Meditacija: Ima li boli kao što je bol majke zlostavljanoga djeteta?

 

„O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kao što je bol moja.“ (Tuž 1,12)

Postoje riječi Svetoga pisma koje nikada ne pripadaju samo jednom vremenu. One nadilaze povijesni događaj iz kojega su nastale i, po nadahnuću Duha Svetoga, postaju trajni govor Boga svakoj ljudskoj generaciji. Takve su riječi Knjige tužaljki, koje Crkva stoljećima pjeva u bogoslužju Velikoga tjedna i osobito ih povezuje s Blaženom Djevicom Marijom, Majkom Boli (Mater Dolorosa).

U doslovnom smislu prorok oplakuje razorenje Jeruzalema. Međutim, Jeruzalem u Svetome pismu nije tek grad od kamena. On je Kći Sionska, Majka Saveza, žena koja u svojim njedrima nosi Božji narod. Njegova je bol majčinska bol. Zato liturgijska i patristička predaja Crkve u Kćeri Sionskoj prepoznaje pralik Blažene Djevice Marije. Ono što je u Starome zavjetu bilo naviješteno u liku Jeruzalema kao majke, svoju puninu nalazi u Mariji, koja pod križem postaje Majka novoga Jeruzalema, Majka Crkve. Vapaj Kćeri Sionske tako postaje vapaj Majke Boli, a njezina se žalost ispunja u srcu žene kojoj je, prema Šimunovu proroštvu, mač boli probio dušu (Lk 2,35).

Zato riječi proroka više nisu samo spomen na razoreni Jeruzalem, nego postaju riječi koje Crkva prepoznaje na usnama Marije pod križem:

„O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kao što je bol moja.“

A nekoliko redaka dalje prorok kao da ostaje bez jezika pred dubinom majčinske patnje:

„S kim da te usporedim, koga da ti pridružim, kćeri Jeruzalemska? S kim da te izjednačim, da te utješim, Djevice, kćeri Sionska? Jer velika je tvoja žalost kao more. Tko će te izliječiti?“ (Tuž 2,13).

To pitanje nije izgubilo svoju snagu. Naprotiv, ono danas odzvanja možda još snažnije nego ikada prije. Jer postoje boli koje ne podnose usporedbu. Postoje rane koje razaraju ne samo tijelo nego i čitavu budućnost čovjeka. Postoje tragedije koje ne ubijaju samo jedan trenutak života, nego uništavaju povjerenje, sposobnost ljubavi, vjeru u ljude, pa često i vjeru u Boga.

Takva je rana spolnoga zlostavljanja djece.

To nije samo grijeh protiv tijela. To je nasilje nad svetinjom ljudske osobe. Ono razara djetinjstvo prije nego što je dijete stiglo odrasti, ranjava sposobnost povjerenja prije nego što je naučilo komu vjerovati i ostavlja tragove koji desetljećima prodiru u svako područje života. Mnogi nose tu ranu poput nevidljivoga križa: bore se s depresijom, tjeskobom, ovisnostima, alkoholizmom, drogom, samoprezirom, promiskuitetom, prostitucijom ili potpunom nemogućnošću da prihvate vlastito tijelo kao mjesto dostojanstva. Nerijetko ne uspijevaju izgraditi brak, zasnovati obitelj ili prihvatiti roditeljstvo jer je ono što je trebalo biti početak njihova života postalo izvor trajne tame.

Zlostavljanje ne razara samo jedno djetinjstvo.

Ono razara budućnost.

Uništava planove koje je Bog možda položio u srce toga djeteta. Oduzima mu sigurnost, radost, sposobnost da sanja, da vjeruje, da voli. Koliko je poziva ostalo neostvareno? Koliko je brakova ostalo nesklopljeno? Koliko djece nikada nije rođeno jer je nasilje ubilo povjerenje bez kojega nema predanja? Koliko je života ostalo obilježeno nevidljivom ranom koju nitko nije želio vidjeti?

Ali zajedno s tim djetetom razara se i život njegove majke.

Majka ne oplakuje samo ono što se dogodilo njezinu djetetu. Ona oplakuje život koji je mogao biti, a nasiljem je prekinut. Oplakuje osmijeh koji se ugasio, povjerenje koje se više nije vratilo, obitelj koja možda nikada neće biti osnovana, unuke koje možda nikada neće zagrliti, radost koju je očekivala dok je dijete nosila pod srcem. Gleda kako joj sin ili kći polako tonu u alkohol, drogu, očaj ili samouništenje i pritom zna da iza svega toga još uvijek stoji ono malo dijete koje nije bilo zaštićeno kada je najviše trebalo biti zaštićeno.

