Nepoznati župnik iz Arsa: Rane, milosrđe i tajna svećeničke svetosti
Misa na grobu sv. Ivana Marije Vianneya prigodom župnog hodočašća u Ars 2025. godine
Dragim kolegama svećenicima poklanjam ovaj tekst prigodom spomena sv. Ivana Marije Vianneya nudeći im neke aspekte ovog sveca koji nisu romantizirani i pokazuju i njegovu borbu od krvi i mesa koju mnogi svećenici nose sa sobom kao i obeshrabranja. Draga subraćo, niste sami i hvala Vam na svećeničkoj vjernosti i ustrajnosti pa i onda kada prolazite isto ono što je prošao i ovaj svetac prije Vas!
Srce Arškog župnika
Godine 2018., prije nego što je relikvija srca svetoga Ivana Marije Vianneya krenula na hodočašće po Sjedinjenim Američkim Državama, liječnici su pregledali relikviju kako bi utvrdili može li podnijeti putovanje i različite klimatske uvjete. Tada su otkrili nešto što dotad nije bilo poznato: njegovo je srce nosilo ožiljak od preboljenoga srčanog udara koji za njegova života nikada nije bio dijagnosticiran. Rana je bila potpuno zacijeljena, što znači da je nakon infarkta još godinama živio i neumorno služio kao svećenik. Taj je fizički ožiljak postao gotovo simbol njegova života. Iza njega se, naime, skrivala mnogo dublja rana – rana ljudskoga srca koju nije zadobio bolešću, nego životom.
.jpg)
Relikvija neraspadnutog Srca sv. Ivana Marije Vianneya
Da bi se razumjela svetost arškoga župnika, potrebno je vratiti se na početak njegova životnog puta. Odrastao je tijekom Francuske revolucije, u vremenu kada je Crkva bila progonjena, a vjernici su na svetu misu odlazili potajno. Prvu pričest primio je u štali, na tajno slavljenoj euharistiji. Svećenici koje je upoznao kao dječak bili su ljudi koji su svakodnevno riskirali vlastiti život ostajući vjerni Kristu i Petrovoj Stolici. Upravo je u takvim okolnostima sazrio njegov poziv na svećeništvo. Već je od najranijih godina naučio da svećeništvo nije društveni položaj niti izvor sigurnosti, nego oblik nasljedovanja Krista koji uključuje spremnost na žrtvu.
Ni put do ređenja nije bio jednostavan. Zbog administrativne pogreške bio je mobiliziran u Napoleonovu vojsku, premda su bogoslovi bili oslobođeni vojne službe. Zbog bolesti i vlastite nespretnosti zaostao je za postrojbom te je proglašen dezerterom. Više od godinu dana živio je skrivajući se pod drugim imenom u zabačenom planinskom selu, ne znajući hoće li se ikada moći vratiti dotadašnjem životu.
Nakon što je napokon pomilovan, očekivao je povratak kući i susret s obitelji. Umjesto toga dočekala ga je najdublja rana njegova života. Njegov brat François poginuo je na bojištu služeći vojsku umjesto njega, a majka je umrla slomljena srca vjerujući da je izgubila oba sina. Kada se Jean-Marie vratio kući, otac mu nije dopustio ni prijeći kućni prag prije nego što ode na majčin grob, rekavši mu da je upravo on kriv za njezinu smrt. Duboko potresen tim događajima napisao je ocu riječi koje otkrivaju koliko je snažno nosio teret krivnje: „Doista zaslužujem trajnu osudu. Ja sam nedostojan sin koji zaslužuje samo prezir.“ Iako je više puta tražio oproštenje, nema nikakva traga da mu je otac ikada oprostio. Otišao je iz rodnoga doma i više se nikada nije vratio.
Takva rana mogla je obilježiti čitav njegov život. Mogao je ostati zarobljen u osjećaju krivnje zbog onoga što nije skrivio, postati ogorčen ili razviti sliku Boga kao strogoga suca koji ne prašta. U prvim godinama svećeništva doista je bio vrlo strog, osobito u ispovjedaonici. Pokornicima je često odgađao odrješenje i nametao teške pokore. Vjernost istini nije mu nedostajala, ali još nije u punini upoznao snagu Božjega milosrđa.
Preobrazba nije nastupila odjednom, nego je sazrijevala kroz godine molitve, klanjanja pred Presvetim, pobožnosti Srcu Isusovu, čitanja svetoga Alfonza Marije Liguorija i osobnoga duhovnog iskustva. Bog mu nije izbrisao prošlost niti uklonio bol, nego je upravo u toj boli otvorio prostor svome milosrđu. Zato će kasnije često ponavljati rečenicu koja sažima njegovo iskustvo: „Naši su grijesi poput zrnaca pijeska pred velikom planinom Božjega milosrđa.“ Te riječi nisu bile tek lijepa pobožna misao, nego izraz čovjeka koji je na vlastitoj koži iskusio da je Božje milosrđe veće od ljudske krivnje.
