Marijino uznesenje i čistoća: sloboda srca koje je naučilo ne posjedovati

Marija između otkupljenja i uskrsnuća

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije nije bijeg od tijela prema nebu, nego jedna od najsnažnijih kršćanskih tvrdnji o vrijednosti ljudskoga tijela. Marija nije spašena od svojega tijela, nego je proslavljena s njime. Zato Velika Gospa ne govori samo o jedinstvenoj Marijinoj povlastici nego i o budućnosti svakoga čovjeka: o tome što Bog namjerava učiniti s našom dušom i našim tijelom te kako već sada trebamo živjeti svoju tjelesnost, svoje želje, odnose i ljubavi ako doista vjerujemo u uskrsnuće tijela.

Svečani ciklus velikih Marijinih otajstava može se promatrati između dviju točaka. Na početku stoji Bezgrešno začeće, a na kraju slavno Uznesenje. Obje su povlastice povezane s njezinim jedinstvenim odnosom prema Kristu i njezinim božanskim majčinstvom. Bezgrešno začeće bilo je predokus (anticipacija) otkupljenja, a slavno Uznesenje predokus (anticipacija) uskrsnuća. U Mariji je na jedinstven način već ostvareno ono prema čemu ide čitava Crkva: čovjek zahvaćen milošću i naposljetku, dušom i tijelom, uveden u Božju slavu.

O čistoći i posvećenom djevičanstvu ne pišem kao o temi kojom sam se usputno bavio. Oni su bili predmet mojega diplomskog, magistarskog i doktorskog rada, bilo unutar samoga kršćanstva bilo u komparativnoj analizi religijskih tradicija. Upravo me dugotrajnije bavljenje tim pitanjima uvjerilo koliko je osiromašeno čistoću svesti na nekoliko zabrana vezanih uz spolnost. Pitanje čistoće zapravo je mnogo veće pitanje: što čovjek čini sa svojom sposobnošću željenja, kako se odnosi prema vlastitomu i tuđemu tijelu, može li ljubiti bez prisvajanja, može li ograničiti sebe radi dobra drugoga te za kakvu vječnost već sada oblikuje vlastito srce.

Zato je možda upravo Isusovo šesto blaženstvo najbolji ključ za govor o Mariji: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ To nije tek obećanje budućnosti, nego opis pogleda koji se već sada mijenja.

„Oni će Boga gledati“ – već sada

Čisto srce u drugome čovjeku ne vidi samo tijelo koje može poželjeti niti osobu kojom može upravljati. U drugome prepoznaje sliku Božju, a u njegovu tijelu hram Duha Svetoga. Upravo zato zna stati. Granica za njega nije neprijatelj slobode, nego mjesto na kojem ljubav priznaje da drugi postoji radi Boga i radi vlastitoga poziva, a ne radi mojega užitka, sigurnosti ili potrebe.

Čist čovjek zato nije samo onaj koji nešto ne uzima zato što mu je zabranjeno, nego onaj koji je u drugome prepoznao toliko dobra da ga iz ljubavi ne želi uzeti protiv istine njegova bića. U tome se već ostvaruje obećanje „oni će Boga gledati“: Boga počinjemo gledati kada u drugome počnemo vidjeti nešto što pripada Bogu i pred čime se vlastita želja zna zaustaviti.

To se ne odnosi samo na seksualnost. Čovjeka možemo pokušati posjedovati tijelom, ali i emocijama, osjećajem krivnje, autoritetom, šutnjom, laži ili manipulacijom. Netko može biti izvana spolno uzdržljiv, a duboko nečist u odnosu prema ljudima: davati pažnju kako bi kupio odanost, proizvoditi emocionalnu ovisnost, izazivati krivnju da bi dobio poslušnost, skrivati stvarne motive ili glumiti ranjivost kako bi nekoga zadržao uz sebe. U svemu tome drugi prestaje biti osoba i postaje sredstvo.

Čistoća srca zato traži nutarnju cjelovitost. Ona ne podnosi dvostruk život u kojem jedno govorimo, drugo želimo, a treće činimo. Ona je čistoća tijela, pogleda, namjere, riječi i odnosa, jer čovjek tek tada postaje sposoban vidjeti drugoga ne kroz ono što od njega želi dobiti, nego kroz ono što on jest pred Bogom.

Augustin: ordo amoris (red ljubavi) - nije problem da ljubimo, nego kako ljubimo

Tu nam osobito pomaže sveti Augustin. Njegova moralna misao ne počinje nepovjerenjem prema ljubavi, nego pitanjem njezina reda. Čovjek je biće koje ljubi, ali nije dovoljno reći da nešto ili nekoga „volimo“. Treba pitati kako volimo i koje mjesto predmet naše ljubavi zauzima u cjelini života. Augustin to izražava pojmom ordo amoris – red ljubavi.

Stvorena dobra nisu zla. Tijelo je dobro, seksualnost je dobra, privlačnost je dobra, brak je dobar, prijateljstvo je dobro, kao što su dobra i mnoge druge stvari koje pripadaju ljudskom životu. Problem nastaje kada manje dobro počne zauzimati mjesto većega, kada od čovjeka počnemo tražiti ono što može dati samo Bog ili kada dar prestanemo primati, a počnemo ga prisvajati.

U tome treba razumjeti i concupiscentia, požudu. Ona nije samo jaka seksualna želja, nego ranjenost čovjekove sposobnosti željenja, zbog koje dobro možemo željeti na pogrešan način. Možemo željeti tijelo, pažnju, položaj, novac ili potvrdu tako da od njih napravimo sredstvo vlastitoga zatvaranja u sebe.

