Između Adama i Krista: kad „ljudi Crkve“ postanu prepreka Evanđelju

Napoleon Bonaparte na otoku sv. Helena

Od zemljanoga Adama do Kristove milosti: malo sjemenište, „ljudi Crkve“, duhovna svjetovnost i iskušenje crkvene moći

Napoleonu Bonaparteu pripisuje se da je u razgovorima s generalom Henrijem-Gratienom Bertrandom, tijekom posljednjih godina života na Svetoj Heleni, rekao: „Poznajem ljude i kažem vam da Isus Krist nije samo čovjek.“ Ta misao dobiva posebnu težinu iz usta čovjeka koji je upoznao gotovo sve što zemaljska moć može ponuditi: vojnu slavu, političku vlast, odanost, čast, laskanje, izdaju, poraz i samoću. Promatrajući velike ljude povijesti, Napoleon u njima prepoznaje istu ljudsku zemlju, iste Adamove strasti i mane koje se iz naraštaja u naraštaj pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek lako promiče upravo ono što pripada starom Adamu: vlastitu važnost, strast, čast, posjedovanje i moć. Krist je drukčiji jer te strasti ne hrani, nego čovjeka poziva da ih nadvlada.

U toj slici čovjeka načinjenoga od Adamove zemlje nalazi se drama ljudske naravi. Čovjek je sposoban za ljubav, žrtvu i svetost, ali može poznavati dobro, a činiti zlo; propovijedati istinu, a živjeti od laži; govoriti o služenju, a žudjeti za vlašću; pozivati na poniznost, a biti gladan časti; obećati čistoću, a živjeti dvostrukim životom. Čak i svete stvari može pretvoriti u sredstva vlastitih strasti.

Zato kršćanstvo nije samo moralni propis ni institucionalna disciplina. Čovjeku je potrebna Kristova milost da bi mogao recta vivere, pravo živjeti, odnosno uskladiti ono što vjeruje, govori, želi i stvarno čini. Zakon može pokazati granicu, odgoj razvijati navike, a institucija uspostaviti pravila i nadzor, ali ništa od toga samo po sebi ne stvara novo srce. Milost ne poništava narav, nego je liječi; ne ukida slobodu, nego je oslobađa od neurednih strasti. Bez toga unutarnjeg preobražaja čovjek može napredovati u hijerarhiji, a nazadovati kao osoba; dobivati sve veću vlast nad drugima, a imati sve manju vlast nad sobom.

Davidov put: priznanje, obnova i novi život

Možda se taj put nigdje ne vidi jasnije nego u psalmu 51. David je kralj, pomazanik i čovjek kojemu je povjerena vlast. Upravo zato njegov pad pokazuje da ni religiozno znanje, ni izabranje, ni služba, ni vlast ne uklanjaju mogućnost teškoga grijeha. Štoviše, neobraćena strast postaje opasnija kada dobije sredstva vlasti.

Davidov povratak počinje priznanjem: „Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.“ To je prvi trenutak obraćenja. David više ne upravlja slikom o sebi, ne prebacuje odgovornost i ne pokušava bez istine sačuvati ugled. Pokajanje započinje ondje gdje završava zataškavanje. Zataškavanje čuva sliku čovjeka skrivajući njegovu stvarnost; pokajanje dopušta da se lažna slika sruši kako bi stvarni čovjek mogao biti spašen.

Drugi trenutak ide dublje: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ David ne traži samo uklanjanje posljedica nego promjenu nutrine. Čisto srce nije tek srce bez pojedinoga prijestupa, nego nepodijeljeno srce u kojemu se ispovijedano i življeno ponovno sjedinjuju.

Treći trenutak jest povratak pravomu putu: „Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati.“ Čovjek koji je prošao putem priznanja i obnove postaje sposoban pomagati drugima. To je put svakoga čovjeka: priznati istinu, dopustiti Bogu da obnovi srce i potom krenuti pravim putem. Nitko nije oslobođen Adamove ranjenosti, ali nitko nije ni isključen iz mogućnosti obraćenja.

David zato može biti ključ i za osobnu i za institucionalnu krizu. Čovjek, ali i ustanova, može zapasti u napast da zaštiti položaj i ugled prije nego istinu. No tko ne priznaje ranu, ne može je liječiti, a tko ne dopušta da mu se srce obnovi, ne može druge pouzdano voditi.

Malo sjemenište i posebno ranjiv dječak

Iz takve slike čovjeka treba promatrati i pitanje malih sjemeništa. Njihova je izvorna svrha bila omogućiti mladima obrazovanje, molitvu, disciplinu i razlučivanje duhovnoga poziva. Međutim, upravo činjenica da su u njih ulazili dječaci u vrlo osjetljivoj dobi stavljala je na njihove odgojitelje iznimnu odgovornost. Petnaestogodišnjak nije dovršena osobnost. Njegov identitet, odnos prema autoritetu, vlastitome tijelu, spolnosti i osobnim granicama još se oblikuju.

