Kardinal Schönborn: Kada žrtve sada govore, Bog govori nama!

 

Slučaj kardinala Hansa Hermanna Groëra: institucionalna šutnja, zlostavljanje i preobrazba Katoličke Crkve u Austriji

Uvod

Afera kardinala Hansa Hermanna Groëra smatra se jednom od najvećih prekretnica u suvremenoj povijesti Katoličke Crkve u Austriji. Njezina važnost ne proizlazi samo iz činjenice da je prvi put jedan kardinal bio javno optužen za seksualno zlostavljanje maloljetnika, nego ponajprije iz činjenice da je taj slučaj razotkrio način na koji je Crkva desetljećima pristupala optužbama protiv vlastitih članova. Ono što je u početku izgledalo kao sukob između jedne žrtve i jednoga visokog crkvenog dostojanstvenika postupno se pretvorilo u duboku institucionalnu krizu koja je zahvatila austrijsku Crkvu, Vatikan i cjelokupnu javnost.

Do sredine devedesetih godina seksualno zlostavljanje u crkvenim ustanovama gotovo da nije postojalo kao tema javne rasprave. Iako su pojedinačne glasine postojale desetljećima, one su ostajale zatvorene unutar crkvenih zajednica. Svećenik je u očima velikoga dijela društva uživao gotovo neupitan moralni autoritet. Zbog toga je sama mogućnost da bi jedan kardinal mogao seksualno zlostavljati maloljetnike mnogima izgledala nezamislivo.

Takvo povjerenje u instituciju stvorilo je okruženje u kojemu su žrtve ostajale same. Autoritet svećenika bio je toliko snažan da su mnogi roditelji, odgojitelji pa čak i pojedini biskupi smatrali gotovo nemogućim da bi se optužbe protiv tako uglednoga čovjeka mogle pokazati istinitima. Posljedica nije bila samo šutnja počinitelja nego i šutnja cijeloga sustava.

Slučaj Groër pokazuje da seksualno zlostavljanje nije moguće promatrati isključivo kao moralni ili kazneni prijestup pojedinca. Ono postaje institucionalni problem onoga trenutka kada organizacija više energije ulaže u zaštitu vlastitoga ugleda nego u zaštitu mogućih žrtava. Upravo zato afera Groër danas predstavlja jednu od najvažnijih studija slučaja u istraživanju odnosa između autoriteta, religije, seksualnog zlostavljanja i institucionalnog zataškavanja.

Uspon Hansa Hermanna Groëra

Hans Hermann Groër rođen je 1919. godine u Beču. Nakon Drugoga svjetskog rata pristupio je benediktinskom redu te je desetljećima djelovao kao profesor vjeronauka, duhovnik i odgojitelj mladih. Posebno je važnu ulogu imao u nadbiskupijskom dječačkom sjemeništu u Hollabrunnu, gdje je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina bio duhovnik brojnim dječacima koji su razmišljali o svećeničkom pozivu.

Njegov ugled nije proizlazio samo iz redovničkoga života. Izgradio je izvanjski lik naočigled pobožnog, otvorenog i marijanski usmjerenog svećenika. Takva percepcija koju je stvorio o sebi snažno je odgovarala viziji pape Ivana Pavla II., koji ga je 1986. imenovao bečkim nadbiskupom. Već dvije godine poslije Groër postaje kardinal, a uskoro i predsjednik Austrijske biskupske konferencije.

Time je postao najutjecajniji crkveni čovjek u Austriji.

Njegov autoritet nije bio samo administrativan. U katoličkoj svijesti kardinal nije običan upravitelj neke biskupije nego jedan od najbližih papinih suradnika i simbol jedinstva Crkve. Kada takva osoba govori o moralu, vjernici pretpostavljaju da iza nje stoji ne samo osobni integritet nego i autoritet čitave Crkve.

Upravo će ta činjenica kasnije postati jedna od najvećih prepreka objektivnom istraživanju optužbi.

Obličje pobožnosti bez njezine snage: Groërova taština, dvostrukost i religiozna maska

Na kardinala Hansa Hermanna Groëra mogu se primijeniti riječi Druge poslanice Timoteju: „Imaju obličje pobožnosti, ali su se odrekli njezine snage“ (2 Tim 3,5). Njegov je život bio obilježen upravo tim paradoksom. Izvana se prikazivao kao uzoran čovjek Crkve. Pazio je na odijevanje, držanje, javni nastup i vlastiti ugled. Organizirao je molitvene susrete, promicao pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i predstavljao se kao veliki duhovnik i nadasve pošten čovjek. Pred vjernicima je gradio gotovo svetački lik čovjeka duboke molitve i besprijekorne moralnosti. Istodobno je među mladima nastupao sasvim drukčije. Bio je izrazito liberalan, dopuštao slobodna pitanja i preispitivanja što je tada bilo nečuveno, šalio se, spuštao se na njihovu razinu, vozio najskuplje i najbrže automobile te je upravo takvom neposrednošću lako osvajao njihovo povjerenje.

No iza te slike nije stajala snaga pobožnosti nego njezin privid. Groër nije imao empatije prema ljudima koji su mu bili povjereni. Bio je veliki karijerist, čovjek kojemu je bilo važno napredovanje, ugled i položaj. Sve je podređivao vlastitoj slici. Neprestano se prikazivao savršenim, moralno besprijekornim i gotovo nepogrešivim. Njegovi javni nastupi odisali su taštinom i bili ispunjeni najvišim moralnim imperativima koje je postavljao drugima, dok ih sam nije živio. Upravo je ta dvostrukost najviše pogodila i njegovu žrtvu Josefa Hartmanna, koji je prvi javno progovorio. Čovjek koji ga je, prema njegovu svjedočanstvu, seksualno zlostavljao kao dječaka, javno je nastupao kao moralni autoritet koji osuđuje druge i određuje granice kršćanskoga života.

Takav život nije bio izraz autentične pobožnosti nego njezina glumljenja. Groër je glumio pobožnost prema Gospi kako bi zadobio povjerenje malenih i jednostavnih vjernika. Organizirao je molitve, promicao marijansku duhovnost i predstavljao se kao veliki duhovnik, ali nije bio istinski klanjatelj „u duhu i istini“. Njegova religioznost nije ga vodila poniznosti, promjeni srca vidljivoj u krotkosti i služenju, nego je postala sredstvo izgradnje vlastitoga autoriteta. Pobožnost mu nije služila da postane sličniji Kristu, nego da kao izvanjska religiozna maska učvrsti vlastiti ugled i prikrije ono što se događalo iza slike savršenoga kardinala.

