Dva grada, dvije hijerarhije i dvije logike: eshatološko promišljanje o Crkvi, strukturama grijeha i poslanju Evanđelja

Dva grada, dvije hijerarhije i dvije logike: eshatološko promišljanje o Crkvi, strukturama grijeha i poslanju Evanđelja

"Kako god se naime redali događaji u svijetu, kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega stoji stalno i nepomično Stvoritelj svijeta. On se ne mijenja ni za režima demokracije, niti za režima diktature, ni za režima liberalizma, niti za režima apsolutizma. Njegov režim, režim Boga Stvoritelja, izražen u Dekalogu i Evanđelju, pristaje kao nijedan drugi za sva vremena, za sve nacije, za sve prilike, za sve okolnosti."

– bl. Alojzije Stepinac

Uvod

Povijest čovječanstva često se tumači kao slijed političkih prevrata, gospodarskih promjena i sukoba među državama, narodima ili ideologijama. Moderna filozofija povijesti naviknula nas je promatrati čovjekovu sudbinu kroz prizmu društvenih sustava, ekonomskih interesa ili borbe za političku prevlast, pa se stoga čini da se ključni događaji ljudske povijesti odvijaju u parlamentima, na bojištima ili u gospodarskim centrima moći. Međutim, biblijska objava nudi sasvim drukčiju hermeneutiku povijesti. Ona ne niječe važnost društvenih i političkih procesa, ali tvrdi da oni nikada nisu posljednji uzrok onoga što se događa. Povijest se u konačnici ne odlučuje na razini političkih sustava, nego na razini čovjekova odnosa prema Bogu.

Upravo je zato blaženi Alojzije Stepinac mogao ustvrditi da se, kako god se redali događaji u svijetu i kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega nalazi Stvoritelj svijeta koji ostaje isti pod demokracijom i diktaturom, pod liberalizmom i apsolutizmom. Time nije želio reći da su svi politički sustavi jednako pravedni niti da Crkva prema njima treba biti ravnodušna. Naprotiv, Crkva je uvijek pozvana prosuđivati svaku društvenu stvarnost prema dostojanstvu ljudske osobe, socijalnoj pravdi i općem dobru. Međutim, nijedan politički poredak ne može postati predmet vjere niti nositelj konačnog spasenja. Demokracija nije Evanđelje, kao što to nisu ni monarhija, liberalizam, socijalizam ili bilo koji drugi povijesni oblik društvenoga uređenja. Oni ostaju prolazni oblici ljudske organizacije, dok Evanđelje nadilazi svaku epohu i svaki režim.

Na istu je opasnost upozoravao i Joseph Ratzinger kada je pisao da je teološki neprihvatljivo i društveno pogubno miješati Bibliju, kristologiju, politiku, ekonomiju i sociologiju tako da se određeni politički program ili društveni model apsolutizira i sakralizira. Svaki je društveni poredak po svojoj naravi relativan jer pripada području ljudske razboritosti, dok jedino Božja objava ima apsolutni karakter.

"Ono što je teološki neprihvatljivo i društveno opasno jest ova mješavina Biblije, kristologije, politike, sociologije i ekonomije. Ne smije se zlorabiti Sveto pismo ni teologija kako bi se apsolutizirala i sakralizirala neka teorija o društveno-političkom poretku. Takav je poredak po svojoj naravi uvijek relativan. Ako se pak sakralizira revolucija (politika i ideologija, nap. ur.), miješajući Boga, Krista i ideologije, stvara se zaneseni fanatizam koji može dovesti do najgorih nepravdi i ugnjetavanja, u stvarnosti preokrećući ono što se u teoriji željelo postići.

Posebno bolno pogađa – kod svećenika, kod teologa! – ta tako malo kršćanska iluzija da se može stvoriti novoga čovjeka i novi svijet, ne pozivajući svakoga na obraćenje, nego djelujući isključivo na društvene i gospodarske strukture. Upravo je osobni grijeh ono što u stvarnosti leži u temelju i nepravednih društvenih struktura. Trebalo bi raditi na korijenu, a ne na deblu i granama stabla nepravde, ako se doista želi humanije društvo. To su temeljne kršćanske istine, a ipak ih se s prijezirom odbacuje kao otuđujuće i pretjerano spiritualističke."

— Joseph Ratzinger, iz knjige Izvješće o vjeri (Rapporto sulla fede), razgovor Vittorija Messorija s Josephom Ratzingerom.

Crkva upravo zato može živjeti pod rimskim carevima, srednjovjekovnim kraljevima, modernim republikama ili demokracijama, ali se nikada ne može poistovjetiti ni s jednim od tih sustava. Ona nije vezana uz određeni politički oblik jer njezino građanstvo nije od ovoga svijeta, nego pripada Kraljevstvu koje dolazi od Boga.