S time je povezana i Augustinova libido dominandi, žudnja za gospodarenjem. Seksualna požuda može reći: želim tvoje tijelo za sebe; posesivnost: želim tvoju pažnju za sebe; manipulacija: želim tvoje odluke prilagoditi sebi; žudnja za moći: želim tvoju slobodu podrediti sebi. To nisu iste stvarnosti, ali imaju sličan unutarnji pokret: drugi prestaje biti drugi i postaje produžetak mojega „ja“.

Čistoća zato ponovno uspostavlja ordo amoris: Boga ostavlja Bogom, osobu osobom, tijelo tijelom osobe, a želju jednom od čovjekovih snaga koja mora služiti ljubavi. Čistoća ne uništava želju, nego je uređuje; ne traži od čovjeka da prestane ljubiti, nego da nauči ljubiti tako da ne uništi upravo ono dobro koje tvrdi da voli.

Emocionalna čistoća

Zbog toga ima smisla govoriti i o emocionalnoj čistoći. Taj izraz nije posebna tehnička krepost klasične moralne teologije, ali vrlo dobro opisuje primjenu čistoće srca na naše osjećaje, privrženosti i odnose.

Emocionalno čist čovjek nije hladan. Naprotiv, može biti duboko osjećajan, nježan, prijateljski raspoložen i sposoban snažno se vezati, ali ne koristi vlastite osjećaje kako bi drugoga učinio ovisnim o sebi. Ne pretvara pažnju u valutu, šutnju u kaznu, ljubomoru u dokaz ljubavi ili povlačenje nježnosti u sredstvo ucjene.

Takva čistoća sposobna je reći: volim te, ali te ne posjedujem; važan si mi, ali nisi stvoren da ispuniš svaku moju prazninu; trebaš mi, ali nemaš obvezu postati lijek za moju samoću.

Upravo je to sloboda koju daje čistoća. Ona čovjeku omogućuje ograničiti sebe kada dobro drugoga to zahtijeva. Čovjek uči gospodariti sobom kako ne bi morao gospodariti drugima. Time čistoća prestaje biti puko „ne“ spolnome činu i postaje odgoj čovjekove slobode.

Zašto se brakovi raspadaju i bez preljuba - krivo ljubiš!

Tu možemo razumjeti i dio krize mnogih današnjih brakova. Brakovi se ne raspadaju samo zato što se pojavi treća osoba. Mogu se godinama raspadati zbog neuredne potrebe za posjedovanjem, očekivanja da me drugi mora ispuniti, ukloniti moju samoću, neprestano potvrđivati da sam vrijedan ljubavi, uvijek biti dostupan i svojim tijelom ili pažnjom dokazivati da me još želi.

Takva se posesivnost lako prikrije jezikom ljubavi. Ljubomoru nazivamo brigom, kontrolu zaštitom, emocionalnu ovisnost blizinom, a potrebu za neprestanim dokazima ljubavi dubokom privrženošću. Supružnik tada prestaje biti osoba i postaje funkcija čiji je zadatak učiniti mene sigurnim, poželjnim, zadovoljnim i emocionalno stabilnim.

Fulton J. Sheen upravo je tu iznimno pronicljiv. Govoreći o usamljenosti, opisuje paradoks čovjeka kojem potreba da bude voljen postaje toliko velika da ga čini sve manje sposobnim ljubiti. U jednom primjeru govori o majci koja toliko zahtijeva kćerinu pažnju da na kraju upravo svojom posesivnošću razara odnos koji želi sačuvati. Sheen zaključuje da čovjek, previše želeći biti voljen, a sam ne ljubeći, može izgubiti upravo ljubav koju traži.

U drugom primjeru zaručnica zapisuje koliko dugo mladić razgovara s njom i koliko joj često piše, kao da se ljubav može dokazivati knjigovodstvom pažnje. U trećem žena toliko zahtijeva muževu prisutnost da on naposljetku gubi posao, a zatim se raspada i brak. Sheen iz toga izvodi zaključak da je jedan od velikih izvora usamljenosti upravo egoizam koji traži samoga sebe.

Bračnoj je ljubavi zato potrebna čistoća čak i onda kada nema preljuba. Moguće je biti spolno vjeran supružniku, a ipak duboko posesivan. Čistoća drugoga oslobađa od nemogućega tereta da postane moj bog, jer nijedan muž ne može ženi dati ono što može dati samo Bog, niti žena mužu može postati konačnim odgovorom na svaku njegovu glad za ljubavlju.

Bračna postelja također treba čistoću

Sakrament ženidbe nije dozvola supružnicima da jedno s drugim mogu činiti bilo što samo zato što su u braku. „Jedno tijelo“ ne znači da je druga osoba prestala biti slobodan subjekt i postala moje vlasništvo. Upravo sakramentalna ženidba povećava odgovornost prema tijelu i slobodi supružnika jer je riječ o osobi kojoj sam obećao vjernost, poštovanje i dobro.

Zato i supružnici trebaju ispitivati savjest o načinu na koji žive spolni odnos. Poštujem li drugoga kada je umoran, bolestan ili ranjiv? Mogu li prihvatiti da moja želja ne mora uvijek biti ispunjena? Koristim li seksualnost kao dokaz ljubavi, kao način potvrđivanja vlastite vrijednosti ili kao sredstvo da drugoga držim uz sebe? Mogu li čekati radi dobra osobe koju volim?

