Kad se izgubi stvarnost: o ideologiziranim umovima u Crkvi
Donosim prijevod još jednog hvale vrijednog i dubokog članka don Maria Proiettija objavljenog na njegovu blogu.
NITI UČITELJI, NITI PEDAGOZI (1. kolovoza 2026.)
Katastrofa ideologiziranih umova
Među odgovorima koje je izazvao intervju kardinala Arthura Rochea, odgovor nadbiskupa Salvatorea Cordileonea imao je zaslugu uvesti u raspravu jedan gotovo subverzivan element: stvarnost.
Dok je prefekt Dikasterija za bogoštovlje izjavio da Lav XIV. neće mijenjati Traditionis custodes i da se neće vratiti na Summorum Pontificum, Cordileone je odgovorio kratkom, opreznom i mnogo prodornijom rečenicom od mnogih rasprava:
„Ne znam koliko dobro poznaje misao Svetoga Oca.”
Ta rečenica ne obezvrjeđuje službu prefekta i ne niječe da on može poznavati povjerljive smjernice. Ona podsjeća na jedno elementarno načelo koje ideološka klima nastoji izgubiti iz vida: Papin um nije ured čije ključeve posjeduje neki suradnik.
Volja Rimskog prvosvećenika poprima crkveni oblik kada je on očituje riječima i djelima koja su njegova. Unaprijed je predstavljati kao već donesenu odluku izlaže Papu neobičnom obliku razvlašćivanja. Drugi govore na njegovu mjestu, određuju što će učiniti i unaprijed zatvaraju svaki prostor razlučivanja.
Ta umišljenost poprima suprotne oblike. Jedni najavljuju da Lav XIV. neće ništa promijeniti, kao da imaju trajan pristup njegovoj savjesti. Drugi tvrde da on želi zaokret, ali da ga zadržava neprijateljski aparat. U oba slučaja Papa se pretvara u lik tuđe pripovijesti. Njegova konkretna sloboda manje zanima od uloge koja mu je dodijeljena. To je jedan od najjasnijih znakova ideologiziranoga uma: on ne čeka stvarnost, nego joj prethodi i ponovno je ispisuje.
Cordileone nije zamijenio jedno proročanstvo drugim. Pogledao je pastoralne učinke. Upitao je što bi se dogodilo vjernicima kada bi ograničenja ostala stroga. Zatim je podsjetio na opasnost da neki potraže duhovnu hranu u zajednicama koje nisu u punom zajedništvu s Rimskom Stolicom. Promatrajući nove naraštaje, priznao je njihovu privlačnost prema liturgijskoj predaji i prema slavljima reformiranoga obreda koja se slave svečano. Njegov je sud jasan: zamišljati da se ta osjetljivost može izbrisati administrativnim putem nije realistično.
U njegovim riječima ne pojavljuje se liberalizacija bez kriterija. Nadbiskup traži da velikodušan pristup prijašnjoj liturgiji bude popraćen punim zajedništvom u vjeri i prihvaćanjem nauka Drugoga vatikanskog sabora. Prema njegovu iskustvu, taj je uvjet već prisutan kod većine vjernika koji sudjeluju u tim slavljima. Ovdje je odlučujuća točka: on razlikuje osobe. Ne pretpostavlja da liturgijska povezanost automatski otkriva raskolnički stav. Promatra konkretan crkveni život i prosuđuje polazeći od njega.
To je pastoralna razboritost u njezinu najklasičnijem smislu. Sveti Toma uči da razboritost mora poznavati opća načela i pojedinačne stvarnosti na kojima se djeluje, jer se djelovanje uvijek odnosi na konkretne situacije. Neka norma može potvrđivati legitimno načelo. Razborito upravljanje traži da se ispita kakve će učinke proizvesti u dušama koje su povjerene pastiru i vodi li odabrano sredstvo doista do dobra kojemu se teži.
Ideologizirani um slijedi drukčiji postupak. Polazi od zaključka i svaku činjenicu tumači kao njegovu potvrdu. Ako vjernici trpe, njihova patnja postaje znak neuredne privrženosti. Ako se udalje, njihovo udaljavanje dokazuje raskolničku sklonost koja im je već bila dijagnosticirana. Ako traže da ih se sasluša, prikazuju ih se kao osobe nesposobne objasniti vlastitu nelagodu. Ako šute, njihova se šutnja uzima kao pristanak. Sustav nikada ne nailazi na pobijanje, jer je već unaprijed pripremio značenje svakoga mogućeg odgovora.