Njegov položaj dodatno je učvršćivala bliskost s političkim vrhom Austrije i veliko povjerenje koje je uživao u Rimskoj kuriji. Kada su protiv njega iznesene prve optužbe na radiju gdje je žrtva svjedočila i gdje su ljudi, potaknuti emisijom, potpuno spontano u pozivima počeli iznositi svoja svjedočanstva o zlostavljanju, gotovo instinktivno branili su ga politički vrh, dio austrijskih biskupa i Vatikan. Polazilo se od pretpostavke da čovjek njegova ugleda i položaja ne može biti sposoban za ono za što ga se optužuje. Njegova izvanjska pobožnost, prijateljstva u Rimu i društveni utjecaj postali su štit koji je godinama odgađao suočavanje s istinom.

Na takvu lažnu pobožnost upozorava i papa Franjo kada kaže da neki misle kako biti pobožan znači zaklapati oči, praviti izraze lica poput onih na svetim sličicama i glumiti svece. To nije dar pobožnosti. Istinska pobožnost znači radovati se s onima koji se raduju, plakati sa zaplakanima, biti blizu onima koji su u tjeskobi, tješiti ožalošćene, prihvaćati i pomagati ljudima u potrebi, zauzimati se za žrtve zlostavljanja. Ona je nerazdvojiva od krotkosti, strpljivosti, suosjećanja i služenja drugima, a osobito u borbi za istinu i zauzimanju za žrtve zlostavljanja.

Upravo po tom kriteriju postaje jasno koliko je Groërova pobožnost bila bez svoje unutarnje snage. Imao je njezino obličje, ali ne i krepost koju pobožnost rađa kroz nutarnju blizinu i istinski odnos s Kristom. Nije ga vodila ljubav prema čovjeku, nego taština i sebeljublje. Nije ga vodila poniznost, nego želja da bude viđen kao svetac i ostavi dojam. Nije ga vodila empatija prema ranjenima, nego potreba da očuva vlastiti ugled i položaj koji je godinama gradio. Njegov apetit pritom je neprestano rastao. Što je dulje uspijevao skrivati vlastiti život iza kardinalske odjeće, javnih nastupa s izgledom pobožnosti, političkih veza i prijateljstava u Rimu, to je postajao sigurniji u vlastitu nedodirljivost. Izostanak prikladne pravne reakcije odgovornih civilnih i crkvenih vlasti omogućio mu je da i nakon umirovljenja preuzme čitavu jednu opatiju gdje je nastavio svoje djelovanje i gdje se okružio mladićima te i dalje zadovoljavao svoj apetit. Na kraju ga je upravo taj apetit uništio. Više ga nisu mogli prikriti ni ugled, ni prijateljstva, ni javni vanjski nastupi. Ono što je godinama skrivao iza slike svetosti razotkrilo se u svjedočanstvima žrtava. Time su se Pavlove riječi pokazale gotovo proročanskima: Groër je imao obličje pobožnosti, ali se odrekao njezine snage.

Odnos moći kao preduvjet zlostavljanja

Da bi se razumio slučaj Groër, nije dovoljno opisivati pojedinačne seksualne radnje. Potrebno je razumjeti odnos moći između odrasloga svećenika i maloljetnika.

Groër nije bio tek stariji muškarac koji se družio s dječacima. Bio je njihov profesor, ispovjednik, duhovnik i čovjek kojemu su roditelji povjeravali odgoj vlastite djece. U očima učenika predstavljao je osobu koja govori u ime Boga i Crkve. Zbog toga odnos između njega i dječaka nije bio odnos dviju ravnopravnih osoba.

Suvremena istraživanja seksualnog zlostavljanja pokazuju da počinitelji vrlo rijetko započinju izravnim nasiljem. Mnogo je češća postupna izgradnja emocionalnoga povjerenja, procesa koji se danas opisuje pojmom grooming. Riječ je o sustavnom stvaranju odnosa u kojem dijete počinje vjerovati odrasloj osobi, osjećati posebnu povezanost s njom i postupno prihvaćati ponašanja koja bi izvan takvoga odnosa odmah prepoznalo kao neprihvatljiva.

Prema svjedočanstvima više osoba, upravo je takvu metodiku koristio i Groër.

On nije započinjao fizičkim napadom. Najprije bi uspostavljao blizak duhovni odnos. Dječaci su mu povjeravali svoje najintimnije misli tijekom ispovijedi, tražili savjete o vlastitom životu i vjerovali da ih vodi prema Bogu. Takvo povjerenje postupno je stvaralo emocionalnu ovisnost.

Tek nakon uspostavljanja toga odnosa počinjalo je postupno pomicanje granica.

Jedan od prvih oblika bio je fizički kontakt koji se predstavljao kao izraz očinske blizine. Groër bi dječake grlio, držao ih za ruku ili ih pozivao da sjednu u njegovo krilo. Budući da je bio njihov duhovni autoritet, takvo ponašanje mnogi nisu odmah doživljavali kao seksualno.

Granice su se zatim postupno pomicale.

Prema iskazima više svjedoka, fizički kontakt prerastao bi u prisilne poljupce, uključujući francuske poljupce. Dječaci su opisivali kako nisu znali kako reagirati. Nisu razumjeli što se događa, ali istodobno nisu vjerovali da smiju odbiti svećenika kojemu su vjerovali.

Takva psihološka paraliza karakteristična je za brojne slučajeve seksualnog zlostavljanja djece. Dijete ne pruža aktivan otpor ne zato što pristaje, nego zato što nije sposobno shvatiti situaciju niti se suprotstaviti osobi koju doživljava kao apsolutni autoritet.

Josef Hartmann, prekid šutnje i početak afere

Gotovo dvadeset godina Josef Hartmann nije javno govorio o onome što je doživio kao dječak i učenik sjemeništa u Hollabrunnu. Kao i mnoge druge žrtve seksualnog zlostavljanja, pokušao je izgraditi život daleko od mjesta na kojem je bio povrijeđen. Međutim, trauma nije nestala završetkom školovanja. Seksualno zlostavljanje koje počini osoba od apsolutnog autoriteta ne završava posljednjim fizičkim kontaktom. Ono nastavlja djelovati kroz osjećaj srama, krivnje, nepovjerenja i dubokoga narušavanja vlastitoga identiteta.