Stara tradicija Tobijine knjige daje ovdje izrazito snažan duhovni princip koji arkanđeo Rafael prenosi Tobiji. U Tob 6,16-18, prema staroj latinskoj tekstualnoj tradiciji, upozorava:

„Oni koji ženidbu primaju tako da Boga isključe iz sebe i iz svojega uma te se predaju svojoj požudi kao konj i mazga u kojih nema razuma, nad njima đavao ima vlast.“

Potom Tobiji govori:

„A ti, kada je uzmeš, uđi u odaju i tri dana uzdrži se od nje te se s njom ne posvećuj ničemu drugome osim molitvi.“

Rafaelov duhovni princip nije antiseksualan. Upravo suprotno: spolno sjedinjenje smatra toliko ozbiljnim da ga odbija svesti na nagon. I u bračnu postelju mora ući čitava osoba, a s njom razum, sloboda, ljubav, molitva i Bog. Tobija i Sara sposobni su najprije zajedno stajati pred Bogom i upravo tako pokazuju da se njihovo bračno jedinstvo ne iscrpljuje u seksualnom činu.

Stara kršćanska disciplina poznavala je zato i razdoblja bračne uzdržljivosti. Sveti Pavao spominje privremenu uzdržljivost uz obostrani pristanak radi molitve (1 Kor 7,5), a Rimski katekizam nakon Tridentskoga sabora poučavao je da se supružnici ponekad uzdrže od bračnoga čina radi molitve, posebno spominjući najmanje tri dana prije pričesti i češću uzdržljivost tijekom korizmenoga posta. To danas nije opći crkveni propis, ali je povijesna činjenica koja pokazuje staru kršćansku intuiciju: čovjek se može odreći čak i nečega dobrog i dopuštenog kako bi provjerio ostaje li slobodan pred vlastitom željom.

Post ne znači da je hrana zla, kao što bračna uzdržljivost ne znači da je spolni čin nečist. Ona pita posjedujem li još ja svoju želju ili je želja počela posjedovati mene.

Spolni čin mora govoriti istinu

To nas vodi prema katoličkom nauku o samom obliku bračnoga spolnog čina. Crkva ne drži da je sve moralno dobro samo zato što se događa između dvoje vjenčanih ljudi i zato što su oboje na to pristali. Spolnost postaje istinski ljudska kada izražava osobu, a osoba se drugomu ne može cjelovito darovati ako sam čin pretvara u nešto što proturječi značenju njezina tijela.

Sveti Ivan Pavao II. razvio je tu misao kroz govor o „govoru tijela“. Bračni čin ne govori samo o užitku nego i o jedinstvu, sebedarju i mogućoj plodnosti. Katolička moralna teologija zato u kontracepciji vidi problem ne zato što bi bila opsjednuta tehnikom, nego zato što pita govori li tijelo istinu cjelovitoga dara.

To se odnosi na prezervative kada se koriste upravo s kontraceptivnom namjerom, hormonsku kontracepciju, intrauterine uloške kada se koriste radi sprječavanja začeća, prekidani snošaj odnosno namjerno „prosipanje sjemena“ izvan bračnoga čina i druge postupke kojima se sam čin hotimično zatvara plodnosti. Crkva pritom razlikuje kontracepciju od odgovornoga roditeljstva kroz periodičnu uzdržljivost: u jednom slučaju mijenja se sam čin, dok u drugome supružnici odlučuju hoće li ga u određenom trenutku uopće imati.

Ponekad govorimo o različitim oblicima „zaštite“, ali kršćanska antropologija postavlja i neugodno pitanje: od čega se zapravo štitimo? Postoji li opasnost da se zaštitimo i od punine značenja dara? Da želimo užitak tijela, ali ne i njegovo cjelovito značenje? Da od drugoga želimo uzeti ono što nam odgovara, a ono što zahtijeva odgovornost unaprijed isključiti?

To ne znači da možemo olako suditi subjektivnu krivnju pojedinih supružnika, niti da svaki čovjek koji koristi kontracepciju zato nema ljubavi. Moralna teologija razlikuje objektivnu strukturu čina od subjektivne odgovornosti osobe. No upravo je ta objektivna struktura važna ako želimo govoriti o čistoći kao cjelovitosti sebedarja.

Isto vrijedi i za druge seksualne prakse koje se pokušavaju opravdati rečenicom: „Ali mi se volimo.“ Kršćanstvo ne prihvaća da je snažna želja samim time dokaz ljubavi niti da je obostrani pristanak jedino mjerilo dobrote. Pohota se vrlo lako može prerušiti u ljubav i reći: toliko te želim da to sigurno mora biti ljubav. Čistoća postavlja zahtjevnije pitanje: želim li tvoje dobro toliko da sam spreman ne učiniti ono što ne odgovara istini našega dara, čak i onda kada mi to trenutačno donosi zadovoljstvo?

Sv. Ivan Pavao II.: pornografija pokazuje premalo

Tu je izrazito važna antropološka opservacija svetoga Ivana Pavla II. Njegova se misao o pornografiji često sažima paradoksalnom tvrdnjom da njezin problem nije samo u tome što pokazuje previše, nego upravo u tome što pokazuje premalo. Ona pokazuje tijelo, ali skriva osobu; izdvaja seksualne dijelove tijela, a uklanja biografiju, slobodu, dostojanstvo, mogućnost majčinstva ili očinstva, odnos i odgovornost.

Pornografski pogled zato je paradigmatski nečist pogled: čovjek vidi upravo onoliko koliko mu je potrebno za stimulaciju, ali premalo da bi mogao istinski vidjeti osobu.

To je važno jer nečistoća često počinje upravo očima. Ono što čovjek dugo vježba gledati kao predmet, lakše će kasnije tretirati kao predmet. Zato čistoća vraća cjelovit pogled u kojem tijelo nije odvojeno od osobe, želja od odgovornosti, užitak od plodnosti, privlačnost od granice niti ljubav od spremnosti na žrtvu.

