„Zaboravio si Boga koji te rodi“ – truli pojas i urušavanje religioznog društva
„Poslije mnogo dana reče mi Gospodin: ‘Ustaj, idi na Eufrat pa uzmi odande pojas za koji ti zapovjedih da ga ondje sakriješ.’ Odoh na Eufrat, izvukoh i uzeh pojas s mjesta gdje ga bijah sakrio, i gle: pojas istrunuo, ne bijaše više nizašto.“ (Jr 13,6–7)
Malo je proročkih znakova u Svetome pismu toliko snažnih kao Jeremijin truli pojas. Bog ne poučava samo riječima nego i gestom. Laneni pojas, koji je najprije bio priljubljen uz prorokove bokove, nakon dugog vremena provedenog u pukotini stijene na Eufratu postaje istrunuo i beskoristan. Taj prizor nije tek simbol osobnog grijeha, nego objava sudbine čitavoga naroda koji je izgubio razlog svoga postojanja.
Bog sam tumači značenje toga znaka:
„Kao što pojas prianja uz bedra čovjekova, tako sam htio da sav dom Izraelov i sav dom Judin prianja uza me — riječ je Gospodnja — da budu moj narod, moj dobar glas, moj ponos, moja slava i čast. Ali nisu poslušali.“ (Jr 13,11)
Pojas je znak blizine. Njegova svrha nije da postoji sam za sebe, nego da prianja uz tijelo. Upravo je takav trebao biti odnos Izraela prema Bogu. Narod nije izabran zbog vlastite veličine niti zato da bi postao sam sebi svrhom, nego da bude živi znak Božje prisutnosti u svijetu. Njegov identitet nije proizlazio iz političke moći, vojske, Hrama ili Zakona, nego iz činjenice da pripada Gospodinu.
Zato je truli pojas mnogo više od slike kazne. On prikazuje proces raspadanja koji započinje onoga trenutka kada zajednica prestane prianjati uz Boga.
To raspadanje nikada ne počinje izvana. Ono počinje u nutrini.
Prorok ne kaže da je Judeja propala zato što je Babilon bio jači. Babilon je samo posljedica. Uzrok se nalazi mnogo dublje: „narod taj opaki koji ne sluša mojih riječi, nego slijedi okorjelo srce svoje i trči za drugim bogovima“. Prije nego što se raspadne država, raspada se čovjekova sposobnost da sluša istinu. Prije nego što padnu zidine Jeruzalema, padaju zidine savjesti.
Upravo zato Biblija tako često govori da Bog ispituje „srce i bubrege“. Za biblijskog čovjeka bubrezi nisu samo tjelesni organ, nego mjesto najdubljega moralnog razlučivanja. Oni predstavljaju onu unutarnju sposobnost po kojoj čovjek razlikuje dobro od zla, istinu od laži, prolazno od vječnoga. U njima nastaje hijerarhija vrijednosti.
Kada je ta nutrina zdrava, čovjek može pogriješiti, ali još uvijek prepoznaje što je dobro. Kada se, međutim, savjest postupno otupljuje, događa se nešto mnogo opasnije: čovjek više ne gubi samo dobro, nego gubi sposobnost da dobro uopće prepozna. Zlo se tada počinje predstavljati kao dobro, a dobro kao prepreka napretku. Ono što je nekada bilo nezamislivo postaje normalno, zatim poželjno, a naposljetku obvezno. Društvo tada ne propada zato što više nema zakona ili institucija, nego zato što je izgubilo sposobnost razlikovati istinu od laži. Hijerarhija vrijednosti se izvrće: moć postaje važnija od služenja, uspjeh važniji od pravednosti, korist važnija od istine. Društvo još uvijek može biti bogato, organizirano i religiozno, ali je iznutra već zahvaćeno raspadanjem.
To je pravo značenje trulog pojasa.
Pojas nije puknuo odjednom.
Istrunuo je polako.
