Potrebna nam je svetost koja ne šuti: blaženi Inocent XI., blaženi Marko d’Aviano i savjest našega vremena
Dvojica blaženika za naše dane
Crkveni kalendar katkad učini ono što naše povijesno pamćenje ne uspijeva: pred nas stavi gotovo zaboravljene ljude upravo onda kada nam njihovo svjedočanstvo ponovno postaje potrebno. Ovih kolovoških dana susrećemo se s dvojicom takvih ljudi. Spomen blaženoga pape Inocenta XI. vezan je uz 12. kolovoza, a blaženoga Marka d’Aviana uz 13. kolovoza. Dvojica suvremenika, dvojica ljudi duboko uključenih u dramatičnu povijest Europe sedamnaestoga stoljeća i dvojica kršćana koji su razumjeli da se vjera ne može braniti samo od opasnosti koja dolazi izvana ako se istodobno ne liječe bolesti koje je razaraju iznutra.
Danas su obojica nepravedno zanemarena. A upravo njihovi životi pokazuju zašto Crkva čuva spomen svetaca. Misno predslovlje svetaca govori o njihovu primjeru koji nas potiče, zajedništvu koje nas povezuje i zagovoru koji nam pomaže. Svetac zato nije ukras katoličke prošlosti, nego pitanje postavljeno našoj sadašnjosti. Njegov život ispituje naš život, njegova hrabrost našu šutnju, njegova savjest našu savjest.
Vrijeme blaženoga Inocenta bilo je vrijeme u kojem je takva savjest itekako bila potrebna. Crkva je još uvijek nosila teret duboko ukorijenjenih zloporaba. Nepotizam je desetljećima bio gotovo normalizirani način upravljanja. Europski su vladari pokušavali crkvene strukture podrediti svojim državnim interesima. Apsolutizam Luja XIV. dosezao je vrhunac, kršćanska Europa bila je politički i vjerski podijeljena, a s istoka je istodobno napredovalo Osmansko Carstvo.
Upravo je u takvom svijetu na Petrovu Stolicu došao Benedetto Odescalchi, blaženi Inocent XI., papa kojega povijesni izvori opisuju kao jednoga od najsvetijih koji su sjedili na Petrovoj stolici. Još prije izbora uživao je glas svetosti, duboke pobožnosti, nesebičnosti i izvanredne brige za siromašne.
Za njega se, međutim, govorilo još nešto vrlo zanimljivo. Suvremenici su Odescalchija nazivali „Karlo Boromejski Svetoga kolegija“, odnosno, jasnije suvremenom čitatelju, „Karlo Boromejski Kardinalskoga zbora“. Nije to bila mala pohvala. Značilo je da su u kardinalu Odescalchiju prepoznavali onu vrstu osobne strogosti, karitativne osjetljivosti i reformnoga duha koju je prethodno utjelovio sveti Karlo Boromejski. Povijesni izvori bilježe upravo taj nadimak i činjenicu da je Odescalchi već prije izbora za papu uživao glas sveca.
Blaženi Inocent – reforma koja počinje od vlastite kuće
Svetost blaženoga Inocenta nije bila sentimentalna. Bila je zahtjevna, prije svega prema njemu samome. Jednostavnost njegova života nije bila poza kojom bi pridobivao narod, nego pretpostavka njegova razumijevanja službe. Zato je od drugih mogao zahtijevati ono što je najprije zahtijevao od sebe. Reformu Crkve nije zamišljao kao neodređeno ponavljanje da bi „nešto trebalo promijeniti“. Dirao je u novac, položaje, privilegije, način imenovanja, život kardinala i odgovornost onih koji upravljaju Crkvom.
To se osobito vidi u njegovoj borbi protiv nepotizma. Blaženi Inocent razumio je nešto što je važno i danas: korupcija nije samo pojedinačni moralni pad. Postoji trenutak u kojem se pojedinačni grijesi međusobno povežu, dobiju pravila, zaštitnike, opravdanja i institucionalnu memoriju. Tada korupcija postaje sistemska. Ljudi više gotovo i ne osjećaju da sudjeluju u nečemu nepravednom jer se nepravda pretvorila u običaj, a običaj se počeo braniti najopasnijom rečenicom svakoga pokvarenog sustava: tako se oduvijek radilo.