Sanja Modrić o toj je problematici pisala na Telegramu u članku „Dječaci u sjemeništima iz straha i srama te seksualne grabežljivce gledaju kao bogove. Zato je klopka tako efikasna“, uz podnaslov „Postoji opravdana sumnja da je otkriće događaja u kompleksu na Šalati samo vrh ledene sante“. U središtu problema nalazi se neravnoteža moći. Dječak je odvojen od svakodnevne zaštite roditelja, živi u zatvorenoj ustanovi i ovisi o odgojiteljima, dok čovjek koji pred njim stoji nije samo odrasla osoba nego svećenik i duhovni autoritet koji može imati velik utjecaj na njegovu budućnost.

Dječak od petnaest ili šesnaest godina seksualnoga grabežljivca u svećeničkoj odjeći može doživljavati gotovo kao nedodirljiv autoritet. Ako je odgojen u poštovanju prema svećeniku, ako je daleko od roditelja i ako se boji da će biti izbačen ili obilježen kao problematičan, strah se spaja sa sramom. Odrasli čovjek tada ne raspolaže samo fizičkom i psihološkom nadmoći nego i duhovnim autoritetom koji žrtvi dodatno otežava otpor.

Posebno mogu biti ranjiva siromašna djeca, djeca bez oca i djeca iz teško ranjenih obitelji kojima sjemenište ne predstavlja samo mogućnost razlučivanja poziva nego i školovanje, smještaj i materijalno stabilniju budućnost. Izbacivanje tada može značiti povratak u siromaštvo, gubitak obrazovne prilike, razočaranje roditelja i poniženje pred sredinom iz koje je dijete došlo.

U tradicionalnom okruženju tomu se pridružuje i ponos obitelji. Roditelji mogu s ponosom govoriti da njihov sin ide prema svećeništvu, a župna zajednica već ga promatrati kao budućega mladomisnika. Odlazak tada više nije samo slobodna odluka da svećeništvo nije njegov put, nego se može doživjeti kao razočaranje obitelji i sredine. Sve to zlostavljač može vrlo lako eksploatirati. Dijete tako ne bira samo između govora i šutnje nego između govora i mogućega gubitka svijeta koji mu je obećan.

Sloboda otići kao uvjet slobode ostati

Koliko snažan može biti pritisak da se mora postati svećenikom vidio sam i u vlastitom iskustvu bogoslovije. Otprilike polovica onih koji su iz maloga sjemeništa došli u bogosloviju kasnije je napustila put prema svećeništvu i oženila se. Kada je dio prijašnjega obruča očekivanja oslabio, neki su mogli priznati da svećeništvo nije njihov put, da ne mogu ili ne žele živjeti celibat ili da ih život vodi prema braku.

Takav odlazak ne treba smatrati neuspjehom. Mnogo je zdravije da čovjek prije ređenja prizna kako određeni život ne može živjeti nego da iz straha, obiteljskoga pritiska, navike ili ambicije primi ređenje, a potom desetljećima živi u raskoraku između obećanoga i življenoga. Samo onaj tko stvarno smije otići može stvarno slobodno ostati.

No ostali su i drugi, iz različitih motiva. Čovjek koji od adolescencije sluša da će biti svećenik može teško razlikovati vlastitu želju od očekivanja drugih. Ako se tomu pridruže društveni status, materijalna sigurnost, pripadnost određenom krugu i mogućnost budućega napredovanja, ostanak može postati lakši od bolnoga priznanja da čovjek možda pripada negdje drugdje.

Kada se tajna pretvori u način funkcioniranja

Jedna od najtežih posljedica zatvorenoga sustava nastaje kada mladi čovjek tajnu počne doživljavati kao normalan način funkcioniranja zajednice. Ako se jedno javno govori, drugo privatno čini, a o trećemu svi šute, nastaje kultura dvostrukoga života.

To ne znači da će zlostavljani čovjek postati zlostavljačem. Međutim, legitimno je pitati što se događa ako čovjek koji je rano uveden u svijet seksualne tajne, šutnje i zloupotrijebljenoga autoriteta ostane u istom sustavu, a njegova rana nikada ne bude obrađena. Može mu kasnije postati lakše prihvaćati skupine u kojima se kršenje celibata ili drugi oblici dvostrukoga života međusobno prešućuju jer je još kao mlad naučio da određene stvari postoje, ali da se o njima ne govori.

