihologija preuzme mjesto duhovnoga razlučivanja, nego kao jedan od instrumenata samospoznaje i zaštite zajednice. Sjećam se kada je jedan naš doktorand iz ureda za obitelj ponudio da nam besplatno napravi psihološko testiranje; rado sam se javio jer me zanimalo što mogu saznati o sebi, uključujući vlastite slabosti i tamne strane, dok je kod nekih izostao interes, a neki se nisu željeli odazvati. Iz toga se, naravno, ne može zaključiti da onaj tko ne želi psihološko testiranje nešto skriva, jer postoje legitimna pitanja privatnosti i povjerenja, ali ostaje vrijedno pitanje za crkvenu kulturu: zašto bi čovjek kojemu će možda biti povjerena velika moć nad drugima smatrao ozbiljno upoznavanje vlastitih slabosti prijetnjom?

Psihološka procjena pritom ne bi trebala završavati ulaskom u bogosloviju ili ređenjem, jer možda je upravo prije povjeravanja velikih upravljačkih službi potrebno ponovno procjenjivati čovjekovu emocionalnu i relacijsku zrelost, njegov odnos prema kritici, potrebu za kontrolom, sposobnost podnošenja frustracije, odnos prema granicama drugih osoba i način na koji reagira kada netko ospori njegovu odluku. Nijedan psihološki test ne može predvidjeti budućega zlostavljača niti psihologija može zamijeniti moralno i duhovno razlučivanje, ali to nije argument protiv stručne procjene, nego argument da ona bude dio širega sustava provjere, kao što se kod pripuštanja svećenika pastoralnom djelovanju, traži od njegova poglavara jamstva i izjave da nema nekih poteškoća s ovisnostima ili slabostima, a osobito s maloljetnicima. 

Još važnije, takva procjena ne bi smjela biti jednokratan događaj, jer upravo Cencinijevo shvaćanje trajne formacije upozorava da čovjek nastavlja sazrijevati – ili prestaje sazrijevati – i nakon ređenja. Moć može iznijeti na površinu ono što se u razdoblju formacije nije moglo vidjeti, osobito kada čovjek nakon mnogo godina upravljanja više nema oko sebe osobe koje mu mogu slobodno proturječiti. Zbog toga bi periodične stručne procjene, supervizija i ozbiljno vrednovanje načina vršenja vlasti trebali biti shvaćeni ne kao izraz nepovjerenja prema poglavaru, nego kao oblik odgovornosti prema njemu i prema ljudima koji su mu povjereni. Na kraju, i vozači i komercijalni piloti imaju periodične psihološke provjere.

Uz to bi trebalo razvijati sustave anonimnoga i neovisnoga vrednovanja načina upravljanja, tako da o prikladnosti poglavara ne govore samo njegovi nadređeni i njemu jednaki nego i ljudi koji su godinama živjeli pod njegovom vlašću, jer se karakter vlasti često najbolje vidi odozdo. Osoba koja odlučuje o nečijoj službi, premještaju i budućnosti ne smije istodobno biti jedina osoba kojoj se taj čovjek može žaliti. Zato bi trebali postojati stvarno neovisni kanali prijavljivanja, uz uključivanje kvalificiranih laika, psihologa, kanonista i stručnjaka za zaštitu maloljetnih i ranjivih osoba, dok bi ozbiljne prijave protiv nositelja vlasti morale automatski uključivati razinu koja nije pod njegovom neposrednom kontrolom.

Možda je pritom najjednostavnije evaluacijsko pitanje ujedno i najbolje: što se događa s ljudima koji tom čovjeku kažu „ne“? Ako poglavar može podnijeti neslaganje, razlikovati kritiku odluke od napada na vlastitu osobu, zaštititi podređenoga koji mu je priopćio neugodnu istinu i čak povjeriti odgovornost sposobnome čovjeku koji mu nije laskao, tada postoje znakovi da vlast doživljava kao službu. Ako se, naprotiv, oko njega nakon godina upravljanja nalaze uglavnom ljudi koji mu nikada ozbiljno ne proturječe, dok su kritičari nestali, povukli se, bili premješteni ili naučili šutjeti, tada institucija ima razloga pitati nije li se autoritet već počeo pretvarati u nešto sasvim drugo.

Zapravo se čitava dinamika zloporabe može sažeti u jedan zabrinjavajući slijed: moć proizvodi strah, strah proizvodi šutnju, šutnja otvara prostor laskanju, laskanje poglavaru oduzima korektivne informacije, gubitak korektivnih informacija omogućuje negativnu selekciju, a negativna selekcija dovodi do još veće koncentracije moći. Sustav tada više ne mora biti vođen eksplicitnom zlom namjerom svakoga njegova člana; dovoljno je da ljudi nauče što se nagrađuje, što se kažnjava i o čemu je sigurnije šutjeti.

Zaključak: čini li moja vlast drugoga većim?

Na kraju se zato vraćamo riječi augere, povećavati, jer se iza svih pravnih dokumenata, psiholoških teorija, kanonskih postupaka i institucionalnih reformi nalazi jednostavno antropološko i evanđeosko pitanje: što moja vlast čini čovjeku koji mi je povjeren? Ako pod mojim autoritetom čovjek postaje slobodniji, odgovorniji, sposobniji govoriti istinu, razvijati vlastite darove, postavljati zdrave granice, donositi odluke u savjesti i približavati se Bogu, tada autoritet ostvaruje svrhu zbog koje mi je povjeren; ako pak čovjek pod mojom vlašću postaje sve manji, uplašeniji, ovisniji, nesposoban reći „ne“, prisiljen laskati, skrivati istinu ili sumnjati u vlastitu savjest, tada nešto nije u redu čak i kada su svi obrasci ispunjeni, svi dekreti uredno potpisani i sve odluke formalno kanonske.

