Svećeništvo kao „Cosa nostra“ – „naša stvar“
„U ovoj kući dogodila se ljubav“
Ne tako davno novinske stupce punili su tekstovi o riječkoj bogosloviji jer se, kako se čitava afera mogla sažeti gotovo romantičnom formulacijom, „u ovoj kući dogodila ljubav“. Bila je to rečenica dovoljno kratka da postane naslov, dovoljno sentimentalna da privuče čitatelja i dovoljno jednostavna da jedan mnogo složeniji problem pretvori u priču o zabranjenoj ljubavi unutar stroge crkvene ustanove. Međutim, kada se odmaknemo od novinske dramaturgije i kada fragmente privatne korespondencije stavimo uz kontekst odnosa među kandidatima, pred nama više nije samo pitanje tko je koga volio i tko je zbog toga morao napustiti bogosloviju, nego mnogo neugodnije pitanje o tome kakav se stil života mogao razviti u ustanovi koja je po svojoj naravi trebala biti škola razlučivanja, celibata, poslušnosti, žrtve i služenja.
Najlakše bi bilo cijelu priču svesti na homoseksualnost i time zapravo izbjeći ono što je u njoj ozbiljnije. Homoseksualna orijentacija pojedinca sama po sebi ne dokazuje ni moralnu nečestitost, ni sklonost zlostavljanju, ni pripadnost bilo kakvoj kliki, baš kao što heteroseksualnost nije jamstvo kreposti. Međutim, seksualni odnosi unutar ustanove u kojoj se kandidati pripravljaju za celibat, osobito ako se prepleću s hijerarhijom, formacijom, međusobnim pogodovanjem, prikrivanjem i odnosima moći, prestaju biti samo privatna stvar. Još ozbiljnije pitanje nastaje ako se oko takvih odnosa oblikuje kultura u kojoj zajedničke tajne proizvode uzajamnu lojalnost, a uzajamna lojalnost postupno stvara zatvoreni krug koji svoje članove prepoznaje, prihvaća, štiti i obnavlja.
Upravo se zbog toga izraz Cosa nostra, doslovno „naša stvar“, ovdje nameće kao snažna metafora. Ne govorim pritom o formalnoj mafijaškoj organizaciji, nego o mentalitetu prema kojem se stvara razlika između „nas“ i „njih“, između onoga što se smije znati izvana i onoga što ostaje „naša stvar“, između ljudi čije će se slabosti tumačiti blago zato što pripadaju krugu i onih prema kojima će se pravila primjenjivati bez takve blagonaklonosti. Seksualna tajna, zajedničko kršenje preuzetih obveza ili međusobno poznavanje kompromitirajućih činjenica u takvom sustavu mogu postati mnogo više od privatnoga grijeha: mogu postati vezivno tkivo skupine.
„Ja sam u svemu ovome već osam godina“
Prije interpretacije vrijedi donijeti prvi transkript u cijelosti, upravo onako kako je napisan, jer njegova vrijednost nije samo u nekoliko izdvojenih rečenica nego u cjelini emocionalnoga izljeva:
„o njemu više i ne znam što da ti kažem...
a ono što mene muči je ovo:
X šalju na studij u Rim!
zamisli koji je to meni šok...ja se nadam Rimu već pa skoro 7 godina i maštam o tome....i sanjam kako mi je to nedostupno....i strah me uopće pitati da me pošalju u zagreb a kamoli u Rim....i ja sam u svemu ovome već 8 godina....i toliko toga...pa da život može biti tako nepravedan....a on....on je prvi put stupio u Crkvu onog dana kad je upisao faks,nije pojma imao ni o čemu...i nakon 6 mjeseci života u bogosloviji on dobije premještaj u Rim....taj gad ima previše sreće...dođe mi da poludim,sve razbijem i ne znam što još da napravim....katastrofa se osjećam.....ah...
sad se moram pomiriti s tom činjenicom da ću ostati u ovoj usranoj Rijeci u kojoj sve mrzim i u kojoj se grozno osjećam...morat ću trpiti njegova ponižavanja i naslađivanja....morat ću sam sebe trpiti i onaj osjećaj dok mi glavom prolaze slike kako je njemu u Rimu lijepo....što sve može proživjeti,vidjeti,naučiti talijanski....ahhhhh životeeeeeeee što mi radiš!!!!!!!!!!!!!!! morat ću pod hitno kod biskupa na razgovor jer ovo ovako više ne može ići...zašto da se ja patim ovdje...i trpim gluposti....mislim da je vrijeme da se i ja izborim za neke stvari....“
Vrijedi taj tekst čitati polako jer se u njemu gotovo bez ikakva naknadnog tumačenja pokazuje unutarnja ekonomija želja, zasluga i očekivanja. Autor ne govori samo da bi volio studirati u Rimu, što samo po sebi ne bi bilo ni neobično ni problematično, nego vlastito razočaranje objašnjava činjenicom da je on „u svemu ovome već osam godina“, dok je drugi tek došao, nije prije toga gotovo ništa znao o crkvenome životu i već nakon šest mjeseci dobiva ono o čemu prvi godinama sanja. Godine provedene u crkvenome sustavu tako se počinju pojavljivati gotovo kao akumulirani staž iz kojega bi trebalo proizaći pravo na nagradu.
Upravo se tu pojavljuje duboka napetost između svećeništva shvaćenoga kao dara i svećeništva shvaćenoga kao životne karijere. U profesionalnom svijetu sasvim je razumljivo da čovjek nakon osam godina rada očekuje napredovanje, bolju plaću ili odgovornije mjesto, ali se ista logika ne može jednostavno prenijeti na duhovni poziv. Čovjek pred Bogom ne može sastaviti knjigovodstvo vlastitih zasluga i zaključiti da mu nakon određenoga broja godina pripada Rim, bolja župa, poželjniji studij, ređenje ili određeni položaj. Onoga trenutka kada se godine formacije počnu doživljavati kao ulaganje koje bi institucija trebala vratiti u obliku privilegije, dar počinje poprimati obilježja potraživanja.