Kolike su majke svoju djecu s povjerenjem predale Crkvi, vjerujući da ih predaju Kristu, a primile su natrag razorene živote? Kolike su desetljećima nosile teret šutnje, srama i nerazumijevanja? Kolike su slušale kako ljudi osuđuju njihovu djecu zbog posljedica, a da nitko nije želio vidjeti uzrok njihove patnje?

Njihova je žalost doista velika kao more. One sudjeluju u Marijinu otajstvenu mučeništvu boli.

Upravo zato naslov Majka Boli dobiva svoju puninu. Marija nije samo majka koja oplakuje smrt svoga Sina. Ona je Majka koja u svome probodenom Srcu nosi svu bol nevino ranjene djece i svih majki koje zajedno s njima trpe. Kao što je pod križem primila Ivana za sina i postala Majka Crkve, tako postaje Majka svakoga djeteta kojemu je oduzeta nevinost i svake majke kojoj je zajedno s djetetom razapeto srce.

U toj se perspektivi razumijeva i Rahelin plač:

„Glas se u Rami čuje, naricanje i gorak plač. Rahela oplakuje sinove svoje i ne da se utješiti jer ih više nema.“ (Jr 31,15).

Rama nije ostala samo mjesto Herodova pokolja. Rama je svako mjesto gdje se ubija nevinost. Rama je svaka prostorija u kojoj je dijete izdano. Rama je svaka naredba, dekret kojim je istina zataškana. Rama je svaki dom u kojem odrasli čovjek desetljećima pokušava živjeti s onim što mu je učinjeno dok je bio dijete. Rama je svaka majka koja noću kleči pred raspelom i moli za sina koji se izgubio u ovisnostima i boli ili za dijete koje si je oduzelo život zbog zlostavljanja jer nije moglo nositi bol duše.

Marija, Majka Boli, stoji upravo ondje. Ne kao nijemi promatrač, nego kao Majka koja zna što znači gledati kako nevinost biva razapeta. Njezina bol nije samo povijesna uspomena na Golgotu. Ona je trajno sudjelovanje u patnji Kristovih najmanjih. Zato nijedna majka koja plače nad uništenim životom svoga djeteta nije sama. Njezine su suze već prošle kroz Srce Majke Boli.

Posebno potresa činjenica da mnoge od tih majki nisu izgubile vjeru. Neke su se, istina, udaljile od Crkve jer nisu mogle pomiriti lice Krista s izdajom njegovih službenika. Druge su ostale. I danas uređuju crkve, mole krunicu, pjevaju u zborovima, služe svojim župama i mole za svećenike. Njihova vjernost nije zaborav. Ona je oblik raspetoga povjerenja. One ne prestaju ljubiti Krista, ali s pravom pitaju: zašto nitko nije zaštitio moje dijete? Zašto se šutjelo? Zašto se više čuvala čast ustanova nego dostojanstvo najmanjih? Zašto nitko nije ljubio moje dijete onda kada mu je ljubav bila najpotrebnija? Zašto nitko nije imao srca da se zauzme za moje dijete?

To nisu pitanja nevjere.

To su pitanja ljubavi.

U njima odzvanja vapaj koji je obilježio kršćansku mistiku: „Ljubav nije ljubljena.“

Najdublja rana ovih majki nije samo ono što se dogodilo njihovoj djeci, nego spoznaja da su upravo ondje gdje su očekivale lice Kristove ljubavi njihova djeca susrela izdaju. Ipak, mnoge od njih nisu dopustile da mržnja postane posljednja riječ. Poput Marije pod križem ostale su stajati ondje gdje bi ljudski bilo lakše otići. Njihovo je srce probodeno istim mačem boli koji je probio Marijino Srce.

U podnožju križa Evanđelist Ivan zapisuje jednostavnu, ali beskrajno duboku rečenicu: „A uz križ Isusov stajahu njegova majka…“ (Iv 19,25). Crkvena predaja u toj je jednoj riječi – stajahu (stabat) – prepoznala čitavu duhovnost Majke Boli. Ona ne bježi od patnje, ne zatvara oči pred zlom, ne napušta Sina onda kada ga svi drugi napuštaju. Ona stoji. Zato je kršćanska pobožnost stoljećima pjevala: Stabat Mater dolorosa – Stajala je Majka Boli.