U zatvorenim adolescentskim skupinama mogu se pojaviti i međusobni intimni odnosi. Kroz bogosloviju sam uočio skupinu bogoslova iz maloga sjemeništa koja je bila povezana starim prijateljstvima, kumstvima i kasnijim međusobnim potpomaganjem, a poslije se pokazalo da su imali i povijest zajedničkoga dijeljenja spolne intime. Ako zajednička prošlost uključuje tajne, ona može dodatno učvrstiti vezu šutnje: ja znam tvoju tajnu, ti znaš moju, pa se ravnoteža održava time što nitko ne govori. Ono što je počelo kao adolescentska ranjivost ili neuredan odnos može, ako nikada nije otvoreno i razriješeno, prerasti u trajnu uzajamnu uvjetovanost.

Odgovornost odgojitelja zato je golema. Njihova zadaća nije samo nadzirati kandidata nego pomoći mu da njegove rane, neuredne želje, strahove i ambicije zahvati Kristova milost. Sjemenište bi trebalo biti mjesto gdje se zemljani Adam u čovjeku odgaja i pročišćava. Ako oni koji bi trebali mladoga čovjeka voditi prema slobodi sami žive dvostruko, njegova rana može postati sredstvom njegova vezivanja uz sustav.

Takvu zatvorenost iskusio sam i osobno kada sam došao u riječku bogosloviju. Jedan bogoslov iz maloga sjemeništa prilikom upoznavanja rekao mi je: „Ti mene ne diraš, ja tebe ne diram, jel ti jasno?“ Bio je to, moglo bi se reći s gorčinom, baš evanđeoski doček, ali ta je rečenica sažela mentalitet zatvorenoga sustava: ne propituj mene i ja neću tebe, ne diraj moje tajne i ja neću tvoje.

Iz takvih dugogodišnjih poznanstava i lojalnosti mogu se oblikovati mali lobiji. Za njih nije potreban formalni popis članova. Dovoljno je da ljudi znaju tko je „njihov“, međusobno se preporučuju, otvaraju vrata, prenose informacije i pomažu pri napredovanju. Prijateljstvo nije problem; problem nastaje kada lojalnost skupini postane važnija od istine, sposobnosti i odgovornosti.

Biti „Čovjek Crkve“

U našem crkvenom i medijskom prostoru pojedini prelati koriste izraz „čovjek Crkve“. U izvornom smislu to bi morao biti čovjek koji Crkvu voli toliko da vlastiti interes podređuje njezinu poslanju, koji brani istinu i kada zbog nje gubi položaj te štiti slaboga čak i kada će to instituciji donijeti neugodnost.

U zatvorenom sustavu izraz može dobiti gotovo suprotno značenje. „Čovjek Crkve“ tada je onaj koji zna kako sustav funkcionira, kada treba govoriti, kada šutjeti, komu se približiti, komu se ne zamjeriti, preko koga se dolazi do službe, čiju tajnu treba sačuvati i čiju podršku osigurati.

U izopačenoj varijanti „odgoj maloga sjemeništa“ može uključivati kulturu šutnje, zatvorenih prijateljstava, lobiranja, karijerizma, uzajamne uvjetovanosti, pogodovanja i klijentelizma. Osobito je teško ondje gdje su djeca već u malom sjemeništu bila izložena zlostavljačima, nedoličnom ponašanju odraslih ili spoznajama koje su ih duboko sablaznile, ali o kojima se nije smjelo govoriti. Tada mladi čovjek ne uči samo skrivati pojedini događaj nego postupno usvaja poruku da između onoga što se javno naučava i onoga što se privatno živi može postojati dubok raskorak te da je šutnja jedan od načina opstanka unutar sustava.

Posljedice takve sablazni mogu biti vrlo duboke. Čovjek koji je trebao mladoga dječaka voditi prema Kristu svojim dvostrukim životom može upravo u njemu razoriti vjeru i povjerenje. Ako dijete vidi da oni koji govore o Evanđelju, čistoći i vjernosti zavjetima sami žive suprotno tomu, a sustav ih pritom štiti ili o njihovoj stvarnosti šuti, tada se u njegovoj svijesti može učvrstiti zaključak da su visoki kršćanski zahtjevi tek javni govor iza kojega postoji sasvim druga stvarnost. Sablazan tako ne ranjava samo moralni osjećaj nego može potkopati povjerenje u Boga, Crkvu i samu mogućnost da čovjek, uz Kristovu milost, stvarno živi vjerno Evanđelju i preuzetim obvezama.