Kao četrnaestogodišnji ili petnaestogodišnji učenik sjemeništa u Hollabrunnu Hartmann je upoznao Hansa Hermanna Groëra upravo u ulozi ispovjednika i duhovnika. Između njih vrlo se brzo razvio intenzivan odnos povjerenja. Hartmann je vjerovao da razgovara sa svećenikom koji ga vodi prema duhovnom sazrijevanju.

Prema njegovu kasnijem svjedočanstvu, upravo je ta duhovna blizina postala sredstvo zlostavljanja.

Isprva su to bili zagrljaji i poljupci. Groër bi ga pozivao da sjedne u njegovo krilo te ga ljubio, uključujući francuske poljupce. Hartmann je poslije opisivao kako nije znao što učiniti. Bio je zbunjen, osjećao je nelagodu, ali nije bio sposoban suprotstaviti se čovjeku kojega je smatrao svojim duhovnim autoritetom.

Granice su se nastavile pomicati.

Jednom prilikom Groër ga je, pod izlikom da ga želi poučiti pravilnoj intimnoj higijeni, pozvao da se skine. Odveo ga je pod tuš, sapunao njegovo tijelo te mu dodirivao genitalije, uključujući prepucij, objašnjavajući da ga želi naučiti kako se pravilno pere. Hartmann se kasnije prisjećao da je na Groërovu licu primijetio seksualno uzbuđenje, što mu je tek mnogo godina poslije omogućilo da shvati što se zapravo dogodilo. Tek tada je razumio da nije bila riječ o zdravstvenom savjetu niti odgoju, nego o seksualnom iskorištavanju maloljetnika.

Ovakav način djelovanja pokazuje jednu od najopasnijih osobina seksualnog zlostavljanja u religijskom kontekstu. Počinitelj ne predstavlja svoje ponašanje kao seksualni čin nego kao odgoj, zdravstveni savjet ili izraz posebne duhovne bliskosti. Time dijete ostaje bez jasnih kriterija po kojima bi moglo prepoznati da je žrtva.

U psihološkom smislu upravo se ovdje vidi karakteristična metodika zlostavljanja. Groër nije koristio otvorenu fizičku silu. Nije prijetio dječaku niti ga je prisiljavao nasiljem. Umjesto toga, seksualne radnje prikazivao je kao izraz brige, odgoja ili posebne duhovne bliskosti. Takav način djelovanja ostavlja dijete u stanju potpune zbunjenosti. Ono osjeća da nešto nije u redu, ali nema iskustva ni autoriteta kojima bi moglo imenovati ono što se događa.

Suvremena viktimološka istraživanja upravo takve obrasce prepoznaju kao jedan od najučinkovitijih oblika manipulacije djecom. Počinitelj postupno briše granice između prihvatljivoga i neprihvatljivoga ponašanja. Budući da se svaka nova radnja nadovezuje na prethodnu, dijete često ne može odrediti trenutak u kojemu je odnos postao seksualno iskorištavanje.

Hartmann će kasnije više puta naglašavati da nije pružao otpor. Svoje je ponašanje opisivao kao gotovo potpunu pasivnost. Međutim, upravo je ta činjenica desetljećima bila pogrešno interpretirana. U javnosti su pojedini komentatori njegovo ponašanje pokušavali prikazati kao svojevrsni pristanak ili barem odsutnost prisile. Takvo tumačenje potpuno zanemaruje psihološki položaj maloljetnika koji se nalazi pred čovjekom kojega doživljava kao predstavnika Boga, učitelja i odgojitelja.

Suvremena psihologija traume jasno pokazuje da djeca u takvim situacijama vrlo često reagiraju tzv. reakcijom zamrzavanja (freeze response). Umjesto bijega ili aktivnoga otpora, organizam ulazi u stanje ukočenosti u kojem žrtva nije sposobna djelovati. Takva reakcija nije znak pristanka nego posljedica izrazitoga osjećaja bespomoćnosti. Zbog toga Hartmannova izjava da je bio „pasivan“ ne može biti shvaćena kao dokaz dobrovoljnosti odnosa. Naprotiv, ona predstavlja jedno od najuvjerljivijih obilježja zlostavljanja djeteta od strane osobe kojoj ono vjeruje.

Najteža posljedica takvoga odnosa nije bila samo seksualno iskustvo nego duboko narušavanje povjerenja. Kada osoba koja predstavlja Boga postane izvor zlostavljanja, dijete ne gubi samo osjećaj sigurnosti nego i temeljno povjerenje u autoritet, religiju i vlastitu sposobnost prosuđivanja.

U kasnijem životu Hartmann je jedno vrijeme bio uključen u mušku prostituciju. Dokumentarni izvori koji obrađuju slučaj navode ga kao „bivšu mušku prostitutku“. Nije moguće sa sigurnošću dokazati da je upravo zlostavljanje bilo jedini uzrok njegova kasnijeg životnog puta, ali suvremena psihologija traume pokazuje da seksualno zlostavljanje djece može ostaviti dugoročne posljedice koje zahvaćaju emocionalni, seksualni i društveni život žrtve.

Ta je činjenica postala važna iz sasvim drugoga razloga. Upravo je omogućila da se u punini razotkrije moralni paradoks koji će naposljetku dovesti do javnoga razotkrivanja kardinala Groëra.

Početkom 1995. godine Hans Hermann Groër objavio je pastoralni tekst u kojem je razmatrao riječi iz Prve poslanice Korinćanima 6,9–10. U tom je kontekstu naglašavao da određeni oblici seksualnoga ponašanja, među kojima su u tadašnjem prijevodu bili navedeni i „muške prostitutke“ te pedofili, isključuju čovjeka iz Božjega kraljevstva. Riječ je bila o tekstu koji je trebao predstavljati moralni poziv na obraćenje, ali je za Hartmanna imao sasvim drukčije značenje.

On nije čitao samo biblijski tekst. Čitao ga je kroz vlastito iskustvo dječaka kojega je, prema njegovu svjedočanstvu, seksualno iskorištavao upravo čovjek koji sada nastupa kao javni moralni autoritet.