Kada ljubavnik postane konkurent
Čitava stvar dobiva dodatnu psihološku težinu zato što čovjek koji odlazi u Rim, prema kontekstu ove korespondencije, nije bio samo kolega nego osoba s kojom je autor bio emocionalno i ljubavno povezan. Odlazak zato nije predstavljao samo akademsku ili statusnu nepravdu nego i razdvajanje od osobe koja mu je bila važna, zbog čega se u istome tekstu miješaju strah od gubitka, ljubomora, zavist, povrijeđenost, osjećaj manje vrijednosti i kompetitivnost. Upravo zato drugoga naziva „gadom“ koji ima „previše sreće“ i govori da mu dođe poludjeti i sve razbiti, dok istodobno zamišlja kako će njemu u Rimu biti lijepo, što će sve ondje „proživjeti, vidjeti, naučiti talijanski“.
Iz jedne privatne poruke ne može se postavljati klinička dijagnoza njezinu autoru, ali se može analizirati struktura njegova razmišljanja. Dobro drugoga doživljava se kao vlastita nesreća. Čovjek koji je istodobno partner postaje konkurent, njegov uspjeh postaje autorov poraz, njegov Rim postaje dokaz autorove nepravde, dok zamišljanje njegova budućega života izaziva gotovo fizičku frustraciju. Upravo se tu vidi koliko emocionalna vezanost može postati problematična za celibat, ne zato što je riječ o dvojici muškaraca, nego zato što nijedan kandidat za celibat nije unutarnje slobodan ako vlastitu stabilnost gradi na posjedovanju druge osobe i ako njezino udaljavanje doživljava kao raspad vlastitoga životnog plana.
Posebno je zanimljivo kako se Rim pojavljuje u autorovoj mašti. Ne govori se prvenstveno o zahtjevnijem studiju, odgovornosti, teološkom usavršavanju ili o tome kako bi stečeno znanje jednoga dana moglo koristiti ljudima kojima će služiti, nego o tome kako je drugome ondje „lijepo“, što može „proživjeti“, što može „vidjeti“ i kako može naučiti talijanski. Sve su to legitimne ljudske želje, ali njihov zbroj pokazuje da je Rim u toj imaginaciji prije svega mjesto osobnoga iskustva i ostvarenja, dok je Rijeka mjesto frustracije i uskraćenosti.
Kada se u bogosloviju ulazi da bi se bilo zajedno
Dodatnu težinu cijeloj priči daje okolnost da taj odnos, prema kontekstu koji stoji iza transkripata, nije jednostavno nastao tako što su se dvojica kandidata slučajno upoznala nakon što su neovisno jedan o drugome došla razlučivati svećenički poziv. Drugi je mladić bio „vanjski“, odnosno nije prethodno prošao put maloga sjemeništa, a prema ovom svjedočanstvu u bogosloviju je ušao i na nagovor autora kako bi mogli biti zajedno. Poglavari su njihovo prijateljstvo i bliskost okrunili tako da su ih stavili zajedno u sobu.
Ta okolnost bitno mijenja perspektivu. Bogoslovija tada više nije samo mjesto u kojem je nastala veza, nego postaje sredstvo njezina održavanja.
Prema istome kontekstu, mladiću koji je dolazio iz siromašnije obitelji predstavljane su vrlo konkretne pogodnosti takva života: da će mu u bogosloviji biti lijepo, da će njih dvojica moći biti zajedno, da će imati smještaj i sigurnost, pa sve do sasvim prizemnoga detalja da je hrana „nije nešto“. Upravo su takvi detalji važni jer pokazuju koliko se uz govor o pozivu može pojaviti sasvim drugačija računica. Krov nad glavom, hrana, studij, sigurnost, zajedništvo i mogućnost da se bude uz osobu s kojom postoji odnos mogu postati vrlo snažni motivatori, osobito za mladoga čovjeka skromnijega materijalnog podrijetla.
Bogoslovija u takvoj perspektivi prestaje biti samo kuća formacije i postaje infrastruktura privatnoga životnog aranžmana. Ona daje krov, hranu, studij, red, sigurnost, društvo i mogućnost da se dvojica ljudi nalaze pod istim krovom bez potrebe da svoj odnos organiziraju izvan institucije. Upravo tu tema komocije dobiva mnogo konkretniji sadržaj, jer više nije riječ samo o kasnijim putovanjima i privilegijama, nego o samom načinu na koji se može početi gledati na crkvenu ustanovu: ne prvenstveno kao na mjesto na kojem se pita „jesam li pozvan?“, nego kao na mjesto koje može omogućiti određeni način života.
Od „dobar“ do „izvrstan“ i nakon šest mjeseci – Rim
U cijelu sliku ulazi i okolnost da su ocjene toga mladića nakon ulaska u bogosloviju, prema navedenom kontekstu, sa „dobar“ skočile na „izvrstan“. Sama ta činjenica ništa ne dokazuje. Promjena životnih uvjeta, bolja organizacija, ozbiljniji pristup učenju, motivacija i sigurnije okruženje mogu sasvim legitimno dovesti do znatno boljega akademskog uspjeha.
Međutim, u ovoj priči taj detalj ne stoji sam. Pred nama je čovjek koji prije toga nije prošao mali sjemenišni put, koji prema samom autoru „nije pojma imao ni o čemu“, koji ulazi u bogosloviju uz nagovor čovjeka s kojim je u vezi, kojemu se pritom predstavljaju pogodnosti zajedničkoga života, smještaja i hrane, kojemu se akademski uspjeh izrazito poboljšava i koji nakon samo šest mjeseci dobiva odlazak u Rim.