Nepotizam je bio upravo jedna od takvih bolesti crkvenoga sustava. Inocent ga nije samo osobno izbjegavao nego je pokušavao stvoriti pravni okvir koji bi onemogućio budućim papama da nastave istu praksu. Već 1677. pripremao je bulu protiv nepotizma, ali je naišao na otpor upravo u Kardinalskom zboru. Pokušavao je ponovno 1681. i 1688. Nije uspio ostvariti sve što je želio, ali je pokazao nešto presudno: svetost čovjeka na vlasti ne sastoji se samo u tome da se osobno ne okoristi pokvarenim sustavom, nego i u spremnosti da pokuša promijeniti sustav koji drugima omogućuje da se njime koriste.
Reformski je zahvat bio širi. Inocent nije štedio ni kardinale, nego ih je upozoravao na raskoš nespojivu s njihovim crkvenim staležom. Njegov je program od početka uključivao nastavak tridentske reforme, obranu slobode Crkve i sigurnost Europe pred osmanskim napredovanjem. U njegovu pontifikatu te tri stvari nisu bile odvojene: unutarnja reforma Crkve, njezina sloboda pred političkom moći i njezina odgovornost prema društvu činile su jednu cjelinu.
U tome je aktualnost blaženoga Inocenta. Institucija ne postaje sveta zato što o sebi govori svetim riječima. Njezina se moralnost vidi u tome kako raspolaže novcem, kako bira ljude, kako postupa s privilegijima, kako štiti slabije i što čini kada otkrije zloporabu. Kod Inocenta svetost ulazi u upravljanje, financije, imenovanja i administraciju, jer i ondje mora vrijediti Evanđelje.
Karlo Boromejski – svetac koji povezuje dvojicu blaženika
Ovdje se ponovno pojavljuje sveti Karlo Boromejski. On nije tek povijesna usporedba uz Inocenta, nego jedna od niti koja povezuje oba blaženika. Karlo je postao kardinal kao vrlo mlad čovjek zahvaljujući svom ujaku, papi Piju IV., dakle upravo unutar nepotističkoga sustava protiv kojega će se kasnije toliko boriti blaženi Inocent. Ipak, ono što je primio kroz privilegirani položaj pretvorio je u služenje. Odigrao je važnu ulogu u završnoj fazi Tridentskoga sabora, a zatim je u Milanu provodio njegovu reformu, osnivao sjemeništa, obnavljao disciplinu klera i u vrijeme kuge ostao uz povjereni narod.
Za našu Riječku Crkvu zato je osobito znakovit 4. studenoga, liturgijski spomen svetoga Karla Boromejskog. Upravo je na njegov blagdan 2022. riječki nadbiskup Mate Uzinić simbolički preuzeo službu nadbiskupa metropolita, nakon što je dvije godine ranije također na blagdan svetoga Karla bio imenovan riječkim nadbiskupom koadjutorom. Govoreći tada o Karlu, izrekao je riječi koje danas treba čitati ne samo kao lijepu povijesnu usporedbu nego kao program:
„Uzor u tome može nam biti sv. Karlo Boromejski kojega danas slavimo. I sam svojevrsni ‘nepošteni upravitelj’ jer je postao kardinal i nadbiskup Milana zahvaljujući nepotizmu, svoje je ‘nepoštenje’ razdao do kraja za druge živeći autentično, svetački i predano svoje biskupsko služenje, zalažući se za završetak i provođenje u život zaključaka Tridentskog sabora i zauzeto se brinući vremenima kuge i gladi za povjereno mu stado i vjersku obnovu Milanske nadbiskupije koju je našao u svakom pogledu zapuštenu, a ostavio obnovljenu i osnaženu za one koji su ga naslijedili.“
A zatim:
„Želio bih da ovaj svetac, na čiji sam blagdan prije dvije godine imenovan riječkim nadbiskupom koadjutorom i na čiji blagdan simbolički preuzimam službu nadbiskupa metropolite, nadahnjuje i moju biskupsku službu.“
U istom je govoru nadbiskup Uzinić rekao:
„Naša zadaća nije konzervirati postojeće stanje, a niti započeti nešto sasvim novo, nego osluškujući Božju riječ i u otvorenosti poticajima Duha Svetoga u zajedništvu i sudjelovanju svih nas koji činimo ovu našu riječku Crkvu, nastaviti ono poslanje koje nam je kao Crkvi povjereno na ovom prostoru i za ljude koji s nama žive, nadograđujući na onome što su gradili drugi prije nas. Nismo postali biskupi radi sebe, već za Crkvu – za ljude, na što me trajno podsjeća moje geslo ‘od ljudi za ljude’.“
Te riječi dobivaju posebnu težinu upravo uz Inocenta, „Karla Boromejskog Kardinalskoga zbora“. Jer reformirati Crkvu ne znači samo govoriti o promjeni, nego prihvatiti da Evanđelje zahvati i ono što nam koristi, ono što smo naslijedili i ono čega se sami nerado odričemo.