Zato sveti Pavao govori: „Opašite bokove istinom“ (Ef 6,14). Pojas ovdje nije samo dio opreme nego ono što drži cijeloga čovjeka na okupu. Istina povezuje razum, savjest, volju i djelovanje. Bez istine čovjek se iznutra raspada. Ono što Jeremija prikazuje kao posljedicu, Pavao prikazuje kao lijek. Truli pojas nastaje kada čovjek izgubi istinu; pojas istine čuva čovjeka od toga raspadanja.
Istu simboliku preuzima Isus kada učenicima govori:
„Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.“ (Lk 12,35–36)
Opasani bokovi znače trajnu budnost pred Bogom. Kršćanin nije pozvan živjeti kao da je gospodar povijesti, nego kao onaj koji čeka Gospodina. Cijela njegova etika proizlazi iz svijesti da će jednoga dana stati pred Krista.
Zanimljivo je da Isus odmah nakon toga govori što se događa kada bokovi više nisu opasani. To nisu dvije nepovezane pouke, nego uzrok i posljedica.
Prispodoba započinje jednom mišlju:
„Okasnit će moj gospodar.“
To nije tek pogrešna procjena vremena. To je gubitak eshatološke svijesti. Sluga više ne živi pred licem gospodara. Prestaje čekati njegov povratak. Prestaje živjeti u odgovornosti prema Onome komu pripada.
Tek tada slijedi sve ostalo.
„Počne tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se.“ (Lk 12,45)
Redoslijed je presudan. Isus ne kaže da je sluga najprije postao nasilan pa izgubio vjeru. Naprotiv, nasilje je posljedica zaborava. Čovjek koji više ne očekuje Gospodina vrlo brzo počinje živjeti kao da je sam gospodar. Redoslijed je važan. Nasilje nije prvi grijeh. Prvi je grijeh zaborav. Onoga trenutka kada čovjek prestane živjeti u iščekivanju Gospodina, počinje živjeti kao da je sam gospodar. Tada autoritet više nije služenje nego sredstvo vlastite koristi. Ljudi postaju sredstva, a ne osobe. Istina se prilagođava interesima, a savjest postupno utihne.
To je upravo ono što se dogodilo u Jeremijino vrijeme. Pojas više nije prianjao uz Boga, nego je narod počeo slijediti vlastito okorjelo srce. Kada čovjek izgubi povezanost s Bogom, ne ostaje neutralan. Uvijek netko drugi zauzme Božje mjesto – vlastiti ego, moć, ideologija, institucija ili interes. Tada autoritet prestaje biti služenje i postaje sredstvo dominacije.
Zli sluga zato nije samo pojedinac. On je slika svake vlasti koja je zaboravila da je povjerena, a ne posjedovana. On predstavlja svakoga oca, majku, svećenika, biskupa, redovnika, političara, učitelja ili vođu koji više ne služi onima koji su mu povjereni, nego počinje koristiti povjerenu vlast radi sebe. Čovjek koji nije opasan istinom ne može dugo ostati sluga; prije ili kasnije počinje glumiti gospodara.
U tome leži jedna od najdubljih Isusovih kritika religiozne moći. Nasilje ne započinje udarcem. Ono započinje onoga trenutka kada se izgubi svijest da će svaki autoritet jednoga dana položiti račun pravome Gospodaru. Kada nestane iščekivanje Kristova dolaska, nestaje i poniznost. A kada nestane poniznost, autoritet se gotovo neizbježno pretvara u kontrolu, manipulaciju i zlostavljanje.
Najveća opasnost religioznoga društva nije otvoreno bezboštvo. Ono je lako prepoznatljivo. Mnogo je opasnija religija koja zadržava svoje obrede, svoje institucije i svoju vanjsku snagu, ali postupno izgubi sposobnost slušanja istine. Upravo to prorok vidi u Judeji. Hram još stoji, žrtve se prinose, svećeništvo djeluje, ali pojas više ne prianja uz Boga. Izvana je sve na svome mjestu, a iznutra je počelo truljenje.