Ako je temelj povijesti ljubav, tada nijedan politički sustav nije apsolutan

Takvo razumijevanje povijesti nalazi svoj najdublji izraz u Augustinovu djelu De civitate Dei. Pišući nakon pada Rima, u trenutku kada su mnogi smatrali da se raspadom Carstva ruši i čitav poznati svijet, Augustin odbija promatrati povijest kao uspon i pad političkih sila. Za njega nijedno zemaljsko carstvo nije apsolutno niti vječno. Babilon je prošao, Perzija je prošla, Aleksandrovo Carstvo prošlo je, Rim će proći, a nakon njega nastat će nova carstva koja će jednako tako nestati. Ono što ostaje nije nijedna ljudska država, nego jedino Božje kraljevstvo. Stoga Augustin ne razlikuje dvije civilizacije, dvije države ili dvije kulture, nego dvije ljubavi koje od početka svijeta grade dvije različite zajednice. Nebeski grad nastaje iz ljubavi prema Bogu sve do prezira sebe (amor Dei usque ad contemptum sui), dok zemaljski grad nastaje iz ljubavi prema sebi sve do prezira Boga (amor sui usque ad contemptum Dei).

Time Augustin čitavu povijest premješta iz političke u duhovnu perspektivu. Granica između dvaju gradova ne prolazi između država, naroda ili civilizacija, nego kroz ljudsko srce. Čovjek može izvanjski pripadati Crkvi, a svojim načinom života graditi zemaljski grad; jednako tako netko tko još nije potpuno upoznao Krista može već sada, djelovanjem milosti, biti usmjeren prema Gradu Božjem. Zbog toga se ni vidljiva Crkva ne može jednostavno poistovjetiti s potpuno ostvarenim Božjim kraljevstvom. Ona je sakrament spasenja i početak buduće punine, ali dok hodi kroz povijest, u njoj zajedno rastu pšenica i kukolj. Tek će posljednji sud razotkriti punu pripadnost svakoga čovjeka jednome od dvaju gradova.

Iz toga proizlazi da nijedna ljudska institucija nije neutralna. Svaka, bilo da je riječ o državi, obitelji, kulturnoj ustanovi ili samoj Crkvi u njezinoj vidljivoj dimenziji, postupno poprima lice ljubavi iz koje živi. Ondje gdje prevladava ljubav prema Bogu, institucije postaju mjesta služenja i zajedništva; ondje gdje prevladava ljubav prema sebi, iste institucije mogu postati sredstva dominacije, samoodržanja i moći. Zato se ključno pitanje ne sastoji u tome kakvom političkom sustavu pripadamo, nego kojoj ljubavi služimo i koji grad svojim odlukama gradimo.

Borba protiv vrhovništava i vlasti: dvije hijerarhije u povijesti

Upravo će sveti Pavao produbiti ovu Augustinovu intuiciju pokazujući da se povijest ne oblikuje samo prema dvjema ljubavima nego i prema dvjema suprotstavljenim logikama koje djeluju u svijetu. Njegove riječi da se „ne borimo protiv krvi i tijela, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti i upravljača ovoga mračnog svijeta“ (Ef 6,12) ne predstavljaju tek usputnu napomenu o postojanju demona, nego ključ za razumijevanje cjelokupne ljudske povijesti. Pavao želi pokazati da čovjek nikada nije konačni neprijatelj čovjeku. Neprijatelj nije Pilat, nije Kajfa, nije rimski vojnik niti Savle prije obraćenja. Kad bi čovjek bio konačni neprijatelj, tada ne bi bilo moguće ni obraćenje ni otkupljenje. Upravo zato kršćanstvo nikada ne demonizira čovjeka; ono razlikuje osobu od duhovne logike koja njome može ovladati.

Pavlove riječi iz Poslanice Efežanima često su tijekom povijesti tumačene gotovo isključivo u demonološkom ključu, kao podsjetnik da uz vidljivi svijet postoji i nevidljivi svijet anđeoskih i demonskih bića. Takvo tumačenje nije pogrešno, ali ostaje nepotpuno. Apostol ne želi prvenstveno pobuditi zanimanje za demonologiju, nego promijeniti način na koji kršćanin razumije povijest. Kada kaže da se ne borimo protiv krvi i tijela, nego protiv Vrhovništava i Vlasti, on ne poriče ljudsku odgovornost za zlo, nego upozorava da ljudska osoba nikada nije posljednje ishodište zla. Čovjek može postati njegov nositelj, može mu otvoriti prostor u vlastitome životu ili ga svojim odlukama širiti u društvu, ali čovjek nije izvor toga otajstva bezakonja o kojemu govori Pavao. Izvor se nalazi u pobuni stvorenja protiv Boga potaknute đavlom, a povijest je prostor u kojemu ta pobuna neprestano pokušava zadobiti vidljive oblike.

To znači da zlo nikada nije samo privatna stvar. Ono ne želi ostati zatvoreno u nutrini pojedinca, nego uvijek teži objektivirati se u kulturi, zakonima, institucijama i društvenim obrascima. Grijeh po svojoj naravi traži trajnost. Ono što započinje kao osobna slabost želi postati prihvaćeni način razmišljanja; ono što je isprva bio pojedinačni čin želi postati društvena norma; ono što je bilo skriveno nastoji postati struktura koja će proizvoditi iste obrasce i kod drugih ljudi. Upravo je zato sveti Ivan Pavao II. govorio o "strukturama grijeha", želeći pokazati da postoje društvene okolnosti koje nisu moralno neutralne, nego nastaju gomilanjem osobnih grijeha te potom same počinju oblikovati nove naraštaje.

