Kad jedan pastir uzdrma paradigmu: Roche, Cordileone, Cupich i Grillo
Danas smatram uputnim prenijeti blog post jednoga talijanskog svećenika blogera. Don Mario Proietti (C.PP.S.) je talijanski svećenik, misionar i doktor teologije sa specijalizacijom iz ekleziologije, koji je svoju sedmogodišnju akademsku formaciju (1986. – 1993.) stekao na Papinskom lateranskom sveučilištu (Pontificia Università Lateranense) u Rimu. Kroz svoj blog Due palmi sopra il cuore, on spaja znanstvenu stručnost iz područja ekleziologije i duboko poznavanje crkvenog nauka s bogatim pastoralnim iskustvom. Njegov stil odlikuje visoka teološka kompetencija pretočena u pristupačan i jasan jezik, s ciljem da kroz prizmu ekleziologije i kršćanske mistike pomogne čitateljima razlučiti sadašnjost pogledom vjere. Ono po čemu se Proiettijevi članci ističu jest stil pisanja. Piše poput publicista ili kolumnista: tekstovi su argumentirani, bogato potkrijepljeni citatima iz crkvenih dokumenata, ali istodobno pristupačni široj publici. Često koristi književne usporedbe, ironiju i narativni pristup kako bi složene teološke rasprave približio čitateljima.
Upravo se on dotakao suvremene rasprave oko crkvenih liturgija. Njegova analiza nam pomaže da razumijemo što je ideologija i kako ideolozi nastupaju. Kako koriste etikete, prozivke, apsolute te kako nastupaju istinski pastiri - koji vide pastoralne potrebe naroda. Zato ovaj sukob između Grilla i Cordileonea može poslužiti kao školski primjer kako ideolog napada pastira.
Vrijedi podsjetiti da je ondašnji biskup Leedsa, a današnji kardinal Arthur Roche i prefekt Dikasterija za bogoštovlje, opstruirao i krivo tumačio dokument pape Benedikta XVI., Summorum Pontificum iz 2007. te ograničavao njegovu primjenu u svojoj biskupiji tumačeći da je biskup i dalje nadležan, stavljajući se iznad rimskih dikasterijalnih dokumenata i tumačenja. To je dovelo do opomena tadašnje Kongregacije za bogoštovlje i komisije Ecclesia Dei. Pitam se kakav moralni autoritet (administrativni svakako ima) u ovom pitanju može imati čovjek koji je osporavao i ograničavao papine odluke te pogrešno tumačio viziju Benedikta XVI., a sada traži apsolutnu i neupitnu poslušnost aktualnim odlukama koje se, prema njemu, ne smiju preispitivati, premda je upravo on to činio dok je bio biskup u Leedsu, a sada - ironično - vodi isti ured koji ga je tada opominjao.
Nije li Crkva živi organizam koji pretpostavlja rast i razvoj, pa i preispitivanje pojedinih odluka?
IKA je prenijela 2001. na svojim stranicama: "Liturgija je središnji element Crkve i ne da se svaki dan mijenjati, upozorava kardinal Ratzinger. No, istodobno ističe kako svaki naraštaj ipak mora razmišljati na koji je način može poboljšati da bi ostao vjeran njezinim izvorima i duhu. To naravno znači da je sasvim moguće da današnja generacija iznađe i povod za “reformu liturgijske reforme”, zaključio je predstojnik Kongregacije za nauk vjere".
O viziji nadbiskupa Cordileonea, koju dijeli sa Benediktom XVI. može se pročitati ovdje: https://www.quovadisecclesia.com/nadbiskup-cordileone-o-liturgijskoj-reformi/
Vrijedi podsjetiti i na ono što je rekao kardinal Ratzinger Čileanskim biskupima, 13. srpnja 1988.: „Ono što se nekoć smatralo najsvetijim – oblik liturgije kakav je Crkva predala kroz stoljeća – odjednom se počelo smatrati gotovo najzabranjenijom stvari, jedinom koju se bez zadrške može zabraniti. Ne podnosi se nikakva kritika odluka donesenih nakon Koncila; s druge strane, ako netko dovodi u pitanje drevna pravila ili čak velike istine vjere – primjerice Marijino tjelesno djevičanstvo, tjelesno uskrsnuće Isusa ili besmrtnost duše – gotovo nitko ne prosvjeduje ili to čini tek vrlo suzdržano.”
Ratzinger također naglašava višeobrednost kao izričaj same Crkve i to jasno iznosi u Govoru prilikom desete obljetnice Motu proprija Ecclesia Dei, Rim, 24.10.1998.: "Potrebno je osvrnuti se na argument da bi postojanje dvaju obreda [modernoga i staroga, op. prev.] moglo razbiti jedinstvo u Crkvi. Tu treba razlikovati teološku i praktičnu stranu pitanja. S fundamentalne teološke strane treba reći da je uvijek postojalo više formi latinskoga obreda i da su se one polako povlačile, kao posljedica homogenizacije životnoga prostora u Europi. Sve do Koncila uz rimski obred postojao je ambrozijanski, mozarapski iz Toleda, obred Brage [Portugal, op. prev.], kartuzijanski, karmelski i najpoznatiji, dominikanski, a možda i još neki koje ne poznam. Nitko se nikada nije sablažnjavao zato što bi dominikanski redovnici, kad bi misili po župama, slavili po svome vlastitom obredu. Nismo ni časa sumnjali da je njihov obred jednako tako katolički kao i onaj rimski i bili smo ponosni na to bogatstvo različitih liturgijskih tradicija".