Upravo zato razumijemo eksploziju autora koji piše: „ja sam u svemu ovome već 8 godina“, a on nakon šest mjeseci odlazi u Rim. Njegova reakcija ne dokazuje da je odluka o Rimu bila nepoštena, ali pokazuje nešto drugo: koliko je duboko u njemu već bila ukorijenjena predodžba da bi godine provedene unutar sustava morale nešto donositi.
Ako je svećeništvo dar, onda se osam godina ne može staviti na vagu nasuprot tuđih šest mjeseci. Bog ne vodi kadrovsku službu u kojoj se boduje staž. Upravo zato rečenica „ja sam u svemu ovome već osam godina“ može biti psihološki razumljiva, ali je duhovno opasna ako se iz nje izvodi zaključak: zato meni pripada više.
„Pod nama će pucati kreveti“
U cijeloj priči postoji i jedan gotovo groteskno simboličan detalj. Dok je odnos trajao, prema navedenom svjedočanstvu, s njihova kata treštala je pjesma grupe Frida „Pod nama će pucati kreveti“.
Sama činjenica da se neka pjesma slušala nije dokaz ničega i bilo bi apsurdno glazbeni ukus pretvarati u forenzički dokaz. Ali kao kulturni detalj cijele priče ta pjesma gotovo sama postaje komentar situacije. U kući čija je jedna od temeljnih pretpostavki priprava za celibat hodnicima odjekuje „Pod nama će pucati kreveti“. Ono što bi u običnom studentskom domu bilo potpuno beznačajno u bogosloviji poprima gotovo ironičnu snagu zbog nesklada između deklarirane svrhe ustanove i privatnoga života njezinih stanovnika.
Kada se taj prizor stavi uz ulazak mladića radi zajedničkoga života, uz razgovore o smještaju i hrani, uz akademski uspon, kasniji odlazak u Rim i autorovu eksploziju zavisti zbog toga što će partner ondje „proživjeti, vidjeti i naučiti talijanski“, tema komocije više nije apstraktna. Dobiva vrlo konkretne obrise: bogoslovija može postati mjesto u kojem se dobivaju smještaj, hrana, studij, društvo, odnos, putovanja i mogućnosti, dok pitanje žrtve sve više ostaje u drugome planu.
Upravo se tu mora postaviti pitanje koje nadilazi ovu konkretnu aferu: što se događa kada institucija koja je osnovana radi priprave čovjeka na darivanje vlastitoga života postane prostor u kojem čovjek nauči kako vrlo dobro urediti vlastiti život?
„Brižni ne znaju što ih čeka“
Drugi transkript istoga autora dodatno komplicira sliku jer pokazuje da seksualizirana komunikacija nije bila potpuno izdvojena od svakodnevnoga bogoslovskog života:
„ej...
ma mislio sam malo popričati s tobom preko facebooka
ali vjerojatno ćeš ti uživati u blagodatima tuširanja malo duže
pa te ne mogu toliko čekati a niti te želim prekidati
razgovarati ćemo drugi put,neke stvari mi je lakše ti reći preko facebooka nego onako uživo...ne brini nije ništa strašno
danas sam zaista uživao s vama,bilo mi je prekrasno ali i malo preverzno hahahaha a znaš da ja to i volim XD LOL
još kad bi se ti sa mnom dao malo više opustiti heheheh pa di bi nam bio kraj......
došli su nam budući bogoslovi i sutra imaju "prijemni" i motivacijski razgovor hahahah brižni ne znaju što ih čeka...ajmeeeeeeeeeee....“
Ovaj je tekst posebno neugodan upravo zbog slijeda misli. Seksualno sugestivne opaske o tuširanju, „preverznom“ uživanju i želji da se drugi „malo više opusti“ neposredno prelaze na buduće bogoslove, „prijemni“ i motivacijski razgovor te rečenicu „brižni ne znaju što ih čeka“.
Prema kontekstu koji prati ove transkripte, u konkretnom se slučaju radilo i o vrbovanju, odnosno o ispitivanju tko bi od novih ljudi mogao biti otvoren za približavanje postojećemu krugu, komu se mogu ispitivati granice i tko bi se mogao uklopiti u skupinu. Upravo zato „prijemni“ dobiva dvostruko značenje: postoji službeni prijemni kojim institucija pokušava ustanoviti je li netko prikladan za bogoslovsku formaciju, ali može postojati i sasvim neformalno ispitivanje kojim određena skupina pokušava ustanoviti nešto sasvim drugo — je li taj novi čovjek prikladan za nas.
Vrbovanje u zatvorenim zajednicama ne mora započeti otvorenim seksualnim prijedlogom. Mnogo je učinkovitije kada se novoga člana postupno upoznaje, promatra njegova potreba za prihvaćanjem, ispituju njegove granice, uvodi seksualizirani humor, stvaraju posebna prijateljstva i povjeravaju tajne. Ako prihvati šalu, može se otići korak dalje; ako prihvati veću intimnost, granica se ponovno može pomaknuti; ako pokaže nelagodu, sve se može vratiti na tvrdnju da je to bila samo šala.
Upravo zbog toga rečenica „brižni ne znaju što ih čeka“ u kontekstu konkretnoga vrbovanja prestaje zvučati kao sasvim bezazlena šala i postaje znakovita zbog asimetrije znanja između novih kandidata koji tek ulaze u kuću i onih koji već poznaju njezin formalni i neformalni život.