Zanimljivo je da sveti Karlo povezuje Inocenta i Marka još jednom, gotovo intimno. Blaženi Marko d’Aviano na krštenju je dobio ime Carlo Domenico. U životopisnoj predaji izričito se navodi da je Carlo dobio ime u čast svetoga Karla Boromejskog, čovjeka čije je služenje za vrijeme milanske kuge još bilo živo u kolektivnom sjećanju sjeverne Italije. Tako je jedan blaženik među suvremenicima bio „Karlo Boromejski Kardinalskoga zbora“, dok je drugi Karlovo ime nosio od krštenja.
Svatko ima svoga Marka
Tu dolazimo do čovjeka bez kojega se europsko djelovanje blaženoga Inocenta teško može potpuno razumjeti.
Ima jedno ime - Marko. Najčešće se povezuje s rimskim bogom rata Marsom, pa znači „posvećen bogu rata”, „ratnik” ili „hrabar”.
Svatko ima svoga Marka. Sveti Petar imao je svoga Marka, onoga koji je postao svojevrsni minister memoriae, služitelj njegova sjećanja - bilježnik. Stara crkvena predaja u Markovu Evanđelju prepoznaje Petrovo propovijedanje pretočeno u riječ. Petar je imao nekoga tko je njegovo iskustvo s Kristom znao sačuvati, protumačiti i prenijeti drugima.
Neki imaju svoga Marka koji ih javno brani, tumači njihovu teologiju i njihovu sliku svijeta, čovjeka koji njihove riječi objašnjava drugima i pokušava im dati smisao.
Drugi imaju Marka koji u njihovo ime donosi odluke, organizira, predvodi slavlja i daje zajednici njezinu javnu formu.
Neki imaju pak Marka kojemu se mogu približiti toliko da na njegove grudi naslone glavu; čovjeka pred kojim barem nakratko mogu prestati biti služba, naslov i položaj i jednostavno biti čovjek kojemu treba blizina drugoga čovjeka.
Neki, napokon, imaju Marka koji progovori onda kada bi bilo jednostavnije ostati po strani; Marka koji ne mora unaprijed znati tko će politički izgubiti, a tko dobiti, da bi znao na čijoj strani mora stajati kada su ugroženi čovjek, voda, zemlja i život. Takvoga Marka ovih je dana dobila i Hrvatska.
Gospićko-senjski biskup Marko Medo javno se oglasio o problemu nezakonito odloženoga otpada, razlikujući pritom zadaću istražnih i pravosudnih tijela od moralne i pastoralne odgovornosti Crkve. Upravo je to važna razlika: biskup ne treba glumiti tužitelja, policajca ili toksikologa da bi znao da zaštita života, zdravlja, vode i budućih naraštaja pripada području moralne odgovornosti.
Nadajmo se da taj Marko neće ostati sam. Biskupska kolegijalnost nije tek administrativna povezanost ljudi koji nose istu službu. Ona pretpostavlja uzajamnu brigu za mjesne Crkve i zajedničko poslanje. Ako je ugroženo opće dobro jednoga dijela zemlje, teško ga je zatvoriti unutar granica jedne biskupije. Voda, zdravlje ljudi i odgovornost prema generacijama koje dolaze nisu lokalna crkvena tema. To je pitanje savjesti cijele Crkve.
Neki imaju još rjeđega Marka: čovjeka koji od njih ništa ne želi. Ne traži položaj, novac ni uslugu. Ne živi od njihove moći i zato se te moći ne mora bojati. Upravo zato smije im reći ono što laskavci prešućuju. Možda je to neki Ivan zvani Marko, kako Sveto Pismo piše, a predaja tumači. No, kao što znamo, moćnici gotovo uvijek imaju mnogo suradnika, savjetnika i prijatelja, ali začuđujuće malo ljudi pred kojima smiju biti slabi i koji ih, upravo zato što ih vole, smiju ispraviti.
Takvoga je Marka imao blaženi Inocent XI. Bio je to blaženi Marko d’Aviano, kapucin.
Blaženi Marko – čovjek koji nije želio biti političar
Blaženi Marko nije bio dvorski političar odjeven u redovnički habit. Njegova blizina moćnicima nije počivala na želji da od njihove moći nešto dobije. Naprotiv, u njegovim se pismima neprestano pojavljuje čežnja za samostanskom tišinom, dok ga poslušnost papi i poglavarima vraća među careve, kraljeve, diplomate i vojnike. Upravo zato mogao je biti blizak caru Leopoldu I., a ne postati dvorski čovjek. Mogao ga je savjetovati zato što njegova egzistencija nije ovisila o carevoj naklonosti.