To je trajna kušnja svakoga Božjega naroda. Ne samo staroga Izraela nego i Crkve kao novoga Izraela. Krist nije obećao da će njegova Crkva biti lišena napasti, nego da je vrata paklena neće nadvladati. Upravo zato Crkva uvijek iznova treba proroke koji će podsjećati da njezina sigurnost nije u strukturama, ugledu ili društvenom utjecaju, nego u vjernosti Kristu.
Kada institucija počne štititi samu sebe više nego istinu, kada se ugled počne čuvati pod cijenu istine, kada se radi „većega dobra“ počne prešućivati nepravda, tada se ponavlja ista logika koju Jeremija razotkriva. Pojas više nije priljubljen uz Boga nego uz vlastito održanje. Struktura ostaje, ali savez slabi.
Upravo zato Isusove najteže riječi nisu upućene grešnicima nego religioznim vođama koji su izgubili sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga. Oni čuvaju instituciju, ali guše istinu. Čuvaju zakon, ali zaboravljaju pravednost. Čuvaju vlastiti autoritet, ali više ne služe narodu. Takva religioznost uvijek završava nasiljem, jer istina koja se više ne može slobodno izgovoriti prije ili kasnije mora biti ušutkana.
To nije samo problem prvoga stoljeća. To je trajna kušnja svake institucije, pa i crkvene. Crkva, kao novi Izrael, nije izuzeta iz Jeremijine opomene. Ona ne prestaje biti Kristova zaručnica, ali može izgubiti budnost, može početi vjerovati vlastitim strukturama više nego Gospodinu kojemu pripada. Može zaboraviti da ne postoji radi sebe, nego radi Boga i svijeta kojemu naviješta Krista. Ondje gdje se više boji skandala nego grijeha, gdje je važnije sačuvati ugled nego priznati istinu, gdje se opravdava šutnja radi navodnoga „većeg dobra“, počinje isti proces koji Jeremija opisuje slikom trulog pojasa. Nije slučajno da je Isus rekao kako će istina osloboditi, a ne ugled, moć ili privid jedinstva. Crkva nikada nije najsličnija Kristu kada štiti samu sebe, nego kada dopušta da je istina pročisti, ma koliko to bilo bolno.
U tom svjetlu posebno odjekuju riječi kralja Baldwina IV. iz filma Kraljevstvo nebesko (Kingdom of Heaven):
„Kralj može pokrenuti čovjeka, otac može polagati pravo na sina. Ali zapamti: čak i kada te pokreću kraljevi ili ljudi koji imaju vlast, tvoja je duša uvijek samo u tvojim rukama. Kada staneš pred Boga, nećeš moći reći: ‘Drugi su mi rekli da tako činim.’ Ili: ‘Krepost tada nije bila zgodna.’ To neće biti dovoljno. Zapamti to.“
Te riječi gotovo su komentar Jeremijine poruke. Nijedna institucija, nijedan vođa, nijedna ideologija ne može preuzeti odgovornost za čovjekovu savjest. Bog ispituje srce i bubrege svakoga pojedinca. Nitko neće moći opravdati vlastitu nevjernost riječima da su ga okolnosti prisilile ili da je „veće dobro“ zahtijevalo drukčiji put. One izriču jednu od najdubljih biblijskih istina: savjest se ne može delegirati. Autoritet može naređivati, uvjeravati ili pritiskati, ali ne može preuzeti odgovornost za čovjekovu dušu. Zato proroci ne dopuštaju da se čovjek sakrije iza kralja, svećenika, naroda ili institucije. Bog ispituje srce i bubrege svakoga pojedinca. Zato Biblija nikada ne dopušta da čovjek žrtvuje istinu radi prividno višega cilja. Božje kraljevstvo ne gradi se lažima, manipulacijom ili nasiljem, jer cilj nikada ne opravdava sredstva. Čovjek ostaje odgovoran pred Bogom upravo za način na koji je živio i donosio odluke. Kada se istina podredi korisnosti, savjest vrlo brzo počinje šutjeti. A kada savjest zašuti, više nema nikoga tko bi zaustavio raspadanje. Ono što se nekoć činilo kao iznimka postaje pravilo, a pravilo naposljetku postaje novi moral.