To iskustvo promijenilo je i njegovo shvaćanje pastoralne službe. U njegovo je vrijeme Francuskom još uvijek snažno bio prisutan jansenizam, koji je naglašavao ljudsku pokvarenost, strogoću Božjega suda i rigoroznu primjenu moralnoga zakona. Pod utjecajem nauka svetoga Alfonza Marije Liguorija Vianney postupno prihvaća drukčiji pastoralni pristup u kojemu središnje mjesto zauzima Božje milosrđe. Dok su mnogi ispovjednici odgađali odrješenje dok pokornik ne izvrši zadanu pokoru, on je sve više uviđao da milost prethodi ljudskim zaslugama te da Bog prvi iskazuje povjerenje čovjeku.
Posebno se to očitovalo u njegovoj službi u ispovjedaonici. U njegovo su vrijeme mnogi ispovjednici koristili priručnike koji su za svaki grijeh propisivali određenu pokoru, pa su pokornici često odlazili opterećeni i obeshrabreni. Vianney je smatrao da takav pristup može čovjeka odvesti u očaj. Zato je davao jednostavne pokore, a pokornike ispraćao riječima: „Idi, prijatelju moj; ja ću učiniti ostalo.“ Te riječi nisu značile umanjivanje težine grijeha, nego spremnost da vlastitom molitvom, pokorom i žrtvom sudjeluje u njihovu putu obraćenja.
Njegovo shvaćanje milosrđa bilo je pritom iznimno uravnoteženo. Odbacivao je i pretjeranu strogost i olako opravdavanje grijeha. Kako je znao govoriti, ni rigorist ni laksist ne svjedoče Božje milosrđe. Rigorist čovjeka pribija uz zakon shvaćen na hladan i krut način, dok laksist samo prividno pokazuje milosrđe jer ne shvaća ozbiljno njegovu savjest. Pravo milosrđe, naprotiv, prihvaća čovjeka, suočava ga s istinom njegova života i vodi ga prema obraćenju.
Upravo će to iskustvo Božjega milosrđa postati temelj njegova cjelokupnog pastoralnog djelovanja kada 1818. godine bude poslan u malu župu Ars. Na prvi pogled činilo se da ga ondje čeka neznatno poslanje. Župa je brojila svega oko 230 stanovnika, raspoređenih u šezdesetak obitelji, ali malobrojnost zajednice nije značila i jednostavnost pastoralnog rada. Desetljeća Francuske revolucije ostavila su duboke posljedice na vjerski život. Sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji bilo je rijetko, sakramentalni život gotovo zamro, a suvremenici bilježe kako je u vrijeme njegova dolaska samo jedna žena redovito pristupala svetoj pričesti. Ni ona to nije činila javno, nego se pričešćivala u sakristiji, kako selo ne bi znalo da pristupa sakramentima. Taj podatak možda bolje od bilo koje statistike pokazuje duhovno stanje zajednice koju je novi župnik zatekao.
Upravo u tom kontekstu treba razumjeti jednu od njegovih najpoznatijih rečenica: „Ostavite jedno selo bez svećenika dvadeset godina i ljudi će se klanjati zvijerima.“ Tom izjavom nije želio uzvisivati svećeničku osobu, nego upozoriti na nezamjenjivu ulogu svećeničke službe u životu Crkve. Ondje gdje nestane navještaja evanđelja, slavljenja euharistije i sakramentalnoga života, ljudsko srce ne prestaje tražiti smisao i predmet svoga klanjanja. Ako Krist više nije u središtu zajednice, njegovo mjesto postupno zauzimaju drugi gospodari. Upravo će zato obnova Arsa započeti ne velikim pastoralnim projektima, nego tihom i ustrajnom prisutnošću jednoga svećenika koji je dopustio da Bog najprije preobrazi njegovo vlastito srce.
Važnost dara pastoralne stabilnosti i spora logika milosti
U trenutku kada je Ivan Marija Vianney preuzeo župu u Arsu ništa nije upućivalo na to da će upravo to malo selo postati jedno od najvećih hodočasničkih središta devetnaestoga stoljeća. Nije imao razrađen pastoralni program niti izvanredne organizacijske sposobnosti. Njegova se obnova nije temeljila na novim metodama, nego na uvjerenju da se život jedne župne zajednice obnavlja ponajprije molitvom, euharistijom, propovijedanjem i sakramentom pomirenja. Ono što će kasnije izgledati kao izvanredan uspjeh nastajalo je vrlo polako, gotovo neprimjetno, tijekom desetljeća svakodnevne vjernosti.