Takve strukture, međutim, ne treba razumjeti samo sociološki. Ako ih promatramo u svjetlu Pavlove teologije i Augustinove misli o dvama gradovima, postaje jasno da one predstavljaju vidljive izraze jedne nevidljive duhovne logike. Zlo nije kreativno u izvornom smislu riječi; ono ne može stvarati, nego samo izopačavati ono što je Bog stvorio. Kao što Bog okuplja svoj narod u zajednicu koja je Tijelo Kristovo, tako i zlo nastoji stvoriti vlastito protuzajedništvo. Ono također gradi hijerarhije, stvara odnose lojalnosti, uspostavlja načine napredovanja, nagrađuje poslušnost vlastitoj logici i kažnjava one koji joj se opiru. Ono želi da grijeh postane normalan, a istina nepoželjna. Drugim riječima, ono pokušava izgraditi vlastiti grad.

Upravo se ovdje susreću Augustin i Pavao. Dvije ljubavi o kojima govori Augustin nisu tek unutarnja raspoloženja čovjeka, nego imaju snagu oblikovati čitave zajednice. Ljubav prema Bogu stvara poredak u kojemu svaka služba postoji radi drugoga, dok ljubav prema sebi stvara poredak u kojemu se drugi postupno pretvara u sredstvo vlastitoga interesa. Zato dva grada ne grade samo različite moralne izbore nego i različite oblike vlasti. Jedan gradi hijerarhiju služenja, drugi hijerarhiju dominacije. Jedan se održava istinom, drugi prikrivanjem. Jedan počiva na slobodi djece Božje, drugi na strahu od gubitka položaja. Jedan okuplja ljude oko osobe Krista, drugi oko zaštite sustava.

Upravo se u tome krije razlog zbog kojega Isus svojim učenicima ne daje tek moralni savjet kada kaže da onaj koji želi biti prvi mora biti svima poslužitelj. Tim riječima on ne preporučuje poniznost kao jednu od mnogih kreposti, nego objavljuje ontološki zakon vlastitoga kraljevstva. U svijetu autoritet često znači mogućnost da se drugima zapovijeda, dok u Crkvi autoritet postoji jedino ako postaje sposobnost da se drugima služi. Zato je hijerarhija u Crkvi bitno različita od svake druge hijerarhije. Njezina se veličina ne mjeri količinom moći, nego dubinom darivanja. Što je služba viša, to je veća odgovornost i veća obveza da se vlastiti život položi za povjereno stado. Krist nije objavio smisao vlasti s prijestolja, nego na križu. Njegova je kruna načinjena od trnja, a njegova je proslava istodobno trenutak najvećega poniženja. Time je jednom zauvijek pokazao da u Božjem kraljevstvu vlast i žrtva ne mogu biti odvojene.

Upravo zbog toga svaki put kada se crkvena služba počne shvaćati kao privilegij umjesto kao križ, događa se nešto mnogo ozbiljnije od pojedinačnoga moralnog posrnuća. Ne dolazi samo do slabosti pojedinca, nego do postupne zamjene dviju logika. Izvana može ostati sve isto: ista liturgija, isti kanonski propisi, iste službe i iste titule. Međutim, ono što je nekoć bilo prozirno za Krista postaje prozirno za nešto drugo. Umjesto da autoritet bude izraz služenja, počinje služiti vlastitome očuvanju. Umjesto da istina bude mjerilo zajedništva, zajedništvo postaje razlog prikrivanja istine. Tada se ne mijenja samo ponašanje pojedinaca; mijenja se duh koji oblikuje cijelu zajednicu.

U tom svjetlu moguće je razumjeti i zašto fenomen institucionalnog zataškavanja ne možemo svesti na pravni ili organizacijski problem. Premda su kanonski propisi, transparentni postupci i odgovornost nositelja vlasti nužni, oni sami ne zahvaćaju korijen problema. Ondje gdje se oko grijeha stvori mreža uzajamne zaštite, gdje lojalnost određenoj skupini postane važnija od vjernosti istini, a ugled ustanove važniji od dostojanstva žrtve, više nije riječ samo o nizu pogrešnih odluka. Riječ je o tome da je logika zemaljskoga grada pronašla prostor unutar vidljivih struktura Crkve. Fenomen koji društvene znanosti opisuju pojmovima organizacijske šutnje, zatvorenih mreža ili omertà, u teološkoj perspektivi postaje očitovanje onoga što Pavao naziva "Vrhovništvima i Vlastima", a Augustin pobjedom ljubavi prema sebi nad ljubavlju prema Bogu. U tome je njegova istinska težina, jer više nije riječ samo o neuspjehu pojedinaca, nego o opasnosti da se sama služba počne živjeti prema logici koja nije evanđeoska.