Upravo se na tome mjestu može početi normalizirati dvostruki život. Ako čovjek od mladosti promatra kako se jedno propovijeda, drugo prakticira, a treće prešućuje, tada ono što bi trebalo izazvati obraćenje s vremenom može početi izgledati kao uobičajen način funkcioniranja. Kršenje obećanja, prikrivanje odnosa ili međusobna zaštita više se ne doživljavaju kao dramatičan raskorak koji traži ozdravljenje, nego kao nešto s čime se jednostavno nauči živjeti. Ondje gdje se tomu pridruže zajedničke tajne koje sežu još u sjemenišne godine, znanje o tuđem dvostrukom životu može postati sredstvom međusobne ovisnosti, pritiska ili čak ucjene.

Na toj podlozi nastaje poseban oblik crkvenoga kapitala. Jedan ima poznanstva, drugi informacije, treći pristup poglavaru, četvrti utjecaj na imenovanja, a peti zna što se o kome ne smije javno govoriti. Mreža ne mora imati formalno članstvo niti jasno vodstvo da bi bila stvarna. Njezini se članovi međusobno preporučuju, štite, ublažavaju posljedice pogrešaka i otvaraju jedni drugima put prema određenim službama. Ono što je nekada bilo prijateljstvo ili zajednička prošlost može tako postati sustav uzajamne koristi.

Upravo zato treba ponovno postaviti pitanje što zapravo znači biti „čovjek Crkve“. Je li to čovjek koji zna čuvati tajne svojega kruga ili onaj koji će zaštititi zlostavljano dijete čak i kada zbog toga mora progovoriti protiv prijatelja? Je li to onaj koji svojem čovjeku osigurava službu ili onaj koji je spreman priznati da prijatelj za tu službu nije prikladan? Je li lojalan Crkvi onaj koji prešućuje zlo radi mira sustava ili onaj koji zna da se prava vjernost Crkvi ponekad očituje upravo u tome da se kaže neugodna istina?  Je li čovjek Crkve onaj koji zna komu treba telefonirati kako bi svojem čovjeku osigurao službu ili onaj koji je spreman priznati da njegov prijatelj za tu službu nije prikladan? Je li to onaj koji štiti ugled institucije prikrivanjem njezina grijeha ili onaj koji zna da upravo istina, ma koliko bolna bila, dugoročno čuva njezinu vjerodostojnost? 

Problem zatvorenoga sustava počinje onda kada se ti kriteriji preokrenu, pa čovjek koji govori istinu postaje „nelojalan i necrkven“, dok se onaj koji zna šutjeti, prikrivati i štititi vlastiti krug smatra „pouzdanim i crkvenim“. Onaj koji postavlja neugodna pitanja smatra se problematičnim, dok čovjek koji zna šutjeti dobiva reputaciju razboritoga. Onaj koji ne pripada nijednom krugu postaje nepredvidiv, dok je „naš čovjek“ siguran upravo zato što svi znaju njegovu prošlost, njegove veze i njegove obveze. 

Rana škola časti i ambicije

Seksualna ranjenost nije jedina rana koja se može hraniti u takvu okruženju. Jednako je važno pitanje ambicije. Mladi čovjek može rano naučiti da je važno biti primijećen, približiti se pravim ljudima, pripadati povlaštenom krugu i postupno napredovati. Umjesto škole slobode od časti, sjemenište može postati školom crkvenoga prestiža.

U bogosloviji sam primjećivao kako su oni koji su došli iz maloga sjemeništa već imali oblikovane odnose i bolje poznavali sustav. Minuciozno se pazilo tko će dobiti vidljivije službe poput ceremonijara ili duktora, a osjećao se i stav da oni koji su dulje „unutra“ imaju određeno pravo prvenstva pred vanjskim kandidatima.

Takve stvari mogu izgledati sitno, ali upravo se u njima oblikuje mentalitet. Ako čovjek rano nauči da vidljivost donosi status i da pripadnost krugu otvara vrata, kasnija borba za važnu župu, profesuru, kurijalno mjesto ili višu službu ne nastaje niotkuda.

Ambicija je posebno privlačna ranjenomu čovjeku. Onaj tko nema unutarnju sigurnost može vrijednost početi tražiti u položaju, službi, blizini biskupa i poznanstvu s utjecajnim ljudima. Upravo bi formacija trebala tu Adamovu ranu otvoriti milosti i učiti čovjeka da njegova vrijednost ne raste s titulom te da ređenje nije društveni uspon. Ako pak sami odgojitelji žive od časti i utjecaja, ranu mogu dodatno hraniti.

O takvim interesnim povezivanjima, međusobnoj zaštiti i mogućnosti napredovanja govori Dariusz Oko u članku „S Papom protiv homokrivovjerja“ iz 2012. godine, spominjući i „međusobno piramidalno uspinjanje“ unutar hijerarhijskih struktura.