Činjenica je ta, da kada bi zanemarili taj važan aspekt i zanijekali svoju povijest te legitimnost različitih formi kao i višeobrednost, Crkva bi riskirala da se reducira na razinu jedne sekte nastale 1969. s ciljem okupljanja oko Novog reda Mise. Koliko je to pogrešno, tumačiti početke Crkve duha Drugoga Vatikanskoga Koncila u Redu mise iz 1969., vidimo u Ratzingerovu prokazivanju ideologije na predavanju održanom na VIII. međunarodnom kongresu crkvene glazbe u Rimu, 17. studenoga 1985. piše: „Nova faza nastojanja oko liturgijske reforme više ne nalazi svoje uporište izričito u riječima Drugoga vatikanskog koncila, nego u njegovu ‘duhu’. Zapravo je riječ o bitno novom shvaćanju liturgije kojim se želi ići dalje od samoga Koncila, odnosno nadmašiti ga.”
Konačno, upravo će i sam Ratzinger na predavanju prigodom 40. obljetnice Konstitucije o svetoj liturgiji na predavanju održanog 24. listopada 2003. na Papinskom liturgijskom institutu Sant'Anselmo u Rimu, izjaviti da premda su ‘oblici liturgijske obnove koje je uspostavila crkvena vlast’ obvezujući, oni ‘nisu jednostavno istovjetni Koncilu’. Okvir postavljen općim smjernicama Sacrosanctum Concilium dopušta ‘različita ostvarenja’. Ratzinger stoga podsjeća ono što ideolozi ne razumiju ili ne žele razumijeti:
‘Onaj tko ne smatra da je u ovoj reformi sve ispalo dobro te drži da mnoge stvari podliježu reformi ili čak trebaju biti revidirane, nije zbog toga protivnik Koncila.’
S odmakom od četrdeset godina, kaže on, tekst Sacrosanctum Concilium treba ‘iznova kontekstualizirati’, odnosno čitati u svjetlu njegova utjecaja na noviju povijest i naše sadašnje stanje.
Pa pogledajmo kako to tko čini:
Marco Proietti: ANDREA GRILLO PROTIV CORDILEONEA I IDEOLOGIJA KOJA NE PODNOSI STVARNOST
1. kolovoza 2026.
Kao ljubitelj K-drama, moram priznati da polemika oko liturgije poprima ritam televizijske serije u nastavcima. Najprije je kardinal Arthur Roche u jednom intervjuu najavio što Lav XIV. neće učiniti, predstavljajući budućnost liturgijske discipline kao nešto što je već odlučeno. Odmah potom Andrea Grillo podržao je takvo tumačenje, pozvavši vjernike da „prožive žalovanje” zbog Summorum Pontificum te opisavši uporabu staroga Misala kao nositelja raskolničke tendencije.
U tom trenutku na scenu stupa nadbiskup Salvatore Cordileone. Ne tvrdi da bolje poznaje Papine misli od njegova prefekta, nego poziva na razboritost i podsjeća na pastoralne posljedice ograničenja, pitajući se može li prestroga disciplina neke vjernike udaljiti od punoga zajedništva s Rimom. Zatim se uključuje kardinal Cupich, koji poziva da se liturgijske rasprave ne iznose previše javno i ne produbljuju podjele, kao da glavni problem nije rana koju je rasprava izazvala, nego sama činjenica da se o njoj govori.
Sada se Andrea Grillo ponovno vraća na pozornicu. Ne ograničava se na obranu Rocheova stajališta. Izravno napada Cordileonea, optužuje ga za ozbiljne teološke pogreške, dovodi u pitanje njegovu stručnu osposobljenost i na kraju njegov stav povezuje s napasti raskola. Čini se da je serija obnovljena za još jednu sezonu.
Novi članak profesora liturgije nosi već sam po sebi znakovit naslov: „Nije dovoljan jedan Cordileone da bi se očuvala predaja.” Autor se ne zaustavlja na raspravi o nadbiskupovim primjedbama. Naziva ih skupom općih mjesta, pripisuje Cordileoneu teške pogreške, tvrdi da „nije dovoljno proučavao teologiju” te čak piše da njegov stav potkopava biskupski autoritet, izlažući ga napasti raskola.