Kada grijeh postane struktura: dvije logike u vidljivoj Crkvi

Crkva, međutim, nije samo još jedna ljudska zajednica kojoj prijeti opasnost da usvoji logiku zemaljskoga grada. Ona je u Novom zavjetu opisana mnogo radikalnijim pojmovima. Sveti Pavao ne govori o Crkvi prvenstveno kao o ustanovi, organizaciji ili religijskoj zajednici, nego kao o Tijelu Kristovu. Ta slika nije puka metafora kojom bi se željelo naglasiti zajedništvo među vjernicima. Ona pripada samoj srži kršćanske objave. Krist nije samo osnivač Crkve niti njezin najveći učitelj. On je njezina Glava, a vjernici su udovi njegova Tijela. Između Krista i Crkve postoji ontološko zajedništvo koje nadilazi svaku ljudsku organizaciju. Upravo zato se Crkva ne može razumjeti isključivo sociološkim kategorijama, jer njezin život izvire iz euharistijskog zajedništva s Kristom.

Henri de Lubac s pravom je isticao da Crkva ne postoji zato što su se ljudi odlučili organizirati oko Isusova nauka, nego zato što Krist po euharistiji neprestano stvara svoje Tijelo u povijesti. Zato je drevna patristička izreka Ecclesia de Eucharistia vivit (Crkva živi od Euharistije) mnogo više od pobožne formule. Ona izražava istinu da Crkva ne živi od vlastitih struktura, od pravnih mehanizama ili administrativne učinkovitosti, nego od Krista koji joj neprestano daruje svoj život. U tom smislu svaka crkvena služba postoji samo utoliko ukoliko omogućuje da život Glave slobodno dopire do svih udova Tijela.

To baca sasvim novo svjetlo na izvještaj o Savlovu obraćenju. Krist ne pita progonitelja: "Zašto progoniš moje učenike?", nego: "Savle, Savle, zašto progoniš mene?" (Dj 9,4). Time objavljuje da svaka rana nanesena njegovu Tijelu postaje rana nanesena njemu samome. Isto će potvrditi i u prizoru posljednjega suda kada neće pitati koliko je tko uspješno upravljao institucijama, nego jesu li gladni bili nahranjeni, jesu li goli bili odjeveni i jesu li najmanji bili zaštićeni. "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste" (Mt 25,40). Kriterij konačnoga suda nije uspješnost administracije, nego vjernost ljubavi.

Upravo zbog toga institucionalno zataškavanje zadobiva dimenziju koja daleko nadilazi pravni ili disciplinski problem. Njegova tragedija nije samo u tome što određeni službenici počine teške grijehe. Grijeh prati Crkvu od njezina početka. Juda izdaje Gospodina, Petar ga zatajuje, korintska zajednica razdire se podjelama, a već u Djelima apostolskim pojavljuju se Ananija i Safira. Novost suvremene krize nalazi se drugdje. Ona nastaje onda kada se oko grijeha počne graditi sustav njegove zaštite, kada pojedinačni pad preraste u organizirani obrazac šutnje, kada istina postane prijetnja, a žrtva problem koji treba ukloniti kako bi se očuvao ugled ustanove. U tom trenutku više nije riječ samo o moralnom posrnuću pojedinaca, nego o deformaciji načina na koji jedan dio vidljivoga organizma Crkve funkcionira.

Metastaze mističnoga Tijela Kristova

Ovdje se može poslužiti jednom medicinskom analogijom koja, ako se pravilno razumije, pomaže izraziti dubinu problema. Tumor nije strano tijelo koje dolazi izvana. On nastaje iz vlastitih stanica organizma. Ono što ga čini smrtonosnim nije njegova različitost, nego činjenica da je riječ o stanicama koje su izgubile sposobnost živjeti za cjelinu. Dok zdrava stanica prima svoj smisao iz organizma kojemu pripada i služi njegovu životu, tumorska stanica počinje živjeti za samu sebe. Ona se više ne daruje organizmu, nego ga iskorištava kako bi osigurala vlastiti rast. Njezino se postojanje više ne određuje dobrom cjeline, nego vlastitim samoodržanjem. Upravo zato ona postupno razara ono tijelo od kojega zapravo živi.

Ta analogija iznenađujuće vjerno odgovara Augustinovu razumijevanju grijeha. Grijeh nije prije svega prijestup nekoga propisa. On je poremećaj ljubavi. Čovjek više ne prima svoj identitet od Boga, nego od samoga sebe. Ljubav koja je trebala biti usmjerena prema Bogu i bližnjemu zatvara se u vlastiti interes. Augustin to naziva amor sui. Na isti način i svaka crkvena služba prestaje biti zdrava onoga trenutka kada više ne postoji radi Tijela Kristova, nego radi vlastitoga očuvanja. Tada autoritet prestaje biti organ zajedništva i postaje autonomni centar moći. Ne služi više životu Tijela, nego počinje živjeti od Tijela.