U hrvatskom crkvenom prostoru takva su pitanja bila posebno aktualna nakon riječke afere. Ako kandidati koji su imali ozbiljne probleme u jednoj sredini mogu nastaviti formaciju drugdje zahvaljujući osobnim vezama, ili ako mentori vrše snažan pritisak da budu ređeni, mora se postaviti pitanje jesu li kriteriji razlučivanja ustuknuli pred poznanstvima i lojalnostima. Osobito je ozbiljno ako se odgovorne biskupe upozoravalo dokumentacijom i potpisanim dopisima, a ređenja su se ipak nastavila, kao da su već pripremljena slavlja važnija od ozbiljnosti upozorenja. Također, treba uzeti u obzir da su se i nakon ređenja ista ponašanja tih kandidata nastavila te pokazala prijave točnima.

Posebno je znakovita činjenica, da su u našem domaćem episkopatu gotovo svi članovi episkopata pohađali mala sjemeništa dok u inozemstvu redovito se za biskupe biraju većinom ljudi koji su ostavili karijeru i posao te u kasnijim godinama postali svećenici. Ta činjenica sama po sebi, dakako, ne govori ništa negativno o pojedinom biskupu, ali pokazuje koliko je taj oblik rane formacije bio važan za oblikovanje hrvatskoga klera. Ondje su se stvarala poznanstva i prijateljstva koja su se poslije nastavljala kroz bogosloviju, svećeništvo i crkvene službe. Upravo zato vrijedi ozbiljno promišljati koliko takve dugotrajne veze mogu biti izvor zdravoga bratstva i međusobne pomoći, a koliko, kada se izopače, mogu pogodovati zatvorenim krugovima, međusobnom protežiranju i mentalitetu prema kojemu se „svoje ljude“ štiti i promiče neovisno o objektivnim kriterijima.

Slika prikazuje poznanskog nadbiskupa Juliusza Paetza koji se neprikladno seksualno ponašao prema svećenicima i sjemeništarcima

Biskup Paetz i bolest duše

Slučaj poznanjskoga nadbiskupa Juliusza Paetza pokazuje koliko problem postaje ozbiljan kada čovjek s ozbiljnim optužbama za neprimjereno seksualno ponašanje prema sjemeništarcima i mladim klericima raspolaže velikom crkvenom moći.

Posebno je znakovito da problem, prema izvještajima iz toga vremena, nije najprije otkrila javnost, nego su ga ljudi unutar same Crkve pokušavali riješiti iznutra. Kada su glasine i svjedočanstva o Paetzovu ponašanju postali ozbiljni, rektor poznanjskoga sjemeništa Tadeusz Karkosz poduzeo je iznimno snažan korak: zabranio je nadbiskupu nenajavljene dolaske u sjemenište. Teško je zamisliti jasniju sliku institucionalnoga paradoksa: čovjeku koji je bio mjesni nadbiskup i jedan od najmoćnijih ljudi mjesne Crkve rektor je morao ograničiti pristup ustanovi upravo zato da bi zaštitio sjemeništarce koji su toj Crkvi bili povjereni. Uslijedila su obraćanja crkvenim vlastima i pisana svjedočanstva svećenika i studenata, ali ljudi koji su pokušavali pokrenuti rješavanje slučaja dugo su se osjećali „napuštenima i nemoćnima“. Paetz je optužbe poricao.

Pritisak je zahvatio i one koji nisu željeli sudjelovati u njegovoj obrani. Urednik katoličkoga tjednika Jacek Stępczak, koji nije htio objaviti pismo potpore Paetzu, bio je smijenjen s uredničke dužnosti, a potom poslan kao misionar u Zambiju. Nakon daljnjih obraćanja slučaj je napokon došao do najviših crkvenih razina, provedena je istraga, a Paetz je 2002. podnio ostavku na službu poznanjskoga nadbiskupa. 

Ipak, mnogo zanimljiviji od sudbine Juliusza Paetza je odgovor na pitanje kako će skandal utjecati na odnos Poljaka prema Crkvi. Roman Kotlynski odgovara: “Kao što sam rekao, Crkva je ovdje godinama bila duboko povezana s narodom. Nakon ovog skandala, Crkva je izgubila nevinost. U prvom trenutku bio je to veliki šok za narod. Drugi problem je što ljudi moraju shvatiti da je četvrti čovjek po hijerarhiji u poljskoj Crkvi učinio nešto izvan zakona i da za to neće odgovarati. Za Chatoland, kako u šali nazivaju Poljsku, bit će to bolna, ali iznimno važna spoznaja.”

Upravo je to bitno za ovu raspravu: problem nije bio samo u ponašanju jednoga čovjeka nego i u nemoći onih koji su ga pokušavali zaustaviti dok je raspolagao autoritetom, položajem i mogućnošću utjecaja na druge. Mitra ne uklanja Adama kao što ga ne uklanja ni ređenje. Ako čovjekove strasti nisu podvrgnute istini i milosti, viši položaj ne mora ih izliječiti; može im dati veća sredstva djelovanja i otežati drugima da im se suprotstave.