Malo sjemenište i rana seksualna iskustva
Tu se neizbježno otvara i pitanje maloga sjemeništa. Dječak ili vrlo mlad adolescent koji ulazi u zatvoreni, izrazito hijerarhijski i gotovo potpuno muški svijet nalazi se u životnoj fazi u kojoj tek oblikuje vlastiti identitet, emocionalnost, odnos prema tijelu, seksualnosti, autoritetu i pripadanju. Malo sjemenište samo po sebi nije dokaz ničega problematičnog i bilo bi nepošteno svaku takvu ustanovu unaprijed tretirati kao mjesto zlostavljanja, ali upravo dob kandidata zahtijeva iznimno jasne granice i osobitu odgovornost odraslih.
Ondje gdje te granice nisu jasne postoji opasnost da se inicijacija u crkveni život pomiješa s preranim seksualnim iskustvima, emocionalnom ovisnošću ili seksualizacijom odnosa. Ako bi u takvom okruženju postojala rana seksualna iskustva obilježena ozbiljnom razlikom u dobi, razvojnoj zrelosti, autoritetu ili položaju, tada ih ne bi bilo opravdano romantizirati kao spontano istraživanje seksualnosti, nego bi se morala otvoriti pitanja manipulacije, pritiska, groominga i zlostavljanja.
Posebno je opasno kada se takvo iskustvo pretvori u zajedničku tajnu. Mladi čovjek tada ne uči samo nešto o seksualnosti nego i nešto o načinu pripadanja instituciji: uči da postoje stvari koje se događaju, ali o kojima se ne govori, da postoje osobe koje znaju, ali šute, te da postoji unutarnji krug ljudi koji razumije ono što prema vani mora ostati skriveno.
Najopasnija inicijacija u takvom sustavu zato možda nije ni seksualna inicijacija sama po sebi, nego inicijacija u šutnju, a ona se plaća kasnije pogodovanjem i nagrađivanjem.
Čovjek nauči što se ne pita, o kome se ne govori, koje se slabosti prešućuju i tko je dovoljno zaštićen da se njegovo ponašanje tumači drukčije nego ponašanje drugih. Kada jednom usvoji takva pravila, nitko mu ih više ne mora objašnjavati.
„Naša stvar“ i logika klike
Upravo na toj točki metafora Cosa nostre postaje posebno snažna. Svaka zatvorena klika nastaje onda kada se između njezinih članova pojavi nešto što postaje „naše“: naši ljudi, naše tajne, naše slabosti, naša poznanstva, naši interesi i naši načini međusobnoga pomaganja. Članovi ne moraju održati sastanak na kojem će dogovoriti zavjeru; dovoljno je da postupno nauče tko pripada krugu, o čemu se ne govori i komu se pomaže kada nastane problem.
Zajednička seksualna tajna u takvoj strukturi može imati posebnu snagu jer istodobno proizvodi bliskost i uzajamnu ranjivost. Čovjek koji zna kompromitirajuću stvar o drugome potencijalno ga može ugroziti, ali ako drugi zna istu vrstu stvari o njemu, obojica dobivaju interes za šutnju. Iz toga ne mora nastati izravna ucjena; dovoljna je prešutna solidarnost u kojoj svaki član zna da njegova sigurnost djelomično ovisi o sigurnosti ostalih.
Tako privatna slabost može postati društveno vezivno tkivo, a društveno vezivno tkivo s vremenom može postati mreža uzajamne zaštite.
Metafora Cosa nostre postaje još prikladnija kada se razmotri pitanje vrbovanja novih članova, jer nijedan zatvoreni krug ne može trajati ako se ne obnavlja. Formalni prijemni u bogosloviju pita je li kandidat prikladan za svećeničku formaciju, dok neformalni „prijemni“ takve skupine postavlja sasvim drugo pitanje: je li prikladan za nas?
U toj razlici nalazi se srž problema.
Kada tijelo postane valuta
Ako je svećeništvo dar, onda ono ne može biti ni nagrada za pripadnost određenom krugu, ni povrat za seksualnu dostupnost, ni posljedica toga što je netko nekome „grijao krevet“, „dao guzice“ ili s njime održavao seksualne odnose. U pojedinim transkriptima upravo se takav vulgarni i seksualizirani rječnik pojavljuje kao dio opisa odnosa, pogodovanja i pripadnosti određenome krugu, pa se ne može izbjeći pitanje je li seksualna bliskost u nekim slučajevima postajala neformalna valuta za pristup, zaštitu ili napredovanje.
Upravo je to granica koja se ne smije prijeći: ako bi seksualna usluga, intimni odnos ili pripadnost određenom krugu na bilo koji način otvarali vrata prema studiju, položaju, zaštiti ili svetome redu, onda više ne bismo govorili samo o osobnom moralnom padu pojedinca, nego o instrumentalizaciji same Crkve i svećeništva. Sveti red tada bi bio sveden na sredstvo razmjene, a nešto što bi po svojoj naravi trebalo biti dar i služenje postalo bi nagrada za lojalnost, šutnju ili tijelo.
Takva logika predstavlja potpunu inverziju smisla svećeničkoga poziva. Čovjek se ne može „zaslužiti“ za oltar time što je nekome bio seksualno dostupan, kao što mu ni pripadnost nečijemu intimnom krugu ne može dati veće pravo na ređenje od onoga koji u takav krug ne pripada. Ako bi tijelo postalo sredstvo napredovanja, a seksualna tajna sredstvo međusobnoga povezivanja i zaštite, tada bi se ono što pripada Bogu pretvaralo upravo u Cosa nostru — u „našu stvar“, kojom određeni ljudi raspolažu kao da je njihova.
Svećeništvo nije ničija privatna imovina. Nitko nema pravo na njega i nitko ga nema pravo dijeliti kao nagradu. Ne dobiva se zato što je netko dovoljno dugo proveo u sustavu, zato što poznaje prave ljude, zato što pripada „našima“, zato što je šutio o onome što je vidio niti zato što je s nekim dijelio krevet. Ako je svećeništvo doista dar, onda svaki oblik trgovanja svetim predstavlja upravo njegovu suprotnost: privatizaciju dara koji nikada nije pripadao onima koji bi njime trgovali.