Povijesni podaci o razvoju župe to jasno potvrđuju. Trebalo je približno osam godina neumornoga propovijedanja, molitve, pokore i osobnoga svjedočanstva da se većina župljana ponovno vrati redovitom sudjelovanju na nedjeljnoj euharistiji. Tek nakon desetak godina vjernici su počeli redovito pristupati sakramentu pomirenja. Dvadeset i pet godina bilo je potrebno da nestanu krčme koje su poticale pijanstvo, rasipanje obiteljskih prihoda i moralno propadanje, dok je gotovo trideset godina trebalo da iz života mjesta iščeznu razuzdane zabave koje su bile sastavni dio seoske svakodnevice. Promjena nije nastupila naglo, nego je rasla zajedno s povjerenjem koje su ljudi postupno stjecali prema svome župniku.
Ovo je prevažno i temeljno iskustvo koje nalazimo u crkvenim zakonima koji traže stabilnost župničke službe. Nažalost, sadašnja pastoralna praksa često odstupa od ovih zakonitosti.
Takva kronologija pastoralne obnove ima posebno značenje upravo zato što pokazuje kako se obraćenje jedne zajednice ne može mjeriti kratkoročnim rezultatima. Ono što se danas često doživljava kao neuspjeh ili izostanak plodova u Vianneyjevu se slučaju pokazalo tek početkom procesa koji će svoje pravo lice otkriti tek nakon mnogo godina. Njegov pastoral nije bio obilježen izvanrednim događajima, nego izvanrednom postojanošću.
Središnje mjesto u toj obnovi zauzimala je ispovjedaonica. Ondje je postupno sazrijevalo ono što je sam prethodno iskusio u vlastitome životu – susret istine i milosrđa. Vianney nije mijenjao evanđeoske zahtjeve niti je umanjivao ozbiljnost grijeha. Grijeh je nazivao njegovim pravim imenom i pozivao na obraćenje, ali su ljudi u njemu prepoznavali čovjeka koji ih ne osuđuje nego ih vodi prema Bogu. Posjedovao je izniman dar razumjeti ljudsku slabost, prepoznati rane koje su često stajale u pozadini ponavljanih padova te pomoći pokornicima da ponovno otkriju nadu. Govorio je da kroz njega teče rijeka Božjega milosrđa, čime nije želio isticati sebe, nego pokazati da ispovjednik nije vlasnik oproštenja, nego njegovo sredstvo. Crkva će u njemu prepoznati izvanredno djelovanje Duha Svetoga - dar kardiognoze ili spoznaje srca gdje Bog ispovjedniku otkriva najdublje tajne i grijehe osoba.
Upravo je zbog toga Ars postupno postao odredište hodočasnika iz cijele Francuske. Tijekom posljednjih dvadeset godina njegova života svake je godine u to malo selo pristizalo oko dvadeset tisuća ljudi, ponajprije radi ispovijedi. Mnogi su čekali danima kako bi nekoliko minuta proveli u njegovoj ispovjedaonici. Nisu dolazili zato što je bio blag u moralnim zahtjevima, nego zato što su u njemu susretali ispovjednika koji je istodobno bio vjeran istini i duboko prožet iskustvom Božjega milosrđa.
Jedna zgoda iz njegova života sažima način na koji je razumijevao sakrament pomirenja. Katkad bi pokornike upitao jesu li se toga jutra okupali. Prije nego što bi stigli odgovoriti, dodao bi: „Ja sam se jutros okupao u Božjoj ljubavi.“ Time je želio reći da ispovijed nije tek mjesto na kojemu čovjek prima oproštenje za svoje grijehe, nego prostor u kojemu dopušta Bogu da ozdravi ono što je grijeh ranio. Upravo zato iskustvo milosrđa nije bilo tek jedna od tema njegova propovijedanja, nego temelj njegova razumijevanja svećeničke službe.
Najveća kušnja – želja da napusti Ars
Paradoksalno, najveća kušnja života svetoga Ivana Marije Vianneya nije bila ni siromaštvo, ni bolest, ni protivljenja, pa čak ni izravne đavolske napasti po kojima je ostao poznat u pučkoj predaji. Njegova najdublja i najdugotrajnija kušnja bila je želja da napusti vlastitu župu. Poznato?
Više je puta bio uvjeren kako bi više koristio Bogu kada bi otišao u trapistički samostan i potpuno se posvetio molitvi i pokori. Iscrpljivali su ga bolesti, migrene, stalni priljev ljudi, osjećaj vlastite nedostatnosti i uvjerenje da ne uspijeva promijeniti svoje župljane. Smatrao je da nije dovoljno obrazovan ni sposoban biti dobar župnik te je u nekoliko navrata od biskupa tražio dopuštenje da ode u samostan. Poznato je da je više puta čak i potajno napustio Ars, ali bi se nakon razgovora, molitve ili na nagovor drugih uvijek vraćao zajednici koja mu je bila povjerena.