Hartmann je godinama šutio. Nije progovorio kada je Groër postao nadbiskup Beča. Nije progovorio kada je imenovan kardinalom. Nije progovorio ni kada je postao predsjednik Austrijske biskupske konferencije. Međutim, kada je isti čovjek počeo javno osuđivati „muške prostitutke“ i pedofile, Hartmann je u tome prepoznao licemjerje koje više nije mogao podnijeti.

To je bio trenutak koji je promijenio tijek austrijske crkvene povijesti.

Važno je pritom biti precizan. Iz dostupnih izvora proizlazi da je upravo Groërov tekst bio neposredni povod Hartmannovu javljanju novinarima, ali ne postoji Hartmannova izričita izjava da je to bio jedini razlog njegova javnog istupa. Ipak, kronologija događaja pokazuje jasnu povezanost.

Neposredno nakon objave Groërova teksta Hartmann šalje razglednicu novinaru Josefu Votziju u redakciju časopisa Profil, ostavljajući svoje puno ime i adresu. Time započinje proces koji će završiti jednom od najvažnijih istraživačkih priča u austrijskom novinarstvu.

Novinar nije odmah objavio Hartmannovu priču. Svjestan ozbiljnosti optužbi protiv jednoga kardinala, proveo je sate razgovarajući s njim. Hartmann je detaljno opisivao događaje iz Hollabrunna, način na koji mu se Groër približavao, kako je iskorištavao ispovijed kao prostor uspostavljanja povjerenja te kako je fizičko približavanje postupno prerastalo u seksualno zlostavljanje. Kako bi dodatno provjerio vjerodostojnost iskaza, novinar ga je zamolio da svoju izjavu potvrdi kod javnoga bilježnika. Hartmann je na to pristao, svjestan da se nakon objave više nikada neće moći vratiti anonimnom životu.

Objava njegove priče u časopisu Profil 27. ožujka 1995. označila je trenutak u kojem se višedesetljetna kultura šutnje počela urušavati. Hartmann nije bio jedina osoba koja je tvrdila da ju je Groër zlostavljao, ali je bio prvi koji je pod punim imenom i prezimenom javno iznio optužbe protiv najutjecajnijega čovjeka austrijske Katoličke Crkve.

Njegov istup imao je učinak koji ni sam vjerojatno nije mogao predvidjeti. Već u danima nakon objave počele su se javljati nove osobe sa sličnim iskustvima. Neki su opisivali francuske poljupce, drugi dodirivanje i milovanje, treći emocionalnu manipulaciju kroz ispovijed i duhovno vodstvo. Iako su se pojedini detalji razlikovali, zajednički obrazac bio je gotovo identičan: autoritet, povjerenje, postupno pomicanje granica i dugogodišnja šutnja.

Toga trenutka slučaj više nije bio priča jednoga čovjeka protiv jednoga kardinala. Postao je pitanje odgovornosti čitave institucije.

Institucionalna reakcija Crkve: od obrane kardinala do priznanja moralnog neuspjeha

Objava Hartmannova svjedočanstva nije predstavljala samo osobni izazov kardinalu Hansu Hermannu Groëru. Ona je postavila pitanje vjerodostojnosti cijele Katoličke Crkve u Austriji. Način na koji je institucija reagirala u prvim danima nakon objave pokazao se jednako važnim kao i same optužbe. Upravo je institucionalna reakcija pretvorila pojedinačni slučaj u jednu od najvećih kriza austrijskog katoličanstva nakon Drugoga svjetskog rata.

Najupadljivija značajka prvih reakcija bila je odsutnost zanimanja za samu žrtvu. Umjesto pitanja što se dogodilo Josefu Hartmannu i postoji li mogućnost da su njegove tvrdnje istinite, rasprava se gotovo odmah usmjerila prema zaštiti kardinala i obrani ugleda Crkve. Time je uspostavljen obrazac koji će se kasnije pokazati karakterističnim i za mnoge druge slučajeve seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta: institucija nije prvenstveno branila činjenice, nego vlastiti autoritet.

Takav način razmišljanja proizlazio je iz duboko ukorijenjene pretpostavke da je javna optužba protiv kardinala ujedno napad na Crkvu. U takvoj logici svjedočanstvo žrtve nije promatrano kao mogući poziv na utvrđivanje istine, nego kao prijetnja jedinstvu zajednice. Posljedica toga bila je da se teret dokazivanja gotovo u potpunosti prebacio na Hartmanna. Od njega se očekivalo da nakon više od dvadeset godina pruži gotovo savršeno rekonstruiran opis događaja, dok se od Groëra nije zahtijevalo jednako detaljno objašnjenje vlastitoga ponašanja.

Takav način razmišljanja ubrzo se konkretizirao kroz nekoliko argumentacijskih obrazaca kojima su pojedini crkveni predstavnici i dio javnosti nastojali osporiti Hartmannovu vjerodostojnost. Ti obrasci nisu bili usmjereni na provjeru činjenica, nego su unaprijed stvarali sumnju u iskaz žrtve.

Prvi argument odnosio se na vremenski odmak. Neprestano se postavljalo pitanje: „Zašto govori tek sada?“ Ako je, prema vlastitim tvrdnjama, bio zlostavljan kao dječak, zašto je šutio gotovo dvadeset godina? Time se dugotrajna šutnja tumačila kao razlog za nepovjerenje. Danas se, međutim, upravo suprotno smatra jednim od karakterističnih obilježja seksualnoga zlostavljanja djece. Strah, osjećaj srama, narušeno povjerenje u autoritet te bojazan da žrtvi nitko neće vjerovati često uzrokuju da prođu desetljeća prije nego što osoba prvi put javno progovori. Ono što je tada predstavljano kao dokaz nevjerodostojnosti danas se u psihologiji traume smatra jednim od tipičnih obrazaca ponašanja žrtava.

Drugi argument proizlazio je iz samoga crkvenog autoriteta. Smatralo se da je gotovo nezamislivo da bi kardinal, nadbiskup, opat ili ugledni svećenik mogao počiniti djela koja mu se stavljaju na teret. Hijerarhijski položaj gotovo se poistovjećivao s moralnom nepogrešivošću osobe. Takvo razmišljanje nije bilo rezultat provedenoga ispitivanja činjenica, nego pretpostavke da sama crkvena služba isključuje mogućnost tako teškoga moralnog pada. Upravo je taj oblik klerikalizma postao jedna od najvećih prepreka objektivnom suočavanju sa slučajem.