Članak kojim je Andrea Grillo pozvao da se „preradi žalovanje za Summorum Pontificum” s osobitom jasnoćom pokazuje taj mehanizam. Motu proprio Benedikta XVI. opisuje se slikama virusa i zaraze. Svaka uporaba Misala koji je prethodio reformi sadržavala bi protusaborsku sastavnicu sposobnu voditi prema raskolu. U tom trenutku stvarni vjernik nestaje. Ostaje nositelj crkvene patologije kojemu se priopćuje terapija koja je već unaprijed odlučena.
Jezik žalovanja otkriva mnogo. Ne predlaže otvoreno razlučivanje. Proglašava smrt i vjernicima dodjeljuje zadaću da je prihvate. Njihova duhovna povijest ne ispituje se. Malo je važno što ih je ta liturgija dovela do molitve i zahtjevnijega kršćanskoga života. Osobno iskustvo, toliko slavljeno u suvremenom rječniku, gubi svaku vrijednost kada proturječi unaprijed uspostavljenoj paradigmi.
Ovdje izbija na površinu jedno od najozbiljnijih proturječja crkvenoga modernizma. Savjest i iskustvo uzdižu se do odlučujućih kriterija sve dok potvrđuju smjer koji se pripisuje povijesti. Kada neko iskustvo čuva ono što teorija smatra prevladanim, ono se ponovno klasificira kao nezrelost. Apstraktnomu čovjeku posvećuje se bezgranična pozornost. Konkretni ljudi postaju materijal koji treba preodgojiti.
Unutarnja vjera ljudi pripada Božjem sudu. Njihova javna metoda može biti ispitana. Neka je logika modernistička kada se primljena istina podređuje povijesnom postajanju i kada se Predaja prosuđuje prema zamišljenoj budućnosti. Učitelj više ne prenosi ono što mu prethodi. Postaje ovlašteni tumač onoga što će Crkva nužno morati postati. Čak se i Rimskoga prvosvećenika unaprijed smješta unutar toga pokreta koji se smatra nepovratnim.
Isus je rekao učenicima: „Jedan je vaš Učitelj – Krist.” (Mt 23,10)
Te riječi ne ukidaju službu poučavanja u Crkvi. One određuju njezin oblik. Kršćanski učitelj ostaje učenik. Prima istinu i služi joj. Ne postupa s naukom kao s vlastitim vlasništvom i ne koristi svoje tumačenje povijesti kako bi proglasio nevažnim ono što je Crkva štovala tijekom stoljeća.
Zbog toga ideologizirani umovi nisu učitelji. Govore sa sigurnošću s uglednih katedri i služe se profinjenim rječnikom. Nedostaje im temeljna poniznost katoličkoga učitelja: priznati da istina prethodi tumaču. Kada vlastita paradigma postane mjerilo Predaje, poučavanje se pretvara u intelektualnu dominaciju. Onoga koji se ne slaže ne pobija se. Razvrstava ga se i svrstava u kategoriju koja ga čini bezopasnim.
Sveti Pavao nudi drugi ključ kada piše Korinćanima: „Jer da imate i deset tisuća učitelja (pedagoga) u Kristu, ipak nemate mnogo otaca.” (1 Kor 4,15)
U antičkom svijetu paidagogós je nadzirao dječaka i vodio ga učitelju. Pavao priznaje da se čuvari mogu umnožiti, a tome suprotstavlja rijetkost očinstva koje rađa po Evanđelju.
I ovdje se naše crkveno vrijeme pokazuje gotovo neugodno preciznim. Umnažaju se oni koji nadziru govor, razvrstavaju različite osjetljivosti, određuju granice i propisuju žalovanja koja bi drugi trebali proći. Očinstvo se prepoznaje po drugom znaku: ono sudbinu svoje djece osjeća kao vlastitu. Otac može odlučno ispravljati. Ne raduje se rani i ne koristi obeshrabrenje kao odgojno sredstvo.
Pavlova opomena zadržava osobitu snagu: „Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.” (Kol 3,21)
Crkvena stega koja ogorčuje i obeshrabruje zaslužuje barem ponovno preispitivanje svojih učinaka. Odgovor se ne može sastojati u tome da se svaka patnja pripiše krutosti onih koji je podnose. Pastir dopušta da ga rana dovede u pitanje, jer zna da duše nisu raspoloživ materijal za dokazivanje neke teorije.