Tek je pred kraj života počeo drukčije gledati na tu kušnju. Shvatio je da ono što je godinama smatrao boljim putem zapravo nije bio Božji poziv, nego napast koja se skrivala pod prividom dobra. Samostanski život, molitva i pokora sami su po sebi veliko dobro, ali u njegovu slučaju predstavljali su kušnju da napusti konkretno poslanje koje mu je bilo povjereno. Đavao ga nije pokušavao odvojiti od Boga otvorenim grijehom, nego ga je nastojao uvjeriti da će biti korisniji Crkvi ako napusti vlastito stado.
Ta činjenica daje posebnu težinu njegovu životnom svjedočanstvu. Da je ostvario svoju želju i otišao u samostan nakon nekoliko godina provedenih u Arsu, gotovo nijedan od plodova po kojima ga danas poznajemo nikada ne bi sazrio. Ne bi bilo dugotrajne obnove župe, ne bi bilo tisuća obraćenja, niti bi Ars postao simbol pastoralne obnove u devetnaestom stoljeću. Ono što danas promatramo kao izniman pastoralni uspjeh nastalo je upravo zato što je ostao ondje gdje je bio poslan, premda je godinama bio uvjeren da bi drugdje mogao učiniti više dobra.
U tome se krije jedno od najvažnijih obilježja njegove svetosti. Ona nije izrasla iz izvanrednih metoda ni iz spektakularnih pothvata, nego iz svakodnevne vjernosti istome pozivu. Njegova pastoralna stabilnost nije bila tek ostanak na istome mjestu, nego trajna raspoloživost da iz dana u dan ponovno započne isto poslanje, bez sigurnosti da će ikada vidjeti njegove konačne plodove. Upravo je zato Ars postao svjedočanstvo da Božje djelovanje često slijedi drukčiju logiku od one koju čovjek očekuje: ono raste polako, tiho i gotovo neprimjetno, ali upravo zato ostavlja trag koji nadilazi jedan ljudski život.
Svećenička vjernost kao put svetosti
Život svetoga Ivana Marije Vianneya ostavlja dojam iznimnosti ponajprije zbog plodova koje je donio, ali ti su plodovi bili posljedica nečega mnogo jednostavnijega i mnogo zahtjevnijega – ustrajne vjernosti. Gledajući njegov život iz povijesne perspektive, lako je uočiti broj hodočasnika koji su dolazili u Ars, sate provedene u ispovjedaonici ili dubok utjecaj koji je imao na obnovu francuskoga katolicizma nakon Revolucije. Međutim, u središtu njegova života nije stajala iznimnost nego svakodnevica. Upravo je svakodnevna vjernost mjestu na koje je bio poslan omogućila da tijekom desetljeća sazrije ono što u početku nije bilo vidljivo ni njemu samome.
U tome je možda i razlog zbog kojega je Crkva upravo njega proglasila zaštitnikom župnika. Njegova svetost nije izrasla iz izvanrednih karizmi, premda ih je imao, niti iz velikih društvenih ili crkvenih projekata. Izrasla je iz vjernosti konkretnom narodu, redovitom slavljenju euharistije, neumornom propovijedanju, dugim satima provedenima u ispovjedaonici i uvjerenju da se pastoralni uspjeh ne može mjeriti ljudskim kriterijima učinkovitosti. Ars nije postao mjesto obraćenja zato što je Vianney tražio izvanredna sredstva, nego zato što je desetljećima ostao vjeran onome što je Crkva od njega tražila.
Promatrajući njegov život u cjelini, jasno se uočava kako su njegove osobne rane i pastoralna plodnost nerazdvojivo povezane. Čovjek kojemu je vlastiti otac zatvorio vrata doma postao je otac tisućama ljudi. Onaj koji je godinama nosio teret krivnje postao je jedan od najvećih navjestitelja Božjega milosrđa. Svećenik koji je više puta želio napustiti svoju župu ostao je trajni simbol pastoralne vjernosti. Upravo u toj unutarnjoj logici njegova života nalazi se razlog zbog kojega njegova svetost ni danas ne prestaje biti aktualna. Ona ne proizlazi iz izvanrednosti životnih okolnosti, nego iz načina na koji je dopustio da Božja milost preobrazi ono što je u ljudskim očima moglo postati razlogom trajne gorčine ili odustajanja.
Susret s Lyonskim obredom i liturgijski život Arškog župnika
Postoji, međutim, još jedna dimenzija njegova života koja se često previđa, a bez koje nije moguće u potpunosti razumjeti njegovu duhovnost i svećenički identitet. Sveti Ivan Marija Vianney nije bio tek župnik iz Arsa. Bio je prije svega svećenik Lyonske nadbiskupije, a to znači da je cijeli njegov svećenički život bio oblikovan liturgijskom, duhovnom i pastoralnom tradicijom jedne od najstarijih Crkava Zapada.