Upravo u tome smislu može se govoriti o svojevrsnim metastazama u vidljivom organizmu Crkve. Ta metafora ne znači da je sama Crkva postala zla niti da je Kristovo Tijelo izgubilo svoju svetost. Takva bi tvrdnja bila protivna katoličkoj ekleziologiji. Krist ostaje sveta Glava svoga Tijela, a Crkva ostaje sveta po njemu čak i onda kada su njezini članovi grešni. Međutim, kao što određeni organ može biti zahvaćen bolešću, a da organizam kao takav ne izgubi svoj identitet, tako i pojedini dijelovi vidljive crkvene strukture mogu biti zahvaćeni obrascima koji više ne služe životu cijeloga Tijela. Kada služba prestane biti služenje, kada hijerarhija prestane biti diakonija, kada istina ustupi mjesto samoodržanju, tada se pojavljuje proces koji nije tek moralni neuspjeh, nego duboka ekleziološka deformacija. Ona ne može uništiti Krista niti njegovu Crkvu, ali može ozbiljno raniti njezinu vjerodostojnost i otežati njezino poslanje u svijetu.

Upravo zato Crkva nikada nije poistovjećivala svoju svetost s moralnom besprijekornošću svojih članova. Ona je sveta jer joj je Glava Krist i jer u njoj djeluje Duh Sveti, ali njezini članovi ostaju ljudi kojima je svakodnevno potrebno obraćenje. Drugi vatikanski sabor zato upozorava na jednu često zaboravljenu istinu kada kaže: „A sva djeca Crkve neka se sjete da svoje izvrsno stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovorili mišlju, riječju i djelom, oni ne samo da se neće spasiti, nego će biti strože suđeni.“ (Lumen gentium, 14).

Ove riječi imaju duboko eshatološko značenje. One ruše svaku iluziju da sama pripadnost Crkvi ili obnašanje crkvene službe predstavljaju jamstvo spasenja. Štoviše, što je čovjek primio više milosti i što mu je povjereno više odgovornosti, to će njegov sud biti zahtjevniji. Upravo zato Pavlova tvrdnja da se borimo protiv "Vrhovništava i Vlasti" ne može biti shvaćena kao opis sukoba koji se odvija isključivo izvan Crkve. Naprotiv, ta se borba vodi i u srcu svakoga kršćanina, pa tako i u srcima onih koji su pozvani upravljati Božjim narodom. Svaki biskup, svaki svećenik i svaki nositelj crkvene službe svakodnevno stoji pred istim pitanjem: služi li logici Jaganjca ili logici zemaljskoga grada?

Zato pitanje institucionalnog zataškavanja nije samo pitanje zaštite žrtava, premda ono odatle mora započeti. Ono je pitanje identiteta same Crkve. Jer Crkva nije vjerodostojna onda kada uspije očuvati vlastiti ugled, nego onda kada ostane vjerna Kristu, pa i pod cijenu da prizna vlastite grijehe. Paradoks Evanđelja sastoji se upravo u tome da se Crkva ne pročišćava prikrivanjem svojih rana, nego njihovim izlaganjem liječniku koji jedini može izliječiti Tijelo. Krist nikada nije obećao Crkvi da će biti bez rana. Obećao joj je da će vrata paklena neće nadvladati. No upravo zato što joj je dao to obećanje, od nje očekuje da se ne boji istine, jer jedino istina oslobađa.

Babilon i Novi Jeruzalem: eshatološko razotkrivanje dvaju gradova

Na tome mjestu postaje jasno zašto posljednja knjiga Svetoga pisma ne završava raspravom o reformi institucija, nego vizijom dvaju gradova. Ivan ne vidi samo Novi Jeruzalem. Prije nego što se on objavi u svojoj punini, promatra pad Babilona. Ta dva grada nisu tek geografske oznake niti predstavljaju dvije povijesne civilizacije. Oni su konačno razotkrivanje dviju logika koje su od početka svijeta rasle usporedno. Babilon je konačni oblik Augustinova zemaljskog grada, dok je Novi Jeruzalem dovršenje Grada Božjega. Povijest zato nije ništa drugo nego vrijeme u kojemu se ta dva grada međusobno isprepliću i bore za ljudsko srce.

U tom je smislu iznimno znakovito da Ivan Babilon opisuje jezikom zavodljivosti, trgovine, moći i raskoši. Njegova privlačnost nije u otvorenome nasilju, nego u obećanju sigurnosti. Babilon čovjeku ne govori da odbaci Boga, nego da mu Bog više nije potreban. On obećava da će čovjek vlastitim znanjem, vlastitom organizacijom i vlastitom moći ostvariti ono što je nekoć očekivao od Boga. Upravo je zato svaka ideologija koja obećava konačno rješenje ljudske povijesti, svaka institucija koja vlastiti opstanak poistovjećuje s općim dobrom i svaki sustav koji vlastitu logiku proglašava nedodirljivom, na određeni način zahvaćen duhom Babilona. Njegova bit nije u određenom političkom programu, nego u apsolutizaciji onoga što je po svojoj naravi relativno.