Zato se mora postaviti pitanje može li se pastirska vlast povjeravati čovjeku čija je duša duboko zarobljena porocima, tajnama, potrebom za moći ili dvostrukim životom. Svaki je čovjek ranjen grijehom, ali postoji velika razlika između čovjeka koji se sa slabošću bori, priznaje je i traži pomoć te onoga koji od poroka stvara način života i oko njega gradi sustav zaštite.

Nitko ne bi otišao kirurgu kojemu se ruke toliko tresu da ne može sigurno držati skalpel niti bi autobus pun djece povjerio pijanomu vozaču. Ne zato što takvi ljudi nemaju dostojanstvo, nego zato što ih njihovo stanje čini neprikladnima za određenu odgovornost. Još je ozbiljnije povjeriti ljudske duše čovjeku kojega vlastite strasti razdiru iznutra. Ako se zna da čovjek ne može vladati sobom, a ipak mu se ostavlja vlast nad drugima, odgovornost više nije samo njegova nego i onih koji su znali, šutjeli, odgađali ili ga štitili.

Ako je takav čovjek dobro umrežen i institucionalno koristan, postoji opasnost zamjene kriterija: umjesto pitanja može li sigurno nositi tuđe duše, pita se komu pripada i je li pouzdan prema vlastitom krugu. Tada pastir može postati onaj koji razdire stado. Autoritet namijenjen zaštiti pretvara se u sredstvo kontrole, a povjerenje u priliku za iskorištavanje.

Ako se zna da čovjek ne može vladati sobom, a ipak mu se daje vlast nad drugima, odgovornost više nije samo njegova nego i onih koji su ga postavili, promicali i štitili.

Duhovna svjetovnost i tumorska logika

Papa Franjo takvu je opasnost često obuhvaćao pojmom duhovne svjetovnosti. Čovjek može govoriti crkvenim jezikom, obnašati službe i govoriti o evangelizaciji, a iznutra živjeti prema logici prestiža, položaja, utjecaja i osobnoga interesa.

Može govoriti o poslušnosti, a tražiti osobnu lojalnost; o zajedništvu, a graditi svoj krug; o razboritosti, a prikrivati problem; o dobru Crkve, a zapravo štititi svoju funkciju. Duhovna svjetovnost jest Adamova želja za čašću odjevena u religiozno ruho. Ona ne odbacuje Crkvu nego koristi njezine simbole, položaje, novac i autoritet za potrebe staroga čovjeka.

Zato je primjerena slika tumora. Tumor nastaje od stanica organizma, ali one prestaju služiti cjelini i počinju koristiti cijelo tijelo radi vlastitoga rasta. Slično zatvorena interesna mreža može koristiti crkveni novac, nekretnine, ustanove, službe i autoritet za privatni komfor, prikrivanje, napredovanje i zaštitu svojih pripadnika.

Crkvena služba tada postaje nagrada za lojalnost, imenovanje način održavanja kruga, a informacija sredstvo pritiska. Najopasnije je kada se interes skupine poistovjeti s interesom Crkve pa se kritika skupine proglašava napadom na Crkvu, a prikrivanje zaštitom njezina ugleda.

Takav sustav izravno guši evangelizaciju. Misijski duh ide prema siromašnom, ranjenom i nevidljivom, dok duhovna svjetovnost ide prema središtu moći. Ako se energija troši na pitanje tko će dobiti koju službu, kako zaštititi „naše“ i kako spriječiti izlazak neugodne istine, tada se više ne pita: „Kako ćemo navijestiti Krista?“, nego: „Tko će dobiti ovu službu?“ i „Tko je naš?“

Crkva može imati zgrade, novac, ustanove, naslove i ceremonije, a ipak gubiti evangelizacijsku snagu. Ljudi osjećaju razliku između riječi i života. Govor o poniznosti postaje nevjerodostojan kada vide borbu za status, govor o žrtvama i povjerenju kada vide toleriranje dvostrukoga života i zataškavanje prijava koje su im podnesene, a govor o istini kada vide prikrivanje.

Otvoreni istup o zlostavljanjima nuncija Giorgia Lingue, 31. kolovoza 2025. u Pleternici

Pleternica: nuncij Lingua i poziv na pokajanje

U tom kontekstu posebnu težinu imaju riječi apostolskoga nuncija Giorgia Lingue, izrečene u nedjelju 31. kolovoza 2025. u Pleternici, na završnom misnom slavlju prigodom 70. obljetnice štovanja Gospe od Suza i 20. obljetnice proglašenja pleterničke crkve biskupijskim svetištem.