Lyonska Crkva zauzima jedinstveno mjesto u povijesti kršćanstva. Još od drugoga stoljeća, od vremena svetoga Potina i svetoga Ireneja, bila je jedno od najvažnijih središta zapadnoga kršćanstva. Sv. Irenej bio je učenik sv. Polikarpa koji je primio vjeru od sv. Ivana apostola. U Lyonskom obredu ćemo stoga pronaći snažnu Ivanovsku nit. Tijekom stoljeća Lyonska Crkva razvila je vlastitu liturgijsku predaju koja je, premda duboko povezana s rimskom liturgijom, sačuvala niz vrlo starih elemenata galske i rimske baštine. Zahvaljujući svojoj starini i neprekinutoj uporabi, lyonski obred nastavio se služiti i nakon Tridentskoga sabora, kada su gotovo sve druge mjesne liturgije postupno ustupile mjesto rimskom obredu.
Sveti Ivan Marija Vianney stoga nije služio misu prema rimskom misalu, nego prema lyonskom obredu. Njegov svakodnevni susret s euharistijom bio je obilježen upravo tom liturgijskom tradicijom. Lyonski je obred zadržao niz vlastitih ceremonija, posebnosti u rasporedu bogoslužja, vlastiti liturgijski kalendar te pojedine molitve koje su ga razlikovale od rimskoga obreda. Premda su razlike na prvi pogled možda izgledale obredne ili ceremonijalne naravi, one su stoljećima oblikovale duhovni senzibilitet svećenika Lyonske Crkve i način na koji su doživljavali euharistiju, svećeničku službu i liturgijski život.
Jednako je vrijedilo i za svakodnevnu molitvu Crkve. Svećenici Lyonske nadbiskupije nakon tridentske reforme nisu molili rimski brevijar, nego su zadržali vlastiti lyonski časoslov, koji je predstavljao sastavni dio njihove liturgijske baštine. Njegov je raspored bio nešto sažetiji od rimskoga, ponajprije zbog zahtjeva intenzivnoga pastoralnog života. Time se nije željela umanjiti važnost službene molitve Crkve, nego omogućiti da župnici, uza sve obveze propovijedanja, katehizacije, ispovijedanja i skrbi za povjerene vjernike, mogu vjerno svakodnevno moliti časoslov. Liturgijska molitva nije bila suprotstavljena pastoralu, nego njegov temelj.
Upravo je u tom ozračju Ivan Marija Vianney bio odgojen kao bogoslov, zaređen za svećenika i oblikovan tijekom cijeloga svoga života. Njegova duboka euharistijska pobožnost, gotovo neprekidna usmjerenost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, poštovanje prema liturgiji i svakodnevna vjernost službenoj molitvi Crkve nisu bili samo izraz njegove osobne pobožnosti, nego i plod liturgijske duhovnosti kojoj je pripadao. Njegovu duhovnost stoga nije moguće promatrati odvojeno od liturgijske tradicije Lyonske Crkve, jer je upravo ona bila okvir u kojemu je sazrijevalo njegovo razumijevanje svećeničke službe.
Zbog toga se, prije nego što se razmotre njegovi osobni molitveni obrasci i način na koji je živio vlastiti odnos s Bogom, valja barem ukratko zaustaviti na liturgijskoj baštini Lyonske nadbiskupije. Razumjeti lyonski obred znači bolje razumjeti i samoga arškoga župnika, jer je upravo u toj liturgijskoj tradiciji oblikovano srce svećenika koje će kasnije postati jedno od najsnažnijih svjedočanstava svećeničke svetosti u novijoj povijesti Crkve.
Lex orandi, lex credendi – lyonski obred kao škola svećeničkoga srca
Ako želimo razumjeti duhovnost svetoga Ivana Marije Vianneya, nije dovoljno promatrati samo njegova propovijedanja, ispovijedanje ili pokornički život. Potrebno je promotriti liturgiju koju je svakodnevno slavio. Načelo lex orandi, lex credendi ovdje poprima sasvim konkretan oblik: ono što je Crkva svakodnevno stavljala na usne svoga svećenika postupno je oblikovalo način na koji je vjerovao, molio i živio. Lyonski obred nije bio tek drukčiji raspored obreda u odnosu na rimski misal, nego prava škola svećeničke duhovnosti.
To postaje očito već u pripravi za svetu misu. Nakon pokajničkoga čina svećenik ne moli samo za oproštenje grijeha, nego izgovara riječi:
„Amen, braćo, po snazi svetoga Križa, i po zagovoru blažene i slavne Bogorodice, vazda Djevice Marije, te po zaslugama svih svetih i svetica Božjih, smilovao nam se svemogući Bog, otpustio nam sve grijehe naše i priveo nas Gospodin naš Isus Krist sa svojim svetima u život vječni.“
Već na početku mise liturgija pokazuje kako spasenje nije individualistički događaj. Svećenik ne stoji sam pred Bogom. Oko njega je okupljena cijela Crkva: Kristov križ, Blažena Djevica Marija i svi sveti. Liturgija tako od samoga početka oblikuje svijest da je svako slavlje euharistije čin čitave Crkve, nebeske i zemaljske.