Tajna, moć i zlostavljanje
Tu se otvara i pitanje seksualnoga zlostavljanja. Kultura tajne, neravnoteže moći i uzajamne zaštite može proizvesti iznimno pogodne uvjete za njegovo prikrivanje.
Ako je sustav već naučio ljude da se o seksualnim prijestupima „među našima“ ne govori, tada će mnogo teže reagirati kada se pojavi nešto ozbiljnije, osobito ako razotkrivanje jednoga čovjeka prijeti otvaranjem pitanja o ponašanju drugih. Institucionalno najopasniji trenutak nastaje kada veći broj ljudi dobije zajednički interes da se istina ne istražuje. Tada više nije nužno da itko izda izravnu zapovijed o šutnji, jer svaki član razumije da bi otvaranje jednoga slučaja moglo otvoriti cijelu mrežu odnosa.
Šutnja tada prestaje biti samo kukavičluk pojedinca i postaje oblik samoobrane skupine.
Problem, dakle, nije homoseksualnost kao takva, nego mogućnost da seksualni odnosi, kršenje obveze celibata i njihovo prikrivanje postanu osnova pripadnosti određenom krugu. Homoseksualni čovjek može biti pošten, požrtvovan i potpuno nesklon zlostavljanju, baš kao što heteroseksualni čovjek može biti manipulator i zlostavljač. Ono što institucija mora promatrati nisu etikete, nego konkretni odnosi moći, kršenje granica, tajnost, pogodovanje, seksualna dostupnost i mogućnost da ljudi jedni druge štite zato što imaju zajednički interes da se određene stvari ne otvore.
Kad od formacije nastane komocija
Sve to treba staviti uz nešto što sam uočavao u bogoslovskom životu, a što na prvi pogled nema izravne veze sa seksualnim skandalom: kod dijela ljudi vidjela se sposobnost da od života koji bi trebao biti priprava za žrtvu naprave svojevrsnu komociju, vrlo ugodno organiziranu svakodnevicu ispunjenu putovanjima, događanjima, poznanstvima, dobrim smještajem, sigurnošću, obrazovanjem, druženjima i različitim mogućnostima.
Nijedna od tih stvari pojedinačno nije grijeh i bilo bi besmisleno autentičnost poziva mjeriti količinom nelagode koju čovjek može podnijeti. Problem nastaje kada njihov zbroj oblikuje mentalitet u kojem se komocija postupno počinje smatrati normalnim plodom crkvenoga života.
Upravo mi je kod takvih ljudi često nedostajala žrtva, ne teatralna patnja ni namjerno traženje neugodnosti, nego jednostavna sposobnost da se vlastito dobro stavi iza dobra drugoga. Moglo se vidjeti mnogo sposobnosti, društvenosti, inteligencije, organizacijskoga talenta, crkvenoga govora i ambicije, ali mnogo manje spremnosti da se prihvati ono što nije ugodno, da se ode tamo gdje se nije željelo, da se drugome prepusti prilika bez zavisti i da se vlastiti plan promijeni bez osjećaja da je time počinjena nepravda.
Moglo se, drugim riječima, steći dojam da se vrlo dobro naučilo kako uživati u blagodatima crkvenoga života, dok je mnogo slabije bila razvijena svijest da se svećeništvo u svojoj srži sastoji od darivanja vlastitoga života.
A onda transkript o Rimu gotovo laboratorijski pokazuje što se događa kada takav mentalitet ostane bez onoga što želi. Odmah se pojavljuje računovodstvo zasluga: ja sam ovdje osam godina, on je tek došao; ja sam sanjao Rim, on ga dobiva nakon šest mjeseci; ja ostajem u Rijeci, njemu će biti lijepo.
Formacija se tada više ne pojavljuje kao vrijeme u kojem čovjek uči raspoloživost, nego kao investicija koja bi trebala proizvesti određeni povrat.
Kler koji govori o križu, a uči kako ugodno živjeti
U tome se vidi kako Crkva može formalno propovijedati križ, a neformalno odgajati ljude za komociju. Može se govoriti o siromaštvu, dok se uspjeh mjeri mogućnostima, putovanjima i položajima; može se govoriti o poslušnosti, dok se istodobno uči komu se treba približiti da bi se dobilo poželjno mjesto; može se govoriti o služenju, dok mladi čovjek postupno usvaja uvjerenje da je crkveni sustav prostor u kojem treba pronaći što ugodniju poziciju.
Tako se može stvoriti kler koji zna vrlo lijepo govoriti o žrtvi, ali vlastiti život organizira tako da žrtve bude što manje.
Problem pritom nije uživanje samo po sebi, jer kršćanstvo nije religija mržnje prema životu i svećenik nije autentičniji zato što jede lošiju hranu, putuje manje ili živi u ružnijoj kući. Problem je unutarnji red prioriteta. Ako ugoda postane očekivanje, tada svako njezino uskraćivanje počinje izgledati kao nepravda; ako je Rim postao pravo, Rijeka postaje poniženje; ako je komocija postala norma, žrtva se počinje doživljavati kao nešto što čovjeku neopravdano remeti životni projekt.
Kada se takav mentalitet komocije spoji s klikom, dobiva se posebno opasna kombinacija. „Naši“ više nisu samo ljudi koje volimo, nego ljudi s kojima dijelimo stil života, interese i tajne. Jedni drugima možemo pronalaziti prilike, preporučivati se, otvarati vrata, ublažavati posljedice pogrešaka i čuvati jedni druge od pitanja koja bi nekome izvan kruga bila postavljena bez oklijevanja.
Takva struktura ne mora biti formalno organizirana da bi bila učinkovita. Upravo je njezina neformalnost čini otpornom.