Zbog toga je izraz „za veće dobro“ jedan od najopasnijih izraza u moralnom govoru. Ne zato što veće dobro ne postoji, nego zato što ga grešni čovjek vrlo lako poistovjeti s interesom vlastite skupine ili institucije. Tko određuje što je to veće dobro? Po kojem mjerilu? Tko može unaprijed znati sve posljedice vlastitih odluka? Čim se istina počne podređivati korisnosti, savjest postupno gubi sposobnost razlučivanja. Tada se ne opravdava samo jedna laž ili jedna nepravda; tada se mijenja sama hijerarhija vrijednosti. Istina više nije ono čemu služimo, nego ono čime upravljamo. Tako se pod izlikom dobra počinje gušiti upravo ono bez čega nema nikakvoga dobra – istina. A kada se istina žrtvuje radi očuvanja institucije, ugleda ili prividnog mira, tada više nije riječ o služenju Bogu nego o služenju vlastitoj sigurnosti.
U tom trenutku pojas je već počeo trunuti.
Na kraju se ponovno vraćamo Jeremijinu pojasu.
Kada pojas istrune, Bog ne napušta svoj narod. On ruši ono što je narod počeo obožavati umjesto njega. Tako dolazi razorenje Jeruzalema. To nije kraj Saveza nego sud nad lažnim sigurnostima. Bog razara grad kako bi spasio narod; razbija strukture koje su postale same sebi svrhom kako bi obnovio savez koji je jedini mogao dati život. Nije riječ o Božjem napuštanju Izraela, nego o bolnom činu čišćenja kojim Bog razbija lažne oslonce kako bi ponovno zadobio srce svoga naroda. Povijest spasenja pokazuje da Bog nikada ne napušta savez, ali često dopušta da propadnu sigurnosti koje su zauzele njegovo mjesto.
Taj se obrazac neprestano ponavlja kroz povijest spasenja. U svakom društvu, u svakom Božjem narodu, pa i u Crkvi kao novom Izraelu, uvijek iznova odjekuju iste riječi:
„Tako sam htio da sav dom Izraelov i sav dom Judin prianja uza me — riječ je Gospodnja — da budu moj narod, moj dobar glas, moj ponos, moja slava i čast.“
Kad god zajednica zaboravi da postoji radi Boga, kad prestane živjeti u iščekivanju drugoga Kristova dolaska i počne samu sebe smatrati svrhom, počinje isti proces koji je Jeremija vidio u trulom pojasu. Isprva nevidljivo, u savjesti i srcu, zatim u vrijednostima, potom u odnosima, a na kraju i u samim strukturama društva kada počne živjeti kao da postoji radi same sebe, tada Bog ponovno ulazi u povijest. Ne da uništi svoj narod, nego da ga očisti i da spasi njegov poziv. Razara Jeruzalem kako bi sačuvao Izrael. Ruši lažne sigurnosti kako bi čovjek ponovno pronašao jedinu sigurnost koja ne može istrunuti – pripadnost Bogu. Ne ruši Crkvu, nego njezine idole. Ne razara Savez, nego sigurnosti koje su zauzele mjesto Saveza. Bog ostaje vjeran svome narodu upravo onda kada razara ono bez čega mislimo da ne možemo živjeti, kako bismo ponovno otkrili da je jedina sigurnost koja ne može istrunuti on sam.
Jer jedino čovjek i jedino zajednica koji prianjaju uz Boga poput pojasa uz bokove mogu ostati ono zbog čega su stvoreni: njegov narod, njegov dobar glas, njegov ponos, njegova slava i njegova čast.