Tu se nalazi jedna od najdubljih veza između blaženoga Inocenta i blaženoga Marka. Papa koji je pokušavao Crkvu osloboditi nepotizma i političke ovisnosti trebao je ljude koji sami nisu bili zarobljeni interesom. Inocent je znao što se događa s moći kada je okružena laskavcima. Vrijednost Marka d’Aviana bila je upravo u tome što je mogao ostati slobodan pred moćnim čovjekom. Inocent je zato imao svoga Marka ne samo kao papinskoga poslanika i izvršitelja diplomatske zadaće, nego kao čovjeka savjesti. Velikom čovjeku, uostalom, ne treba samo netko tko će mu potvrđivati da je u pravu; treba mu i netko tko će ga dovoljno voljeti da mu smije reći kada nije.
Blaženi Marko bio je kapucin, sin franjevačke tradicije siromaštva, jednostavnosti i neposrednosti. Uz njega se, usput, veže i simpatična bečka predaja o nastanku cappuccina: kava pronađena nakon bitke kod Beča navodno je ublažena mlijekom, a boja napitka povezivala se s habitom kapucina, odakle i naziv Kapuziner. Povijesne pojedinosti te priče nisu sasvim sigurne, ali veza cappuccina s kapucinskim imenom ostala je dijelom europske kulturne predaje.
Mnogo je važnije, međutim, ono što je blaženi Marko činio s ljudima. Od 1676., nakon ozdravljenja redovnice Vincenze Francesconi koja je godinama bila prikovana uz postelju, njegovo se ime počelo povezivati s izvanrednim ozdravljenjima. Vijest se proširila i ljudi su ga počeli tražiti. Putovao je Europom, mnoštva su dolazila na njegove propovijedi i blagoslove, a svjedočanstva o ozdravljenjima donijela su mu glas čudotvorca.
Ali Marko nije želio da čovjek ostane kod čuda.
Ozdravljenje počinje pokajanjem
Čudesna ozdravljenja koja su pratila djelovanje blaženoga Marka ne mogu se odvojiti od onoga što je on smatrao svojim važnijim poslanjem. Nije želio proizvoditi zadivljenu publiku, nego obraćene ljude. Zato je neumorno širio Čin savršenoga pokajanja, pozivao ljude da priznaju vlastiti grijeh i vraćao ih sakramentu pomirenja. Prozvali su ga Apostolom savršenog pokajanja. Isusovci u Belgiji svjedočili su da nikada nisu ispovjedili toliko ljudi kao za prolaska toga talijanskog kapucina. Marko je doista punio ispovjedaonice. Ozdravljenje tijela bilo je znak, ali ozdravljenje čovjekova srca bilo je cilj.
Uostalom, Crkva tu povezanost grijeha, pokajanja i ozdravljenja živi na svakoj misi. Prije nego što pristupimo Kristu u euharistiji, gledamo prema njemu kao Jaganjcu Božjemu koji oduzima grijehe svijeta, a zatim izgovaramo riječi satnika koje je liturgija pretvorila u osobnu molitvu svakoga pričesnika: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Nije slučajno da se u istom liturgijskom trenutku susreću grijeh svijeta, Jaganjac koji ga oduzima i čovjekova molba da bude ozdravljen. Čovjek priznaje da se ne može sam spasiti i upravo time otvara prostor Kristu koji ga može izliječiti.
Tu se razumije zašto je blaženi Marko toliko inzistirao na savršenom pokajanju. Pokajanje nije osjećaj krivnje niti pobožno žaljenje nad prošlošću. Kršćansko pokajanje znači promjenu smjera. Ono ozdravlja srce jer čovjeka oslobađa od potrebe da opravdava vlastiti grijeh, da ga skriva, umanjuje ili za njega optužuje druge. Čovjek koji se istinski kaje sposoban je priznati da je pogriješio, prihvatiti da mu je potrebno oproštenje i krenuti drugim putem. Zato savršeno pokajanje ima i duboku društvenu snagu: ono mijenja čovjeka, a promijenjeni ljudi mogu mijenjati odnose, institucije i svijet u kojem žive.