Treći argument svodio je cijeli slučaj na tvrdnju da je riječ o „riječi jednoga protiv riječi drugoga“. Time se sugeriralo da istinu nije moguće utvrditi jer postoje samo dva međusobno suprotstavljena iskaza. Takav pristup zanemario je dvije važne činjenice. Prvo, seksualno zlostavljanje maloljetnika najčešće se događa bez neposrednih očevidaca upravo zato što počinitelj svjesno bira situacije u kojima nema svjedoka. Drugo, zanemarivala se mogućnost da će se javiti druge žrtve čija će se svjedočanstva međusobno podudarati. Upravo se to dogodilo u slučaju Groër. Nakon Hartmannova istupa počeli su se javljati drugi bivši učenici koji su, neovisno jedan o drugome, opisivali gotovo identične obrasce ponašanja – stvaranje odnosa povjerenja, fizičko približavanje, francuske poljupce, dodirivanje tijela i postupno seksualno iskorištavanje. Time slučaj više nije bio „riječ jednoga protiv riječi drugoga“, nego skup međusobno neovisnih svjedočanstava koja su pokazivala iznenađujuću podudarnost.

Četvrti argument imao je izrazito ideološku dimenziju. Pojedini crkveni predstavnici i branitelji kardinala tvrdili su da je riječ o organiziranom napadu na Crkvu, uspoređujući medijske optužbe s kampanjama koje su protiv klera vodili nacistički i fašistički režimi. Time su optužbe za seksualno zlostavljanje prestajale biti pitanje mogućega kaznenoga djela, a postajale dio navodnoga progona Crkve. Takva retorika imala je snažan mobilizacijski učinak među vjernicima jer je raspravu premjestila s pitanja istinitosti navoda na pitanje obrane Crkve od njezinih neprijatelja. Posljedica je bila da se žrtve više nisu doživljavale kao osobe koje traže pravdu, nego kao mogući sudionici šire kampanje protiv Crkve.

U javnim raspravama upravo su se ta četiri obrasca neprestano ponavljala. Pitanja poput toga zašto je Hartmann čekao toliko dugo, zašto nije ranije prijavio događaje, zašto nije pružio otpor ili ima li skrivene motive za optuživanje kardinala gotovo su potpuno potisnula raspravu o mogućem ponašanju samoga Groëra. Žrtva je postala predmet ispitivanja, dok je autoritet institucije ostao gotovo netaknut.

Gledajući iz današnje perspektive, sva četiri argumenta pokazuju zajedničku logiku: umjesto da se najprije ispita sadržaj svjedočanstva, nastojalo se pronaći razlog zbog kojega žrtvi ne bi trebalo vjerovati. Ovakva zamjena uloga predstavlja jednu od najtežih institucionalnih pogrešaka. Umjesto da se istražuje je li kardinal zloupotrijebio svoj položaj, istraživalo se može li se žrtvi vjerovati. Takav pristup dodatno traumatizira osobu koja je odlučila progovoriti i istodobno šalje poruku drugim mogućim žrtvama da će i one biti podvrgnute istom postupku javne sumnje.

Posebno je zanimljivo da Groër nije odgovorio na optužbe sadržajnim očitovanjem. Nije javno objasnio konkretne događaje koje je Hartmann opisivao niti je ponudio detaljno pobijanje pojedinih navoda. Umjesto toga prevladala je strategija šutnje. U institucionalnom smislu ta je šutnja bila iznimno učinkovita jer je omogućila različita tumačenja. Jedni su je smatrali dostojanstvenim odbijanjem sudjelovanja u medijskoj kampanji, dok su drugi u njoj vidjeli izbjegavanje odgovornosti.

Problem nije bio samo u Groërovoj osobnoj odluci da ne govori. Mnogo je važnije bilo to što Crkva nije inzistirala da kardinal javno objasni optužbe protiv sebe. Kao najviši crkveni predstavnik u zemlji imao je moralnu odgovornost prema vjernicima i prema osobama koje su ga optuživale. Njegova šutnja tako je postala i šutnja institucije.

U obranu Groëra posebno se uključio biskup Kurt Krenn, koji je ubrzo postao najglasniji simbol institucionalnoga otpora. Krenn nije samo izražavao povjerenje kardinalu nego je čitav slučaj prikazivao kao pokušaj medijskog uništavanja Crkve. U njegovim javnim nastupima novinari su često predstavljani kao protivnici vjere, a optužbe kao dio šire kampanje protiv katoličanstva. Takva je retorika bila izravan izraz četvrtoga argumenta obrane te je dodatno učvrstila uvjerenje dijela vjernika da je riječ prije svega o napadu na Crkvu, a ne o ozbiljnim optužbama za seksualno zlostavljanje.

Upravo je to bila jedna od ključnih pogrešaka. Stvorena je umjetna dilema prema kojoj je bilo potrebno birati između vjernosti Crkvi i vjerovanja žrtvama. Takva suprotnost nije postojala. Zaštita žrtava trebala je biti izraz upravo crkvene moralne odgovornosti. Međutim, u prvim mjesecima afere mnogi su vjernici imali dojam da bi prihvaćanje mogućnosti Groërove krivnje značilo izdaju vlastite Crkve.

Austrijska biskupska konferencija također nije pokazala jedinstven i odlučan odgovor. Većina biskupa u početku je zauzela izrazito oprezan stav. Umjesto zahtjeva za neovisnom istragom, prevladavale su izjave o potrebi smirenosti, opreza i čekanja dodatnih dokaza. Takav je pristup možda bio razumljiv iz pravne perspektive, ali je iz perspektive žrtava predstavljao nastavak institucionalne šutnje. Činjenica da su optužbe iznesene protiv najvišega crkvenog autoriteta zahtijevala je upravo suprotnu reakciju: maksimalnu transparentnost i spremnost na neovisno ispitivanje svih navoda.

Jedna od najsloženijih osoba u cijeloj aferi bio je Christoph Schönborn. Kao Groërov pomoćni biskup i imenovani nasljednik nalazio se u izrazito osjetljivom položaju. U prvim tjednima nije javno preuzeo vodeću ulogu u istraživanju optužbi. Poput većine biskupa, i on je isprva pokazivao povjerenje prema kardinalu. Tek će kasnije priznati da je početni pristup bio pogrešan i da Crkva nije dovoljno ozbiljno shvatila glas žrtava.