Zanimljivo je da je i stara rimska liturgija vrlo snažno čuvala svijest o moralnom značenju osjetila. U starijem obliku bolesničkoga pomazanja pomazivala su se pojedina osjetila uz molitvu da Gospodin po svojem milosrđu oprosti ono što je čovjek njima sagriješio. Pavao VI. u apostolskoj konstituciji o bolesničkom pomazanju podsjeća da je u srednjovjekovnoj rimskoj tradiciji prevladalo pomazivanje pet osjetila uz odgovarajuću molitvu za oproštenje da Gospodin oprosti ono što je čovjek sagriješio gledanjem, slušanjem, dodirom i drugim osjetilima. Ta liturgijska intuicija podsjeća da grijeh nije apstraktan: čovjek griješi pogledom kojim objektivizira, riječju kojom zavodi ili laže, rukom kojom uzima ono što mu ne pripada i tijelom kojim drugoga može pretvoriti u predmet.

Dijete i nasilno uvođenje u seksualni svijet odraslih

Vlastito nam životno iskustvo pokazuje da čovjek nije reduciran na seksualnu želju. Svaki čovjek poznaje razdoblje života prije pojave zrele spolne želje. Dijete najprije poznaje sigurnost, nježnost, privrženost, igru, dodir, povjerenje i pripadanje, dok pubertet i spolno sazrijevanje postupno uvode novu dimenziju tjelesne privlačnosti.

Kršćanska čistoća ne pokušava odrasloga čovjeka vratiti u predpubertetsko stanje. Njezina je zadaća zahtjevnija: čovjek ono što se razvojem pojavilo mora integrirati razumom, slobodom, krepošću i, za kršćanina, milošću Kristovom. On može imati snažnu želju, a ipak ne postati njezin posjed.

Upravo zato je seksualno zlostavljanje djece tako duboko zlo. Odrasli ne čini samo zabranjeni spolni čin, nego dijete uvodi u seksualni svijet odraslih za koji ono nije razvojno spremno. Može zloupotrijebiti upravo ono što je u djetetu dobro – povjerenje, nježnost, privrženost, poslušnost ili poštovanje autoriteta – i pretvoriti ga u sredstvo vlastite požude.

Kada to čini roditelj, učitelj, trener, odgojitelj, redovnik ili svećenik, seksualnoj se povredi pridružuje izdaja povjerenja. Zato takvo iskustvo može kasnije teško raniti odnos prema vlastitom tijelu, intimnosti i seksualnosti. Osobi se može zgaditi dodir, spolni odnos ili vlastita tjelesnost jer je ono što je trebalo jednom postati jezikom sebedarja postalo jezikom nasilja i posjedovanja.

Tu mora biti potpuno jasno: žrtva seksualnoga nasilja nije izgubila svoju čistoću. Tuđi grijeh ne može drugomu oduzeti moralnu nevinost. Rana može biti strašna, ali rana nije krivnja.

Postojalo je vrijeme prije zrele spolne želje, a dolazi punina iznad nje

Upravo nam iskustvo vlastitoga razvoja može pomoći razumjeti da spolna želja nije ni početak ni konačno određenje ljudske osobe. Čovjek poznaje razdoblje života prije njezina zreloga oblika, a Krist objavljuje i konačno stanje u kojem brak i spolno sjedinjenje više neće pripadati načinu našega postojanja:

„Jer o uskrsnuću se neće ni ženiti ni udavati, već će biti kao anđeli na nebu.“

To ne znači da ćemo postati bestjelesni. Kršćanstvo ispovijeda upravo uskrsnuće tijela. Ali pokazuje da spolni odnos nije konačno čovjekovo ispunjenje i da na drugi svijet ne možemo ponijeti ničije tijelo kao svoj posjed.

Između djetinjstva i uskrsnuća nalazi se sadašnji život, u kojem čovjek prima vlastitu spolnost kao stvarnu snagu i uči je integrirati u ljubav. U tome naše iskustvo života prije zrele spolne želje pomaže razumjeti da nismo rođeni kao zbroj seksualnih sklonosti i da čovjekova konačna sudbina također nije određena seksualnim činom.

Posvećene osobe već sada žive i svjedoče budući svijet

Tu postaje razumljivo posvećeno djevičanstvo, redovnička čistoća i svećenički celibat. Posvećeni ne tvrde da je ženidba loša niti da je spolni čin nedostojan čovjeka. Odriču se stvarnoga dobra kako bi već sada anticipirali stanje koje će jednom pripadati svima: „neće se ni ženiti ni udavati“.

Njihovo tijelo postaje eshatološki znak da čovjekovo konačno ispunjenje nije u seksualnom posjedovanju drugoga nego u Bogu. Neki su sveci krsnu nevinost i djevičanstvo sačuvali kroz čitav život; drugi su padali, ali se s padom nisu pomirili. Kajali su se, ustajali i ponovno birali slobodu. Svetost ne znači uvijek biografiju bez rane, ali znači odbijanje da vlastiti grijeh proglasimo svojim konačnim domom.

Kada Crkva zato neoženjenoj osobi, redovniku, posvećenoj djevici ili svećeniku kaže da je pozvan na čistoću, ona mu ne govori samo da nema spolne odnose. Poziva ga na prijateljstvo koje ne mora postati seksualno, nježnost koja ne traži tijelo kao nagradu, blizinu koja ne prisvaja i ljubav koja drugome ostavlja slobodu.

Sv. Faustina Kowalska to lijepo sažima u svom Dnevniku (887): „Ono što ću živjeti u punini i vječnosti, počinjem živjeti već sada.”

Kriza celibata je dublje gledano kriza ljubavi

Upravo na području ljudske potrebe za ljubavlju i pripadanjem svećenički celibat dobiva svoju pravu dubinu. Kriza celibata nije prvenstveno pitanje može li muškarac živjeti bez spolnoga odnosa. To je tek njezina vanjska razina. Dublje pitanje glasi: može li čovjek svoju snažnu potrebu da bude voljen preobraziti u sposobnost da ljubi? Može li prihvatiti vlastitu samoću, a da drugoga ne pretvori u sredstvo kojim će tu samoću ublažavati? Može li voljeti osobu, a da je ne prisvaja, ne veže uza se i od nje ne traži ono što bi u konačnici trebao tražiti u Bogu?