Bez toga nema ni istinskoga rušenja sistemske korupcije. Korupcija se institucionalizira u uredima, strankama, kurijama, poduzećima i državnim strukturama, ali njezin je početak u ljudskom srcu: u pohlepi, strahu, taštini, pogodovanju svojima, šutnji pred nepravdom i spremnosti da se radi vlastite koristi ne vidi ono što bi se moralo vidjeti. Zato nije dovoljno pronaći korumpirani sustav izvan sebe i osuditi njegove nositelje. Markov poziv na pokajanje postavlja neugodnije pitanje o dijelu istoga mehanizma koji postoji u svakome od nas: gdje šutimo jer nam odgovara, gdje tražimo privilegij za „svoje“, gdje opravdavamo ono što bismo kod protivnika odmah osudili i gdje od drugih zahtijevamo moralnost koju nismo spremni zahtijevati od sebe.
Zato ni svećenik na misi ne stoji izvan naroda kao čovjek kojemu pokajanje nije potrebno. On zajedno s narodom priznaje grijeh, zaziva milosrđe i pred istim Jaganjcem Božjim moli ozdravljenje. Svećenik i narod pripadaju istom ranjenom Adamovu potomstvu kojemu je potrebna milost da bi ozdravilo i ponovno hodilo Božjim putem. Crkva upravo zato može vjerodostojno pozivati društvo na obraćenje samo ako je spremna neprestano obraćati samu sebe. Dok to ne učini, neće pomoći ni svijetu koji mora kušati isti lijek.
Tu se blaženi Marko i blaženi Inocent susreću mnogo dublje nego pred Bečom. Marko je znao da bez obraćenja srca nema novoga čovjeka, dok je Inocent znao da bez obraćenih ljudi i reformiranih struktura nema ozdravljenoga društva. Osobno obraćenje bez promjene nepravednih struktura može postati pobožni alibi, ali institucionalna reforma bez obraćenja čovjeka samo će proizvesti nove načine da se zaobiđu nova pravila.
Beč – kada svetost ulazi u europsku politiku
Godine 1683. njihovo je djelovanje dobilo europske razmjere. Osmanska vojska opkolila je Beč, dok su kršćanske države bile međusobno podijeljene i opterećene vlastitim interesima. Blaženi Inocent ulagao je svoj autoritet, diplomatski utjecaj i sredstva Svete Stolice u povezivanje kršćanskih snaga. Njegova tri velika cilja – reforma Crkve, obrana njezine slobode i zaštita Europe – upravo su se tada susrela.
Ali diplomatski savez na papiru nije dovoljan ako se ljudi koji bi trebali zajedno djelovati međusobno ne podnose. Tu je svoju ulogu imao blaženi Marko. Kao papinski poslanik radio je na pomirenju saveznika, duhovno pripremao vojsku i podsjećao ljude da zajednička obrana zahtijeva prevladavanje vlastitih taština i interesa. Pred odlučujuću bitku 12. rujna 1683. slavio je misu na Kahlenbergu i hrabrio savezničku vojsku. Pobjeda pred Bečom postala je prijelomna točka osmanskoga prodora prema srednjoj Europi.
No Markovu borbu protiv osmanske ekspanzije bilo bi potpuno pogrešno pretvoriti u mržnju prema muslimanima. Nakon osvajanja Beograda 1688. zauzeo se za živote stotina osmanskih vojnika koji su se predali. Njegovi životopisci također bilježe kako se 1684. zauzeo za Židove u Padovi kojima je zbog lažne glasine prijetilo nasilje. Njegovo je shvaćanje obrane vjere imalo jasnu granicu: protivnika se može zaustaviti, ali on zbog toga ne prestaje biti čovjek. Pobjeda koja pobjedniku oduzme milosrđe već u sebi nosi novi poraz.
Vjera se brani izvana samo ako se čisti iznutra
U tome postaje jasna zajednička nit života dvojice blaženika. Oni nisu vjerovali u kršćanstvo kao privatnu duhovnost bez posljedica za društvo. Željeli su da Kristov nauk zahvati upravljanje, financije, diplomaciju, odnose među narodima, brigu za siromašne, ponašanje vojnika, odnos prema protivniku i osobnu savjest. Bili su izrazito socijalno angažirani ljudi svojega vremena, ali njihova angažiranost nije počivala na ideologiji, nego na uvjerenju da nijedan dio ljudskoga života ne može biti potpuno izdvojen iz moralne odgovornosti.
Inocent je pokušavao Crkvu braniti od nepotizma, korupcije, raskoši i političke podložnosti. Marko je pokušavao čovjeka osloboditi od nepokajanoga srca. Inocentova institucionalna reforma i Markov poziv na osobno obraćenje zato pripadaju istom procesu ozdravljenja. Ako se promijene samo zakoni, a ne ljudi, pokvarenost će pronaći nove putove. Ako se govori samo o osobnoj pobožnosti, a ne mijenjaju strukture koje proizvode nepravdu, religioznost može postati način da se sustav zaštiti od promjene.