Ta promjena nije se dogodila odmah. Kako su se tijekom 1995. i sljedećih godina počeli javljati novi svjedoci sa sličnim iskustvima, postajalo je sve teže održavati tezu da je riječ o izoliranoj ili izmišljenoj optužbi. Pojavljivali su se bivši učenici koji su opisivali gotovo identične obrasce ponašanja: stvaranje posebnog odnosa povjerenja, grljenje, ljubljenje, francuske poljupce, dodirivanje i postupno seksualno približavanje. Ponavljanje istih obrazaca kod osoba koje međusobno nisu bile povezane ozbiljno je narušilo vjerodostojnost institucionalne obrane.

Prijelomni trenutak dogodio se 1998. godine, kada su biskupi Christoph Schönborn, Johann Weber, Egon Kapellari i Georg Eder zajednički izjavili da su, nakon proučavanja dostupnih svjedočanstava i rezultata crkvenih postupaka, došli do „moralne sigurnosti“ da su optužbe protiv Groëra u svojoj biti istinite. Ta formulacija ima posebno značenje u katoličkoj moralnoj teologiji. Ona ne predstavlja kaznenopravni standard dokazivanja, ali označava visok stupanj uvjerenja koji omogućuje donošenje ozbiljnih moralnih odluka.

Za mnoge je žrtve ova izjava predstavljala prvo implicitno priznanje da im se vjeruje. Međutim, došla je gotovo tri godine nakon Hartmannova javnog istupa. Upravo je to zakašnjenje jedna od najvećih institucionalnih pogrešaka. Tri godine žrtve su bile prepuštene javnim sumnjama, dok je Crkva postupno mijenjala vlastiti stav.

Posebnu odgovornost u cijelom slučaju imao je i Vatikan. Budući da je Groër bio kardinal, konačne odluke o njegovu položaju nisu bile samo u rukama austrijskih biskupa. Nakon novih optužbi provedena je apostolska vizitacija koja je uključivala razgovore sa svjedocima i prikupljanje dokumentacije. Međutim, rezultati te istrage nikada nisu u cijelosti objavljeni. Dostupni izvori potvrđuju da je izvješće dostavljeno Svetoj Stolici, ali javnost nikada nije dobila cjelovit uvid u njegove zaključke.

Upravo ta tajnovitost postala je dodatni izvor nepovjerenja. Čak i kada institucija provede određene istražne radnje, njihova vrijednost ostaje ograničena ako javnost ne može razumjeti na temelju kojih je činjenica donesena odluka. Transparentnost nije važna samo zbog znatiželje javnosti nego zbog povjerenja žrtava u pravednost postupka.

U slučaju Groëra nije došlo do javnoga kanonskog procesa koji bi omogućio sustavno razmatranje svih svjedočanstava. Umjesto toga, slučaj je postupno riješen administrativnim uklanjanjem kardinala iz središta javnoga života. Takav pristup možda je privremeno smanjio medijski pritisak, ali nije odgovorio na temeljno pitanje: što se doista dogodilo dječacima koji su tvrdili da ih je Groër seksualno zlostavljao?

Jedna od najvećih pouka ovoga slučaja upravo je spoznaja da administrativno rješenje nije isto što i moralno razrješenje. Premještanje, umirovljenje ili povlačenje iz javnosti ne mogu zamijeniti utvrđivanje istine. Žrtvama nije bilo dovoljno da Groër više ne bude bečki nadbiskup. One su tražile priznanje da je institucija pogriješila i da je godinama štitila autoritet ispred čovjeka.

U tom je smislu slučaj Groër postao paradigma mnogo širega problema. Pokazao je kako se autoritarna struktura može pretvoriti u mehanizam samozaštite u kojemu se lojalnost prema instituciji postupno pretvara u prepreku otkrivanju istine. Tek kada je taj mehanizam počeo pucati pod pritiskom novih svjedočanstava, medija i dijela samih biskupa, postalo je moguće započeti proces koji će tijekom sljedećih desetljeća bitno promijeniti način na koji austrijska Crkva pristupa prijavama seksualnog zlostavljanja.

Posljedice afere i promjena kulture u austrijskoj Crkvi

Afera Groër nije završila njegovim povlačenjem iz javnoga života. Upravo suprotno, tek nakon njegova odlaska postalo je jasno koliko je duboko slučaj promijenio austrijsku Crkvu. Posljedice nisu bile samo personalne nego i institucionalne, pastoralne, društvene i teološke. Povjerenje koje je desetljećima bilo gotovo bezuvjetno počelo se urušavati. Mnogi su vjernici prvi put postavili pitanje može li institucija koja naviješta moral izgubiti moralni autoritet ako nije sposobna zaštititi vlastitu djecu.

Jedna od neposrednih posljedica bio je velik broj istupanja iz Katoličke Crkve. Iako su razlozi napuštanja bili različiti, slučaj Groër postao je simbol mnogo šireg razočaranja. Ljude nije sablaznila samo mogućnost da je jedan kardinal seksualno zlostavljao maloljetnike. Mnogo ih je više pogodila spoznaja da su se optužbe godinama relativizirale, da su žrtve bile prepuštene same sebi te da je institucija djelovala kao da joj je važnije očuvati vlastiti ugled nego utvrditi istinu.

Istodobno je unutar same Crkve sazrijevala svijest da se stari način postupanja više ne može održati. Christoph Schönborn postupno je postao ključna osoba toga zaokreta. Njegov razvoj posebno je zanimljiv upravo zato što nije od početka zauzimao stav koji će poslije zastupati. Kao Groërov pomoćnik i nasljednik bio je dio sustava koji je u prvim mjesecima reagirao obrambeno. Kasnije će više puta priznati da je taj pristup bio pogrešan i da Crkva nije dovoljno ozbiljno shvatila glas žrtava.