Odmah zatim slijedi još znakovitija molitva:
„Odriješenje i istinsko otpuštenje svih vaših grijeha, po ispovijedi, skrušenosti, pokori i po zadovoljštini i popravku života, udijelio vam Svemogući Otac, blagi i milosrdni Gospodin.“
U nekoliko redaka sažeta je čitava katolička teologija obraćenja. Božje milosrđe nikada nije odvojeno od ispovijedi, skrušenosti, pokore, zadovoljštine i popravka života. Upravo će takvu ravnotežu između milosrđa i obraćenja Vianney cijeloga života živjeti u ispovjedaonici. Nije slučajno da je odbacivao i rigorizam i laksizam. Liturgija ga je svakoga dana učila da je oproštenje uvijek Božji dar, ali da taj dar uvijek poziva čovjeka na novi život.
Još dublje u svećeničku svijest ulaze molitve koje slijede pri pristupanju oltaru.
Najprije moli:
„Svemogući Bože, očisti naše duše svojim pohodom, da ih naš Gospodin Isus Krist, kada dođe, nađe pripravnima da u njima učini svoje obitavalište.“
Liturgija tako već na samome početku usmjerava pogled prema unutarnjoj pripravi svećenika. Prije nego što pristupi oltaru, on moli da sam postane dostojno prebivalište Kristovo.
Odmah zatim slijedi jedna od najljepših molitava cijeloga lyonskoga obreda:
„O Bože, koji ne želiš smrti grešnika, nego njegovo obraćenje, ne uskrati mojoj slabosti i bijedi pomoć svoje dobrote. Ne gledaj na moje pogreške ni na moja bezakonja, ni na nečiste i sramotne misli koje me drže odijeljena od Tebe; nego se spomeni svoga milosrđa i vjere i pobožnosti onih koji po meni, grešniku, traže tvoje milosrđe. I budući da si se udostojao učiniti me, premda nedostojna, posrednikom između Tebe i Tvoga naroda, učini me dostojnim zadobiti Tvoje milosrđe za njega i za mene te sjedini naše glasove s glasovima Tvojih Anđela, da bismo, kao što Te oni slave u krilu Tvoga blaženstva, i mi, po njihovom zagovoru, zaslužili slaviti Te u našem zemaljskom hodočašću.“
Teško je zamisliti molitvu koja snažnije izražava svećeničku svijest o vlastitoj nedostojnosti. Svećenik priznaje vlastite grijehe, nečiste misli i slabost, ali istodobno priznaje da ga je Bog učinio „posrednikom između Tebe i Tvoga naroda“. Upravo ta rečenica predstavlja ključ razumijevanja Vianneyjeve duhovnosti. On sebe nikada nije smatrao vlasnikom svetih otajstava, nego grešnikom kojemu je povjerena služba posredovanja. Jednako je značajno što ne moli samo za sebe, nego za narod koji „po njemu“ traži Božje milosrđe. Takvu će svijest kasnije živjeti u ispovjedaonici, gdje će sate provoditi moleći i pokornički trpeći upravo za one koji su mu bili povjereni.
Ni prikazanje u lyonskom obredu nije tek drukčiji raspored molitava, nego iznimno bogata kateheza o euharistiji.
Sve započinje sljedećim riječima kojima svećenik prati skidanje vela s kaleža:
„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću kalež spasenja i zazvati ime Gospodnje.“
Euharistija se od početka razumije kao zahvalni odgovor na već primljeno spasenje.
Hostija se zatim prikazuje Kristovim riječima:
„Ja sam kruh živi koji je sišao s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek.“
Nije riječ o kruhu koji čovjek prinosi Bogu, nego o Kruhu koji je sam Bog darovao čovjeku.
Priprava kaleža još snažnije pokazuje kristološku dubinu lyonske liturgije.
Svećenik ulijevajući vino i vodu moli:
„Iz probodenoga boka Gospodina našega Isusa Krista na križu potekoše krv i voda za otkupljenje svijeta i oproštenje grijeha i u spomen otajstva Presvetoga Trojstva. Sveti Ivan Evanđelist posvjedočio je o tome, i znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito.“
Ovdje je čitava teologija euharistije izrečena u jednoj rečenici. Izvor mise nije Posljednja večera sama po sebi, nego Kalvarija. Krv i voda koje su potekle iz Kristova boka postaju izvor otkupljenja i oproštenja grijeha, a liturgija svoju vjeru temelji na apostolskom svjedočanstvu svetoga Ivana. To je izvanredno svjedočanstvo kako je lyonska liturgija čuvala duboko iskustvo apostolske vjere.
Nakon toga svećenik zajedno prinosi hostiju i kalež riječima:
„Molimo te, svemogući Bože, primi milostivo ovaj prinos i oprosti grijehe onima koji ti ga prinose i onima za koje se prinosi.“
Ponovno je naglasak na pomiriteljskoj naravi euharistijske žrtve. Misa nije tek zajedničko blagovanje nego Kristova žrtva koja se prikazuje za oproštenje grijeha.