Upravo tu Sheenova misao pogađa u samu srž problema:

„Duboka usamljenost koju tražimo proizlazi iz pretjerane želje da budemo voljeni. Što više želim biti voljen, to sam manje voljen. Što sam manje voljen, to postajem manje voljen. Što postajem manje voljen, to sam manje sposoban voljeti druge. I tako se, željom da tražimo samo sebe, da ugodimo sebi, čovjek uhvati poput ptice.“

A zatim tu misao sažima gotovo paradoksalnom rečenicom:

„Previše želeći biti voljen, a ne voleći, čovjek gubi čak i ljubav koju traži.“

To je važna dijagnoza ne samo celibata nego i svećeničke čistoće općenito. Čistoća se, naime, ne može svesti na odsutnost spolnoga odnosa. Svećenik može formalno biti vjeran obvezi celibata, a ipak u svojoj nutrini ostati duboko neslobodan. Može neprestano tražiti potvrdu, divljenje, naklonost i emocionalnu ovisnost drugih. Može trebati osjećaj da je nekome nezamjenjiv. Može čak jednu osobu pretvoriti u povlašteno emocionalno utočište, tražeći od nje sigurnost, bliskost i pripadanje koje postupno počinje nalikovati odnosu isključivosti.

Tada problem nije samo pitanje seksualnosti. Problem je u načinu na koji čovjek ljubi.

Jer čistoća ne znači ne voljeti. Naprotiv, ona znači učiti voljeti bez prisvajanja. Ona traži sposobnost blizine bez posjedovanja, nježnosti bez manipulacije i dubokoga odnosa bez pretvaranja druge osobe u odgovor na vlastitu unutarnju prazninu.

Zato celibat shvaćen samo kao odricanje nema dovoljno snage da izdrži teret čitavoga života. Ako se svede na zabranu — na ono što svećenik „ne smije“ imati — prije ili poslije može postati teret, frustracija ili praznina. Kršćanski smisao celibata nalazi se drugdje: on nije prvenstveno odsutnost jedne ljubavi, nego sloboda za veću i širu ljubav.

Svećenik nije pozvan manje ljubiti zato što nema vlastitu ženu i djecu. Pozvan je ljubiti na drukčiji način: tako da njegova ljubav ne bude zatvorena u isključivost jednoga odnosa, nego otvorena mnogima. Ali upravo zato njegova ljubav mora biti pročišćena. Mora naučiti razlikovati ljubav od potrebe da bude potreban, služenje od emocionalnoga vezivanja, blizinu od prisvajanja.

Tu postaje jasnije zašto Sheen celibat ne promatra prvenstveno kao pitanje discipline ili snage volje, nego kao pitanje odnosa s Kristom:

„Celibat je nemoguć, baš kao što je nemoguće hodati po vodi. Ali s Kristom je moguć. Celibat je potpuno predanje Krista Zaručnika svojoj Zaručnici, Crkvi. Iz njega proizlaze snaga, duhovna plodnost i rast Kraljevstva. Zasigurno, celibat je nemoguć, baš kao što je nemoguće hodati po vodi. Ali s Kristom je moguć. Tek kada je Petar odvratio pogled od Krista i obratio pozornost na vjetrove (ili, u naše vrijeme, na ankete i strujanja javnog mnijenja o nemogućnosti celibata), počeo je tonuti. Samo onaj tko vjeruje u nevjerojatno može učiniti nemoguće. Žrtva Križa jest ono što omogućuje svećenički celibat. Budući da su celibat i čistoća zahtjevni, gotovo je nemoguće da opstanu bez duboke ljubavi prema Kristu. Muž koji ne voli svoju ženu skloniji je počiniti preljub od onoga koji je voli. Kada onaj koji živi u celibatu prestane ljubiti Krista, skloniji je pojaviti se na televiziji osuđujući celibat kao nešto protivno ljudskoj naravi. Samo ga ljubav čini mogućim.“

— Fulton J. Sheen, Svećenici. Ljudi otajstva

U toj posljednjoj rečenici nalazi se ključ: „Samo ga ljubav čini mogućim.“

Ako se celibat pokušava živjeti samo snagom volje, pravilima, strahom od sablazni ili osjećajem dužnosti, čovjek prije ili poslije dolazi do granica vlastitih snaga. Disciplina je potrebna, ali sama disciplina ne može ispuniti srce. Zabrana može postaviti granicu, ali ne može dati razlog zbog kojega je čovjek spreman tu granicu čuvati cijeloga života.

Taj razlog mora biti ljubav. 

Sv. Faustina Kowalska to lijepo sažima u svom Dnevniku (278): „Ljubav, to je nebo koje nam je dano već ovdje na zemlji.”

Zato se prava kriza celibata događa prije mogućega vanjskog pada. Ona počinje onda kada oslabi odnos zbog kojega je celibat uopće izabran. Ako Krist prestane biti živa Osoba kojoj se svećenik daruje, celibat lako postaje samo ono čega se odrekao. Tada se neizbježno pojavljuje pitanje: Zašto bih živio bez nečega što je po sebi dobro ako više ne osjećam prisutnost većega Dobra kojemu sam to darovao?

U tome smislu kriza celibata često je mnogo dublje kriza ljubavi.