„Nismo tu da se provodimo nego da Bogu duše privodimo“
Upravo sam u tom kontekstu jednom na propovijedi od jednoga svećenika čuo rečenicu koja mi je ostala u pamćenju: „Nismo tu da se provodimo nego da Bogu duše privodimo.“
U njoj nema prezira prema životu, radosti ili odmoru, niti ona znači da bi svećenik morao njegovati nesreću kao dokaz svoje svetosti. Ona samo vraća pitanje na ono zbog čega je svećeništvo uopće dano Crkvi. Svećenik nije zaređen zato da bi imao zanimljiviji život, putovao više od drugih, stekao poznanstva, živio sigurnije, dobio Rim ili pronašao društvenu skupinu unutar koje će mu biti ugodno, nego zato da bi služio Bogu i ljudima, a sve drugo, ma koliko bilo lijepo i legitimno, mora ostati podređeno toj svrsi.
Ta rečenica postavlja vrlo jednostavan kriterij: ako čovjeku oduzmeš putovanja, komociju, društveni položaj, mogućnost napredovanja, Rim, ugodan krug prijatelja i sve ono što je tijekom godina počeo povezivati sa svojim crkvenim životom, ostaje li još uvijek ono zbog čega je ušao?
Ostaje li želja za služenjem ili se zajedno s privilegijama raspada i smisao poziva?
Upravo zato nije najvažnije pitanje uživa li svećenik u nečemu, nego što se događa onda kada mora izabrati između vlastite ugode i služenja. Evanđelje ne zabranjuje radost, ali ne dopušta da radost postane uvjet vjernosti. Svećeništvo ne traži čovjeka koji nikada ništa ne želi, nego čovjeka koji je dovoljno slobodan da se određenoj želji može odreći kada ona više nije spojiva s njegovim poslanjem.
Svećeništvo se ne zaslužuje
Nasuprot mentalitetu komocije i stečenoga prava stoji temeljna istina koju je potrebno izgovoriti bez ublažavanja: svećeništvo se ne zaslužuje.
Ne zaslužuje ga čovjek zato što je osam godina proveo u sjemeništu i bogosloviji, ne zaslužuje ga zato što je završio teologiju, ne zaslužuje ga zato što ima izvrsne ocjene, ne zaslužuje ga zato što je bio poslušan poglavarima, niti ga zaslužuje zato što smatra da je podnio dovoljno žrtava. Svećeništvo u katoličkom razumijevanju nije plaća za uspješno završenu formaciju, nego dar i poslanje koje Crkva razlučuje i povjerava, zbog čega nijedan kandidat ne može na njega polagati pravo.
Nitko nema pravo na svećeništvo.
Čovjek može deset ili petnaest godina iskreno željeti ređenje, može se za njega pripremati, može učiti, moliti, odricati se i biti duboko uvjeren da je pozvan, a Crkva ipak može zaključiti da ga neće pripustiti svetome redu. Takva odluka može biti strašno bolna, a u pojedinom slučaju može biti i ljudski pogrešna ili nepravedna, ali iz činjenice da je kandidat mnogo uložio ne nastaje njegovo pravo na sakrament reda.
Svećeništvo je dar upravo zato što ga čovjek ne može sam sebi dati i zato što ga ne može pretvoriti u potraživanje. Kandidat ne može reći da je Crkvi dao osam godina pa mu Crkva sada duguje Rim, ređenje ili položaj. Autentična formacija trebala bi čovjeka postupno osloboditi upravo od takve logike, tako da nakon godina provedenih u njoj ne postane uvjereniji u vlastita prava, nego slobodniji od potrebe da mu se vlastite želje ostvare.
I upravo zato postoji nešto duboko časno u čovjeku koji, kada razlučivanje završi negativno, ne odlazi od biskupije do biskupije tražeći nekoga tko će mu ipak dati ono za što smatra da mu pripada. Prihvatiti da se nećeš rediti može biti mnogo bolnije od samoga ređenja, ali ponekad upravo takvo prihvaćanje pokazuje da čovjek razumije jednu od temeljnih istina poziva: sveti red nikada nije bio njegovo vlasništvo.
„Ako se na Gospodina ne oslonite, održat se nećete“
Upravo ovdje valja čuti i drugu rečenicu, ne kao pobožnu dekoraciju nego kao upozorenje koje stoji nad svakim čovjekom koji bi od svetoga mogao napraviti svoj privatni projekt:
„Ako se na Gospodina ne oslonite, održat se nećete.“
U kontekstu svega o čemu je ovdje riječ ta rečenica zvuči gotovo kao prijetnja, ali ne kao prijetnja ljudske osvete, nego kao upozorenje o unutarnjoj zakonitosti duhovnoga života. Ono što se gradi na kliki, prikrivanju, ambiciji, komociji, međusobnome pogodovanju i ljudskim zaštitnicima može neko vrijeme izgledati snažno, ali upravo zato što se ne oslanja na ono zbog čega Crkva postoji, u sebi već nosi klicu vlastita raspada.
Takvo upozorenje vrijedi i za pojedinca i za ustanovu. Bogoslov koji svoj identitet gradi na tome da pripada određenom društvu, da ima zaštitnike, da je dobro umrežen ili da će mu sustav prije ili poslije vratiti ono što je u njega uložio, gradi na nečemu što mu može biti oduzeto u jednom danu. Isto vrijedi i za klerika koji svoju sigurnost nalazi u položaju, naslovu, poznanstvima ili zatvorenome krugu.
Na čemu je, dakle, izgrađeno svećeništvo jednoga čovjeka? Na Kristu ili na mreži odnosa? Na spremnosti na služenje ili na životnome standardu? Na pozivu ili na statusu? Na slobodi pred Bogom ili na potrebi da se očuva vlastita „naša stvar“?