Blaženi Inocent upravo je zato morao braniti slobodu Crkve i pred najmoćnijim katoličkim vladarom svojega vremena, Lujem XIV. Njegov se pontifikat pretvorio u dugotrajnu borbu protiv francuskih apsolutističkih zahtjeva prema Crkvi. Proročki glas, naime, vrijedi upravo onda kada ga moć više ne želi čuti. Država rado prihvaća Crkvu dok ona blagoslivlja ono što državi odgovara; pravi ispit slobode dolazi onda kada ista Crkva mora reći da postoji granica koju politička korist ne smije prijeći.
Čista savjest
U tom svjetlu posebno odjekuju riječi zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše iz njegove nastupne propovijedi:
„Ljubav prema Bogu i Crkvi uklanja iz našega srca svaki strah pred izazovima koji nas sve zajedno čekaju, jer „straha u ljubavi nema“ (1 Iv 4,18). Zato vas molim, dragi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, i cijele Hrvatske, uključite se u ovu moju molitvu da mi u dio padne obilje duha (usp. 2 Kr 2,9) koji su imala ova dva svijetla uzora naše Crkve, da mi Gospodin udijeli milost vodstva postojanošću i čvrstoćom čiste savjesti kardinala Stepinca i blagom ljubavlju kardinala Kuharića.“
To nije usputna pobožna rečenica. To je javno izrečeni program biskupske službe. Upravo se u riječi savjest susreću ta molitva i život blaženoga Inocenta. Savjest nije unutarnji osjećaj kojim se uvjeravamo da smo dobri ljudi. Ona postaje ozbiljna kada nešto košta. Inocent je mogao govoriti Luju XIV. zato što je prethodno bio spreman govoriti vlastitim kardinalima i vlastitoj Kuriji. Mogao je zahtijevati red od drugih jer je reformu započeo ondje gdje je sam imao vlast.
„Čista savjest“ stoga nije savjest koja nikada nije dovedena u neugodan položaj. Ona upravo proizvodi neugodu kada politička korisnost, institucionalni ugled ili interes vlastite skupine pokušaju postati važniji od istine.
Hrvatska i pitanje sistemske korupcije
Tu povijest prestaje biti sigurna udaljenost od tri stoljeća. Hrvatska se ovih dana suočava s pitanjima vezanim uz nezakonito odlaganje otpada, zaštitu okoliša, sigurnost vode i odgovornost institucija. U takvoj situaciji nije dovoljno samo pronaći neposrednoga izvršitelja ako se pokaže da je nezakonito djelovanje bilo organizirano, dugotrajno ili omogućeno propustima nadzora. Tada se mora postaviti i pitanje sustava: tko je morao nadzirati, tko je raspolagao informacijama, kako su funkcionirale kontrole i jesu li gospodarski ili politički interesi bili snažniji od zaštite javnoga dobra.
Upravo je to smisao izraza sistemska korupcija. Ona nije isto što i tvrdnja da je svatko u sustavu korumpiran niti dopušta da se bez dokaza krivnja pripisuje Vladi, ministrima, lokalnoj vlasti ili pojedinim službenicima. Ona zahtijeva da se istraži je li način funkcioniranja institucija omogućio da nezakonitost traje. Kada je riječ o vodi, zemlji i zdravlju ljudi, pitanje odgovornosti ne može se automatski zaustaviti na najnižoj karici administrativnoga lanca te okriviti komunalnog redara.
Zato je istup biskupa Marka Mede važan. On nije donio presudu niti je pokušao zamijeniti nadležna državna tijela, nego je prepoznao da zaštita života i općega dobra ima moralnu dimenziju. Upravo bi tu kolegijalnost hrvatskih biskupa trebalo razumjeti kao spremnost da se mjesnu Crkvu koja progovara o ozbiljnom pitanju ne ostavi samu. Ako se govori o vodi, zdravlju ljudi i budućim naraštajima, govori se o dobru koje nadilazi granice jedne biskupije.
Pred Veliku Gospu to pitanje dobiva još veću težinu. Hrvatska će ponovno napuniti marijanska svetišta, pred biskupima će biti narod, a njihove će riječi pratiti novinari i mediji. Od njih se ne očekuje stranačka politika ni presuđivanje prije sudova, nego upravo ono što su sami obećavali prigodom preuzimanja svojih službi: glas oblikovane i slobodne savjesti, briga za ljude i sposobnost da Evanđelje progovori ondje gdje su ugroženi život i opće dobro. A II. vatikanski sabor, kojeg toliko citiramo jasno kaže: "Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu".