Tijekom sljedećih godina Schönborn je sve jasnije isticao da se vjerodostojnost Crkve neće obnoviti obranom njezina ugleda nego priznanjem vlastitih pogrešaka. Ta promjena nije bila samo promjena retorike. Ona je postupno dovela do stvaranja novih institucionalnih mehanizama koji su trebali spriječiti ponavljanje sličnih slučajeva. Samo ljubav prema istini, prezir prema karijeri i pastirsko srce kardinala Schönborna omogućilo je da se sačuva vjera u Austriji. Zato, ako je istinito što piše dnevnik.hr, da je sam kardinal Schönborn u hrvatskom slučaju, koji se navodi, 2018. o svemu pisao hrvatskim biskupima i da ih je višestruko upozoravao, ali i Dikasteriju za biskupe u Vatikanu te da tadašnje obraćanja nisu urodila plodom, takva činjenica postaje ozbiljan problem s kojim se onda naša domovinska Crkva nije u stanju ispravno nositi. Svakako, moralni i pastirski autoritet kardinala Schönborna kojeg je stekao kroz Groërov slučaj, itekako nosi veliku težinu u slučajevima zlostavljanja i zataškavanja i od njega bi se moglo jako puno učiti kako postupati u slučajevima zlostavljanja maloljetnog sjemeništarca te o borbi protiv sustavnog zataškavanja. Zasigurno ne bi bilo loše podignuti slušalicu, napisati e-mail i pitati kardinala ima li kakav savjet za reći. Pogledajmo kako je on postupao u slučaju Groër.

Posebno važan korak bilo je osnivanje neovisnog povjerenstva za pomoć žrtvama na čelu s Waltraud Klasnic. Time je po prvi put uspostavljeno tijelo koje nije bilo sastavljeno isključivo od crkvenih predstavnika. Namjera je bila omogućiti da osobe koje su doživjele seksualno zlostavljanje mogu govoriti u okruženju koje neće biti pod izravnom hijerarhijskom kontrolom Crkve. To je predstavljalo bitan odmak od ranije prakse, u kojoj su žrtve često morale svoje prijave podnositi upravo ljudima koji su pripadali istoj instituciji kao i optuženi.

Rezultati toga procesa pokazali su razmjere problema. Tijekom godina javile su se tisuće osoba koje su tvrdile da su bile seksualno ili fizički zlostavljane u crkvenim ustanovama. Važno je naglasiti da se te prijave ne odnose samo na Groëra, nego na čitav niz slučajeva u austrijskoj Crkvi. Upravo je zato afera Groër postala svojevrsni katalizator. Ona nije stvorila problem seksualnog zlostavljanja, nego ga je učinila vidljivim.

Istodobno se promijenio i teološki jezik kojim se govorilo o žrtvama. U prvim godinama afere prevladavao je govor o zaštiti Crkve od kleveta i medijskih napada. Kasnije se sve više počelo isticati da se u glasu žrtava mora prepoznati moralni poziv na obraćenje same Crkve. Schönborn je u jednom od svojih pokorničkih bogoslužja izrekao misao koja sažima tu promjenu: kada žrtve sada govore, Bog govori nama. Time je prvi put jasno naglašeno da žrtve nisu protivnici Crkve nego osobe čiji glas može pomoći njezinu moralnom ozdravljenju.

To, međutim, ne znači da su sve posljedice afere uspješno prevladane. Jedna od najvećih otvorenih rana ostaje činjenica da slučaj Groër nikada nije dobio potpuno transparentan institucionalni završetak. Apostolska vizitacija provedena je, ali njezino cjelovito izvješće nije objavljeno. Javnost nikada nije dobila potpuni uvid u sadržaj iskaza, broj saslušanih svjedoka niti razloge zbog kojih nisu poduzete odlučnije kanonske mjere. Takva zatvorenost ostavila je prostor trajnim sumnjama i različitim interpretacijama.

Sličan problem predstavlja i pitanje odnosa prema Josefu Hartmannu. Nakon višegodišnje borbe dobio je financijsku odštetu, ali je ona bila povezana sa sporazumom o povjerljivosti. Hartmann je poslije javno govorio da je taj sporazum doživljavao kao svojevrsni „novac za šutnju“. Bez obzira na pravne razloge zbog kojih su takvi sporazumi sklapanI, njihov moralni učinak bio je izrazito problematičan. Žrtva je mogla steći dojam da institucija i dalje želi ograničiti njezino pravo da govori o vlastitome iskustvu.

To otvara jedno od najvažnijih pitanja cijeloga slučaja: što zapravo znači zadovoljiti pravdu u slučajevima seksualnog zlostavljanja? Financijska odšteta može biti važna pomoć, ali ona sama po sebi ne vraća dostojanstvo. Žrtve vrlo često traže nešto drugo – priznanje da im se vjeruje, javno prihvaćanje odgovornosti i jasno imenovanje onoga što se dogodilo. Upravo je to ono što je u slučaju Groër godinama nedostajalo.

Iz današnje perspektive može se reći da je austrijska Crkva iz afere Groër mnogo naučila, ali je to učenje bilo bolno i sporo. Promjene koje su kasnije uvedene – neovisna povjerenstva, bolji sustav prijavljivanja, veća suradnja s civilnim vlastima i drukčiji pastoralni pristup – nastale su tek nakon duboke institucionalne krize. Da je sličan pristup postojao početkom devedesetih godina, vrlo je moguće da bi mnoge žrtve bile pošteđene dodatne traumatizacije.

Na kraju ostaje pitanje koje nadilazi sam slučaj kardinala Groëra. Može li Crkva, koja naviješta Evanđelje, ostati vjerodostojna ako zaštitu vlastitoga ugleda stavlja ispred zaštite čovjeka? Upravo je to temeljna pouka ove afere.

Seksualno zlostavljanje nije razorilo povjerenje vjernika samo zato što je riječ o teškom kaznenom i moralnom djelu. Povjerenje je narušeno zato što su mnogi stekli dojam da je institucija sposobna tolerirati šutnju, relativizirati optužbe i odgađati suočavanje s istinom. Kada se takav dojam učvrsti, problem više nije samo jedan počinitelj. Problem postaje način funkcioniranja cijeloga sustava.

Slučaj Josefa Hartmanna pokazuje koliko je teško žrtvi progovoriti protiv osobe koja u njezinim očima predstavlja Boga, Crkvu i moralni autoritet. Istodobno pokazuje da jedan iskaz može promijeniti povijest. Hartmann nije razotkrio samo jednoga kardinala. Njegov javni istup razotkrio je mehanizme šutnje, institucionalne lojalnosti i klerikalne kulture koji su desetljećima omogućavali da se ozbiljne optužbe ne istražuju na način koji bi prije svega štitio žrtvu.