Neposredno potom slijedi zaziv:
„Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred licem Tvojim takva da Ti ugodi, Gospodine Bože.“
Svećenik ne prinosi samo darove, nego i samoga sebe. Poniznost i skrušenost nisu privatna krepost nego liturgijski stav.
Nakon pranja ruku, koje je izričito označeno kao znak pokore, liturgija zaziva Duha Svetoga:
„Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika i zapali ih ognjem svoje ljubavi.“
Zatim slijedi jedna od najbogatijih trinitarnih molitava zapadne liturgije:
„Primi, sveta Trojice, ovaj prinos koji Ti prinosimo na spomen utjelovljenja, rođenja, muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista, Gospodina našega, kao i Duha Svetoga Tješitelja, i u čast Blažene Marije vazda Djevice, i svih tvojih Svetih koji su ti mili od početka svijeta kao i onih čiji se blagdan danas slavi i čija se imena i relikvije ovdje čuvaju: da njima bude na čast, a nama na spasenje: te da se svi ti Sveti udostoje zagovarati za nas u nebu oni kojih se spominjemo na zemlji po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.“
U jednoj jedinoj molitvi sabrana je gotovo čitava ekonomija spasenja: utjelovljenje, vazmeno otajstvo, djelovanje Duha Svetoga, zajedništvo svetih i jedinstvo nebeske i zemaljske Crkve. U njoj je liturgija predstavljena kao čin cijele Crkve kroz vrijeme i vječnost. Sveti nisu odsutni promatrači, nego zagovornici i sudionici bogoslužja. Potom se svećenik okreće puku i poziva ih da mole riječima:
Molite za me, braćo, da moja i vaša žrtva, ugodna bude pred licem Božjim.
A puk odgovara:
Neka Gospodin Bog Svemogući primi Žrtvu iz tvojih usta i iz tvojih ruku, na korist svoje svete Crkve, na spasenje svega kršćanskoga naroda i na utjehu svih vjernih pokojnika.
Red mise - Lyonski obred, širenje ruku nakon pretvorbe
To isto potvrđuju i obredne geste. Nakon pretvorbe svećenik širi ruke u obliku križa, svjedočeći da je upravo žrtva Kalvarije sakramentalno uprisutnjena na oltaru.
Kod molitve Supplices te rogamus (Smjerno te molimo) duboko se prigiba prekriženih ruku na prsima, pokazujući da se pred veličinom otajstva može stajati jedino u poniznosti.
Red mise - Lyonski obred, Oče naš
Tijekom molitve Gospodnje, kod riječi „kako na nebu“, podiže hostiju i kalež na klanjanje vjernicima, a zatim nastavlja „tako i na zemlji“, pokazujući da se upravo u euharistiji nebeska liturgija uprisutnjuje na zemlji.
https://www.youtube.com/watch?v=dsCsO5Nf9js
Na kraju, neposredno prije pričesti, svećenik moli:
„Gospodine sveti, Oče svemogući, vječni Bože, daj mi da tako primim ovo Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, da bih po tome zaslužio primiti oproštenje svih svojih grijeha i biti ispunjen tvojim Svetim Duhom, jer ti si Bog, i u tebi je Bog, i osim tebe nema drugoga, osim tebe. Koji sa istim Sinom i Duhom Svetim živiš i kraljuješ, Bog, u sve vjekove vjekova. Amen.“
Čak ni u trenutku pričesti svećenik ne prestaje moliti za oproštenje, posvećenje i dar Duha Svetoga. Liturgija ga svakodnevno uči da pristupanje euharistiji nije nagrada za svetost, nego izvor svetosti.
Kada se cjelina ovoga obreda promatra zajedno, postaje jasno da je upravo ova liturgija desetljećima oblikovala srce svetoga Ivana Marije Vianneya. Ona ga je učila da je svećenik nedostojni posrednik između Boga i naroda, da je Kristova žrtva na križu središte cjelokupnoga bogoslužja, da su euharistija i pomirenje nerazdvojivi, da se liturgija uvijek slavi u zajedništvu nebeske i zemaljske Crkve te da se apostolska vjera ne čuva samo u teološkim raspravama nego prije svega u molitvi Crkve. Zato život arškoga župnika nije moguće razumjeti odvojeno od liturgije koju je svakodnevno molio i slavio. Ono što je desetljećima izgovarao pred oltarom postupno je postalo način na koji je vjerovao, propovijedao i živio. Upravo je u tome možda najsnažnija potvrda drevnoga načela lex orandi, lex credendi.
Srce oblikovano oltarom
Promatrajući život svetoga Ivana Marije Vianneya u cjelini, postaje jasno da se nijedno poglavlje njegova života ne može razumjeti odvojeno od ostalih. Njegove osobne rane, liturgija koju je svakodnevno slavio, godine provedene u ispovjedaonici, pastoralna stabilnost, napast da napusti Ars i konačni plodovi njegova rada nisu zasebne epizode, nego dijelovi jedinstvenoga puta kojim je Bog oblikovao srce jednoga svećenika.