Ista mjerila moraju vrijediti i u Crkvi
Ali upravo ovdje Crkva dolazi pred još teži ispit. Ne može vjerodostojno govoriti državi o sistemskoj korupciji ako nije spremna istom ozbiljnošću pogledati vlastite strukture. Aktualni javni navodi o seksualnom zlostavljanju bivšega sjemeništarca i mogućem institucionalnom zataškavanju zahtijevaju upravo onu vrstu razlučivanja koju je Inocent primjenjivao na vlastitu kuću.
Ako je netko zlostavljao maloljetnika, mora se utvrditi odgovornost počinitelja. Ako je netko znao i zataškavao, mora se utvrditi i ta odgovornost. Ako je uništavana dokumentacija, i to treba istražiti. Ako je državna institucija propustila učiniti ono što je morala, ni ona ne može biti izuzeta od ispitivanja. A ako je crkvena institucija zakazala, zaštita njezina ugleda ne može biti važnija od istine i čovjeka koji tvrdi da je pretrpio zlostavljanje.
Tu je blaženi Inocent neugodno suvremen. On nije društvu govorio da se reformira, a vlastitoj kući dopuštao izuzeće. Njegova reforma počinjala je ondje gdje je sam imao vlast. Upravo je zato mogao govoriti drugima.
Najopasnija sprega Crkve i politike zato nije nužno njihov javni savez. Mnogo bi opasnija bila uzajamna šutnja u kojoj Crkva ne postavlja neugodna pitanja političkoj vlasti jer joj trebaju dobri odnosi, dok politička vlast ne postavlja dovoljno ozbiljna pitanja Crkvi jer joj odgovara Crkva koja neće previše govoriti. Nema dokaza na temelju kojih bi se smjelo tvrditi da takav dogovor postoji, ali demokratsko društvo i slobodna Crkva moraju biti dovoljno zreli da prepoznaju samu opasnost takva odnosa. Proročki glas Crkve moguć je samo ako ona nije dužnik političke moći, a njezin zahtjev za transparentnošću države vjerodostojan je samo ako istu transparentnost prihvaća za sebe.
Od „nepoštenoga bogatstva“ do služenja narodu pa da vas prime u vječne šatore
Zato vrijedi ponovno čuti Uzinićeve riječi o svetom Karlu Boromejskom kao svojevrsnom „nepoštenom upravitelju“ koji je ono što je stekao nepotizmom na kraju razdao u služenju. U evanđeoskoj slici o stjecanju prijatelja „nepoštenim bogatstvom“ postoji snažna aktualizacija za svakoga tko ima vlast, položaj, društveni utjecaj ili institucionalne veze. Ako netko posjeduje položaj, može ga pretvoriti u služenje; ako ima pristup vlasti, može ga iskoristiti kada treba zaštititi narod; ako ima društveni autoritet, može ga založiti za onoga tko takav autoritet nema.
U tome obećanje „od ljudi za ljude“ prestaje biti geslo i postaje kriterij. Isto vrijedi za molitvu za „čistu savjest“. Obećanja dana na ustoličenjima nisu riječi koje pripadaju samo svečanom danu kada su izgovorene. Njihova prava vrijednost vidi se kasnije, kada nastupi situacija u kojoj bi ih bilo jednostavnije zaboraviti.
Sveti Karlo Boromejski tu ostaje osobito snažan primjer. Čovjek koji je zahvaljujući nepotizmu vrlo mlad došao do crkvene moći nije ostatak života proveo opravdavajući sustav koji mu je omogućio uspon. Privilegij je pretvorio u odgovornost, a odgovornost u služenje. Upravo zato 4. studenoga za našu Riječku Crkvu nije samo još jedan spomendan u kalendaru. Ako je nadbiskup svoju službu svjesno vezao uz toga sveca, onda je taj datum trajni podsjetnik na obećanje da postojeće stanje nije nešto što se po svaku cijenu mora konzervirati.
Na kraju, sam Isus kaže: »Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.« Što i nije bilo kako treba, dok je vrijeme milosti, treba znati iskoristiti za vječnost.