Zbog toga se slučaj Hansa Hermanna Groëra danas ne promatra samo kao biografija jednoga kardinala ili jedna od brojnih afera seksualnog zlostavljanja. On predstavlja prijelomni trenutak u kojem je austrijska Crkva bila prisiljena suočiti se s činjenicom da se njezina vjerodostojnost ne mjeri prvenstveno brojem vjernika, snagom institucije ili ugledom njezinih predstavnika, nego sposobnošću da u trenutku krize stane na stranu istine i čovjeka. Upravo je to najvažnija pouka afere Groër: Crkva ne gubi moralni autoritet zato što prizna vlastite grijehe, nego onda kada ih pokušava prikriti.

U Ivanovu evanđelju Isus pred Pilatom izgovara riječi koje predstavljaju jedan od temeljnih kriterija kršćanskoga razumijevanja istine: „Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas“ (Iv 18,37). U kontekstu afere Groër te riječi dobivaju posebno značenje. Pitanje koje se postavlja nije samo tko govori u ime Crkve, nego tko govori istinu. Hartmann nije govorio iz položaja moći. Govorio je iz iskustva uništenoga čovjeka koji je desetljećima nosio teret šutnje. Paradoks cijeloga slučaja sastoji se u tome da je upravo glas onoga koji nije imao nikakav autoritet postao mjesto na kojem se istina počela otkrivati. Time se pokazalo da pripadnost istini ne proizlazi iz crkvene službe, hijerarhijskog položaja ili društvenoga ugleda, nego iz spremnosti da se istina prihvati, ma koliko bila bolna za samu instituciju.

Na tom je tragu i kasnija izjava kardinala Christopha Schönborna da „kada žrtve govore, Bog govori“. Ta izjava nije tek pastoralna gesta suosjećanja, nego duboko teološko priznanje vlastitoga institucionalnog neuspjeha. Njome je priznao da Crkva nije pozvana prije svega braniti samu sebe, nego slušati glas onih koji trpe nepravdu. Ako Krist kaže da njegov glas prepoznaju oni koji su od istine, tada Crkva ne može ostati vjerna Kristu ako zatvara uši pred glasom žrtava. Slušati žrtvu nije čin suprotan vjeri u Crkvu, nego jedan od najdubljih izraza vjernosti Kristu koji se uvijek poistovjećuje s najmanjima, ranjenima i odbačenima.

Upravo se u tom svjetlu može razumjeti i Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25–37). Čovjek koji silazi iz Jeruzalema u Jerihon nije samo opljačkan; on ostaje napola mrtav, lišen dostojanstva i prepušten uz cestu. Pokraj njega prolaze upravo oni od kojih bi se očekivala pomoć – svećenik i levit – ali ga zaobilaze. Tek Samarijanac, čovjek kojega religiozno društvo nije smatralo uzorom pobožnosti, zaustavlja se, previja njegove rane, podiže ga, nosi ga u svratište i preuzima odgovornost za njegov oporavak. Ne vidimo li u tome sliku djelovanja istraživačkih novinara koji često puta i nisu vjernici, ali su prije svega ljudi. Isus time ne govori samo o osobnoj dobroti, nego o kriteriju po kojem se prepoznaje autentični život: bližnji postaje onaj koji se zaustavlja pred napola mrtvim i izranjenim čovjekom.

U svjetlu afere Groër ta prispodoba dobiva bolnu aktualnost. Pitanje nije samo tko je počinio zlo, nego i tko se zaustavio uz ranjenoga čovjeka. Josef Hartmann i druge žrtve godinama su ležali na rubu puta, noseći posljedice zlostavljanja, dok su mnogi predstavnici institucije, iz straha za ugled Crkve ili iz odanosti hijerarhiji, prolazili pokraj njih. Umjesto da im previju rane, najprije su pokušavali zaštititi onoga koji je imao autoritet. Time je Crkva, barem u prvim godinama afere, bila bliža svećeniku i levitu iz Isusove prispodobe nego milosrdnom Samarijancu.

Još snažniju teološku dimenziju daje Isusova slika Dobroga Pastira (Iv 10). Dobri Pastir poznaje svoje ovce, traži izgubljenu, nosi ranjenu i polaže vlastiti život za stado. Nasuprot njemu stoji najamnik koji, kada vidi opasnost, napušta ovce kako bi spasio sebe. U toj evanđeoskoj suprotnosti krije se i temeljni izazov svake crkvene službe. Pastir nije pozvan štititi vlastiti položaj, nego povjerene osobe. Njegova je prva odgovornost prema onima koji su ranjeni, izgubljeni i povrijeđeni. U tome je i duboka simbolika biskupskoga štapa i prstena koji se daje uz riječi: Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanu.

Zato se vjerodostojnost Crkve ne očituje ponajprije u sposobnosti da obrani vlastite službenike, nego u spremnosti da poput Dobroga Pastira traži izgubljene, poput milosrdnoga Samarijanca previje njihove rane i poput Krista svjedoči istinu, čak i onda kada je ona bolna za samu instituciju. Tek tada Crkva ostaje vjerna svojemu poslanju. Kada štiti ranjenoga prije nego vlastiti ugled, ona postaje ono što je Krist od početka želio da bude – zajednica spasenja za slomljenoga čovjeka, a ne ustanova koja prvenstveno čuva samu sebe.

U tome se nalazi i najdublja pouka slučaja Hansa Hermanna Groëra. Povijest je pokazala da institucija može pogriješiti, da biskupi mogu pogriješiti, pa čak i kardinali mogu teško sagriješiti. Ono što Crkvu čini vjerodostojnom nije tvrdnja da njezini članovi nikada ne griješe, nego spremnost da, kada se grijeh razotkrije, izabere istinu umjesto zaštite vlastitoga ugleda, čovjeka umjesto institucije i milosrđe umjesto šutnje. Zato slučaj Groër nije samo povijesna epizoda austrijskoga katoličanstva. On ostaje trajni poziv cijeloj Crkvi da uvijek iznova ispituje sluša li doista Kristov glas ili još uvijek, iz straha za vlastitu instituciju, zanemaruje glas onih u kojima Krist danas progovara – glas ranjenih, zlostavljanih i odbačenih. Iz ovoga je mnogo toga naučila i sama Austrija, jer kada se otvorilo pitanje zlostavljanja maloljetnika u drugim društvenim i civilnim ustanovama, sportskim savezima, domovima, model koji su uspostavili kardinal Schönborn i Waltraud Klasnic primijenio se i na civilno društvo i njegove probleme sa zlostavljanjem maloljetnika koje nije samo problem Crkve nego i konkretnog društva u kojem živimo i gdje se to zataškava.