Njegova svetost nije započela u Arsu, nego mnogo ranije – u štali gdje je primio prvu svetu pričest tijekom progona Crkve, u godinama nesigurnosti tijekom Napoleonovih ratova, u boli zbog bratove smrti i majčina odlaska te u dubokoj rani koju je ostavilo očevo odbacivanje. Sve su to bile okolnosti koje su ga mogle pretvoriti u ogorčena čovjeka, zatvorenoga u vlastitu patnju. Umjesto toga, postale su mjesta na kojima je dopustio Kristu da ga preobrazi.
Ta se preobrazba nije dogodila nekim izvanrednim mističnim događajem. Događala se polako, iz dana u dan, pred oltarom. Liturgija Lyonske Crkve nije za njega bila samo skup obreda koje je morao vjerno izvršavati. Ona je bila škola njegova svećeničkog srca. Svakodnevno ga je učila da je nedostojan službenik kojemu je povjereno najveće otajstvo Crkve, da Kristova žrtva ostaje središte svakoga svećeničkog života i da nijedan pastoralni uspjeh nema smisla ako ne izvire iz euharistije.
Zato nije slučajno da je upravo iz euharistije izrastao njegov odnos prema sakramentu pomirenja. Svećenik koji je svakoga jutra pred oltarom molio za vlastito oproštenje nije mogao u ispovjedaonici postati hladan sudac. Jednako tako nije mogao postati ni popustljiv ispovjednik koji grijeh više ne shvaća ozbiljno. Liturgija ga je učila ravnoteži između istine i milosrđa, između pravednosti i ljubavi. Upravo je tu ravnotežu cijeloga života nastojao prenijeti ljudima koji su klečali pred njim tražeći oproštenje.
Ni njegova pastoralna stabilnost nije bila tek administrativna činjenica da je četrdeset i jednu godinu ostao u istoj župi. Bila je to duhovna odluka da svakoga dana ponovno prihvati narod koji mu je Bog povjerio. Zato su plodovi njegova rada sazrijevali tako sporo. Ono što se danas čini gotovo nevjerojatnim – osam godina do povratka na nedjeljnu misu, deset godina do redovitoga ispovijedanja, dvadeset i pet godina do iskorjenjivanja pijanstva i gotovo trideset godina do duboke moralne obnove mjesta – zapravo pokazuje kako djeluje Božja milost. Ona ne mijenja ljude nasilno ni preko noći. Ona raste polako, poput sjemena koje dozrijeva u tišini.
Možda upravo zato njegova najveća kušnja nije bila progonstvo, siromaštvo ni tjelesna iscrpljenost, nego stalna želja da napusti Ars. Nije ga kušala želja za grijehom, nego želja za jednim drugim, naizgled svetijim životom. Tek je pred kraj života razumio da ga Bog nije pozvao da traži savršeno mjesto za služenje, nego da bude vjeran mjestu na koje je poslan. Njegova svetost nije nastala zato što je pronašao idealnu župu, nego zato što je ostao ondje gdje ga je Bog postavio.
To je možda i najveća poruka svetoga Ivana Marije Vianneya današnjoj Crkvi. U vremenu koje lako mjeri uspjeh brojevima, projektima i brzim rezultatima, njegov život podsjeća da se kraljevstvo Božje gradi drukčijom logikom. Ono raste iz vjernosti. Iz svakodnevne mise. Iz časoslova. Iz sati provedenih u ispovjedaonici. Iz molitve koju nitko ne vidi. Iz ostanka ondje gdje bi čovjek najradije otišao.
Zbog toga arški župnik nije ostavio Crkvi prije svega pastoralnu metodu, nego primjer. Pokazao je da se veliko svećeništvo ne rađa iz izvanrednih sposobnosti, nego iz srca koje je dopustilo da ga Bog oblikuje. Rana koju nije skrivao postala je izvor suosjećanja. Liturgija koju je svakodnevno slavio postala je njegov način života. Euharistija koju je prinosio postala je njegova snaga. Milosrđe koje je primio postalo je milosrđe koje je dijelio drugima.
Možda upravo zato njegovo srce i danas govori jednako snažno kao i prije sto šezdeset godina. Ono nas podsjeća da svetost nije odsutnost rana, nego njihova preobrazba u ljubav. Ono podsjeća da svećenik nije prije svega upravitelj župe, organizator ili administrator, nego čovjek čije je srce svakoga dana oblikovano pred oltarom kako bi moglo postati očinsko srce za narod koji mu je povjeren. Upravo u tome leži trajna aktualnost svetoga Ivana Marije Vianneya i razlog zbog kojega ostaje ne samo zaštitnik župnika nego i jedan od najsnažnijih uzora svećeničkoga života u cijeloj povijesti Crkve.