Ne samo ljubavi prema Kristu nego i ispravnoga razumijevanja ljudske ljubavi. Čovjek koji nije naučio biti sam pred Bogom lako će od drugoga tražiti da ga spasi od samoće. Onaj tko ne zna da je ljubljen lako će postati gladan tuđega priznanja. A onaj tko vlastitu vrijednost mora neprestano dobivati iz tuđe privrženosti teško može ostati potpuno slobodan u odnosima.

Zrela svećenička čistoća zato nije hladnoća, emocionalna udaljenost ni bijeg od bliskosti. Ona je upravo suprotno: sposobnost duboke blizine u kojoj drugi čovjek ostaje slobodan. Svećenik smije biti nježan, smije biti prijatelj, smije voljeti i biti voljen. Ali njegova ljubav mora sve više postajati ljubav koja ne govori: „Trebaš mi da bih bio potpun“, nego: „Želim tvoje dobro, čak i kada od toga ništa ne dobivam za sebe.“

Takva ljubav nije prirodno laka. Ona zahtijeva neprestano obraćenje srca. Zato Sheen celibat povezuje s Križem. Križ je mjesto na kojem ljubav prestaje biti traženje sebe i postaje darivanje sebe. Bez te logike celibat ostaje samo uskraćenost; u njezinu svjetlu može postati plodnost.

Svećenik, dakle, ne čuva celibat zato što je prestao biti čovjek kojemu trebaju ljubav, blizina i pripadanje. Čuva ga upravo noseći sve te ljudske čežnje u odnos s Kristom, dopuštajući da ih Krist postupno pročisti i proširi. Njegova ljudska potreba za ljubavlju ne nestaje; ona se preobražava iz potrebe za posjedovanjem u sposobnost darivanja.

Zato pitanje budućnosti celibata u konačnici nije samo: može li današnji čovjek živjeti celibat? Dublje pitanje glasi: može li današnji čovjek toliko ljubiti Krista da zbog te ljubavi postane slobodan ljubiti druge bez potrebe da ih posjeduje?

Ako je odgovor na to pitanje negativan, tada celibat doista postaje gotovo nemoguć.

Ako je odgovor potvrdan, tada ponovno dobivaju puni smisao Sheenove riječi:

„Celibat je nemoguć, baš kao što je nemoguće hodati po vodi. Ali s Kristom je moguć.“

Marija koja ne posjeduje ni Sina

Tu Marijina čistoća postaje mnogo veća od same činjenice njezina djevičanstva. Marija ne posjeduje čak ni Sina kojega je rodila. Prima ga kao dar, ali nikada kao vlasništvo. Kod prikazanja sluša da će joj mač probosti dušu; u Kani ne pokušava Krista podrediti svojoj volji, nego ljudima govori: „Što god vam rekne, učinite“; pod križem ne zadržava Sina za sebe, nego prihvaća da Onaj kojega je nosila u svojem tijelu preda svoje tijelo za život svijeta.

To je jedan od najčišćih oblika ljubavi koje možemo zamisliti: ljubiti nekoga tako da ga ne moraš posjedovati. Marija čak ni vlastito majčinstvo ne pretvara u pravo nad Sinom, nego ga stavlja u službu Božjega plana.

Upravo je tu model posvećenoga i svećeničkoga života. Svećenik Krista na oltaru ne prima da bi ga zadržao nego da bi ga dao. Ni ljude ne prima da bi postali njegova emocionalna publika ili skupina koja ispunjava njegovu samoću, nego da ih približi Kristu.

„Svećenik mora ostati čist pod svaku cijenu“

U tom svjetlu snažno odjekuju riječi blaženoga Alojzija Stepinca iz pisma „Marija i svećenik današnjice“ iz 1954. godine:

„Činjenica je, da je danas u teškoj pogibelji svećenikova čistoća. Nemoralna ženska moda, svakojako prljavo štivo, kino, stotine namjerno postavljenih zasjeda sa strane neprijatelja Crkve, vrebaju na svećeničke duše, da ih liše velikog blaga, čistoće, da ih onda izvrgnu ruglu, da ih učine svojim robljem, s kojim će se poigravati i rabiti za svoje infamne svrhe. A svećenik mora ostati čist pod svaku cijenu, pa ma i cijenu svoga života. Ta zar nije upravo svećenik onaj, koji je primio vlast, kakve nema jednake na zemlji: vlast i čast da doziva svaki dan na zemlju Gospodara slave, da Ga drži svojim rukama kao nekoć Marija, da Ga dijeli vjernicima? Njegova dakle duša i tijelo moraju biti čisti, i iz dana u dan svetiji.“

Stepinac zatim priziva svetoga Franju Asiškoga i njegov poziv svećenicima da čisti prinose Žrtvu Tijela i Krvi Kristove. Najljepša slika u tom tekstu jest upravo marijanska: svećenik Krista drži „kao nekoć Marija“ kako bi ga mogao dati drugima.

Kada nečistoća postane napad na vjeru iznutra

Upravo zato seksualno zlostavljanje, iskorištavanje ranjivih osoba, manipulacija savješću ili prikrivanje takvih djela nisu samo privatni grijesi pojedinoga službenika. Benedikt XVI. govorio je o zlostavljanju kao o grijehu koji Crkvu napada iznutra, upozoravajući da najveći progoni Crkve ne dolaze uvijek od njezinih neprijatelja, nego mogu nastati iz grijeha unutar same Crkve. Govorio je zato o potrebi obraćenja, pokore, pročišćenja i pravde te jasno razlikovao oproštenje od ukidanja odgovornosti.

U tom smislu seksualno zlostavljanje u Crkvi jest napad na vjeru iznutra. Ne zato što grijeh jednoga službenika može Evanđelje učiniti neistinitim, nego zato što čovjek kojemu je povjereno pokazivati Kristovo lice svojim djelima može to lice zakloniti upravo pred čovjekom kojem je Krist trebao postati izvorom ozdravljenja.