To stajanje nije izraz nemoći, nego najuzvišeniji oblik ljubavi. Ljubav ne može uvijek ukloniti patnju, ali može odbiti napustiti onoga koji pati. Upravo zato Majka Boli i danas stoji ondje gdje svijet najradije okreće pogled: uz dijete kojemu je nasiljem oduzeta nevinost, uz mladića koji se desetljećima bori s ovisnošću jer nikada nije uspio pobjeći vlastitim uspomenama, uz djevojku koja više ne može vjerovati nijednom zagrljaju, uz majku koja noćima bdije pitajući se kakav bi život njezino dijete živjelo da mu nitko nije ukrao djetinjstvo.

Možda je upravo to najdublja tragedija spolnoga zlostavljanja. Ono ne ubija samo sigurnost jednoga trenutka; ono krade budućnost. Krade mogućnost bezbrižnoga djetinjstva, ljepotu prve ljubavi, radost bračnoga zajedništva, povjerenje između supružnika, slobodu roditeljstva, mir obiteljskoga doma. Ono često krade i sposobnost čovjeka da Boga nazove Ocem. Zajedno s djetetom ranjava se čitav niz života koji će ga ljubiti: roditelji, braća i sestre, budući supružnici, djeca koja možda nikada neće biti rođena. Zlo se poput valova širi daleko izvan trenutka u kojem je počinjeno.

Zato ove majke ne oplakuju samo ono što se dogodilo. One oplakuju sve ono što se više nikada neće dogoditi. Oplakuju snove koji su uništeni, svadbe koje možda nikada neće biti slavljene, unuke koje možda nikada neće držati u naručju, osmijehe koji su mogli ispuniti njihove domove, život koji je mogao procvasti da nije bio nasilno oskvrnut. Njihova je bol doista velika kao more, jer u sebi nosi ne samo prošlost nego i budućnost koja im je oduzeta.

Upravo zato nijedna od tih suza nije izvan Kristove muke. Svako zlostavljano dijete pripada njegovu Tijelu. Svaka rana nanesena najmanjima ponovno ranjava Krista koji je rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Ako je Krist prisutan u njima, tada je i Majka Boli prisutna uz njih. Kao što nije napustila Sina na Golgoti, tako ne napušta ni njegovu najmanju braću i sestre. Ona i danas stoji pod njihovim križem, ne nudeći laka objašnjenja, nego svoju majčinsku prisutnost, svoju molitvu i nadu da posljednju riječ neće imati nasilje, nego uskrsnuće.

Upravo se ovdje otkriva duboko značenje grčke riječi συμπάθεια (sympatheia), sastavljene od riječi σύν (syn), zajedno, i πάθος (pathos), trpljenje. Kršćanska simpatija (sympatheia) nije sažaljenje iz sigurne udaljenosti. Ona znači zajedno trpjeti. Krist nije promatrao ljudsku patnju izvana; ušao je u nju do kraja. Marija nije promatrala križ izdaleka; ostala je pod njim. Zato je i Crkva pozvana živjeti isto otajstvo: ne okretati pogled od ranjene djece i njihovih majki, nego nositi njihov križ, štititi najmanje, liječiti njihove rane, vraćati dostojanstvo onima kojima je bilo oduzeto i biti mjesto na kojem će napokon iskusiti da su ljubljeni.

Samo će tada lice Crkve biti prepoznatljivo kao lice Raspetoga i Uskrsloga Gospodina.

I zato vapaj Tužaljki ne prestaje na ruševinama Jeruzalema, niti završava pod križem na Kalvariji. On danas odjekuje u srcu svake majke koja oplakuje uništeni život svoga djeteta, u svakome djetetu kojemu je ukradena nevinost i u Srcu Majke Boli koja ih nikada ne prestaje grliti svojom majčinskom ljubavlju.

„O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kao što je bol moja.“

To više nije samo Marijin vapaj.

To je vapaj svake majke čije je dijete bilo razapeto grijehom drugih ljudi.

To je vapaj djece koja još uvijek čekaju da njihova bol bude prepoznata.

To je vapaj Krista koji se i danas poistovjećuje s najmanjima.

Možda će i dalje biti onih koji će proći pokraj ovoga križa, spuštena pogleda i zatvorena srca. Ali Majka Boli neće otići. Ona će ostati. Njezine suze uključuju neizrecivu bol svake majke. Ostat će stajati uz svako dijete kojemu je ukradena nevinost, uz svaku majku kojoj je probodeno srce i uz Crkvu koja, klečeći pred njihovim suzama, mora ponovno učiti što znači biti dom najmanjima. Jer ondje gdje svijet vidi samo slomljene živote, Majka Boli prepoznaje svoju djecu. I zato će sve dok posljednje dijete ne bude iscijeljeno, a posljednja majčina suza otrta rukom samoga Boga, kroz povijest odzvanjati isti vapaj: „O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kao što je bol moja.“