Ovdje ponovno postaju proročanske riječi Josepha Ratzingera. Kada upozorava da se nijedan društveni poredak ne smije sakralizirati, on ne iznosi samo političku prosudbu, nego duboko eshatološku tvrdnju. Svaka ljudska institucija, pa i ona najpravednija, pripada prolaznome poretku ovoga svijeta. Ona može biti više ili manje usklađena s naravnim zakonom i Evanđeljem, može više ili manje štititi dostojanstvo čovjeka, ali nijedna od njih nije Kraljevstvo Božje. Upravo zato Crkva nikada nije vezala svoju sudbinu uz određeni oblik države. Ona može živjeti pod carevima, kraljevima, republikama ili demokracijama jer njezin život ne izvire iz političkoga poretka, nego iz Krista. Politički sustavi za nju ostaju sredstvo uređenja društvenoga života, dok jedino Evanđelje ostaje trajno mjerilo njihova prosuđivanja.

To, međutim, vrijedi i za same crkvene strukture. Ni one nisu cilj same sebi. Njihova je svrha služiti otajstvu koje ih nadilazi. Kada hijerarhija počne vjerovati da opstanak određene administrativne strukture predstavlja najveće dobro, tada se neprimjetno događa ista zamjena koja je obilježila Babilon. Sredstvo postaje cilj. Ono što je trebalo služiti Evanđelju počinje očekivati da Evanđelje služi njemu. U tome se krije najdublja opasnost svakoga institucionalnog zatvaranja. Ono ne nastaje zato što ljudi svjesno žele izdati Krista, nego zato što postupno počnu poistovjećivati Kristovu stvar sa zaštitom vlastitih mehanizama.

Upravo je to razlog zbog kojega institucionalno zataškavanje nije moguće razumjeti samo kao niz pogrešnih odluka ili kao posljedicu lošega upravljanja. Ono je duhovni simptom. Ono pokazuje da je strah postao snažniji od istine. Strah od gubitka ugleda, autoriteta ili društvenoga utjecaja počinje određivati način djelovanja zajednice više nego povjerenje u Kristovo obećanje da vrata paklena neće nadvladati njegovu Crkvu. Paradoksalno, upravo ondje gdje ljudi pokušavaju spasiti Crkvu prikrivanjem istine, pokazuju da više ne vjeruju kako Crkvu spašava Krist. Time zaštita institucije postaje svojevrsni nadomjestak za vjeru.

To je možda najdublji oblik praktičnoga ateizma o kojemu govori Benedikt XVI. Na usnama ostaje ispovijest vjere, ali odluke se donose kao da konačni ishod ovisi isključivo o ljudskim sposobnostima, strategijama i odnosima moći. U tom trenutku čovjek više ne djeluje logikom križa, nego logikom Babilona. Zaboravlja da Krist nije spasio svijet očuvanjem vlastitoga ugleda, nego upravo prihvaćanjem prividnoga poraza. Golgota je u očima svijeta izgledala kao potpuni slom Isusova poslanja, ali upravo se ondje objavila Božja pobjeda. Zato Crkva nikada nije najvjerodostojnija kada izgleda nepobjedivo, nego kada se, poput svoga Gospodina, usuđuje stati pred svijet bez obrambenih mehanizama, oslanjajući se jedino na istinu.

Dvije hijerarhije: kriterij raspoznavanja duhova

Raspoznavanje duhova nije izvanredni dar rezerviran za mistike. Ono pripada samoj naravi kršćanskoga života. Crkva je kroz stoljeća razvila jasne kriterije po kojima se može razlikovati duh Kristov od duha svijeta. Ti kriteriji ne polaze od vanjske uspješnosti, brojnosti ili društvenoga utjecaja, nego od pitanja: koja ljubav pokreće određenu zajednicu, određenu službu ili određenu odluku?

Upravo ovdje ponovno postaje aktualna Augustinova misao o dvjema ljubavima. One nisu samo dvije mogućnosti osobnoga života. One stvaraju dvije različite hijerarhije. 

Prva hijerarhija jest hijerarhija Jaganjca.

Njezina je logika paradoksalna. Što je služba viša, to je veća odgovornost. Što je autoritet veći, to je dublje služenje. Krist ne vlada iznad svijeta nego s križa. Njegova je kruna trnje. Njegovo prijestolje drvo križa. Njegovo kraljevanje očituje se u pranju nogu učenicima. Zbog toga je u Crkvi najveći onaj koji se najviše daruje.

Druga hijerarhija jest hijerarhija zemaljskoga grada.

Njezina je logika također dosljedna, ali potpuno suprotna. Vlast postoji radi očuvanja vlasti. Autoritet postoji radi samoga autoriteta. Napredovanje ovisi o korisnosti sustavu. Istina vrijedi dok ne ugrožava postojeći poredak. Odanost osobi postaje važnija od odanosti istini.