Ako se takav grijeh zatim prikriva radi ugleda ustanove, logika nečistoće postaje institucionalna: istina se podređuje reputaciji, žrtva postaje smetnja, a čovjek se koristi da bi se zaštitio sustav.

Crkva kao poljska bolnica

Papa Franjo više je puta Crkvu usporedio s poljskom bolnicom nakon bitke: mjestom u koje dolaze ranjeni i u kojem se prvo liječe njihove rane. Upravo zato pitanje čistoće nije sporedna tema crkvenoga morala nego pitanje same sposobnosti Crkve da bude vjerodostojna pred svijetom.

Ljudi u tu poljsku bolnicu dolaze s razorenim brakovima, pornografskim ovisnostima, seksualnim ranama, osjećajem srama, iskustvom silovanja, posesivnošću, emocionalnim ovisnostima i neurednim željama. Crkva bi trebala biti mjesto na kojem kroz Kristovu milost uče ponovno gledati svoje tijelo i tijelo drugoga u istini.

Ali kako će čovjek povjerovati lijeku ako vidi da ga liječnici sami odbijaju uzeti? Kako će povjerovati da Krist oslobađa od požude ako ljudi koji ga naviještaju žive pod njezinom vlašću? Kako će žrtva povjerovati da je njezino tijelo hram Duha Svetoga ako ga je upravo službenik svetoga pretvorio u predmet?

To ne znači zahtijevati Crkvu sastavljenu od ljudi bez slabosti. Svećenik, redovnik i biskup pripadaju istom ranjenom Adamovu potomstvu kao ljudi kojima služe. I njima trebaju milost, ispovijed, molitva, askeza, zdravi odnosi, stručna pomoć i, kada je potrebno, ozbiljno liječenje. Poljska bolnica smije imati ranjene liječnike; ne može ozdravljati ako liječnici tvrde da nisu ranjeni, odbijaju liječenje i svojom bolešću počnu ranjavati pacijente.

Tada više nije ugrožen samo ugled liječnika, nego povjerenje u lijek.

Fatima i ozbiljnost čistoće

U taj se kontekst osobito snažno uklapa Fatima. Ondje se 1917. nije ukazala neka druga Marija, nego upravo ona ista Blažena Djevica Marija koja je završetkom svojega zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ona koja je već u punini onoga prema čemu mi tek idemo dolazi djeci govoriti o obraćenju, pokori, molitvi, čistoći i vječnosti. Upravo zato fatimska poruka o čistoći uz svetkovinu Uznesenja dobiva posebno snažan smisao: ona dolazi iz perspektive neba, od one koja već živi konačnu sudbinu proslavljenoga čovjeka.

U tekstovima o sv. Jacinti Marto donose se kao Gospine pouke riječi:

„Grijesi svijeta veoma su veliki... Kad bi ljudi samo znali što je vječnost, učinili bi sve što je u njihovoj moći da promijene svoj život.“

Uz to dolazi poziv:

„Morate mnogo moliti za grešnike, svećenike i redovnike.“

A o svećenicima riječ je krajnje zahtjevna:

„Svećenici moraju biti čisti, veoma čisti. Ne trebaju se baviti ničim osim onim što se tiče Crkve i duša. Neposlušnost svećenika i redovnika njihovim poglavarima i Svetomu Ocu teško vrijeđa našega Gospodina.“

Čistoća se pritom ne izolira od drugih kreposti, nego pripada cjelovitom redu ljubavi:

„Bježite od bogatstva i raskoši; ljubite siromaštvo i šutnju; imajte ljubavi čak i prema lošim ljudima.“

U istim tekstovima stoji i stroga opomena:

„Više duša odlazi u pakao zbog grijeha tijela nego zbog bilo kojega drugog razloga.“

te:

„Majka Božja želi više djevičanskih duša vezanih zavjetom čistoće.“

Zanimljivo je i upozorenje vezano uz brak:

„Mnogi brakovi nisu od Boga i ne mile se našem Gospodinu.“

Ta je rečenica osobito snažna uz Rafaelovu pouku Tobiji. Samo postojanje ženidbe ne znači da je svaki način bračnoga života po Božjoj volji. Brak u kojem se Boga isključi, drugoga posjeduje, seksualnost pretvori u samodostatnu požudu ili supružnikom manipulira može izvana imati formu braka, a biti vrlo daleko od njegove unutarnje istine.

U fatimskim se tekstovima pojavljuje i širi moralni poziv:

„Neka ljudi izbjegavaju pohlepu, laži, zavist, psovku i nečistoću.“

To je gotovo augustinovski popis, jer nečistoća stoji uz pohlepu, laž i zavist. Pohlepnik želi posjedovati stvar, lažljivac tuđu sliku stvarnosti, zavidnik ne podnosi tuđe dobro, a nečist čovjek pokušava prisvojiti tijelo ili osobu. U svemu tome poremećen je ordo amoris.

Ali uz ta stroga upozorenja dolazi rečenica bez koje bi cijeli govor o čistoći postao moralizam:

„Ispovijed je sakrament milosrđa i moramo se ispovijedati s radošću i pouzdanjem.“

Kršćanski govor o čistoći nema smisla ako čovjeku samo kaže koliko je duboko pao, a ne pokaže mu put ozdravljenja. Čovjek može pasti u pornografiju, nevjeru, bludnost, posesivnost, manipulaciju ili druge oblike neuredne ljubavi, ali njegov grijeh ne mora biti njegova posljednja riječ. Ispovijed je upravo mjesto gdje milost ponovno uspostavlja slobodu.