Obrana vjere danas
Blaženi Inocent i blaženi Marko bili su duboko uključeni u Europu svojega vremena. Njihova vjera nije bila bijeg iz društva, nego kriterij djelovanja u njemu. Inocent je znao da nema mnogo smisla braniti kršćanski svijet od vanjske opasnosti ako se istodobno dopušta da ga iznutra razaraju nepotizam, korupcija, trgovanje utjecajem i podložnost Crkve političkim interesima. Marko je istu istinu zahvaćao s druge strane: nikakva institucionalna reforma neće biti dovoljna ako se ne obrati čovjek koji institucijom upravlja. Zato je jedan pokušavao reformirati strukture, dok je drugi punio ispovjedaonice; jedan je udarao na sistemsku korupciju, a drugi je čovjeka dovodio do priznanja vlastitoga grijeha. Njihova se djelovanja nisu suprotstavljala, nego nadopunjavala, jer kršćanska obnova zahtijeva i obraćeno srce i pravedne institucije.
To je možda i najvažnija poruka njihovih liturgijskih spomena za Hrvatsku ovoga kolovoza. Obrana vjere danas se ne događa pod zidinama Beča. Događa se u sposobnosti da zaštitimo život i vodu koju ostavljamo onima koji dolaze poslije nas, u spremnosti institucija da istraže same sebe, u odnosu prema žrtvi koja traži da bude saslušana, u slobodi biskupa da govori vlasti bez računanja političke cijene i u poniznosti Crkve da dopusti da se ista pitanja koja postavlja društvu postave i njoj.
Blaženi Marko nas pritom vraća na još dublju razinu. Nema trajne društvene reforme bez obraćenja. Čovjek koji nije sposoban priznati vlastiti grijeh vrlo će brzo pronaći opravdanje i za nepravdu sustava od kojega ima koristi. Zato njegova propovijed o savršenom pokajanju nije pobožni dodatak društvenom angažmanu, nego njegovo duhovno središte. Tek čovjek koji pred Kristom može priznati da nije dostojan i da treba ozdravljenje može prestati graditi vlastiti identitet na obrani svojih pogrešaka.
Možda zato nije slučajno da nam liturgija prije pričesti ne dopušta da govorimo samo o tuđem grijehu. Pred Jaganjcem koji oduzima grijehe svijeta svećenik i narod zajedno priznaju potrebu za ozdravljenjem. Ta jednakost pred milošću ruši svaku iluziju da su pokajanje i reforma potrebni samo drugima. I biskupu, i svećeniku, i političaru, i novinaru, i poduzetniku, i građaninu potrebno je isto ozdravljenje ljudskoga srca. Tek iz takvoga pokajanja može nastati promjena smjera koja neće samo zamijeniti jedne ljude drugima, nego pokušati promijeniti način na koji ljudi vrše vlast i preuzimaju odgovornost.
Zato nam dvojica zanemarenih blaženika ovih dana ne nude nostalgičnu priču o nekadašnjoj kršćanskoj Europi. Oni pred nas stavljaju mnogo neugodnije pitanje: jesmo li spremni braniti ono što smatramo svetim i onda kada ta obrana zahtijeva da najprije reformiramo vlastitu kuću, priznamo vlastiti grijeh i odreknemo se koristi koju nam pokvareni sustav možda pruža? Blaženi Inocent odgovorio je pokušajem reforme Crkve kojoj je bio na čelu. Blaženi Marko odgovorio je pozivom na savršeno pokajanje i životom čovjeka koji je mogao stajati uz najmoćnije ljude Europe, a ipak ostati dovoljno slobodan da im govori istinu.
Upravo bi takva sloboda trebala biti mjerilo i našega vremena. Ne Crkva protiv države niti država protiv Crkve, nego Crkva dovoljno slobodna da državi bude savjest i dovoljno ponizna da dopusti da Evanđelje bude savjest njoj samoj. U tome se susreću Karlo Boromejski, blaženi Inocent i blaženi Marko: reforma institucije, obraćenje čovjeka i služenje narodu nisu tri različita programa, nego tri lica iste odgovornosti pred Bogom i čovjekom.
A ako ovih dana doista imamo jednoga Marka koji je odlučio progovoriti o čovjeku, vodi, zemlji i budućim naraštajima, ostaje nada da neće ostati sam. Kolegijalnost tada neće biti samo riječ iz crkvenih dokumenata, nego zajednička spremnost pastira da budu uz narod upravo onda kada je narodnoj savjesti potreban jasan glas, ali i da počiste najprije svoju kuću i ako je potrebno i vlastito srce.
To bi bio najbolji način da se blaženoga Inocenta i blaženoga Marka ne samo spominjemo nego da njihov život, kako moli liturgija svetaca, doista postane naš primjer. A mi, molit ćemo i s vama i za vas!
Molitva po zagovoru blaženoga Marka d’Aviana
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu…