Iz toga proizlazi i najvažniji kriterij razlučivanja. Pitanje nije prije svega koliko je neka zajednica učinkovita, brojna ili društveno utjecajna. Pitanje glasi: koja ljubav određuje njezine odluke? Ljubi li dovoljno Krista da će zbog njega riskirati vlastiti ugled? Ili ljubi vlastiti ugled toliko da će zbog njega žrtvovati istinu? Tu se, zapravo, ponovno susreću Augustin, Pavao i Ivan. Augustin govori o dvjema ljubavima, Pavao o dvjema vlastima, a Ivan o dvama gradovima. Sve trojica govore o istoj stvarnosti: povijest nije podijeljena između dobrih i loših ljudi, nego između dviju ljubavi koje neprestano traže ljudsko srce. Upravo će prema toj ljubavi na kraju biti razotkriven svaki čovjek, svaka zajednica i svaka institucija.

Na kraju ostaje pitanje koje nijedna teološka rasprava ne može izbjeći. Ako je istina da se povijest odvija kao isprepletenost dvaju gradova, ako je istina da se borba ne vodi protiv tijela i krvi nego protiv Vrhovništava i Vlasti, te ako je istina da se ta borba odvija i unutar same vidljive Crkve, tada se više ne može govoriti samo o reformama, zakonima ili institucionalnim promjenama. Sve su one potrebne i nužne, ali nijedna od njih ne može zahvatiti korijen problema. Korijen nije administrativne nego duhovne naravi. On se nalazi u čovjekovu srcu, ondje gdje se svakoga dana odlučuje koju će ljubav slijediti.

To je razlog zbog kojega su sve istinske obnove Crkve u njezinoj dvotisućljetnoj povijesti započinjale obraćenjem, a tek potom reformom struktura. Benedikt iz Nursije nije najprije reformirao raspadajuće institucije Zapadnoga Rimskog Carstva; stvorio je zajednice koje su živjele Evanđelje. Franjo Asiški nije sastavio program reorganizacije Crkve, nego je obnovio radikalnost nasljedovanja Krista. Katarina Sijenska nije polagala nade u nove administrativne modele, nego je pozivala papu na obraćenje i povratak vlastitome poslanju. Karlo Boromejski nakon Tridentskoga sabora nije smatrao da će same uredbe obnoviti Crkvu ako se ne obnovi svetost njezinih pastira. Povijest pokazuje da su strukture uvijek slijedile svetost, a nikada je nisu proizvodile.

To nipošto ne znači da su pravni mehanizmi, transparentnost ili odgovornost sporedni. Naprotiv, upravo ljubav prema istini zahtijeva da Crkva razvija sve učinkovitije načine zaštite najslabijih i da njezine institucije budu prožete odgovornošću i otvorenošću. Ali jednako tako valja priznati da nijedan zakon ne može zamijeniti obraćeno srce. Ondje gdje čovjek više ljubi vlastiti položaj nego Krista, pronaći će način da zaobiđe i najbolji propis. Ondje gdje ljubi Krista više od sebe, ni najslabiji pravni okvir neće ga spriječiti da učini ono što je pravedno.

Zato se konačna borba nikada ne vodi između reformatora i konzervativaca, između progresivnih i tradicionalnih struja, između jednoga ili drugoga modela upravljanja Crkvom. Takve podjele pripadaju povijesti i često prikrivaju dublju stvarnost. Prava se borba vodi između duha služenja i duha samoodržanja, između logike križa i logike moći, između Augustinova amor Dei i amor sui. To je borba koja prolazi kroz svako ljudsko srce i zbog toga prolazi i kroz samu Crkvu, ne zato što bi Crkva izgubila svoju svetost, nego zato što njezini članovi ostaju slobodna bića koja svakoga dana moraju iznova birati kome će služiti.

Upravo u tome svjetlu treba razumjeti i najteže trenutke crkvene povijesti. Skandali, zlostavljanja i njihova institucionalna zataškavanja nisu samo moralni neuspjesi pojedinaca niti isključivo posljedica lošega upravljanja. Oni su znak da je dio vidljivoga organizma Crkve počeo disati logikom koja nije evanđeoska. Kada zaštita institucije postane važnija od zaštite čovjeka, kada šutnja postane važnija od istine, kada položaj postane važniji od služenja, tada se ne događa samo administrativni neuspjeh. Tada se pred našim očima sukobljavaju dva grada. Zemaljski grad pokušava zauzeti prostor koji pripada Gradu Božjem.

No upravo zato kršćanska nada nikada ne počiva na ljudskim sposobnostima da savršeno urede Crkvu. Ona počiva na Kristovu obećanju. Vrata paklena neće je nadvladati ne zato što će njezini članovi uvijek biti vjerni, nego zato što je njezina Glava vjerna. To obećanje, međutim, nije razlog za samozadovoljstvo. Ono nije jamstvo da će svaka crkvena odluka biti ispravna niti da će svaka povijesna institucija opstati. Ono je poziv na još veću odgovornost. Upravo zato što Crkva pripada Kristu, od nje se traži da se neprestano pročišćava u svjetlu njegova Evanđelja. Ecclesia semper reformanda nije slogan modernoga doba, nego posljedica činjenice da sveta Crkva hodočasti kroz povijest u kojoj njezini članovi ostaju grešnici kojima je uvijek potrebno obraćenje.