Prema informacijama poznatima iz crkvenih krugova, nuncij Lingua do tada je već bio upoznat sa predmetnom istragom o slučaju povezanom s Požeškom biskupijom. Njegovu propovijed stoga nije moguće promatrati samo kao apstraktno razmatranje o svećeničkoj grešnosti.

Posebno je važno što se izričito obratio svećenicima Požeške biskupije i cijele Hrvatske. Rekao je: „Nebeska nas Majka ne osuđuje, Ona plače s nama. Ako imamo hrabrosti isplakati suze pokajanja, Ona će nam nadahnuti i prikladne riječi i dat će nam potrebnu snagu da zatražimo oprost od onih koje smo povrijedili, zlostavljali ili čak zloupotrijebili.“

Teško je previdjeti težinu upravo tih riječi — povrijedili, zlostavljali, zloupotrijebili — kada ih izgovara papinski predstavnik upućen u vatikansku istragu. Lingua odgovor ne traži u institucionalnoj samoobrani. Ne govori kako zaštititi ugled ili kontrolirati informacije, nego svećenike vraća biblijskoj logici obraćenja: priznati zlo, plakati nad njim i tražiti oprost od onoga komu je učinjeno.

Tu se ponovno susreću Lingua i David. Logika lobija kaže: zaštiti svojega čovjeka. Karijerizam kaže: zaštiti položaj. Klijentelizam kaže: sačuvaj mrežu. Duhovna svjetovnost kaže: sačuvaj ugled i utjecaj. David govori: „Operi me svega od moje krivice“ i „Čisto srce stvori mi, Bože“.

Jaz između traženoga i življenoga

Najdublja tragedija dvostrukoga života događa se u samome čovjeku. Svećenik, odgojitelj ili biskup koji godinama govori jedno, a živi drugo, mora graditi sustav unutarnjih opravdanja. Može propovijedati čistoću, a ne živjeti je; poniznost, a žudjeti za čašću; zahtijevati poslušnost, a odbijati poslušnost istini.

Licemjerje tada prestaje biti pojedinačna laž i postaje način života. Čovjekov vanjski položaj može rasti upravo dok se njegova nutrina urušava. Ono što mu je zapravo potrebno — iskustvo da je ljubljen, prihvaćen i vrijedan — pokušava pronaći u položaju, čašći, pažnji, seksualnom zadovoljstvu, novcu ili moći. Svaka nova čast nakratko daje potvrdu, ali rana ostaje.

Tako čovjek može cijeloga života napredovati, a nikada ne pronaći sebe u Kristu: dobivati sve više vlasti nad drugima, a imati sve manje vlasti nad vlastitim strastima.

Čisto srce i vjerodostojnost pastira

Upravo zato Davidova molitva „Čisto srce stvori mi, Bože“ predstavlja odgovor i na duhovnu svjetovnost. Čisto srce ne voli položaj više od istine, ugled više od čovjeka ni pripadnost skupini više od pravde.

Takav čovjek može izgubiti službu, a ne izgubiti sebe. Može priznati pogrešku, čuti kritiku i progovoriti protiv prijatelja koji čini zlo jer prijateljstvo ne stavlja iznad istine. Može zaštititi žrtvu i kada će institucija zbog toga pretrpjeti javnu sramotu.

Obnova zato mora početi u formaciji. Nije dovoljno provjeravati može li kandidat zadovoljiti vanjske zahtjeve. Potrebno je razlučivati njegove motive, rane i odnos prema spolnosti, moći, novcu, časti i autoritetu. Mora postojati i stvarna sloboda odlaska. Crkvi ne treba svaki kandidat pod svaku cijenu, nego čovjek koji može živjeti ono što obećava.

Mažuranićeva misao „Dobar pastir, jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom“ dobro sažima kriterij pastirske vjerodostojnosti. Pastirska služba nije nagrada za pripadnost ili institucionalnu lojalnost, nego povjerenje.

Vjernici zato imaju pravo zahtijevati da njihovi pastiri budu ljudi u koje mogu imati povjerenja. Ne traže bezgrešnost, nego istinitost, odgovornost, čuvanje granica i podudarnost između riječi i života. Imaju pravo postavljati pitanja, tražiti odgovore i očekivati da se ozbiljne prijave ne zataškavaju. To nije neprijateljstvo prema Crkvi nego odgovornost za njezino zdravlje.

Pastir koji zaslužuje povjerenje neće se bojati razboritoga pitanja niti zahtijevati slijepu odanost. Ako govori o poniznosti, mora biti sposoban primiti kritiku; ako govori o čistoći, njegov život mora pokazivati da tu riječ ozbiljno shvaća; ako govori o služenju, ne smije službu koristiti radi vlastite moći.