Tu se nalazi najdublja suprotnost između patokracije i Crkve kakvu zamišlja Evanđelje, jer patokratski sustav štiti moćnika od istine, dok bi kršćanska zajednica morala štititi istinu čak i od vlastitih moćnika; patokratski sustav nagrađuje šutnju i poslušnost osobi, dok kršćanska zajednica poslušnost uvijek podvrgava istini i Bogu; patokracija traži da ljudi oko vođe postaju manji kako bi on mogao izgledati velik, dok Krist svoju veličinu pokazuje klečeći pred učenicima i perući im noge.

Zbog toga progovaranje o zloporabi autoriteta nije govor protiv Crkve nego zahtjev da Crkva ozbiljno shvati vlastitu teologiju, vlastito pravo i vlastito Evanđelje. Dokument Kao brižna majka potvrđuje da biskupska služba nije štit od odgovornosti nego razlog veće odgovornosti, dok reforma VI. knjige Zakonika potvrđuje da zloporaba crkvene vlasti, a pod uvjetima određenima pravom i skrivljeno neizvršavanje dužnosti vlasti, mogu zahtijevati kaznenu reakciju. Garrone nas, pak, podsjeća da nitko nema vlast nad tuđom savješću, da poglavar mora više slušati nego onaj kojem zapovijeda i da istinska poslušnost ne smanjuje čovjeka nego ga čini većim.

Možda upravo zato među važnim svjedocima našega vremena treba prepoznati i one koji imaju dovoljno ljubavi prema Crkvi da odbijaju njezinu lažnu zaštitu, koji razumiju da svetost institucije ne ovisi o tome koliko uspješno skriva vlastite rane nego koliko ih je spremna iznijeti na svjetlo, liječiti ih i stati uz ranjene. Svećenik koji upozorava na moguće zataškavanje, redovnica koja progovara o duhovnom zlostavljanju, istražitelj koji savjesno prikupi činjenice i preda ih onome tko je odgovoran odlučiti ili žrtva koja nakon desetljeća zahtijeva istinu ne moraju biti neprijatelji autoriteta; naprotiv, mogu biti ljudi koji autoritet pokušavaju spasiti od njegove najopasnije krivotvorine – od moći koja je zaboravila da postoji radi služenja.

Jer vlast koja štiti samu sebe nije još zbog toga autoritet, poslušnost koja štiti nepravdu nije kršćanska krepost, a šutnja koja štiti ugled institucije nauštrb ranjenoga čovjeka teško se može nazvati ljubavlju. Ako autoritet doista u sebi nosi ideju augere, povećavati i omogućavati rast, onda na kraju ostaje kriterij jednostavniji od svih psiholoških testova i kanonskih propisa, premda su i jedni i drugi potrebni: autentični kršćanski autoritet prepoznaje se po tome što ljudi pod njim rastu, dok zloporaba počinje ondje gdje se čovjeka mora umanjiti da bi vlast ostala velika.

A upravo ondje gdje netko, riskirajući vlastitu sigurnost, položaj, karijeru ili pripadnost, ponovno ustane u obranu istine i dostojanstva slabijega možemo prepoznati onu suvremenu martyriu, odnosno svjedočanstvo, o kojoj vrijedi govoriti kada razmišljamo o novomučenicima. Ne moramo je poistovjetiti s mučeništvom krvi niti s mučeništvom u strogom kanonskom smislu da bismo prepoznali njezinu evanđeosku vrijednost, jer čovjek koji zbog istine prihvaća gubitak i odbija dopustiti da strah dobije posljednju riječ svjedoči upravo ono što patokratski sustav najteže podnosi: da postoji nešto veće od moći.

Možda se na kraju sva razlika između autentičnoga autoriteta i njegove patološke izopačenosti može izraziti dvama latinskim glagolima: augere i subiugare – povećavati i podjarmljivati. Autoritet koji proizlazi iz svoje najdublje kršćanske logike postoji da bi drugoga učinio većim, slobodnijim i sposobnijim stajati pred Bogom u vlastitoj odgovornosti; izopačena moć, naprotiv, treba drugoga učiniti manjim, ovisnijim i uplašenijim kako bi ga mogla lakše staviti pod svoj jaram. Zato konačno pitanje svake crkvene vlasti nije samo je li ona zakonita niti koliko poslušnosti može zahtijevati, nego auget an subiugat – povećava li čovjeka ili ga podjarmljuje? Ondje gdje vlast auget, raste autoritet; ondje gdje subiugat, započinje dominacija. A Krist nije došao čovjeka staviti pod novi ljudski jaram, nego ga osloboditi da može rasti u istini, ljubavi i slobodi djece Božje.

Posljednja riječ kršćanstva, naime, nije moć nego ljubav, ali ljubav nije sentimentalna ravnodušnost prema zlu. Ako je Crkva doista brižna majka, ona neće zataškavati ranu svojega djeteta kako bi zaštitila ugled obitelji, nego će najprije prići ranjenome, zaštititi ga, saslušati ga, potražiti istinu i zahtijevati odgovornost, jer jedino tako može početi liječiti i ranjenoga čovjeka i samu zajednicu.

U tome se napokon susreću autoritet, istina i ljubav. Najbolji test crkvenog autoriteta nije koliko poslušnosti može proizvesti, nego koliko rasta može omogućiti. Istinski autoritet ne pita koliko ljudi može učiniti poslušnima sebi, nego koliko ljudi svojom službom može učiniti slobodnima za Boga.