Sveti Petar traži od prezbitera da pasu stado „ne kao gospodari onih koji su vam povjereni” (1 Pt 5,3). Izraz „koji su vam povjereni” sadrži čitavu teologiju. Vjernici pripadaju Kristu. Pastir ih prima kako bi služio njihovu spasenju. Ne može se prema njima odnositi kao prema pasivnim primateljima nekoga ekleziološkog projekta niti može njihovu postojanost žrtvovati dosljednosti neke intelektualne konstrukcije.
Ideologizirani umovi nisu čak ni pravi pedagozi, jer ne vode ljude Kristu u skladu sa stvarnim ritmom njihova života. Oni ih vode prema ishodu koji je već unaprijed određen. Pedagogija se pretvara u uvježbavanje sukladnosti. Slušanje traje sve dok se odgovor podudara s očekivanjima procesa. Kada se dogodi suprotno, osobu se objašnjava umjesto da je se sluša.
Iza te tvrdoće prepoznaje se jedan oblik crkvenoga narcizma. Ne radi se o postavljanju kliničkih dijagnoza pojedincima. Radi se o promatranju jednoga stava: voljeti vlastitu ideju Crkve više nego stvarnu Crkvu. Projekt postaje toliko dragocjen da se svaka šteta koju izazove mora ponovno protumačiti. Priznati ranu značilo bi dovesti u pitanje vlastitu sliku o sebi kao prosvijećenom voditelju promjene.
Narcizam ideja čini čovjeka nesposobnim za suosjećanje. Tuđa patnja doživljava se kao prigovor teoriji i zato je treba neutralizirati. Ranjeni vjernik postaje nostalgičar. Mladi čovjek kojega privlači predaja smatra se žrtvom identitetske mode. Ljudi nestaju iza etiketa, uz znatnu uštedu pastoralnog napora.
Cordileone je izabrao suprotan put. Prepoznao je želju Lava XIV. za jedinstvom i upitao koja ga disciplina doista može sačuvati. Uočio je opasnost da se neke ljude gurne dalje od Rima. Pogledao je mlade i ozbiljno shvatio ono što traže. Nije apsolutizirao svaki zahtjev. Kao mjerilo postavio je puno crkveno zajedništvo. To je mudrost pastira koji ne brka prihvaćanje s popuštanjem i ne zamjenjuje čvrstoću sljepoćom.
Njegov odgovor pokazuje i ispravnu mjeru služenja Papi. Vjeran suradnik ne prisvaja njegov um. Odan biskup ne gradi umjetna očekivanja oko njegove osobe. Obojica priznaju slobodu Rimskoga prvosvećenika i iznose mu istinu činjenica. Papi su potrebni ljudi koji će mu pokazati stvarnost, a ne tumači koji će mu predati već napisanu priču.
Crkva prolazi kroz razdoblje u kojem ideologija često govori jezikom pastorala. Poziva se na slušanje, organizirajući pritom unaprijed predvidljive odgovore, i slavi iskustvo samo dok ono ostaje poželjno. Poziv na jedinstvo koegzistira sa sredstvima koja mogu produbiti podjelu. Protuslovlje se ne prepoznaje jer paradigma uvijek raspolaže objašnjenjem koje je oslobađa svake odgovornosti.
Iz te katastrofe ne izlazi se suprotnom ideologijom. Tradicionalistička reakcija koja Papi pripisuje skrivene namjere i svaku odluku pretvara u progon ponavlja isti nedostatak. I ona daje prednost vlastitoj pripovijesti pred stvarnošću. Katolički put zahtijeva slobodniji um: slušati ono što Papa doista govori, čekati njegova djela, prosuđivati ih prema njihovoj naravi i provjeravati njihove pastoralne plodove, a da ih se pritom ne iskrivljuje.
Crkvi nisu potrebni čuvari paradigme koji upravljaju žalovanjem vjernika. Potrebni su joj učitelji koji ostaju učenici i pastiri sposobni nositi slabost stada. Službe prolaze i katedre mijenjaju svoje nositelje. Duše koje su povjerene pastirima ostat će pred Bogom kao strogo mjerilo načina na koji je vlast bila vršena.
Prava katastrofa počinje kada oni koji upravljaju više ne primjećuju ljude. Tada patnja postaje statistika, a otpor se tretira kao bolest. Zajedništvo se svodi na sukladnost, dok vlast gubi svoj pastoralni razlog postojanja. Više ne ostaju učitelji. Ne ostaju ni pedagozi. Ostaju upravitelji jednoga projekta koji neprestano govore o čovjeku, a više se ne znaju brinuti za ljude.
Izvor: https://mraprt65kxiyo.blog/2026/08/01/ne-maestri-ne-pedagoghi/