Čemu služi Crkva?

Na kraju se sve vraća jednostavnom pitanju: čemu služi Crkva? Ako postoji radi navještaja Evanđelja i spasenja čovjeka, tada njezina imovina, sjemeništa, hijerarhija i autoritet imaju smisla samo dok služe toj svrsi. Kada počnu služiti samoodržanju skupine, ambiciji pojedinca, zadovoljavanju požude ili prikrivanju zla, sredstva su zamijenila svrhu.

Zato obrana Crkve ne znači obranu svega što čine ljudi u Crkvi. Onaj tko prijavljuje zlostavljanje ne napada Crkvu nego brani njezinu svrhu. Onaj tko odbija sudjelovati u zatvorenoj mreži ne razara zajedništvo nego ga pokušava vratiti Evanđelju. Crkva ne mora dokazivati da njezini ljudi nikada ne padaju; mora pokazati da u njoj postoji put iz pada: istina, pokajanje, pravda, zaštita slaboga i obnova života.

Tu se ponovno vraćamo Napoleonovu čovjeku od Adamove zemlje. Nikakva titula, odora, ređenje ni mitra ne mogu sami od sebe tu zemlju pretvoriti u svetost. Krist ne traži prvenstveno funkciju, ugled ili moć, nego ljudsko srce. Upravo zato David, nakon iskustva vlastitoga pada, ne moli Boga da mu sačuva položaj, kraljevsku čast ili sliku koju drugi imaju o njemu, nego ono bez čega se čovjek iznutra raspada: „Ne odbaci me od lica svojega i svoga Svetoga Duha ne uzmi od mene!“

U toj se molitvi nalazi možda najdublji odgovor na sve ono o čemu je ovdje riječ. Čovjek ozdravlja ostajući pred Božjim licem. Gledajući u Božje lice u Duhu istine, prestaje bježati i od istine o samome sebi: prepoznaje vlastitu slabost, ranjenost, požudu, taštinu, glad za priznanjem i moći, ali istodobno prepoznaje nešto neusporedivo veće — Božju neizmjernu ljubav. Pred tim licem više nije potrebno graditi lažnu sliku o sebi, skrivati grijeh, čuvati položaj pod svaku cijenu niti vlastitu vrijednost dokazivati titulama i častima. Čovjek može priznati da je slab upravo zato što otkriva da ga Bog ljubi i u istini o njegovoj slabosti.

Ta ljubav nije popustljivost prema grijehu. Upravo suprotno: zato što ljubi čovjeka, Bog ga ne ostavlja zarobljena u onome što ga razara. Njegova ga ljubav neprestano oslobađa, čisti, obraća, obnavlja i posvećuje. Zato David najprije može moliti: „Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!“, zatim: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“, a potom: „Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“ To nije niz nepovezanih prošnji, nego čitav put obraćenja: čovjek priznaje svoju nečistoću, dopušta Bogu da obnovi njegovo srce i moli da ostane pred njegovim licem, u njegovu Duhu, jer zna da bez toga ponovno ostaje prepušten samome sebi i svojim neurednim strastima.

U tome je naposljetku i razlika između karijere i zvanja. Karijera pita dokle mogu doći, zvanje komu se mogu dati. Karijera traži priznanje, zvanje vjernost. Karijera se hrani pogledima drugih ljudi, dok zvanje živi pred Božjim licem. Karijera traži zaštitu sustava, a zvanje ostaje slobodno i kada ga istina dovede u sukob sa sustavom. Čovjek koji živi od položaja mora braniti položaj jer bez njega gubi potvrdu vlastite vrijednosti; čovjek koji živi pred Božjim licem može izgubiti položaj, čast i ljudsko priznanje, a ipak ostati slobodan jer zna pred kim stoji i komu pripada.

Posljednja riječ nad Adamovom ranjenošću zato ne mora biti požuda, ambicija, tajna, položaj, duhovna svjetovnost ni licemjerje. Posljednja riječ može biti Davidova molitva čovjeka koji više ne skriva svoju zemlju pred Bogom: „Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“

Tek čovjek koji ostaje pred tim licem može postati sposoban recta vivere. Ne zato što više nema slabosti, nego zato što ih više ne mora skrivati, opravdavati ni pretvarati u sustav života. Božja ga ljubav u istini neprestano oslobađa, čisti, obraća, obnavlja i posvećuje. A samo Crkva čiji pastiri imaju hrabrosti tako stajati pred Božjim licem može ponovno biti vjerodostojno misijska: ne snagom položaja, novca, institucija i zatvorenih krugova, nego snagom ljudi kod kojih postoji podudarnost između onoga što naviještaju i onoga što žive.