Na kraju se zato cijela rasprava vraća Augustinu. Dva grada nisu prije svega dvije političke zajednice nego dvije ljubavi. One se ne susreću tek na posljednjem sudu; one se susreću svakoga jutra kada čovjek donosi odluke koje oblikuju njegov život. Susreću se u biskupovoj odluci hoće li zaštititi žrtvu ili ugled ustanove. Susreću se u svećenikovoj odluci hoće li svoju službu živjeti kao dar ili kao privilegij. Susreću se u odluci svakoga vjernika hoće li istinu podrediti vlastitome miru ili će zbog nje prihvatiti križ. U svakoj od tih odluka raste jedan od dvaju gradova.

Zaključak - Kojem gradu služimo?

Možda je upravo zato najvažnije pitanje koje si svaki kršćanin može postaviti iznenađujuće jednostavno. Ne glasi kojoj stranci pripadam, kojoj crkvenoj skupini pripadam ili kakav društveni sustav zagovaram. Ne glasi čak ni koju službu obnašam u Crkvi. Pitanje glasi: kojoj ljubavi pripadam?

Jer iz odgovora na to pitanje nastaje cijela povijest.

Kojemu tijelu danas služim?

Služim li Mističnom Tijelu Kristovu, koje živi od istine, služenja i ljubavi? 

Ili svojim odlukama, svojim šutnjama i svojim strahovima hranim logiku onoga drugoga grada, koji postoji samo zato da bi sačuvao samoga sebe?

To pitanje nije optužba. To je ispit savjesti. Jer nitko od nas nije unaprijed stanovnik Novoga Jeruzalema. Grad Božji ne nasljeđuje se po službi. Ne nasljeđuje se po naslovima. Ne nasljeđuje se ni po samoj pripadnosti vidljivoj Crkvi.

U njega se ulazi svakodnevnim obraćenjem. Svakodnevnim umiranjem vlastitome egoizmu. Svakodnevnim izborom Krista. I zato posljednja riječ kršćanske eshatologije nije strah. Nije osuda. Nije propast Babilona. Posljednja riječ jest Jaganjac. Onaj isti Jaganjac koji nije pobijedio zato što je bio jači od svijeta, nego zato što ga je ljubio više nego samoga sebe. Upravo zato će na kraju povijesti ostati samo ono što je bilo izgrađeno tom ljubavlju.

Sve drugo, ma kako se činilo moćnim, raspast će se zajedno s Babilonom.

Jer, kako nas podsjeća blaženi Alojzije Stepinac, režimi dolaze i prolaze, ideologije nastaju i nestaju, carstva se uzdižu i propadaju, ali Krist ostaje isti jučer, danas i dovijeka. Samo je njegovo kraljevstvo trajno, samo njegova ljubav pobjeđuje smrt i samo će ono što je bilo izgrađeno na toj ljubavi ući u Novi Jeruzalem.

Na kraju vremena, kada padnu svi Babiloni koje je čovjek gradio, kada umuknu ideologije, kada nestanu carstva, države i institucije u njihovu sadašnjem obliku, ostat će samo ono što je bilo izgrađeno ljubavlju. Tada će se pokazati da povijest nikada nije bila prije svega povijest političkih sustava, nego povijest dviju ljubavi koje su od početka svijeta gradile dva grada. Jedna je ljubila Boga više od sebe, druga sebe više od Boga. Jedna je svoj vrhunac pronašla u Jaganjcu koji pere noge svojim učenicima i život polaže za svoje prijatelje, druga u Babilonu koji svoju sigurnost gradi na moći, samodostatnosti i prikrivanju istine. Između te dvije stvarnosti odvija se čitava drama ljudske povijesti, a u njezinu će se svjetlu jednoga dana razotkriti i svaki čovjek, i svaka institucija, i svaka Crkva u njezinoj povijesnoj pojavnosti.

Tada više neće biti važno koliko su naši sustavi bili učinkoviti, koliko su naše institucije bile moćne niti koliko smo uspješno štitili vlastiti ugled. Ostat će samo pitanje koje je Krist postavljao od početka: "Ljubiš li me?" (Iv 21,15). Jer upravo odgovor na to pitanje određuje kojemu gradu pripadamo i kojemu ćemo Gradu pripadati u vječnosti. Mislim da upravo tu završava Augustinova De civitate Dei, Pavlova teologija Tijela Kristova i cjelokupna biblijska objava: ne u trijumfu jedne institucije nad drugom, nego u konačnoj pobjedi ljubavi Jaganjčeve nad svim oblicima Babilona. Krist ostaje isti jučer, danas i dovijeka. Samo je njegovo kraljevstvo trajno, samo njegova ljubav pobjeđuje smrt i samo će ono što je bilo izgrađeno na toj ljubavi ući u Novi Jeruzalem.