Dar koji se može primiti samo praznih ruku
Zato možda na kraju nije najvažnije tko je bio homoseksualan, tko je otišao u Rim, tko je ostao u Rijeci i tko je pripadao kojemu društvu, nego kakav je čovjek izašao iz procesa koji se nazivao formacijom. Može li se radovati tuđemu dobru kada ono njemu nešto oduzima, može li prihvatiti da njegov život neće izgledati onako kako ga je zamišljao, može li ostati vjeran svojemu pozivu kada nestanu putovanja, priznanja, privilegije i poželjna mjesta te može li služiti ljudima ondje gdje osobno nikada ne bi izabrao živjeti?
Ako ne može, tada se mora postaviti pitanje je li doista želio svećeništvo ili je zavolio život koji mu je svećeništvo moglo omogućiti.
Između te dvije stvari postoji ponor.
U prvome slučaju čovjek pita što može dati; u drugome neprestano računa što bi trebao dobiti. Upravo zato trenutak u kojem drugi dobiva njegov Rim, dok njemu ostaje njegova omražena Rijeka, postaje mnogo ozbiljniji test poziva od bilo kojega ispita na teološkom fakultetu.
Ako se pak svemu tome pridruže seksualne tajne, vrbovanje, testiranje granica novih članova, rana seksualna inicijacija, zatvoreni krugovi i uzajamna zaštita, tada problem više nije jedna ljubavna afera nego mogućnost postojanja čitavoga stila života koji je sposoban reproducirati samoga sebe. Takav stil ne mora imati statut, vođu ni formalno članstvo; dovoljno je da njegovi pripadnici znaju tko su „naši“, kako se nove ljude prepoznaje i približava, što se među sobom može, o čemu se prema vani šuti i komu će se pomoći kada dođe vrijeme za studij, položaj ili zaštitu.
Molitva kao ogledalo svećeništva
Na kraju ovoga razmišljanja ipak ne želim ostaviti posljednju riječ transkriptima, skandalu, ljudskoj slabosti ni Cosa nostri. Mnogo je prikladnije posljednju riječ prepustiti molitvi koja govori o tome kakav bi svećenik trebao biti i koja gotovo redak po redak stoji nasuprot mentalitetu koji smo prethodno razmatrali.
Ondje gdje transkript govori o ambiciji, ona moli za čistoću nakane; ondje gdje se pojavljuje komocija, ona moli za siromaštvo, pokoru i mrtvljenje; ondje gdje se javlja želja za položajem i priznanjem, ona moli za oslobođenje od oholosti, ambicija i isprazne slave; ondje gdje čovjek gleda što može dobiti, ona moli za potpuni zaborav na sebe.
Molitvu Mariji, Kraljici klera, svojedobno sam uzeo iz svoje župe u Francuskoj i preveo na hrvatski. Donosim je ovdje jer se njezin sadržaj ne treba prilagođavati ovoj priči da bi joj odgovorio; upravo suprotno, ova priča pokazuje koliko su prošnje sadržane u toj molitvi trajno potrebne Crkvi.
Molitva Mariji, Kraljici klera
Marijo, veličanstvena Kraljice klera, ti koja si dana za Majku sv. Ivanu, dan nakon njegove svećeničke posvete; ti koja si predsjedala jednodušnoj i ustrajnoj molitvi apostola na dan Pedesetnice, udostoj se moliti i s nama za nasljednike apostola, za Papu, za biskupe, za svećenike, da bi se njihova sveta falanga umnožila i da, po primjeru tvoga božanskoga Sina Isusa, djelotvorno rade pomažući slabe, tješeći žalosne, obraćajući grešnike i proširujući na zemlji kraljevstvo Boga, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
Marijo, Kraljice klera, moli za nas!
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, tijekom agonije tvoga božanskoga Sina u Getsemaniju i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli, zadobij za sve biskupe i svećenike milost jedne velike čistoće nakane u njihovim ophođenjima s dušama i u njihovu apostolatu te one pomoći koje su im potrebne u njihovim nutarnjim trpljenjima.
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, tijekom Isusova izručenja, odvlačenja od suda do suda, pljuskanja, ismijavanja i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli, zadobij za sve biskupe i svećenike milost da se nikada ne srame Isusa Krista, da nikada ne skrivaju svoj stalež i da ih „svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih“ (1 Kor 4,1) i time poslužiteljima svojoj braći.
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, tijekom strašnoga bičevanja tvoga božanskoga Sina i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli, zadobij za sve biskupe i svećenike milost duha siromaštva, pokore i mrtvljenja te savršene čistoće, da budu sol zemlje i dostojni službenici Euharistije te posvećenici u službi sveopće Crkve.
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, kad je Isus bio okrunjen trnjem, prekriven pljuvačkom, satrt udarcima i ranama i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli, čuvaj sve biskupe i svećenike od duha svijeta (Iv 17), sačuvaj ih od oholosti, ambicija, isprazne slave i daj im da pronađu u svojem posvećenju Isusovoj službi i braći „puninu radosti“ (Iv 15).
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, kad si pratila svoga božanskoga Sina na križnom putu dok mu je mnoštvo zviždalo i dok je nosio križ prema Kalvariji da bude raspet i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli, podari Crkvi ponizne i poslušne svećenike, snažne i jake da bezbrižno nose teret propovijedanja Riječi, podjele sakramenata, osobito pokore i bolesničkog pomazanja.
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, tijekom sati agonije i neizrecivih trpljenja tvoga božanskoga Sina na križu gdje si ga promatrala prekrivenoga modricama i krvarećega i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli, zadobij za sve biskupe i svećenike milost potpunoga zaborava na sebe, jednoga velikog žara i revnosti u slavljenju Svete misne žrtve i Liturgije časova s poštivanjem normi koje je uspostavila zakonita vlast te propovijedanja životom i primjerom „Isusa Raspetoga“ (1 Kor 2,2).