Nadbiskup je, međutim, izgovorio mnogo odmjerenije riječi. Suočen sa sigurnošću kojom je Roche unaprijed najavio buduće Papine odluke, primijetio je da ne zna koliko prefekt doista poznaje razmišljanje Lava XIV. Nije tražio apsolutno pravo na uporabu prethodnog Misala. Postavio je pastoralno pitanje: mogu li dugotrajna ograničenja neke vjernike potaknuti da prijeđu u zajednice koje nisu u punom zajedništvu s Rimom? Također je istaknuo da velikodušan pristup drevnoj liturgiji treba biti povezan s potpunim prihvaćanjem nauka Crkve i Drugoga vatikanskog koncila.
Takvo stajalište nije raskolničko. To je upravo stajalište pastira koji promatra posljedice crkvenih odluka. Propis može imati jasno izraženu nakanu. No biskup se također mora pitati kakve plodove on donosi ljudima povjerenima njegovoj brizi.
Grillo čini upravo suprotno. Pastoralno pitanje pretvara u doktrinarnu pogrešku. Briga za vjernike postaje sudioništvo s tradicionalizmom. Opasnost da se neki udalje od Rima tumači se kao očitovanje raskolničke snage koja je, navodno, već sadržana u njihovoj liturgijskoj privrženosti.
Sustav je izgrađen tako da ga nije moguće opovrgnuti. Ako vjernici šute, disciplina je uspjela. Ako trpe, previše su vezani uz prošlost. Ako napuste biskupijske zajednice, potvrđuju svoju sklonost raskolu. Svaka reakcija potvrđuje početnu dijagnozu. Kada neka teorija uvijek uspijeva imati pravo, obično je prestala promatrati stvarnost.
Najslabija točka članka odnosi se na odnos između Misala iz 1962. i Drugoga vatikanskog koncila. Grillo tvrdi da nije moguće prihvatiti Koncil, a istodobno željeti taj liturgijski oblik, jer je Sacrosanctum Concilium zatražio reformu rimskog obreda. Iz toga izvodi apsolutnu suprotnost: ili Koncil ili prethodni Misal.
Sama Traditionis custodes pokazuje da takvo poistovjećivanje ne stoji. Dokument biskupu povjerava ovlast da odobri uporabu Misala iz 1962. te od njega traži da provjeri odbacuju li zainteresirane skupine valjanost liturgijske reforme, nauk Koncila i papinsko učiteljstvo. Važeća disciplina, dakle, razlikuje dopuštenu uporabu prethodnog Misala od odbacivanja Drugoga vatikanskog koncila. Grillo proglašava nemogućim ono što crkveni zakon i dalje predviđa.
Isto vrijedi kada stari obred opisuje kao klerikalan, lišen aktivnog sudjelovanja i sposoban pretvoriti vjernike u „muzejske eksponate”. Liturgijsko sudjelovanje ne može se svesti na količinu izgovorenih riječi ili vanjskih gesta. Sacrosanctum Concilium ga opisuje kao svjesno, djelatno i plodonosno, povezujući ga s formacijom i nutarnjim raspoloženjem vjernika. Koncil također određuje da se uporaba latinskoga jezika sačuva u latinskim obredima te traži da vjernici znaju pjevati ili moliti na latinskom dijelove Ordinarija koji im pripadaju.
Problem nije u Grillovu pravu da kritizira jednog biskupa. Teolog to može učiniti. Problem je u disciplinskom karakteru koji njegova kritika poprima. Cordileone se ne prikazuje kao pastir koji postavlja razborito pitanje. Predstavljen je kao teološki nedovoljno pripremljen, pastoralno neodgovoran i opasno blizak raskolu.
Poruku koja iz toga proizlazi teško je zanemariti. Tko god dovede u pitanje pastoralnu učinkovitost Traditionis custodes, riskira da bude smješten izvan okvira ispravnog razumijevanja Koncila. Ne odgovara se na pitanje. Diskreditira se onaj koji ga je postavio.
Grillova završna rečenica osobito jasno otkriva takav način razmišljanja: „Tko ljubi predaju, nema izbora.” To je iznenađujuća formula za crkvenu kulturu koja neprestano govori o slušanju i razlučivanju. Ideologija ne prati stvarnost, nego joj poručuje da nema alternative. Ne sluša što mladi traže, nego određuje što bi trebali tražiti. Ne ispituje čuva li neka disciplina doista zajedništvo, nego poistovjećuje zajedništvo s vlastitim rješenjem.
Cordileone je učinio nešto mnogo jednostavnije i mnogo biskupskije. Pogledao je vjernike, opasnost da ih izgubi i duhovnu čežnju koja se pojavljuje u novim naraštajima. Grillo je pogledao paradigmu i ukorio biskupa zato što se činjenice nisu poslušno uklapale u nju.
Ovaj slučaj ne dokazuje postojanje organizirane režije. Otkriva nešto dublje: kulturno okruženje u kojem različiti ljudi rabe isti jezik, štite isti misaoni okvir i brzo reagiraju kada neki biskupski glas raspravu vrati konkretnim posljedicama.
Ideologija se ponajprije ne boji protivljenja. Boji se pastira koji poznaje svoje stado. Jer stvarni ljudi, sa svojom vjerom i svojim ranama, imaju nezgodnu naviku da se ne ponašaju prema kategorijama koje su za njih unaprijed pripremljene.