Fatimska poruka zato završava usmjerenjem prema Bezgrešnom Srcu Marijinu:

„Recite svima da Bog daje milosti po Bezgrešnom Srcu Marijinu. Recite im neka od nje traže milosti i da Srce Isusovo želi da se zajedno s njime časti Bezgrešno Srce Marijino. Neka mole za mir od Bezgrešnoga Srca Marijina, jer joj je Gospodin povjerio mir svijeta.“

Upravo tu Fatima ponovno vodi prema Uznesenju. Bezgrešno Srce nije srce koje ništa ne želi, nego srce u kojem je ljubav potpuno dovedena u red i koje upravo zato može biti prostorom mira.

Blagdan Marijine čistoće

U tom je svjetlu osobito lijep gotovo zaboravljeni Blagdan Čistoće Blažene Djevice Marije, koji se u pojedinim kalendarima slavio 16. listopada i osobito njegovao u karmelskoj tradiciji. Njegova zborna molitva sažima mnogo toga što Uznesenje govori o čovjeku:

„Udijeli nam, molimo te, svemogući vječni Bože, da, dok svečanim slavljem častimo potpuno djevičanstvo prečiste Djevice Marije, postignemo čistoću duše i tijela.“

Znakovito je da ne molimo samo za čistoću duše. Molimo za čistoću duše i tijela, jer kršćanstvo ne očekuje spasenje duše od tijela, nego spasenje cijeloga čovjeka.

Marija kao dovršeni ordo amoris

U Mariji možda najbolje vidimo Augustinov ordo amoris ostvaren u ljudskom životu. Ona voli Boga iznad svega, ali upravo zato ne voli čovjeka manje. Ne prisvaja dar koji prima, ne pretvara Sina u produžetak svojih potreba, ne stavlja vlastiti strah iznad njegova poslanja i ne čini vlastitu majčinsku bol razlogom da zaustavi ono zbog čega je Krist došao.

To nije emocionalna hladnoća, nego ljubav oslobođena nereda. Kada od čovjeka tražimo ono što može dati samo Bog, počinjemo ga gušiti. Kada supružnik treba ukloniti svaku moju samoću, postaje robom moje praznine. Kada zajednica treba ispunjavati svećenikove potrebe za potvrdom, ljudi koji bi trebali biti vođeni Kristu postaju sredstvom njegove emocionalne sigurnosti. Kada seksualna želja tuđe tijelo pretvori u sredstvo vlastitoga užitka, čovjek prestaje vidjeti cjelovitu osobu.

Marijina čistoća sve vraća na pravo mjesto. Bog ostaje Bog, Sin ostaje Sin i Spasitelj, tijelo ostaje dar, majčinstvo postaje služenje, a vlastito „ja“ dovoljno je slobodno da se povuče pred Božjim planom.

Uznesenje kao konačna sloboda ljubavi

Tu se sve ponovno vraća Velikoj Gospi. Marija je uznesena dušom i tijelom. Ono što je Božja milost u njoj započela dovedeno je do punine; tijelo više nije mjesto smrtnosti i ranjenosti nego sudjeluje u slavi uskrsloga Krista.

Zato Uznesenje govori i o čistoći. Supružnik se uči ljubiti bez posjedovanja i vlastiti spolni život živjeti kao istinit govor sebedarja; neoženjeni uči da želja ne mora postati čin; redovnik i posvećena djevica već sada svjedoče ono što će jednom vrijediti za sve uskrsnule; svećenik uči primati ljude bez vezivanja uz sebe; čovjek koji je pao uči da njegov grijeh nije njegova sudbina; žrtva seksualnoga nasilja može ponovno otkrivati da njezino tijelo nije ono što joj je nasilnik učinio, nego pripada osobi koju Bog poziva na uskrsnuće.

Zato Kristovo „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati“ nije samo obećanje za posljednji dan. Čisti počinju gledati Boga već sada kada u čovjeku prestanu gledati samo ono što od njega mogu dobiti, kada u njegovu tijelu prepoznaju dostojanstvo osobe i hram Duha Svetoga, kada se pred njegovom granicom znaju zaustaviti i kada vlastitu moć mogu ograničiti zato što su u dobru drugoga prepoznali nešto Božje.

Čistoća tako nije umijeće da čovjek ništa ne želi, nego milost da želi u pravom redu, pri čemu tijelo ostaje povezano s osobom, želja s odgovornošću, užitak s plodnošću, privlačnost s granicom, a ljubav sa spremnošću na žrtvu.

Bezgrešno začeće bilo je predokus (anticipacija) otkupljenja, a slavno Uznesenje predokus (anticipacija) uskrsnuća. Između tih dviju Marijinih povlastica nalazi se jedan zemaljski život u kojem je ljubav bila dovedena u red: primati bez prisvajanja, čuvati bez zatvaranja, darivati bez računanja i predati Bogu čak i ono najdraže.

Između našega krštenja i našega uskrsnuća nalazi se isti poziv. Kristova milost želi urediti ono što je u nama neuredno, osloboditi ono što je zarobljeno, izliječiti ono što je ranjeno i naučiti nas takvoj ljubavi u kojoj više ne trebamo posjedovati drugoga da bismo znali da smo voljeni.

I možda je upravo zato znakovito da je u Fatimi čovjeku govorila ona koja je već uznesena u nebo, ona čije je tijelo već ondje kamo se naše tek nada stići. Marija s neba ne govori protiv tijela; govori čovjeku kako tijelo treba živjeti da bi bilo slobodno za slavu. Ne govori protiv ljubavi; pokazuje što ljubav postaje kada se oslobodi požude, posesivnosti i manipulacije. Ne govori protiv ljudske želje; poziva je na obraćenje kako bi ponovno pronašla svoj pravi red.

Jer čisto srce ne čeka tek nebo da bi ugledalo Boga.

Ono ga počinje gledati već ovdje – u osobi koju je naučilo ljubiti toliko da je više ne mora posjedovati.