Sjedinjujemo se s boli tvoga Bezgrešnoga Srca, Marijo, Majko svećenika, kada si se, silazeći s Kalvarije, zatvorila u samoću čekajući uskrsnuće tvoga božanskoga Sina i preklinjemo te po tvojoj i Isusovoj boli i otajstvu oplijene koje je Isus doživio na Svetu subotu, zadobij za sve biskupe i svećenike dar molitve, postojanu vjeru i povjerenje u uskrsloga Isusa, savršenu poučljivost Duhu Svetomu i iskrenu privrženost srca i duha učiteljstvu Crkve, „svjetlu naroda“ i „radosti i nadi ovoga svijeta“.
Nije „naša stvar“
Možda se upravo nakon ove molitve najbolje razumije zbog čega svećeništvo nikada ne može postati Cosa nostra, „naša stvar“. Molitva ne traži svećenike koji će dobiti ono što su zaslužili, nego ljude čiste nakane; ne traži one koji će znati izboriti bolje mjesto, nego ponizne i poslušne; ne moli za njihov društveni uspjeh, nego za siromaštvo, pokoru i mrtvljenje; ne moli da budu dobro umreženi, nego da budu službenici Kristovi i upravitelji Božjih otajstava; ne traži da ostvare sebe, nego da prime milost „potpunoga zaborava na sebe“.
Upravo se u tim riječima nalazi možda najsnažnija konfrontacija s transkriptom kojim je ovo razmišljanje započelo. S jedne strane stoji „ja sam u svemu ovome već osam godina“, „ja se nadam Rimu“, „njemu je u Rimu lijepo“, „što sve može proživjeti, vidjeti, naučiti“ i „vrijeme je da se i ja izborim za neke stvari“, dok s druge strane stoje siromaštvo, pokora, mrtvljenje, oslobođenje od ambicije i isprazne slave, poslušnost i potpuni zaborav na sebe.
Jedna logika pita što mi pripada, druga što mogu darovati; jedna broji godine vlastitoga ulaganja, druga moli za zaborav na sebe; jedna gleda prema Rimu kao prema ostvarenju, druga prema Kalvariji kao prema mjeri služenja; jedna se želi „izboriti za neke stvari“, dok druga moli za čistoću nakane, siromaštvo i poniznost.
Upravo između tih dviju logika nalazi se pitanje autentičnosti svećeničkoga poziva.
Svećeništvo se ne zaslužuje i nitko nema pravo na njega. Ono nije nagrada za godine provedene u sjemeništu, za izvrsne ocjene, za crkvena poznanstva, za odanost određenoj skupini, pa čak ni za stvarnu osobnu žrtvu. A pogotovo ne može biti nagrada za seksualnu dostupnost, za zajedničku tajnu, za grijanje nečijega kreveta ili za pripadnost intimnom krugu.
Sveti red nije dug koji Bog ili Crkva moraju vratiti kandidatu.
Upravo zato čovjek koji svećeništvo doista razumije kao dar mora biti sposoban prihvatiti i mogućnost da ga ne primi. Ako bez ređenja čitav njegov prethodni život odjednom izgleda besmislen, ako smatra da mu je nešto oteto zato što je proveo osam ili deset godina u formaciji, tada se mora zapitati je li tijekom tih godina učio darivati sebe ili je, možda nesvjesno, skupljao zasluge za ono što je smatrao svojom budućom nagradom.
Nasuprot tomu, mentalitet Cosa nostre uvijek govori jezikom posjedovanja: naši ljudi, naša mjesta, naši kandidati, naše tajne, naši interesi, naši položaji. Zato je svaka klika u svećeništvu, bila ona seksualna, interesna, nacionalna, akademska, financijska ili bilo koja druga, u konačnici duhovno opasna upravo zato što Božju stvar pokušava pretvoriti u „našu stvar“.
U tom smislu dvije rečenice mogu stajati kao okvir cijeloga ovoga razmišljanja. Prvu sam čuo od svećenika na propovijedi:
„Nismo tu da se provodimo nego da Bogu duše privodimo.“
Druga je ozbiljno upozorenje svakome tko bi zaboravio na čemu svećenički život uopće može opstati:
„Ako se na Gospodina ne oslonite, održat se nećete.“
Između tih dviju rečenica nalazi se gotovo cijeli program svećeništva. Prva govori čemu ono služi, a druga na čemu jedino može opstati. Ako čovjek zaboravi prvo, svećeništvo pretvara u način života; ako zaboravi drugo, pokušava taj način života održati vlastitim vezama, sposobnostima, klikama, položajem i zaštitnicima.
Jer svećeništvo nije moj Rim, moja karijera, moj položaj, moja skupina ni moja nagrada za godine provedene u sustavu. Nije ni prostor u kojem nekoliko ljudi može proglasiti Crkvu svojom stvari, stvarati svoje krugove i jedni drugima dijeliti ono što nikada nije pripadalo njima.
Svećeništvo je dar, a dar se ne zahtijeva, nego prima; ne osvaja se, nego prihvaća; ne posjeduje se radi sebe, nego se daje dalje. Onaj tko ga primi nije postao vlasnikom svetoga, nego njegovim služiteljem, i upravo zato mora biti sposoban izgubiti vlastiti Rim, prihvatiti vlastitu Rijeku i ostati vjeran onda kada od sve njegove zamišljene budućnosti ostane samo ono zbog čega je pozvan.
Nismo tu da se provodimo nego da Bogu duše privodimo.
Ako se na Gospodina ne oslonimo, održati se nećemo.
Svećeništvo nikada nije bilo Cosa nostra.
Nikada nije bilo „naša stvar“.
Ono je Njegov poziv i Njegov dar.
